Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1183/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nikola Božiković, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojega zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-2542/2021 od 29. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-2542/2021 od 29. srpnja 2025.

II. Prihvaća se prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti te se rješava:

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu mjesno je nenadležan za postupanje u ovom postupku.

Predmet se ustupa mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na daljnje postupanje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I izreke utvrđeno je da su ništetni, nepošteni i bez ikakvog pravnog učinka pojedini dijelovi odredbi članaka 1., 2., i 7. Ugovora o kreditu broj 029-50-3335531 zaključenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita dana 14.ožujka 2006.godine, a koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Zdenka Frida iz Zagreba pod poslovnim brojem OU- 213/06 dana 16. ožujka 2006, i to u dijelu u kojem je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 23.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (čl. 1.), da je kamatna stopa promjenjiva ovisno o odluci tuženika kao banke (čl. 2), i da se otplata mjesečnih anuiteta određuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (čl. 7). Točkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.113,96 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine mjesečne iznose od njihovog dospijeća pa do isplate, dok je točkom III naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.925,53 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 29. srpnja 2025. pa do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik u cijelosti iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. istog članka - dalje u tekstu: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu tuženika i prvenstveno prihvati tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti na način da spis ustupi na rješavanje Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, a potom podredno da preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže istu da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak, odnosno da ukine pobijanu presudu i rješenje o trošku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Tuženik traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je sve ugovoreno temeljem Ugovora o kreditu broj 029-50-3335531 zaključenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Zdenka Frida iz Zagreba pod brojem OU-213/06 16. ožujka 2006., kao i zahtjev za isplatom razlike preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta po osnovi valutne klauzule.

6. Tuženik je prije davanja odgovora na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, a nakon toga je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

7. Ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem utvrđenju:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom 14. ožujka 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 029-50-3335531 koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Zdenka Frida iz Zagreba pod poslovnim brojem OU-213/06, kojim je dobila na raspolaganje kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, a kamatna stopa ugovorena je kao promjenjiva;

- da je dobivena namjena kredita za kupnju osobnog automobila;

- da iz vještačenja provedenog tijekom postupka proizlazi da je tužiteljica više platila iznos od 2.113,96 EUR, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja Ugovora o kreditu;

-da je ugovor o kreditu potrošački jer je tužiteljica dobivena kreditna sredstva koristila za osobne potrebe;

-da iz iskaza tužiteljice proizlazi da prilikom podizanja kredita nije bila u mogućnosti pregovarati o uvjetima kredita, pa niti o odredbi kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a niti su joj pružene informacije što znači valutna klauzula, dok je ugovor bio sačinjen na tipskom formularu;

- da tužiteljici kao prosječnom potrošaču nisu obrazložene odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF, niti su joj objašnjeni razlozi i parametri za promjenu kamatne stope, da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te da tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati na sadržaj navedenih ugovornih odredbi, što iste čini nerazumljivima, pa su iste nepoštene i posljedično tome ništetne, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača;

- da se tužiteljica pravilno pozvala na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, kao i da je Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb (označena kao tužena pod 4), u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a;

- da je neosnovan prigovor zastare na dio zahtjeva koji se odnosi na isplatu temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, jer je pokretanjem pojedinačnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 i 114/2022 - dalje: ZOO), te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznova počela teći od 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10, pa je tužba podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina;

- da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je utuženi iznos stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli;

- da su slijedom svega iznesenog ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci tuženika kao banke (čl. 1., 2. i 7.), zbog čega je tuženik dužan vratiti iznose koje je primio na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli (samo je za to postavljen zahtjev), pa polazeći od utvrđenja da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena vještačenjem, prvostupanjski sud je prihvatio zahtjev tužiteljice te naložio tuženiku isplatiti joj iznos od 2.113,96 EUR, na koji iznos je primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a dosudio i zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate.

8. Prvostupanjski sud je odbio po tuženiku istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, s tim da nije o istom donio posebno rješenje niti u okviru prvostupanjskog postupka, a niti u okviru presude, odnosno odluke o glavnoj stvari. Prvostupanjski sud samo u obrazloženju presude citira odredbu članka 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14. i 110/15.; dalje: ZZP) gdje je dan pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, te članak 50. istog Zakona u kojem se navodi koje se ugovorne odredbe uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a mogu smatrati nepoštenim, pa tako i odredbu članka 50. točku 19. ZZP-a u kojoj je navedeno da odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, predstavljaju odredbe koje se imaju smatrati nepoštenima. Prvostupanjski sud stoga smatra da se pozivom na iste odredbe treba odlučiti i ovom slučaju kada se radi o mjesnoj nenadležnosti, pa dakle drži da je prorogacijska klauzula ništetna. Također prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke navodi kako je ugovorena nadležnost suda u [adresa], dok je prebivalište tužiteljice na otoku [adresa], u [adresa], pa smatra da je tužiteljici otežano pravo pristupa sudu, a time i pravo ostvarivati interese sudskim putem, pri čemu prvostupanjski sud navodi da svoju nadležnost temelji na odredbi čl. 46. st. 1. ZPP-a.

9. U svojoj žalbi tuženik ističe da je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a, a budući da je naslovni sud povodom prigovora stranke prilikom donošenja pobijane presude pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, odnosno odbio je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti. Pritom ukazuje da sud o prigovoru mjesne nadležnosti izjavljenom u odgovoru na tužbu nije donosio posebno rješenje tijekom postupka, već je o istom odlučio prilikom donošenja pobijane presude i to na način da je propustio donijeti posebno rješenje kojim se odbija prigovor mjesne nenadležnosti, nego je u dijelu obrazloženja pobijane presude (toč. 3 obrazloženja presude) samo naveo iz kojih razloga ovaj prigovor smatra neosnovanim, a pri čemu je pogrešno primijenio odredbe procesnog prava, pa je rješenje u cijelosti nerazumljivo i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, čime je sud počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka opisanu u članku 354. stavku 2. točki 11. ZPP-a. Tuženik nadalje u žalbi ukazuje da uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužiteljice bila upravo na području mjesne nadležnosti prvostupanjskog suda, na što je ukazivao još u odgovoru na tužbu, a što dodatno ukazuje na nedokazanost i nepotpunost činjeničnog stanja.

10. U pogledu merituma presude tuženik u bitnom navodi da je nejasno temeljem čega je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost odredbe članka 1. Ugovora o kreditu, a kojim je utvrđen isključivo iznos kredita koji se obračunava u kunskoj protuvrijednosti CHF, jer je navedena odredba jasna i razumljiva, a i na zakonu osnovana. Smatra da je prvostupanjski sud propustio primijeniti članak 84. ZZP-a kojim je propisano kako nije dopušteno utvrđivati da li su pojedine odredbe poštene ukoliko su iste jasne, razumljive i uočljive, o čemu je u konkretnom slučaju riječ u pogledu odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Također smatra da sud u niti jednom djelu nije obrazložio kako to iz sklopljenog Ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica potrošač, niti temeljem čega to zaključuje, a drži i da je pogrešan i netočan navod suda da zastara nastupa protekom 5 godina od dana pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite. Tuženik smatra i da je prvostupanjski sud donio nezakonitu odluku o troškovima postupka, kao i da nije cijenio to da je zahtjev tužiteljice djelomično povučen.

11. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

12. Ispitujući na taj način presudu u pobijanom dijelu, ocjena ovoga suda je da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a, jer je u povodu prigovora tuženika pogrešno odlučio da je mjesno nadležan.

13. Prvenstveno valja istaknuti da je odluka o prigovoru mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda donesena bez utvrđivanja konkretnih činjenica koje je sud trebao utvrditi, pri čemu se zaključci suda o ništetnosti prorogacijske klauzule ne temelje na činjenicama vezanim na konkretan Ugovor i konkretnu tužiteljicu, već na temelju presumpcije da se o klauzuli prorogacije nije pojedinačno pregovaralo, pa da je zbog toga takva ugovorna odredba nepoštena i da dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Prvostupanjski sud naime ne daje razloge u čemu se sastoji i na koji način je narušena ravnoteža, odnosno je li zbog ugovorene prorogacije nadležnosti prema sjedištu tuženika tužiteljica doista dovedena u situaciju da bi joj bilo otežano ili onemogućeno ostvarenje svojih prava pred sudom ili da bi ista odustala od zaštite svojih prava, pri čemu se ističe da tužiteljica na te okolnosti nije saslušavana, niti joj je prvostupanjski sud u tom smjeru postavio ijedno pitanje.

14. Pritom se ukazuje da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke navodi da je prebivalište tužiteljice na otoku [adresa], u [adresa], pa smatra da bi suđenjem prema mjestu sjedišta kreditora (tuženika) istoj bilo otežano pravo pristupa sudu, iako navedenoj činjenici tužiteljičinog prebivališta tuženik prigovara već u odgovoru na tužbu, a iz evidencije JRO ne proizlazi da bi tužiteljica ikada imala prebivalište na [adresa], već naprotiv u [adresa].

15. Naime, činjenica da se o odredbi o prorogaciji nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo i da je ona unaprijed formulirana u Ugovoru, s obzirom da je nesporno Ugovor sastavio tuženik, ne dovodi automatski do zaključka da je na taj način uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, već je prvostupanjski sud trebao utvrditi konkretne činjenice kako bi mogao donijeti i pravilan zaključak o postojanju neravnoteže u pravima i obvezama stranaka ugovora na štetu tužiteljice, odnosno činjenice iz kojih bi proizlazilo da bi tužiteljica doista odustala od zaštite svojih prava ili da bi joj pružanje te zaštite bilo onemogućeno ili otežano u tolikoj mjeri da bi tada odustala od zaštite svojih prava pred sudom. U tom pravcu je zauzet i stav na Sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020. koji glasi: „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.“.Prvostupanjski sud o tim okolnostima nije vodio računa i na te okolnosti nije saslušao tužiteljicu, slijedom čega nije imao niti relevantne činjenice na temelju kojih je mogao zaključiti o ništetnosti prorogacijske klauzule, pa je i činjenično stanje u tom djelu ostalo nepotpuno utvrđeno.

16. Međutim, sve i da se uzme da je prorogacijska klauzula ništetna, odnosno da ista doista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, u kojem slučaju sud istu ne bi primijenio, prvostupanjski sud i dalje nije nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi valjalo primijeniti opće pravilo o nadležnosti propisano odredbom čl. 46. st. 1. i 48. st. 1. ZPP-a, prema kojim odredbama je za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je u konkretnom slučaju (prema sjedištu tuženika) Općinski građanski sud u Zagrebu. Prvostupanjski sud se na navedenu odredbu doduše poziva u obrazloženju presude (točka 3.), ali istu pogrešno primjenjuje, odnosno pogrešno zaključuje da je sam nadležan.

17. Pritom valja istaknuti da je prema pravilima o izberivoj mjesnoj nadležnosti, odnosno prema mjestu u kojem se nalazi poslovna jedinica pravne osobe iz čl. 59. ZPP-a, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem području se nalazi poslovna jedinica pravne osobe, ako spor nastane u povodu djelatnosti poslovne jedinice. Međutim, u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu je sklopljen u [adresa], što je vidljivo iz samog zaglavlja ugovora, a i solemniziran je u [adresa] kod javnog bilježnika Zdenka Frida, pa navedena odredba čl. 59. ZPP-a ne dokazi do primjene.

18. Nadalje, opreza radi valja istaknuti da se niti odredba čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., u daljnjem tekstu: ZPK) ne može primijeniti na ocjenu prigovora mjesne nenadležnosti, jer ista propisuje nadležnost u sporovima s međunarodnim elementom, pa kako su u konkretnom slučaju obje stranke s domicilom u Republici Hrvatskoj, to se prigovor mjesne nenadležnosti ne procjenjuje niti primjenom ZPK-a.

19. Dakle, kako se nadležnost prvostupanjskog suda ne može temeljiti na čl. 19.l ZPK- a (prema prebivalištu tužiteljice), a niti se tužiteljica primjenom pravila o izberivoj mjesnoj nadležnosti (čl. 59. ZPP-a) mogla opredijeliti za mjesnu nadležnost prvostupanjskog suda, jer spor nije nastao u pogledu djelatnosti poslovne jedinice tuženika na području [adresa] već [adresa], to slijedi zaključak da prvostupanjski sud nije mjesno nadležan za postupanje, nego da je primjenom pravila o općemjesnoj nadležnosti iz čl. 46. st. 1. i 48. st. 1. ZPP-a nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.

20. S obzirom na navedeno prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a jer je pogrešno odlučio da je mjesno nadležan, pa je ovaj sud primjenom čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuo presudu kao pod toč. I. izreke ovog rješenja. Ujedno je usvojen prigovor tuženice o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda, te je određeno da je nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu i naloženo je da se tom sudu dostavi predmet na daljnje postupanje kao pod toč. II. izreke.

21. Zbog navedene bitne povrede ovaj sud neće razmatrati daljnje žalbene navode tuženika.

U Varaždinu 10. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer