Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1350/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Iris Šanjug, odvjetnica u OD Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude i rješenja o trošku Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5443/2023-31 od 22. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5443/2023-31 od 22. svibnja 2025. potvrđuje u točkama I., II. i III. izreke

r i j e š i o  j e

II. Žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana a djelomično uvažava kao osnovana, te se rješenje o trošku Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5443/2023-31 od 22. svibnja 2025.

- potvrđuje u dijelu točke I. izreke, kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.063,45 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2025. do isplate, te u točki III. izreke.

- preinačuje u preostalom dijelu točke I. izreke na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.102,00 EUR.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I izreke naloženo je isplatiti tužitelju iznos od 839,15 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to navedeno u toj točci, točkom II je odbijen zahtjev tužitelja za iznos od 1.160,85 EUR, a točkom III. odbijen je kao neosnovan prigovor radi prebijanja. Rješenjem o trošku u sklopu iste presude naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.165,45 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske odluke, dok je točkom II. rješenja odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Navedenu presudu i rješenje o trošku pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud pobijanu odluku preinači i odbije zahtjev tužitelja, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe i sudskih pristojbi na žabu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana u pogledu odluke o glavnoj stvari, a djelomično osnovana u pogledu odluke o trošku postupka .

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta temeljem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF.

6. Ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao i o neosnovanosti prigovora radi prebijanja, prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem utvrđenju:

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 28. rujna 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 016-2304/2006 na iznos od 15.375,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita;

- da je dobivena namjena kredita bila za kupnju motocikla;

- da je kredit u cijelosti otplaćen;

- da iz vještačenja provedenog tijekom postupka proizlazi da je tužitelj više platio iznos od 839,15 EUR, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja Ugovora o kreditu, dok negativne razlike za period kada je tečaj CHF bio niži iznose 115,18 EUR;

-da je ugovor o kreditu potrošački jer su dobivena kreditna sredstva korištena za osobne potrebe;

-da iz iskaza tužitelja proizlazi da prilikom podizanja kredita nije bio u mogućnosti pregovarati o uvjetima kredita niti su mu pružene informacije što znači valutna klauzula, a ugovor je bio sačinjen na tipskom formularu;

- da tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu obrazložene odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF, da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF, što navedene odredbe čini nerazumljivima, pa su iste nepoštene i posljedično tome ništetne, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača;

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a;

- da je neosnovan prigovor zastare jer je pokretanjem pojedinačnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznova počela teći od 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10, pa je tužba podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina;

- da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je utuženi iznos stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli;

- da je neosnovan prigovor radi prebijanja s tzv. negativnom razlikom po osnovi tečaja, jer tuženik nije određeno naveo tražbinu koju stavlja u prijeboj, pa onda sud ne može u izreci presude utvrditi postojanje ili nepostojanje te tražbine, a time ne može ni vršiti prijeboj, te uz to plaćanjem (manjih) anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja;

- da su slijedom svega iznesenog ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03), zbog čega je tuženik dužan vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih odredbi, pa polazeći od utvrđenja da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena vještačenjem, prvostupanjski sud je prihvatio zahtjev tužitelja te naložio tuženiku isplatu iznosa od 839,15 EUR, na koji iznos je dosudio i zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate, dok je odbio zahtjev tužitelja za iznos od 1.160,85 EUR (do početno zatraženih 2.000,00 EUR) jer se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe.

7. Tuženik u žalbi navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, kao i da je prvostupanjski sud trebao provesti saslušanje javnog bilježnika, čime bi se među ostalim utvrdili kao neosnovanima navodi tužitelja kako nije bio informiran o svim značajkama ugovora, odnosno svim mjerodavnim informacijama prilikom sklapanja ugovora o kreditu, o kojoj okolnosti sud nije dopustio izvođenje dokaza. Smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer je sud odbio prigovore tuženika na nalaz i mišljenje ne obrazloživši isto. Naime, tuženik ističe da je izabrana pogrešna metoda provedenog financijskog vještačenja koja je imala za posljedicu dvostruku korist za tužitelja, odnosno sud je trebalo naložiti izradu nalaza i u varijanti za kunske kredite, kako je to predlagao tuženik. Nadalje, naglašava da sud nije proveo sve dokazne prijedloge predložene od tuženika, a za to nije dao valjane razloge. Isto tako prigovara da sud nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku odnosno prigovore u odnosu na razdoblja kada su anuiteti po tečaju CHF bili niži od početno ugovorenog. Tuženik ponavlja prigovor zastare istaknut tijekom postupka, a ističe i pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na tijek zateznih kamata, za koje smatra da bi trebale teći od dana podnošenja tužbe. U odnosu na odluku o troškovima prigovara primjeni izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 126/22) na sve radnje u postupku jer ista nema retroaktivno djelovanje. Nadalje ističe da je presudom pogrešno odlučeno o parničnom trošku, obzirom da je sud propustio cijeniti protivljenje djelomičnom povlačenju tužbe prilikom odluke o troškovima. Naime, tužitelj je uspio sa iznosom od 839,15 EUR, a tuženik sa iznosom za odbijeni dio tužbenog zahtjeva od 1.160,85 EUR, iz čega proizlazi da je tužitelj uspio samo u omjeru od 41,95 %, o čemu je izostala pravilna odluka suda. Uzimajući omjer uspjeha u sporu, tuženik smatra da je sud eventualno mogao naložiti svakoj stranci da snosi svoje troškove postupka, a ne naložiti tuženiku, koji je većinski uspio u sporu, u cijelosti snositi cjelokupan trošak tužitelja.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženik ukazuje u žalbi, a niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Nije ostvarena ni apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a koju ističe tuženik u žalbi navodeći da prvostupanjski sud nije proveo dokaze koje je predložio, a posebno saslušanje javnog bilježnika. Naime, pravilno nije ispitan javni bilježnik na okolnost pregovaranja stranaka o uvjetima zaključenja kredita, jer postoji već stabilna praksa redovnih sudova i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, s obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (isti stav izražen je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. i odluke broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.

11. Tuženik nije onemogućen u raspravljanju ni time što je sud odbio prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka. Naime, u odnosu na nalaz i mišljenje tuženik je sadržajno prigovarao samo metodologiji izračuna, a nalaz je izrađen sukladno uputi suda odnosno prijedlogu tužitelja, međutim, sam nalaz i mišljenje vještaka u pogledu izračuna nije među strankama bio sporan, dok u nalazu su navedena i razdoblja i iznosi tečaja nižeg od početno ugovorenog, što je upravo bilo po prijedlogu tuženika.

12. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje kako u odnosu na ocjenu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tako i u odnosu na zahtjev za isplatu, i isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

13. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 2., čl. 83. i čl. 87. ZZP/03 kada je zaključio da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita ništetne.

14. Naime, u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženiku je u ovoj sporu bilo omogućeno dokazivati da je na drugi način dao tužitelju obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze, kao i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog posla, te je radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača prvostupanjski sud na te okolnosti i saslušao tužitelja, što je bio jedan od tuženikovih dokaznih prijedloga. Imajući u vidu iskaz tužitelja, te sadržaj dokumentacije priložene u spisu, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženik u ovom konkretnom slučaju nije dokazao da je tužitelj prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, pa je sklapanjem takvog ugovora bez informiranja potrošača o svim rizicima koje preuzima na sebe nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je upravo konkretni tužitelj bio obaviješten u smislu potpune informiranosti je na tuženiku, što tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao, pa je stoga prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u valuti CHF jedino mogao utemeljiti na presudi koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava, odnosno na temelju utvrđenih činjenica iz iskaza tužitelja.

16. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi dakle da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženika tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, to je test poštenosti tih ugovornih odredbi proveden već u kolektivnom sporu, pa isti nije bilo potrebno provoditi u ovom individualnom sporu. Stoga su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika, a prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 502c Zakona o parničnom postupku prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati..

17. Nadalje, argumenti kojima tuženik osporava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare također se ne mogu prihvatiti osnovanim. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, a što je u skladu i s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022.

18. Konačno, neosnovano tuženik prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Naime, imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno njegovo nepoštenje, tužitelju uz primjenu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO) pripada zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe od prvog dana nakon dana kada su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika).

19. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud neosnovano odbio prigovor radi prebijanja, a koji prigovor se odnosi na razliku nastalu u periodu otplate kredita kao rezultat razlike između početno ugovorenog anuiteta kredita, odnosno tečaja u trenutku isplate kredita po početnom planu otplate i tečaja po kojem je anuitet kredita plaćen, a koji je bio manji od početno ugovorenog. Navedeno je prvostupanjski sud učinio smatrajući da je za opstojnost prigovora radi prebijanja potrebno da se određeno navede što se stavlja u prijeboj utuženog potraživanja, te da na nesumnjiv način bude u tom pogledu istaknut zahtjev, pa kako tuženik navedeno nije učinio, odnosno nije naveo koji je to iznos niti nakon što su negativne razlike utvrđene od strane vještaka, to je prvostupanjski sud pravilno predmetni prigovor radi prebijanja odbio i odlučio je kao u točki III. izreke presude.

20. Tu valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a, kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288. st. 6. ZPP-a. Obzirom na navedeno, kada tuženik samo općenito, kao u ovom slučaju, stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, niti zapravo valjani prigovor radi prebijanja uopće postoji. Stoga prvostupanjski sud nije mogao u izreci odlučivati da tuženikova tražbina postoji ili ne postoji, već je osnovano prigovor odbio.

21. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženika i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu pod točkama I., II. i III. izreke.

22. Nije osnovan prigovor tuženika na odluku o troškovima postupka kojim upire na pogrešnu primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 – dalje: Tarifa) jer je ista utemeljena na Tbr. 48. st. 3. Tarife, koja odredba propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a u konkretnom slučaju odluku o troškovima je prvostupanjski sud donio kada je na snazi bila upravo primijenjena Tarifa. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024.

23. Međutim, što se tiče žalbenih navoda kojima, pobijajući odluku o trošku, tuženik upire na uspjeh stranaka u sporu i primjenu čl. 154. st. 2. ZPP-a, smatrajući da je sud propustio cijeniti tuženikovo protivljenje djelomičnom povlačenju tužbe prilikom odluke o troškovima, ovaj drugostupanjski sud iste navode prihvaća.

24. Naime, u odnosu na odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud je tužitelju dosudio zatražene troškove u cijelosti, smatrajući da bi odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača) koji nije dao povoda za parnicu, a i da bi time ista predstavljala ograničenje koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu, što bi moglo odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba, pri čemu se prvostupanjski sud poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni br. Rev-1014/18. od 20. listopada 2021. i Odluke suda EU C-224/19. i C-259/19.

25. Ovaj drugostupanjski sud smatra da žalba tuženika osnovano osporava takav pristup prvostupanjskog suda jer i po ocjeni ovoga suda, u situaciji kada je opseg konačnog uspjeha tužitelja u provedenom sporu posljedica djelomičnog povlačenja tužbe i odbijanja dijela tužbenog zahtjeva jer se tuženik tom povlačenju protivio, tužitelju može pripadati trošak samo razmjerno njegovom uspjehu u sporu, utvrđenom sukladno odredbi čl. 154. stav. 2. ZPP-a.

26. Pritom valja istaknuti da se pozivanje prvostupanjskog suda na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni br. Rev-1014/18. od 20. listopada 2021. ne može prihvatiti kao argument jer se ne radi o činjenično usporedivim situacijama. Naime, u navedenom predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni br. Rev-1014/18 radilo se o situaciji u kojoj je obveza plaćanja parničnog troška u cijelosti pala na tužitelja-potrošača zbog povlačenja tužbe, dok je u ovoj situaciji riječ o tome da je tužitelj, očito bez da je prije tužbe proveo preliminarno vještačenje, postavio zahtjev koji je gotovo trostruko veći od onog konačnog, pri čemu se radilo i o zahtjevima koji potpadaju pod različite tarifne razrede u pogledu iznosa bodova za pojedine parnične radnje. Stoga se ne može prihvatiti stav prvostupanjskog suda da se radi o znatnoj prepreci koja tužitelja kao potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, jer tužitelj neće trebati tuženiku u cijelosti naknaditi trošak, već će samo onaj trošak na koji sam tužitelj ima pravo, a zbog podijeljenog uspjeha u sporu, biti razmjerno manji.

27. U tom smislu valja istaknuti da se pravila o parničnim troškovima primjenjuju u skladu s principima na kojima se temelje, a to je racionalno, svrsishodno i pravedno raspoređivanje troškova, što znači da je za sud zadržano da u svakoj konkretnoj parnici ocijeni da li se odmjeravanjem troškova postupka prema mjerodavnom pravilu narušava ravnoteža između interesa stranaka, odnosno bi li donesena odluka o troškovima bila prekomjeran i nerazmjeran teret za stranku (u konkretnom slučaju potrošača) koja svojim držanjem nije dala povoda za parnicu, a u konkretnom slučaju po mišljenju ovog drugostupanjskog suda primjena odredbe čl. čl. 154. stav. 2. ZPP-a do toga ne dovodi.

28. Stoga, prihvaćajući po prvostupanjskom sudu pravilno određene troškove tužitelja u iznosu od 1.900,00 EUR, valjalo je tužitelju razmjerno konačnom uspjehu iskazivom u opsegu od 42% (uspjeh u odnosu na osnov od 100% i visinu od 42% = ukupno 71%, pri čemu je dakle uspjeh tuženika u sporu 29%, a konačni uspjeh tužitelja 71-29=42%) dosuditi iznos od 798,00 EUR, što uvećano za trošak vještačenja iznosi 1.063,45 EUR, sve sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, te u tom dijelu odbiti žalbu tuženika i potvrditi odluku o troškovima, dok ju je u preostalom dijelu valjalo preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.102,00 EUR sve pozivom na odredbe čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP-a. Pritom je drugostupanjski sud uzeo u obzir da žalba tuženika ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka u pogledu pojedinih priznatih parničnih radnji, a niti su u donošenju te odluke počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

29. Ujedno je primjenom čl. 380. st. 2. ZPP-a valjalo potvrditi točku II. izreke rješenja u kojoj je odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadu troška postupka.

30. Budući da je tuženik djelomično uspio sa žalbom samo u odnosu na naknadu troškova postupka, dok je u odnosu na odluku o glavnoj stvari njegova žalba u cijelosti neosnovana, to tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, jer mu se uspjeh u odnosu na trošak postupka sukladno odredbi čl. 35. st. 2. ZPP-a ne uzima u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Varaždinu 10. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer