Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-1052/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sudaca Emira Čustovića, predsjednika vijeća, Marija Bušković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Noemi Butorac, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik ABC, odvjetnik u ..., protiv tuženice ... [adresa], OIB: 52508873833, koju zastupa punomoćnik ABC, odvjetnik iz [adresa], radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli poslovni broj P-871/21-12 od 20. listopada 2022., 10. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli poslovni broj P-871/21-12 od 20. listopada 2022. u točkama I. i II. Izreke.

II. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja te se presuda Općinskog suda u Puli poslovni broj P-871/21-12 od 20. listopada 2022. u točki III. izreke potvrđuje u dijelu kojem je tužitelju naloženo naknaditi tuženici trošak postupka u iznosu od 3.289,53 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. listopada 2022. do isplate, a u preostalom dijelu preinačava tako da se zahtjev tuženice za naknadu troška u iznosu od 801,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. listopada 2022. do isplate odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Puli poslovni broj P-871/21-12 od 20. listopada 2022. odlučeno je:

¨I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "Proglašava se nedopuštenom ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja, ovdje tuženika ..., [adresa], OIB: 52508873833, protiv ovršenika, ovdje tužitelja ČF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koja ovrha se provodi pri Financijskoj agenciji na temelju ovršne isprave – zadužnice javnog bilježnika ABC iz [adresa] broj: OV-2849/06 od dana 24. travnja 2006. godine, a radi naplate potraživanja u iznosu od 603.313,16 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.¨.

II. Odbija se u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 30.825,00 kn/4.091,18 EUR1 s pripadajućom zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika odbija.¨.

2. Tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, kao i zbog povrede čl. 8. ZPP-a tvrdeći da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i da ista ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer je obrazloženje presude manjkavo i nejasno. Nadalje, pobija presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava navodeći da je iz prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim kao i svih priloženih isprava razvidno da se njegovi zahtjevi odnose na zadužnicu broj OV-2849/06 koja je predmet postupka izravne naplate, da sud u zaključku kojim ga je uputio na pokretanje parnice nije naveo broj zadužnice, da je iz istog razvidno da je tužbu podnio upravo iz razloga radi kojeg ga je ovršni sud uputio na pokretanje parnice, pored činjenice da u vezi druge zadužnice broj OV- 2850/06 uopće nije bio u tijeku postupak izravne naplate. Ukazuje da je prigovorio zastari tražbine i da je radi tog prigovora upućen na parnicu i da na tome temelji svoj zahtjev. Prigovara i pravilnosti odluke o troškovima postupka u pogledu troška sastava ¨jednog podneska¨ u iznosu od 6.040,00 kuna jer da je tuženica podneskom od 22. travnja 2022. ponovila navode iz odgovora na tužbu i da stoga navedeni trošak nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP-a. Predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženica u odgovoru na žalbu navodi da je iz prijedloga tužitelja, kao i priložene preslike ovršne isprave – zadužnice posl.br. OV-2850/06, jasno da se u parničnom postupku na koji je tužitelj upućen ima raspravljati upravo o eventualnom nastupu zastare u odnosu na zadužnicu posl.br. OV-2850/06, a da tužbom tužitelj više ne predlaže žurno donošenje rješenja kojim bi se pljenidba i prijenos novčanih sredstava po zadužnici broj OV-2850/06 proglasila nedopuštenom, već po zadužnici broj OV- 2849/06, da razlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom više nije protek vremena od dopisa ovrhovoditelja za naplatu dana 20. siječnja 2012. godine do dana podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu već činjenica isknjižavanja osnove 2018. godine iz redoslijeda FINA –e, odnosno navodnog nemogućnosti ostvarenja potraživanja zbog nedostatka novčanih sredstava dana 23. lipnja 2016. godine. Ukazuje da je razlika i u dokazima koje tužitelj prilaže uz prijedlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom, a potom dokazima koje prilaže uz samu tužbu. Smatra da je iz navedenog razvidno da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije riječ o omašci u pisanju, a kako to pokušava tvrditi tužitelj, te da je predmetna parnica pokrenuta na razlozima koji su u bitnom drugačiji od onih koji su istaknuti u prijedlogu povodom kojega je tužitelj upućen u parnicu, poput drugačijih dokaza, različitih vremenskih perioda vezanih uz prigovor zastare, kao i sam početak tijeka zastarnog roka. Opreza radi, ukazuje da čak i kada bi se smatralo da tužba nije pokrenuta na bitno drugačijim razlozima od onih istaknutih u prijedlogu za proglašenjem ovrhe nedopuštenom, da zastara njenog potraživanja nije nastupila jer je ovrha na novčanim sredstvima tužitelja bila aktivna na FINA-i do dana isknjižavanja osnove iz redoslijeda naplate sukladno članku 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, odnosno do 4. kolovoza 2018. godine, dok je novi zahtjev za izravnu naplatu podnesen FINA-i 24. lipnja 2021., time unutar zastarnog roka čak i kada bi se primjenjivao zastarni rok od pet godina, što također osporava. Smatra da su njeni troškovi postupka pravilno odmjereni, a posebice u odnosu na jedini podnesak koji smatra potrebnim za vođenje parnice u smislu da bi se u potpunosti razgraničio sadržaj prijedloga za proglašenje ovrhe nedopuštenom i sadržaj predmetne tužbe, odnosno kako bi se ukazalo na njihovu bitnu razliku. Slijedom navedenog, predlaže odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari je neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje u tekstu: ZPP-a), a na koje povrede ovaj sud pazi t po službenoj dužnosti, niti je počinio bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 8. ZPP-a, te povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a, na koje tužitelj ukazuje u žalbi.

6. Predmet spora je nedopuštenost pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava tužitelja na račun tuženice temeljem zadužnice broje OV-2849/06 temeljem koje je pokrenut postupak izravne naplate potraživanja tuženice.

7. Prvostupanjski sud pobijanu odluku temelji na zaključku da iz ovršnog postupka, konkretno zaključka kojim je sud uputio tužitelja kao ovršenika da proglasi nedopuštenom pljenidbu i prijenos novčanih sredstava tužitelja radi namirenja tražbine ovdje tuženice, proizlazi da je tužitelj upućen u parnicu u odnosu na potraživanje tuženice po zadužnici broj OV-2850/06, a ne OV-2849/06, pa kako tužitelj u ovoj parnici zahtjev temelji na potraživanju po zadužnici broj OV-2849/06, da nema pravo na proglašenje ovrhe nedopuštenom jer zahtjev temelji na razlozima koji su bitno drugačiji od onih radi kojih ga je ovršni sud uputio u parnicu.

8. Ocjena je ovog suda je prvostupanjski sud temeljem isprava priloženih u spis te uvida u spis tog suda poslovni broj Ovr-619/21 izveo pogrešan zaključak o odlučnim činjenicama, uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

9.1. Naime, iz zaključka i rješenje Općinskog suda u Puli poslovni broj Ovr-619/2021- 9 od 15. studenog 2021. (i to izreke istog kao dijela odluke kojim je odlučeno o postupanju s prigovorom ovršenika) jasno proizlazi da je tužitelj u tom postupku upućen pokrenuti parnicu protiv tuženice radi ¨…utvrđenja da je ovrha nedopuštena jer je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom…¨. Iz navedenog je jasno da je u parnici potrebno raspraviti je li nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom, a iz sadržaja ovršnog spisa, što nije niti sporno među strankama, razvidno je da se radi o tražbini koja se naplaćuje u postupku izravne naplate temeljem zadužnice koju je ovjerila ABC, javni bilježnik u [adresa], i to pod poslovnim brojem OV-2849/06. Da je navedeno tako, jasno proizlazi iz dopisa ovrhovoditelja i zahtjeva za izravnu naplatu od 24. lipnja 2021. (list 11 i 12 spisa), a koji su u predmetnom ovršnom postupku priloženi uz prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenima.

9.2. Uzimajući u obzir da je iz ovršnog predmeta te tvrdnji stranaka jasno o kojoj se tražbini radi u postupku izravne naplate, da ovršni sud tužitelja upućuje u parnicu radi istovjetne tražbine, ocjena je ovog suda da je do navođenja pogrešnog poslovnog broja zadužnice u dijelovima navoda tužitelja tijekom ovršnog postupka došlo greškom u pisanju te da navođenje samog poslovnog broja zadužnice u danim okolnostima nije od utjecaja na predmet spora. Naime, pored nesporne činjenice da postoje dvije zadužnice istog vjerovnika i dužnika, a koje su ovjerene isti dan kod istog javnog bilježnika, da je samo u odnosu na jednu u tijeku postupak izravne naplate te da je jasno da tužitelj tvrdi da tuženica nema pravo naplate tražbine upravo u postupku izravne naplate koji je u tijeku, ocjena je ovog suda da je tumačenje prvostupanjskog suda suviše formalističko te da takav pristup suda uskraćuje pravo stranaka na pravično suđenje, obzirom odluku ne temelji na suštinskim razlozima prava i obveza stranaka i pri tome odluku ovršnog suda suštinski ne povezuje sa predmetom ovršnog postupka te pravima i obvezama stranaka.

9.3. U postupku odlučne činjenice između stranaka nisu niti sporne, a to je da je tuženica kao ovrhovoditelj pokrenula postupak izravne naplate na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika temeljem zadužnice broj OV-2849/06 te da tužitelj kao ovršenik smatra da tuženica nema pravo naplate potraživanja jer smatra da je predmetno potraživanje tuženice zastarjelo.

10. U odnosu na činjenicu da je tužitelj u ovršnom postupku svoje tvrdnje temeljio na dokazima koji su dijelom različiti od dokaza koje prilaže u parničnom postupku, ocjena je ovog suda da navedeno nije odlučno jer ovršenik svoje tvrdnje o zastari potraživanja ne dokazuje u ovršnom postupku niti ovršni sud odlučuje o osnovanosti njegovih tvrdnji, dapače, ovršni sud je kod isticanja prigovora iz čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., dalje u tekstu: OZ), ako nisu, kao u ovom slučaju, ispunjene pretpostavke iz čl. 52. st. 2. OZ- a, isključivo ovlašten uputiti ovršenika u parnicu, iz čega proizlazi da za navedeno postupanje nije niti relevantno koje je dokaze ovršenik predao ovršnom sudu, ukoliko se ne radi o dokazima u vidu javne ili javno ovjerovljene isprave, odnosno ako činjenice na kojima se temelji njegova žalba nisu općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama, a iz prijedloga tužitelja temeljem kojeg je upućen u parnicu je razvidno da se nije radilo o takvim dokazima.

11. Uzimajući u obzir da tužitelj svoju tvrdnju o zastari potraživanja temelji na činjenici za da je potraživanje tuženice zastarjelo, na njemu je teret dokaza navedene činjenice.

12. Iz sadržaja zadužnice proizlazi da se radi o privatnoj ispravi na kojoj je potpis dužnika, ovdje tužitelja, ovjeren od ABC, javnog bilježnika u [adresa], 24. travnja 2006. pod poslovnim brojem OV-2849/06 te da je tužitelji istom dao tuženici suglasnost da se radi naplate tražbine tuženice u iznosu od 460.000,00 kuna uvećano za ugovorene i zatezne kamate, a temeljem Ugovora o dugoročnom kreditu broj 060421098885, zaplijene njegova sredstva na svim računima, uz utvrđenje da ova zadužnica ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi.

13. Uzimajući u obzir da konkretna zadužnica ne predstavlja javnobilježnički akt, sukladno čl. 233. st. 1. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23, dalje u tekstu: ZOO), a u vezi s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim na sjednici Građanskog odjela održanoj 19. studenog 2018. prema kojem se na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika ovjeren kod javnog bilježnika prije 1. siječnja 2011. primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, a na tražbine iz zadužnice koje su solemnizirane primjenjuje se zastarni rok od 10 godina propisan odredbom čl. 233. ZOO-a, pravo naplate po istoj zastarijeva u roku od 5 godina od izdavanja zadužnice.

14. Iz isprava koje su stranke predale u prvostupanjskom postupku, i to obavijesti Financijske agencije od 2. prosinca 2011., zahtjeva za izravnu naplatu od 24. lipnja 2021., potvrde primitka zadužnice radi naplate od strane ... 16. travnja 2008., 18. travnja 2008. i 20. ožujka 2009., specifikacije izvršenja osnove za plaćanje OV- 2849/06 koju je 3. prosinca 2021. izdala Financijska agencija, utvrđeno je slijedeće:

- tuženica je kao ovrhovoditelj temeljem premetne zadužnice pokrenula postupak izravne naplate 16. travnja 2008.,

- po podnesenom zahtjevu tuženice, u postupku izravne naplate po zahtjevu tuženice od 16. travnja 2008. vršena je izravna naplata tražbine te je ova osnova bila uknjižena do 4. kolovoza 2018. kao osnova po kojoj se izravna naplata provodila, da bi tada bila isknjižena kao osnova izravne naplate temeljem čl. 12 . Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" br. 68/18.),

- tuženica je potom temeljem predmetne zadužnice ponovno 24. lipnja 2021. pokrenula postupak izravne naplate.

15. Odredbom čl. 241. ZOO-a određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, dok se sukladno čl. 242. ZOO-a smatra da prekid zastare nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo, odnosno ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage.

16. Kako je prethodno utvrđeno, tuženica je pokrenula postupak izravne naplate radi ostvarenja predmetne tražbine 2008., navedeni postupak je trajao do 4. kolovoza 2018., čime je prekinut tijek zastare tražbine, a uzimajući u obzir da je postupak naplate prekinut temeljem zakona, a ne radnjom vjerovnika, kao i da postupak izravne naplate nije okončan odbacivanjem ili odbijanjem zahtjeva tuženice za izravnu naplatu, sukladno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj Rev-672/2024 od 5. lipnja 2024. i presudi poslovni broj Rev 1027/2021-2 od 3. svibnja 2022., vođenjem postupka izravne naplate do 4. kolovoza 2018. došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a, a kako je tuženica zahtjevom od 24. lipnja 2021., time prije isteka roka od 5 godina od završetka ranijeg postupka izravne naplate, ponovno pokrenula postupak izravne naplate radi ostvarenja tražbine, prigovor tužitelja o zastari tražbine je neosnovan, a time i njegov zahtjev za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa u navedenom postupku izravne naplate.

17. Slijedom navedenog, primjenom čl. 373.a st. 1. i 2. ZPP-a, u vezi s čl. 368. st. 2. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

18. U odnosu na dosuđeni trošak postupka, a u dijelu u kojem tužitelj osporava odluku prvostupanjskog suda kojom je tuženici dosuđen trošak sastava podneska u iznosu od 6.040,00 kuna/801,65 eura, ocjena je ovog suda da je žalba tužitelja u ovom dijelu osnovana jer iz spisa proizlazi da se radi o podnesku koji je tuženica predala sudu 22. travnja 2022., da je podnesak otpremljen tužitelju 27. travnja 2022., a da je tuženica sadržaj podnesak izložila na ročištu koje je održano 3. svibnja 2022., iz čega se zaključuje da je tuženica navedenim podneskom postupila protivno čl. 299.a ZPP-a, a kako podnesak nije uručen tužitelju 8 dana prije održanog ročišta te kako je tuženica upravo na ročištu od 3. svibnja 2022. izložila sadržaj navedenog podneska te joj je za navedeno zastupanje dosuđen trošak, ocjena je ovog suda da podnesak tuženice od 27. travnja 2022. nije bio potreban za vođenje parnice u sporu u smislu čl. 155. ZPP- a, u vezi s čl. 10. st. 1. ZPP-a, pa je primjenom čl. 380. t. 3. ZPP-a, u vezi s čl. 381. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

19. Kako je tužitelj uspio sa žalbom u neznatnom dijelu, sukladno čl. 154. st. 5. ZPP- a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, isti nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.

Dubrovnik, 10. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Emir Čustović