Poslovni broj: Ps.3/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23.Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužitelja Grada Dubrovnika, Pred Dvorom 1, Dubrovnik, OIB: 21712494719, kojeg zastupa punomoćnica HR, zaposlenica tužitelja protiv tuženice NR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Dino Hadžiomerović, odvjetnik iz Dubrovnika, radi predaje u posjed, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 28. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženice,10. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici NR, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, stan u [adresa] na adresi [adresa], čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 43,35 m2, slobodan od osoba i stvari predati u posjed vlasniku-tužitelju.

II. Nalaže se tuženici, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 106,18€.

Obrazloženje

1. Tužitelj Grad Dubrovnik je 26. studenog 2019. podnio tužbu protiv tuženice NR, radi predaje u posjed stana na adresi [adresa] u [adresa], čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 43,35 m2. U tužbi navodi da je kao vlasnik i najmodavac s tuženicom kao najmoprimcem, uzimajući u obzir njene socijalne prilike, 7. veljače 2014. sklopio ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom Klasa: 371-01/12-01/95, Urbroj: 21117/01-14-4, na temelju Odluke o davanju u najam stanova u vlasništvu Grada Dubrovnika socijalno ugroženim osobama i osobama slabijeg imovnog stanja („Službeni glasnik Grada Dubrovnika“ broj 4/97, 3/00, dalje u tekstu: Odluka/97), u kojem je navedeno da se zaključuje na određeno vrijeme, na godinu dana i da se, u slučaju da nijedna stranka u roku od 30 dana prije isteka godine dana ne pokrene postupak za produljenje ili izmjenu ugovora, ugovor produžava za naredno jednogodišnje razdoblje. Nadalje navodi da je Gradsko vijeće Grada Dubrovnika na 21. sjednici, održanoj 27. lipnja 2016., donijelo Odluku o najmu stanova u vlasništvu Grada Dubrovnika („Službeni glasnik Grada Dubrovnika“ broj 8/2016, dalje u tekstu: Odluka/16) u kojoj je, između ostalog, predviđena revizija korisnika gradskih stanova, da je Grad obavijestio korisnike gradskih stanova da se, u skladu s Odlukom/16, ugovori neće obnavljati i pozvao da podnesu zahtjev za sklapanje novog ugovora.

Tako je tuženici 10. siječnja 2017. poslana obavijest o prestanku važenja ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom Klasa: 371-01/16-01/50, Urbroj: 2117/01-04-17-192) koju je tuženica 16. siječnja 2017. uredno primila, s pozivom da u roku od 15 dana od primitka obavijesti dostavi dokumentaciju propisanu Odlukom/16, međutim, budući da tuženica nije dostavila dokumentaciju u propisanom roku, tužitelj je još jednom, 12. listopada 2017., poslao obavijest o prestanku važenja ugovora, ali dokumentacija, unatoč urednom primitku obavijesti 17. listopada 2017., nije zaprimljena ni do sjednice održane 24. listopada 2017. na kojoj je povjerenstvo jednoglasno utvrdilo da tuženica ne ispunjava uvjete iz Odluke/16 i potom, zaključkom Gradonačelnika Klasa: 371-01/17-01/127, Urbroj:

2117/01-01-18-2 od 11. siječnja 2018., zahtjev tuženice za sklapanje ugovora odbačen kao nepotpun i tuženica pozvana u roku od 8 dana od primitka zaključka stan slobodan od osoba i stvari predati u posjed vlasniku stana. Slijedom iznesenog, s obzirom da tuženica stan koristi bez valjanog pravnog temelja, tužitelj predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev i potražuje parnične troškove.

2. Iz odgovora na tužbu proizlazi da tuženica NR tužbeni zahtjev osporava iz razloga što smatra kako ispunjava sve uvjete propisane Odlukom/16, ali ne osporava da nije dostavila dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da uvjete ispunjava već ovaj propust pripisuje svom niskom obrazovnom statusu. Tvrdi da uredno plaća najamninu, da je njen suprug teško bolestan, da je jedan njen sin nezaposlen dok je drugi u bolnici Slava Raškaj.

3. Tijekom postupka pregledani su zemljišnoknjižni izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 24. studenog 2019. (str. 4-11 spisa), Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom Klasa: 371-01/12-01/95, Urbroj: 21117/01-14-4 od 7. veljače 2014. (str. 12-14 spisa), obavijest Grada Dubrovnika Klasa: 371-01/16-01/50, Urbroj: 2117/01-04-16-26 od 10. siječnja 2017. s povratnicom (str. 15-17 spisa), obavijest Grada Dubrovnika Klasa: 371- 01/16-01/50, Urbroj: 2117/01-04-17-06 od 16. ožujka 2017. s povratnicom (str. 18-20, 40- 42 spisa), zaključak Gradonačelnika Klasa: 371-01/17-01/127, Urbroj: 2117/01-01-18-2 od 11. siječnja 2018. (str. 21-23 spisa), zaključak Gradonačelnika Klasa: 371-01/12-01/95, Urbroj: 2117/01-01-14-3 od 27. siječnja 2014. (str. 39 spisa), obavijest Grada Dubrovnika Klasa: 371-01/16-01/50, Urbroj: 2117/01-04-17-192 od 12. listopada 2017. s povratnicom (str. 43-45 spisa), računovodstvena evidencija od 4. veljače 2022. (str. 46 spisa), lista reda prvenstva od 16. svibnja 2018. (str. 47-49 spisa), ažurirana lista prvenstva od 9. prosinca 2021. (str. 50-52 spisa), zaključak Centra za socijalnu skrb Dubrovnik Klasa: UP/I-551- 08/21-01/165, Urbroj: 2117-24-11/17-21-6 od 29. listopada 2021. (str. 55 spisa), rješenje Centra za socijalnu skrb Dubrovnik Klasa: UP/I-551-06/21-01/140, Urbroj: 2117-24-11/28- 21-4 od 3. prosinca 2021. (str. 56-57 spisa), odgovor Centra za socijalnu skrb Dubrovnik Klasa: 551-03/21-01/207, Urbroj: 2117-24-11/17-22-02 od 3. siječnja 2022. (str. 58 spisa), potvrda Hrvatskog zavoda za zapošljavanje Klasa: 034-04/22-02/1284, Urbroj: 2117-21-

03/17-22-01 od 4. veljače 2022. (str. 59 spisa), potvrda Policijske uprave Dubrovačko- neretvanske Klasa: 511-03-03-55/25-2021 od 21. lipnja 2021. (str. 60 spisa), potvrda Policijske uprave Dubrovačko-neretvanske Klasa: 511-03-03-104/2-16 od 4. siječnja 2016. (str. 61 spisa), uplatnice (str. 62-71 spisa), saslušan je svjedok FR na ročištu 28.studenoga 2025.

4. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno čl.8. Zakona o parničnom postupku, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je traženje tužitelja kao vlasnika nekretnine, stana u [adresa] na adresi [adresa] na predaju u posjed od tužene kao posjednice tog stana.

6. U predmetu je dana 3.svibnja 2022. donesena odluka kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev, međutim ista je ukinuta dana 16.veljače 2023.g. od strane Županijskog suda u Splitu, s uputom da u postupku treba ocijeniti da li je zahtjev za iseljenje razmjeran legitimnom cilju koji se želi postići oslobađanjem stana radi dodjele na korištenje drugim socijalno ugroženim osobama.

7.Odredba čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje: ZV) propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda posjed te stvari. Pri tome, odredba čl. 162. st. 1. ZV određuje da bi u postupku pred nadležnim sudom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtjeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

8.U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno da je nekretnina predaju posjeda koje tužitelj zahtjeva od tuženika, stan u [adresa] na adresi [adresa], katastarske oznake čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 43,35 m2, vlasništvo tužitelja za cijelo.

8.1.Nadalje, u postupku među strankama nije sporno niti to da je nekretnina predaju posjeda koje tužitelj zahtjeva od tuženika, stan u [adresa] na adresi [adresa] , katastarske oznake čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 43,35 m2, u posjedu ovdje tužene.

9.Time u postupku nisu sporne tri odlučne činjenice teret dokaza kojih je činjenica u ovoj vrsti spora, sukladno citiranoj odredbi čl. 162. st. 1. ZV, na tužitelju. Naime, sukladno primjenjivim odredbama ZV u sporu u kojem tužitelj kao vlasnik traži od tuženika kao posjednika predaju posjeda stvari tzv. pravom vlasničkom tužbom (reivindikacijskom tužbom), tužitelj je dužan dokazati svoje pravo vlasništva na stvari, identitet stvari te da se stvar predaju koje traži nalazi u posjedu tuženika, dok je na tuženiku teret dokaza onih prigovora kojima se u ovoj vrsti spora brani od reivindikacijskog zahtjeva.

10. Uvidom u Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom sklopljen između Grada Dubrovnika kao najmodavca i NR kao najmoprimca dana 7. veljače 2014. godine (list spisa 12-14, dalje: Ugovor o najmu) proizlazi da su tužitelj kao najmodavac i tuženik kao najmoprimac 7.veljače 2014 godine sklopili ugovor o najmu kojim tužitelj daje tuženiku u najam predmetni stan, a tuženik se obvezuje za najam istog plaćati tužitelju zaštićenu najamninu, do svakog petnaestog u mjesecu počevši od 01. veljače 2014.

10.1.Iz odredbe čl. 7 st. 1. Ugovora o najmu proizlazi da je ugovor sklopljen na određeno vrijeme i to za vremensko razdoblje od jedne godine dok iz st. 2. proizlazi da u slučaju da ni jedna od stranaka u roku od 30 dana prije isteka roka od jedne godine, ne pokrene postupak za produljenje ili izmjenu ugovora, se ugovor produžava za naredno jednogodišnje razdoblje. Tumačenjem citirane odredbe čl. 7 Ugovora sud utvrđuje da je volja ugovornih strana obnavljanje najma predmetnog stana na dodatni rok od godine dana računajući od 01. veljače 2014. u slučaju kad niti jedna ugovorna strana unutar 30 dana do isteka roka na koji je ugovor sklopljen, dakle u razdoblju od 01. siječnja 2015. odnosno 01. siječnja svake naredne godine u slučaju obnove ugovora na dodatni rok od godine dana, pa do 01. veljače 2015. odnosno 01. veljače svake naredne godine u slučaju obnove ugovora na dodatni rok od godine dana, ne pokrene postupak za produljenje ili izmjenu ugovora.

10.2.Nadalje, iz odredbe čl. 13. st. 1. Ugovora o najmu proizlazi da taj ugovor prestaje temeljem otkaza koji se daje pismeno i predaje drugoj ugovornoj strani neposredno uz potpis ili poštom preporučeno, pri čemu st. 2. propisuje da najmodavac može najmoprimcu dati otkaz ugovora ako ovaj ne ispunjava odredbe ugovora, a sve u skladu s odredbama glave VI (prestanak ugovora o najmu) te čl. 24. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ br. 91/96). Tumačenjem citirane odredbe čl. 13 Ugovora sud utvrđuje da su ugovorne strane kao način na koji predmetni ugovor može prestati, osim istekom vremena na koje je isti ugovoren, kao način prestanka ugovora odredile i otkaz ugovora od strane bilo koje ugovorne strane, postavljajući pravu na otkaz ugovora od strane najmodavca stanovita ograničenja, ona navedena u čl. 13 st. 1. Ugovora o najmu.

10.3 Člankom 64. Odluke/16 je propisano da se ugovori o najmu stana sa zaštićenom najamninom zaključeni prije njenog stupanja na snagu, na temelju Odluke/97 neće obnavljati i da prestaju važiti istekom roka na koji su zaključeni. Člankom 68. Odluke/16 je određeno da će se sa najmoprimcem zaključiti novi ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom ako najmoprimac podnese zahtjev za zaključenje novog ugovora i ako ispunjava sve uvjete iz članka 4. Odluke/16 za davanje u najam takvog stana: da je državljanin Republike Hrvatske, da ima prebivalište na području grada [adresa] u neprekidnom trajanju od najmanje 15 godina računajući od dana podnošenja zahtjeva, da ukupna mjesečna primanja po članu obiteljskog domaćinstva u prethodnoj godini ne prelaze 50% iznosa prosječne mjesečne neto plaće u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini, osim ako se radi o stanovima izgrađenim sredstvima namijenjenim za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba i osoba slabijeg imovnog stanja u kojem mjesečna primanja po članu obiteljskog domaćinstva u prethodnoj godini ne prelaze 30% iznosa mjesečne prosječne neto plaće u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini (osobe slabijeg imovnog stanja) u skladu s člankom 6. Odluke/16, da nemaju u vlasništvu ili suvlasništvu nekretninu, da ne koriste bez valjanog pravnog temelja stan ili drugu nekretninu u vlasništvu Grada Dubrovnika ili nad kojom Grad Dubrovnik ima vlasničkopravna ovlaštenja, da nemaju dugovanja prema Gradu Dubrovniku te to dokaže ispravama i dokazima koji su propisani Odlukom. Člankom 23. Odluke/16 je propisano da će se podnositelju nepotpunog zahtjeva odrediti rok od 8 dana za dopunu i da će se zahtjev odbaciti ako ne bude dopunjen u ostavljenom roku.

11. Tuženica tijekom postupka ističe kako ispunjava sve uvjete iz članka 4. Odluke/16 jer živi sa teško bolesnim suprugom i dva sina. Nije sporno da je tijekom trajanja ovog postupka preminuo suprug tuženice BR.

11.1.Sud je saslušao FR, sina tuženice, koji je iskazao da živi na adresi [adresa] od prije 13-14 godina i da je tamo prvotno stanovao sa ocem, majkom i bratom JR. Otac je umro prije dvije godine kao 100 % invalid. Majka nije nikada bila zaposlena, a ona danas ostvaruje mirovinu od pokojnog oca koja iznosi od 250,00 eura mjesečno. Majka nije uopće sposobna raditi, ona je psihički nestabilna osoba. Majka nema službenu dijagnozu i ne prima nikakve lijekove za psihičku bolest. Brat ima 19 godina i sad se nalazi u popravnom domu u Zagrebu. Inače brat je rođen sa oštećenjem sluha te je od svoje 6-te godine udomljen od obitelji u Zagrebu kako bi tamo mogao pohađati terapije i školu na Suvagu. Kratko je živio sa svojom obitelji, možda godinu dana. Prije ove adrese obitelj je živjela u [adresa], tamo su dobili kuću na čuvanje od ŠR i tamo su stanovali 10-12 godina. Nešto sitno je otac plaćao za najam. Svjedok dalje iskazuje da nije stalno zaposlen, da je ovo ljeto radio kao mornar kod osobe po imenu UR, primao je oko 1.000,00 eura mjesečno, bio je prijavljen i zaposlen od svibnja do rujna. Nikada nije imao stalno zaposlenje iz razloga jer postoji nešto u njegovoj kaznenoj evidenciji pa ne može ishoditi potvrdu o nekažnjavanju. Kada god ima priliku nešto radi kako bi zaradio. Prije četiri mjeseca je postao otac i sad u ovom stanu na adresi [adresa] živi sa nevjenčanom suprugom, sinom i povremeno svojom majkom NR. Naime ona (tuženica) često ide u Bosnu kod rodbine u Gradačac, bude gore mjesec-dva dana, pa se onda vrati u Dubrovnik na nekoliko dana pa opet ode gore. H je dovede i odvede jer nije sposobna sama doći. Ne zna što gore radi, živi od mirovine koju prima od pokojnog oca, a gore stanuje s dundom u kući. Nije mu poznato da je majka primila dopis od Grada Dubrovnika da dostavi dokumentaciju vezano za njen status u stanu. Inače majka (tuženica) ništa ne rješava, ona samo zna zaplakati, tako da je i ovo skrivala od sina. Njegova nevjenčana supruga ima 22 godine, zaposlena je u Tedija, sada je na porodiljnom dopustu, a inače ostvaruje mjesečnu plaću oko 900,00 eura. Svjedok dalje navodi da je on potpuno zdrava osoba, da nema niti je ikada imao nekih zdravstvenih poteškoća. Ne postoji nikakav druga nekretnina u kojoj bi on s obitelji stanovao, niti u kojoj bi majka stanovala, to je jedino što imaju. On se osobno nije obraćao Gradu radi dodjele stana na korištenje. Pokojni otac nije imao u vlasništvu nikakve nekretnine. Ja ni majka nismo išli u Grad kako bi pokušali riješiti naš ostanak u stanu i spriječiti iseljenje. Brat JR sada ima 19 godina, a do njegove 22 godine mu je određen ostanak u popravnom domu. Nakon toga bi se trebao vratiti živjeti s majkom, jer nema gdje drugo. Brat je što se tiče sluha sve bolje i bolje i to mu nije veliko ograničenje, međutim obolio je od dijabetesa pa ima nagle promjene raspoloženja pa tako da nije nigdje bio zaposlen i nikada nigdje nije radio. Majka povremeno ide u Bosnu otkada je otac umro, jer je prije morala stalno biti uz njega. Prije zaposlenja kod UR da je bio dva mjeseca bez posla, a prethodno tome je radio kao radnik na građevini i bio bi prijavljen. Istovremeno se brinuo i za oca na sve načine.

Na pitanje punomoćnika tužitelja navodi da ne prima nikakve uplatnice od Grada Dubrovnika i da ne plaća Gradu nikakvu naknadu za stanovanje. Na majčino ime od Grada Dubrovnika da ne dolazi nikakva pošta.

12. Uvidom u Obavijest o prestanku važenja ugovora o najmu klasa: 371-01/12-01/95, urbroj: 2117/01-01-14-3 od 7. veljače 2014. godine adresiranu na NR, [adresa], od 16. ožujka 2017. godine s potvrdom o uručenju na dan 16. siječnja 2017. godine (list spisa 17-20, dalje: Obavijest) sud utvrđuje da je tužitelj 16. siječnja 2017. obavijestio tuženika o prestanku važenja Ugovora o najmu uz obrazloženje da je čl. 64. Odluke o najmu stanova u vlasništvu Grada Dubrovnika („Službeni glasnik Grada Dubrovnika“ br. 8/16) određeno da se ugovori o najmu stana sa zaštićenom najamninom zaključeni prije stupanja na snagu te Odluke neće obnavljati i da prestaju važiti istekom roka na koji su zaključeni uz napomenu da će se s najmoprimcima iz čl. 64. Odluke zaključiti novi ugovori o najmu stana sa zaštićenom najamninom, ako isti podnesu zahtjev za zaključenje novog ugovora i ako ispunjavaju sve uvjete iz Odluke za primanje u najam stana namijenjenih socijalno ugroženim i osobama slabijeg imovnog stanja.

12.1.Obavijest o prestanku važenja ugovora o najmu citiranog sadržaja, utemeljenu na valjanoj Odluci o najmu stanova u vlasništvu Grada Dubrovnika („Službeni glasnik Grada Dubrovnika“ br. 8/16), sud cijeni izjavom tužitelja kojom se tuženika obavještava o pokretanju postupka izmjene Ugovora o najmu u smislu odredbe čl. 7 st. 2. Ugovora i time nedvojbeno radnjom koja otklanja mogućnost obnavljanja predmetnog Ugovora nakon proteka jednogodišnjeg roka na koji je isti sklopljen, pri čemu sam sadržaj predmetne Obavijesti po ocjeni ovog suda ne ostavlja dvojbi oko činjenice da je istom tuženik izričito obaviješten da se istekom roka na koji je Ugovor o najmu sklopljen taj najam neće obnoviti temeljem odredbe čl. 7 st. 2. Ugovora na dodatni rok od godine dana.

10.5.Slijedom navedenog, sud je kao nedvojbeno utvrdio da tuženik u vrijeme kako podnošenja predmetne tužbe tako i u vrijeme zaključenja raspravljanja u ovoj pravnoj stvari nema pravo na posjed predmetnog stana temeljem obveznopravnog odnosa najma budući je utvrđeno da je Ugovor o najmu kao osnova prava na posjed predmetnog stana prestao s danom 01. veljače 2017. godine.

12.2. Zaključkom Grada Dubrovnika od 11.siječnja 2018.g. Klasa 371-01/17-01/127, Urbroj 2117/01-01-18-2 odbačen je zahtjev NR za sklapanje Ugovora o najmu stana na adresi [adresa] u [adresa].

13.Čl. 19.a. st. 2 Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine broj 33/01, 60/01, 129/05, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13, 137/15, 123/17) propisano je da jedinice lokalne samouprave u svom djelokrugu temeljem samog zakona obavljaju poslove socijalne skrbi od lokalnog značaja kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana.

14.Temeljem čl. 32 Statuta Grada Dubrovnika ("Službeni glasnik Grada Dubrovnika" broj 4/09, 6/10, 3/11, 14/12, 5/13, 6/13-pročišćeni tekst 9/15) Gradsko vijeće Grada Dubrovnika na 21.sjednici donijelo je Odluku o najmu stanova u vlasništvu Grada Dubrovnika kojom odlukom su propisani uvjeti, mjerila, postupak i tijela za davanje stanova u najam koji su izgrađeni sredstvima namijenjenim za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba i osoba slabijeg imovnog stanja i ostalih stanova u vlasništvu Grada Dubrovnika.

15.Pravo na dom i pravo vlasništva, a posebno zaštita istih kao temeljnih ljudskih prava, su kao takvi izričito zajamčeni i Ustavom Republike Hrvatske, pa je tako čl. 16. Ustava Republike Hrvatske propisano da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, te da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

15.1Sud je temeljem predanih isprava i tvrdnji stranaka utvrđivao činjenicu je li predmetna nekretnina tužitelja dom tuženika, pri tome tumačeći dom u skladu s tumačenjem Europskog suda za ljudska prava prema kojem tumačenju dom čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja, prostor koji pojedinac opravdano smatra svojim domom i koristi ga kao dom, dakle tumačeći dom kao činjenični, a ne pravni pojam i neovisan o definicijama danim u domaćem pravu.

15.2.S obzirom da utvrđenu nespornu činjenicu da tuženica u predmetnom stanu živi preko deset godina, a koje vremensko razdoblje ovaj sud cijeni razdobljem u kojem je tuženica ostvarila jaku, stvarnu i tajnu (kontinuiranu) povezanost s predmetnim stanom, utvrđenje je ovog suda da predmetni stan predstavlja njezin dom poradi čega je za odgovor na pitanje da li bi davanje naloga za iseljenje tuženiku predstavljao neopravdano miješanje u njezino pravo na dom valjalo provesti test razmjernosti. Cilj testa razmjernosti jest dobiti odgovor na pitanje da li je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava zajamčenog člankom 8. Konvencije, odnosno odgovora na pitanje: Da li bi iseljenje tuženice u konkretnom slučaju predstavljalo neopravdano miješanje u njezino pravo na dom? Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja, a negativan odgovor na bilo koje znači da je iseljenje protivno Konvenciji, odnosno da je neopravdano.

15.3.Prvo od navedenih pitanje je slijedeće: "Da li je miješanje utemeljeno na zakonu?" U ovoj je pravnoj stvari nesporno da je tužitelj vlasnik predmetnog stana koji tuženica drži u posjedu, a kako je tijekom postupka utvrđeno da tuženica nema pravo na posjed istog te čl. 161. ZV izrijekom propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda posjed te stvari, utvrđenje je ovog suda da je prihvaćanje tužbenog zahtjeva utemeljeno na zakonu budući čin miješanja, nalog za predaju u posjed predmetnog stana, proizlazi iz čl. 161. i čl. 162. ZV.

15.4.Drugo eliminacijsko pitanje je slijedeće: "Da li je miješanje usmjereno na postizanje legitimnog ciljaˮ? Upravo taj legitimni cilj, u smislu gore navedenog pitanja, jedan je od razloga navedenih u članku 8. stavku 2. Konvencije. U konkretnom slučaju bi prisilno iseljenje imalo legitiman cilj s obzirom na to da se kroz iseljenje tuženika štiti institut prava vlasništva, a jedino je ispravno i moralno, kako bi svaka država mogla normalno funkcionirati, da se odredbe zakona poštuju, što bi u protivnom dovelo do pravne nesigurnosti i ugrožavanja javnog reda i mira, a time i ugrožavanja gospodarske dobrobiti zemlje. U tom je smislu miješanje javne vlasti u pravo na dom trećih osoba opravdano jer je usmjereno na zaštitu prava vlasništva druge osobe, konkretno tužitelja. Naime, iz navoda tužbe i navoda tužitelja tijekom postupka proizlazi da je predmetna tužba podnesena za potrebe oslobođenja predmetnog stana od osoba i stvari kako bi zatim tužitelj na temelju rezultata javnog natječaja koji se provodi temeljem Odluke o najmu stanova u vlasništvu Grada Dubrovnika („Službeni glasnik Grada Dubrovnika“ br. 8/16) predmetni stan mogao dodijeliti na korištenje socijalno ugroženim osobama i osobama slabijeg imovnog stanja, a koji cilj ovaj sud smatra legitimnim ciljem u smislu čl. 8. st. 2. Konvencije odnosno sud nalazi da je davanje naloga za predaju u posjed predmetnog stana miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, zaštite prava socijalno ugroženih osoba zadovoljenjem njihovih stambenih potreba kao i ostvarenje poslova koji su temeljem čl. 19. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ broj 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13, 137/15, 123/17) stavljeni u djelokrug lokalne samouprave i to posebno poslova koji se odnose na stanovanje i socijalnu skrb građana.

15.5.U odnosu pak na posljednje treće pitanje: "Je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu?", po stavu ovoga suda potrebno je ocijeniti postoji li dovoljan stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario.

Tužitelj je u prilog nužnosti iseljenja tuženice priložio konačnu listu prvenstva za davanje stanova u najam od 16.svibnja 2018.

Nadalje, iz navoda tužbe i navoda tužitelja tijekom postupka proizlazi da je predmetna tužba podnesena za potrebe oslobođenja predmetnog stana od osoba i stvari kako bi zatim tužitelj na temelju rezultata javnog natječaja koji se provodi temeljem Odluke o najmu stanova u vlasništvu Grada Dubrovnika („Službeni glasnik Grada Dubrovnika“ br. 8/16) predmetni stan mogao dodijeliti na korištenje socijalno ugroženim osobama i osobama slabijeg imovnog stanja, a koji cilj ovaj sud cijeni legitimnim ciljem u smislu čl. 8. st. 2. Konvencije odnosno sud nalazi da je davanje naloga za predaju u posjed predmetnog stana miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, zaštite prava socijalno ugroženih osoba zadovoljenjem njihovih stambenih potreba kao i ostvarenje poslova koji su Zakonom o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ br. 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13, 137/15, 123/17) stavljeni u djelokrug lokalne samouprave i to posebno poslova koji se odnose na stanovanje i socijalnu skrb građana.

15.6.Nastavno, s obzirom na općepoznatu činjenicu da tužitelj u vlasništvu ima ograničeni broj stanova namijenjenih rješavanju stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba i osoba slabijeg imovnog stanja, sud kao nedvojbeno utvrđuje da se označeni legitimni cilj ne može postići blažom mjerom od davanja naloga tuženici da predmetni stan preda u posjed tužitelju budući je cilj ovog postupka stavljanje na raspolaganje predmetnog stana onoj osobi koja za to ostvari uvjete u javnom natječaju koji se provodi temeljem Odluke o najmu stanova u vlasništvu Grada Dubrovnika („Službeni glasnik Grada Dubrovnika“ br. 8/16), a raspisivanjem kojeg natječaja valja istaknuti nije a priori sama tužena isključena iz mogućnosti ostvarenja prava na dodjelu predmetnog stana u najam, u vezi s čim se posebno ističe činjenica da tužena nije niti pokušala ostvariti svoje pravo natječaja budući nije niti dostavila dokumentaciju iz koje bi se utvrđivale njene socijalne prilike. Pri tome, sama narav cilja ostvarenju kojeg tužitelj teži podnošenjem predmetne tužbe, zaštite prava socijalno ugroženih osoba zadovoljenjem njihovih stambenih potreba, iskazuje neodgodivu društvenu potrebu za davanjem tuženiku naloga za predaju u posjed predmetnog stana. Kada se uz sve navedeno dalje cijene činjenice, a koje su tuženoj bile poznate u trenutku useljenja u predmetni stan - da je predmetni stan istom dodijeljen na određeno vrijeme isključivo radi privremenog zbrinjavanja tuženika kao socijalno ugrožene osobe, dakle dok se socijalne prilike tužene ne poprave što proizlazi iz činjenice da je predmetni stan tužena dobila u najam na vrijeme od jedne godine te da je u istom boravila dulje isključivo jer se kroz taj period njene socijalne prilike nisu promijenile odnosno jer tužitelj nije radio reviziju najma; - da je najam predmetnog stana koji je tužena dobila s osnova lošeg imovnog stanja na javnom natječaju lokalne samouprave podložan reviziji te da Ugovor o najmu može biti otkazan u bilo kojem trenutku i stan dodijeljen socijalno ugroženijoj osobi jer je namjena predmetnog stana ne ta da isti bude trajno dodijeljen pojedincu i da postane njegov trajni dom već da služi za privremeno zbrinjavanje socijalno ugroženih osoba; - da tužitelj nikad nije jamčio tuženoj da će u predmetnom stanu biti smještena trajno te da se njena djeca također doživotno uživati predmetni stan, te da tužena nikad na istom nije stekla stanarko pravo niti imala mogućnost otkupa istog; sve što sudu ukazuje na postojanje svijesti tužene da istekom jednogodišnjeg razdoblja na koji je Ugovor o najmu sklopljen tužena možebitno bude u obvezi iseliti iz predmetnog stana, svijesti da postoji mogućnost otkazivanja najma za potrebe raspolaganja predmetnim stanom od strane tužitelja kao vlasnika na drugačiji način te svijesti da mu je predmetni stan dan u najam isključivo radi privremenog zbrinjavanja tuženika kao socijalno ugrožene osobe, a kakav status svaka osoba ima moralnu i socijalnu dužnost izmijeniti, ocjena je ovog suda da je miješanje davanjem naloga tuženici da tužitelju preda u posjed predmetni stan razmjerno neodgodivoj društvenoj potrebi za zaštitu prava socijalno ugroženih osoba zadovoljenjem njihovih stambenih potreba i ostvarenju legitimnog cilja. Da je pri ocjeni je li miješanje nužno u demokratskom društvu jedna od najznačajnijih činjenica svijest osobe koja ističe prigovor zaštite prava na dom o naravi pravne osnove po kojoj useljava u nekretninu i time u konkretnom slučaju svijest tuženika da je predmetni stan dobio u najam privremeno dok tužitelj istim ne odluči raspolagati na drugačiji način, ističe Europski sud za ljudska prava u svojoj odluci donesenoj po zahtjevu broj 60223/09 N protiv Republike Hrvatske od 18. veljače 2014. Osim toga, prihvaćanje tvrdnje tuženika da bi se davanjem naloga na iseljenje sud neovlašteno miješao u njegovo pravo na dom, značilo bi stvaranje situaciju u kojoj se jedinici lokalne samouprave uskraćuje ne samo ostvarenje vlasničkih prava već i mogućnost urednog obavljanja poslova koji se odnose na stanovanje i socijalnu skrb građana kroz reviziju postojećih ugovora o najmu stanova dodijeljenih na korištenje socijalno ugroženim osobama. Pojednostavljeno, prihvatiti prigovor zaštite prava na dom u konkretnoj situaciji značilo bi pravno osnažiti situaciju u kojoj jedinica lokalne samouprave više nema mogućnost raspolagati onim stanovima koje je jednom dodijelila u najam socijalno ugroženoj osobi, a osnovna karakteristika koje je dodjele bila samo privremeno zbrinjavanje socijalno ugroženih građana.

15.7.Osim činjenice što je muž tužene bio teško bolesna osoba, koja je naknadno preminula, tvrdnje tužene iznesene tijekom postupka da ona zbog svog stanja nije bila u mogućnosti tužitelju dostaviti dokumentaciju na uvid kojom bi zadržala pravo stanovanja, a da pritom nije kao dokaz dostavila nikakvu svoju medicinsku dokumentaciju kojom bi potkrijepila svoje tvrdnje, niti je pristupila na sud radi davanja iskaza, analogno ukazuje, da je tužena u stanju skrbiti o svojim pravima i interesima, a da je tome tako proizlazi i iz činjenice što je opunomoćila odvjetnika za zastupanje u ovom postupku.

15.8.Iz iskaza FR proizlazi da tužena sada niti ne stanuje stalno na predmetnoj adresi [adresa] u [adresa], da se po nekoliko mjeseci nalazi u Bosni i Hercegovini, a da pritom predmetni stan koristi njezin potpuno radno sposoban i zdrav sin u dobi od 29 godina koji tu živi sa svojom partnericom i sinom.

15.9. Cijeneći dakle činjenice da su članovi kućanstva tuženice radno sposobne osobe, kako FR, tako i JR koji ima boravište u [adresa], a okolnost što je sin tužene JR oštećenog sluha, kojemu po iskazu FR, to ne predstavlja sada znatno ograničenje, nije od utjecaja za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao što nije niti činjenica što je sada u popravnom domu, a niti što je FR evidentiran u kaznenoj evidenciji, jer to zasigurno nije posljedica socijalnog stanja već neodgovornog i društveno neprihvatljivog ponašanja za koje ne bi trebali biti dodatno nagrađeni. Dakle tužena ostvaruje mirovinu, nema obveza uzdržavanja, dok njen sin koristi predmetni stan za život, ne plaća najamninu tužitelju, kako proizlazi iz njegovog iskaza, zarađuje sezonski, živi sa suprugom koja također ima ostvaruje primanja pa sud nije utvrdio da na njihovoj strani postoje okolnosti radi kojih oni ne bi mogli raditi i zaraditi te ujedno postupati po svojoj zakonskoj obvezi i pomagati majci odnosno tuženoj, ako je to njoj potrebno.

16. Slijedom navedenog, sud je kao nedvojbeno utvrdio da tuženica nema pravo na posjed predmetnog stana temeljem obveznopravnog odnosa najma budući je utvrđeno da je Ugovor o najmu kao osnova prava na posjed predmetnog stana prestao s danom 07. veljače 2017. godine.

17. Slijedom iznesenog, na temelju odredbe članka 161. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje u tekstu: ZVDSP), s obzirom da je predmetni stan vlasništvo tužitelja i da se neosnovano nalazi u posjedu tuženice (članak 162. stavak 1. ZVDSP-a), odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

18. U odnosu na troškove postupka odluka je donesena na temelju odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 1.327,23€ (10.000,00 kuna), budući da je tuženica parnicu u cijelosti izgubila. Tužitelj je zatražio naknadu troškova postupka koji se odnosi na trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 € (400,00 kuna) i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 53,09€ (400,00 kuna). S obzirom na navedeno, u roku propisanom odredbom članka 328. stavka 2. ZPP-a, naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u ukupnom iznosu od 106,18€ (točka II. izreke).

U Dubrovniku 10. prosinca 2025.

Sutkinja

Jadranka Klečak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu odnosno od primitka ovjerenog prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu u Splitu.

DNA:

1. Grad Dubrovnik, Pred Dvorom 1, Dubrovnik

2. pun tužene, odvjetnik Dino Hadžiomerović