Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-731/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Ive Smokvina - Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Dejana Jakca i Marine Mraković iz Buzeta, protiv tuženika OTP banke Hrvatska d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane po Alanu Alagiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Gorana Veljovića i drugih iz Pule, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv rješenja i presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj: P-1244/2019-33 od 25. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Prihvaćanjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj: P-1244/2019-33 od 25. ožujka 2022. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana te potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj: P-1244/2019-33 od 25. ožujka 2022.

Obrazloženje

Pobijanom presudom tuženoj je naloženo tužitelju naknaditi iznos od 110.180,59 kn s pripadajućim zateznim kamatama, utvrđeno je da ne postoji novčana tražbina tuženika spram tužitelja u visini od 9.646,41 kn s pripadajućom zateznom kamatom, tuženoj je naloženo tužitelju naknaditi trošak postupka od 29.777,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom, a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Rješenjem sadržanim u citiranoj presudi dopuštena je preinaka tužbe.

Protiv prvostupanjskih odluka žalbu podnosi tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22; dalje ZPP) te predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

Žalba je osnovana, osim u odnosu na rješenje sadržano u pobijanoj presudi.

Prvostupanjski je sud opravdano i osnovano primjenom odredbi čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a, dopustio preinaku tužbenog zahtjeva, do koje je došlo nakon što je tuženik dostavio svu relevantnu dokumentaciju temeljem koje je tužitelj mogao precizno postaviti zahtjev.

Nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu br. [broj kredita] SF sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke, a koji je 8. prosinca 2004. solemniziran po javnom bilježniku Mariji Blečić pod.br- OU-539/04-1. Temeljem tog ugovora tužena, kao sljednica Nove banke d.d. Zadar, da je tužitelju odobrila kredit u iznosu od 137.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, na rok otplate od 25 godina te po promjenjivoj kamatnoj stopi od 5,39 % godišnje, a koja se promjena određuje prema odlukama o kamatnim stopama tuženika.

Nesporno je i da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak br. 1. ugovora o kreditu 14. siječnja 2016, a temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te istim izvršili konverziju ugovora denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR.

Tužbeni se zahtjev temelji na tvrdnji tužitelja da je tuženik, kao kreditor njemu kao potrošaču, nametnuo sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF. Naime u tim odredbama da nisu dovoljno precizirani razlozi i način izmjene redovne kamate i valute otplate kredita za buduće razdoblje, a isto da se nije moglo utvrditi niti iz odluka tuženika. Tužitelj je tijekom postupka sugerirao kako nije bio obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja, na koji način da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja stavljena u neravnopravan položaj, a njegova ugovorna obveza da je postala rizična, nejasna i neodrediva, odnosno, da je opisano ponašanje tuženika dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Nadalje je tužitelj istakao kako provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u odnosu tužitelja, kao potrošača, i banke, kao vjerovnika slijedom čega traži više plaćeno do trenutka konverzije.

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev za isplatom navedenog iznosa sa zateznim kamatama, a koji iznos se odnosi na ukupne iznose obveza anuiteta po početnom otplatnom planu do datuma konverzije (80.583,11 kn) te preostale konvertirane glavnice na dan 14. siječnja 2016. koja da bi bila viša od glavnice po inicijalnom otplatnom planu i po tečaju na dan korištenja za iznos od 29.597,48 kn, uz zaključak da je tužbeni zahtjev osnovan iz razloga što su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i valutu otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak (CHF) nepoštene, a time i ništetne. Nadalje, prvostupanjski sud u ocjenjuje da provedenom konverzijom tužitelj nije stavljen u poziciju u kojoj bi bio da nije bilo opisanih nepoštenih odredbi ugovora o kreditu.

U odnosu na istaknute žalbene navode valja navesti da, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije potpuno utvrdio činjenično stanje na koji način je ostvaren žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. toč. 2. ZPP-a.

Valja navesti da je u presudama Europskog suda za ljudska prava - OTP Bank and OTP Faktornig od 20. rujna 2018., C-51/17, EU:C:2018:750 i U od 14. ožujka 2019., C-118717, EU:C:2019:207 izražen sljedeći pravni stav:

- u pogledu kogentnih odredbi nacionalnog prava koje po sili zakona zamjenjuju u cijelosti ili dijelom nepoštene ugovorne odredbe, Sud EU-a svoja stajališta temelji na povezanom tumačenju članka 1. stavak 2. i članka 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ. Prema čl. 1. st. 2. Direktive, odredbe koje su dio sadržaja ugovora na temelju kogentnih normi nacionalnog prava isključene su iz materijalnog polja primjene Direktive. To ne isključuje primjenu Direktive na ostale ugovorne odredbe, kao i na onaj dio sporne odredbe koji nije izmijenjen kogentnom normom. Sud EU smatra da takva nacionalna odredba nije protivna članku 6. stavak 1. Direktive uz uvjet da ne isključuje pravo i obvezu nacionalnoga suda da i takve ugovorne odredbe podvrgava testu nepoštenosti iz članka 3. stavak 1. Direktive te ih proglasi ništetnima,

- ako je usprkos zakonskoj intervenciji “preživjela” odredba o preuzimanju tečajnog rizika od strane potrošača nacionalni je sud, iako ne može ispitivati nepoštenost odredbe o primjeni tečaja narodne banke (jer je ta odredba u ugovor umetnuta na temelju kogentne zakonske norme), i dalje je dužan ispitivati nepoštenost onoga aspekta ugovornih odredbi koje rizik promjene tečaja prebacuju na potrošača, a koje ovom zakonskom intervencijom nisu uklonjene iz ugovora,

- cilj zakonske intervencije o konverziji je ukloniti iz ugovora ništetnu odredbu o tečajnoj razlici i osnažiti ugovor, što je u skladu s ciljevima iz članka 6. stavak 1. Direktive da se ugovor u načelu održi na snazi uklanjanjem ništetne odredbe. Članak 7. stavak 1. Direktive ne sprječava države članice da zakonskom odredbom uklone nepoštenu odredbu iz ugovora, no pritom zakonodavac mora poštovati zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Direktive, odnosno činjenica uklanjanja nepoštenih odredbi iz ugovora putem zakona kako bi se ugovor održao na snazi, ne može rezultirati smanjenjem zaštite zajamčene potrošačima. Stoga Sud EU upućuje nacionalni sud da provjeri omogućava li navedeni nacionalni zakon ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito ostvarivanjem prava na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštene odredbe.

Nadalje, u rješenju Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi kako sklapanje dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK-a/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

U odlukama Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske istakao je kako su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu nije postojao, jer je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru o kreditu i proveli konverziju. Čak i kad bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. navodi da je sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK- a/15 valjan i ima pravne učinke i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF. Nadalje, takav sporazum predstavlja novu pravnu osnovu koja ima svoje izvorište u prisilnom propisu ocjenjenim suglasnim sa Ustavom Republike Hrvatske (rješenje Ustavnog suda broj: RH U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017).

Stoga je kao odlučno u postupku bilo utvrditi je li dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s odredbom članka 19.c. ZID ZPK-a/15. Naime, u rješenju broj: Gos- 1/2019 Vrhovni sud Republike Hrvatske ukazuje da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK-a/15 valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. Posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, treba reći da se u rješenju broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

Dakle, iz navedenih pravnih stavova proizlazi kako se odredbe o konverziji ne mogu preispitivati jer se radi o odredbama koje su na temelju kogentnih zakonskih normi unesene u Dodatak ugovora. Međutim, dopušteno je ispitati je li, usprkos provedenoj konverziji, “preživjela” odredba o preuzimanju tečajnog rizika na strani potrošača. To znači da je u postupku potrebno putem vještačenja utvrditi je li obračun iznosa priznatog u konverziji obračunat pravilno tj. sukladno kogentnoj odredbi čl. 19.c ZID ZPK-a/15. U slučaju kršenja kogentne odredbe o načinu izračuna iznosa konverzije, potrošač bi nesumnjivo imao pravo na restituciju.

Ako je konverzija provedena sukladno kogentnoj odredbi članka 19.c. ZID ZPK- a tada je potrebno utvrditi je li provedenom konverzijom uspostavljena ravnoteža u odnosu trgovaca (banke) i korisnika kredita (potrošača). Ako ravnoteža nije postignuta ponovnom uspostavom pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito ostvarivanjem prava na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštene odredbe potrošaču bi pripadalo pravo na restituciju onog iznosa koji mu nije priznat u konverziji.

iz odredbe čl. 19.c ZID ZPK-a/15 proizlazi da se konverzija vrši po strogom postupku na način:

- da se iznos kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF na dan realizacije kredita preračuna u EUR prema tečaju za EUR na taj dan i dobije iznos kredita u EUR tj. s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.c . st. 1. toč. 1. ZIDZPK/15),

- da se za taj kredit iskazan u EUR napravi otplatni plan počev od dana realizacije kredita pa do konverzije i nadalje, pri tome koristeći promjenljive kamatne stope za kredite u EUR i tečaj Banke za EUR (članak 19.c. stavak 1. točka 2. i 3. ZIDZPK/15),

- da se potom iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u kunama s valutnom klauzulom u CHF pretvore u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate (čl. 19.c. st. 1. toč. 4. ZID ZPK-a/15),

- ako je tako dobiveni iznos pretplate manji od iznosa preostalih anuiteta za planirani otplatni plan za kredite u EUR nakon 30. rujna 2015. uračunava se u buduće anuitete, a ako je veći vraća se potrošaču, a ako nema pretplate razlika se namiruje sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača (čl. 19.c. st. 1. toč. 5. i 6. ZID ZPK-a/15),

- odredba čl. 19.c . st. 1. toč. 7. ZID ZPK-a/15 regulira iznos preostale neotplaćene glavnice pri čemu je naglašeno da iznos pretplate iz točke 5. tog članka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Dakle, odredba čl. 19. st. 1. toč. 1. ZID ZPK-a/15 propisuje da se iznos početno odobrene glavnice kredita s valutnom klauzulom CHF i iznos početne glavnice kredita s valutnom klauzulom EUR izračunava po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a ne na dan konverzije. Nadalje, odredba čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZIDZPK/15 propisuje da se mjesečni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF pretvaraju u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, dakle svaki plaćeni mjesečni anuitet izražen u CHF bilo je potrebno preračunati u kune, a potom u EUR, sve prema tečaju na dan uplate mjesečnog anuiteta, a ne prema tečaju na dan konverzije. Razlog zašto je zakonodavac propisao da se konverzija izračunava prema tečaju na dan isplate kredita odnosno na dan plaćanja mjesečnih anuiteta je to što bi takvim načinom izračuna bile obuhvaćene tečajne razlike CHF, dakle bili bi otklonjeni učinci ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ali i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi s obzirom na pad kamatne stope u kreditima s valutnom klauzulom EUR.

Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa da cilj konverzije nije uvođenje ravnoteže u odnosu trgovaca (banke) i potrošača (korisnika kredita) već izjednačavanje položaja korisnika kredita s valutnom klauzulom CHF i korisnika kredita s valutnom klauzulom EUR, prvostupanjski sud uopće nije utvrdio je li iznos priznat u konverziji izračunat sukladno odredbi čl. 19.c. ZID ZPK-a/15 ili ne. Slijedom navedenog u ponovljenom postupku biti će potrebno provesti dopunsko financijsko vještačenje u kojem će se utvrditi:

1) razlika više plaćenog po osnovu ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF i iznosa pretplate priznatog u konverziji,

2) je li konverzija provedena sukladno kogentnoj odredbi čl. 19.c ZID ZPK- a/15, posebno odredbi čl. 19.c st. 1. i 4. ZID ZPK-a/15 koje propisuju da se konverzija vrši prema tečaju na dan isplate kredita i dan uplate pojedinih anuitete, ili je pak iznos konverzije suprotno odredbi čl. 19.c st. 1. i 4. ZID ZPK-a/15 izvršen prema tečaju na dan konverzije,

3) je li razlika iznosa više plaćenog s osnova ništetnih odredbi i iznosa priznatog u konverziji posljedica obračuna konverzije suprotno kogentnoj odredi čl. 19.c. ZID ZPK- a/15 (posebice tečaju na dan konverzije, a ne na dan isplate kredita odnosno uplate pojedinih anuiteta) ili pak posljedica „preživljavanja“ ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF usprkos zakonito obračunatoj konverziji.

Nadalje, u Prijedlogu Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju s konačnim prijedlogom zakona[1] Vlada Republike Hrvatske je objasnila da je cilj konverzije osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Stoga je sam postupak konverzije usklađen s ciljevima konverzije.

Slijedom navedenog proizlazi da je cilj ZID ZPK-a/15 uspostaviti ravnotežu u odnosu između potrošača i trgovca u kreditima s valutnom klauzulom CHF, kako je to jasno objašnjeno u obrazloženju prijedloga ZID ZPK-a/15. Uspostaviti ravnotežu u odnosu između potrošača i trgovca znači ukloniti ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF i njihove učinke.

Metoda uklanjanja ništetnih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu je pretvaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF u kredite s valutnom klauzulom EUR, kako bi se potrošači kredita s valutnom klauzulom CHF izjednačili s potrošačima kredita s valutnom klauzulom EUR, a što proizlazi iz odredbe čl. 19.b. ZID ZPK-a/15 pod nazivom „Načelo konverzije kredita“.

Dakle, cilj konverzije je uspostava ravnoteže u odnosu između potrošača i trgovca. Osnovna postavka konverzije (načelo konverzije) je pretvaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF u kredite s valutnom klauzulom EUR. Nadalje, ZID ZPK/15 stupio je na snagu 30. rujna 2015., dakle u trenutku kad nije bilo pravomoćne presude o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u pogledu valutne klauzule u CHF potvrđena je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Revizijska odluka Rev-2221/2018-11 donesena je 3. rujna 2019.

Međutim, unatoč činjenici da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK-a/15, nije bilo pravomoćne odluke o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ZID ZPK/15 je propisujući u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 4. izračun konverzije prema tečaju na dan isplate kredita i dalje prema tečaju na dan plaćanja mjesečnih anuiteta regulirao otklanjanje učinaka ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF.

Da je tome tako proizlazi iz obrazložena prijedloga ZID ZPK/15 u kojem se navodi da modelom konverzije kako je predviđen ne dolazi do umanjenja ekonomske supstance vjerovnika koju je isti uložio u novcu kod odobrenja kredita, i to u EUR, a štiti se ekonomska supstanca potrošača koji nije primio u novcu iznos tražbine u CHF na koji je vjerovnik istu danas uvećao uslijed porasta tečaja. Nadalje, modelom konverzije primjenom početnog tečaja i tečaja važećih na datum uplate upravo se postiže konverzija tražbine u valutu ekonomske supstance vjerovnika koji je uložio (1 dostupno na:

https://vlada.gov.hr/UserDocsImages//2016/Sjednice/2015/249%20sjednica%2 0Vlade//249%20- %201%20b.pdf)

svoja sredstva u EUR čime su stvarno uložena sredstva vjerovnika zaštićena. Da je konverzija provedena po tečaju EUR-a na datum konverzije ekonomska supstanca potrošača bila bi značajno umanjena za iznos nerealiziranih efekata uslijed aprecijacije CHF, a koji iznos potrošač nikada nije dobio u novcu. Isto potvrđuje činjenica da iznos početno odobrene glavnice isplaćene potrošaču stvarno u kunama, u protuvrijednosti EUR-a značajno raste nakon gotovo 8 do 9 godina redovite otplate i značajno je veća u odnosu na početni iznos. Navedeno je u skladu s odredbom čl. 90. st. 5. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14.), prema kojem, iz posebno opravdanih razloga, samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje.

Valja dodati, a vezano uz odbijanje tuženikova prigovora radi prijeboja, da je prvostupanjski sud razloge odbijanja temeljio na činjenici da je u određenim periodima trajanja obveze po kreditu valuta obveze bila niža od prvotno ugovorene, dok tuženik taj prigovor temelji na tražbini tuženika na ime utvrđene i podmirene preplate iz postupka konverzije. Time je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Slijedom navedenog, a kao što je već istaknuto, prvostupanjski je sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nepotpuno utvrdio činjenično stanje na koji je način ostvaren žalbeni razlog predviđen odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. ZPP-a te je pobijanu presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, temeljem čl. 370. ZPP-a.

U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud iskoristiti svoja procesna ovlaštenja kako bi se relevantno činjenično stanje, na koje ukazuje ovaj drugostupanjski sud, točno i potpuno utvrdilo. Prvostupanjski će sud potom, nakon cjelovito provedenog dokaznog postupka, vodeći računa i o odredbama čl. 7. i 8. te 221.a ZPP-a, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka, pa i troškovima ovog žalbenog postupka (čl. 166. ZPP- a).

U odnosu na rješenje sadržano u prvostupanjskoj presudi odlučeno je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

U Rijeci 10. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec