REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-5131/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Branki Crnogorac, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice ZŽ, rođene **.**.1963. u mjestu Karaganda, Republika Kazahstan, državljanka Ruske Federacije, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Stjepan Babić, odvjetnik u Zagrebu, Vodovodna 13/I, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, 10. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/I-216-03/23-06/42899, URBROJ: 511-01-212-24-16 od 15. studenog 2025.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužiteljici u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti odvjetniku Stjepanu Babiću, pružatelju pravne pomoći, troškove izvršene pravne pomoći u iznosu od 1.250,00 eura (tisuću dvjesto pedeset eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-03/23-06/42899, URBROJ: 511-01-212-24-16 od 15. studenog 2025. odbijen je tužiteljičin zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je tužiteljica obvezna napustiti Europski gospodarski prostor u roku od 15 dana.

2. Tužiteljica u tužbi u bitnom smatra da je rješenje nezakonito i neosnovano jer ne uzima u obzir ključne činjenice: ona je majka AŽ, državljanina Rusije koji je primio poziv za sudjelovanje u ratu protiv Ukrajine i zbog toga zatražio azil u [adresa], ĐŽ je bio fizički zlostavljan od strane čečenskih vlasti zbog odbijanja mobilizacije (dostavljene fotografije ozljeda), u Čečeniji su česti slučajevi brutalne represije nad članovima obitelji osoba koje odbiju sudjelovati u ratu – uključujući mučenja, nanošenje teških ozljeda i ubojstva. Stoga tužiteljica smatra da postoji stvarni i ozbiljan rizik proganjanja i mučenja od strane čečenskih vlasti u slučaju povratka. Tužiteljica ističe da je obrazloženje rješenja nerazumljivo, nepotpuno i protivno pravilima ZUP-a, da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer je zahtjevu trebalo udovoljiti s obzirom na stvarni rizik ozbiljne nepravde i proganjanja. Tužiteljica predlaže poništiti osporavano rješenje u cijelosti, naložiti tuženiku naknadu troškova upravnog spora, sa zakonskim zateznim kamatama te naloži tuženiku isplatu troškova odvjetniku.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom smatra da je tužba neosnovana te da je rješenje doneseno zakonito i uz potpuno utvrđeno činjenično stanje. Ističe da tužiteljičini navodi nisu vjerodostojni te da je utvrđeno da je u više država EU prethodno podnosila zahtjeve za azil, koji su odbijeni. Naglašava da je tužiteljica 2022. dobrovoljno napustila Njemačku i vratila se u Rusiju, što umanjuje njezine navode o progonu. Ukazuje na nedosljednosti oko navoda o mobilizaciji sina te postojanje mogućnosti sigurnog boravka u Kazahstanu gdje živi uža obitelj. Tvrdi da tužiteljica i njezina obitelj nisu zatražili zaštitu u sigurnim državama na ruti (BiH, Srbija). Smatra da dostavljeni navodi o mučenju roditelja nisu potkrijepljeni dokazima i nisu u skladu s relevantnim informacijama o zemlji podrijetla. Predlaže da se tužba odbije te potvrdi osporeno rješenje.

4. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je 10. prosinca 2025. održao raspravu u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužiteljice i opunomoćenika tuženika.

4.1. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja iznesen tek na raspravi, kojim se predlaže saslušanje tužiteljice u upravnom sporu. Taj prijedlog nije bio istaknut u tužbi, a uz prijedlog koji je istaknut na raspravi nije naveden bilo kakav razlog koji bi opravdao izvođenje tog dokaza u upravnom sporu. Tužiteljica je u upravnom postupku već dva puta saslušana. Tužiteljica na raspravi nije navela koje bi nove činjenice, relevantne za spor, eventualno proizašle iz ponovnog saslušanja tužiteljice, niti je naznačila da postoje okolnosti koje prethodnim saslušanjima nisu bile obuhvaćene, a koje bi mogle utjecati na drugačiju ocjenu stvari. Kako je upravni sud ovlašten ocijeniti dostatnost i svrhovitost predloženih dokaza, a imajući u vidu da su relevantne činjenice već utvrđene na temelju cjelokupnog spisa predmeta i sadržaja upravnog postupka, sud zaključuje da bi ponovno saslušanje tužiteljice bilo nepotrebno te da ne bi doprinijelo rasvjetljavanju činjenica odlučnih za rješenje ove upravne stvari. Stoga je prijedlog za saslušanje tužiteljice odbijen.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je tužiteljica državljanka Ruske Federacije, čečenske nacionalnosti i muslimanske vjerske pripadnosti, govori čečenski i ruski jezik te posjeduje valjanu putovnicu Ruske Federacije i osobnu iskaznicu;

- da je dana 13. listopada 2023. izrazila namjeru za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, a 3. studenoga 2023. podnijela zahtjev u Prihvatilištu u Zagrebu;

- tužiteljica u zahtjevu navodi da je zemlju podrijetla napustila zbog straha da će njezin sin biti mobiliziran te da su ga snage sigurnosti već pokušale odvesti, da su predstavnici sigurnosnih snaga dolazili kod nje, da je sin bio odveden i vraćen s ozljedama, da su joj djelatnici administracije tržnice poručili da je „najbolje da ode“ te da bi po povratku mogla imati probleme jer bi se ponovno raspitivali o njezinom sinu.

7. Tuženik je utvrdio niz proturječnosti u tužiteljičinim izjavama: navedeni razlozi zbog kojih su snage sigurnosti saznale za adresu sina razlikuju se (taksist / policijsko ispitivanje / ispunjavanje formulara); neusklađenost navoda o prethodnom statusu izbjeglice u Njemačkoj; razilaženja u opisima mobilizacije sina i vremenskim okvirima; nesuglasja između njezinih navoda i navoda sina u njegovom spisu (sin navodi prisilu da potpiše dokumente da će ići u rat, a ne uručenje poziva za mobilizaciju); sin navodi da je bio prisiljen potpisati dokumente za odlazak u rat te navodi da se to dogodilo u rujnu 2022., a tužiteljica tvrdi da se u Rusiju vratila tek 2. listopada 2022.

8. Pri procjeni budućeg rizika tuženik se poziva na podatke o zemlji podrijetla, odnosno poziva se na izjavu predsjednika Ruske Federacije od 14. prosinca 2023. da novih mobilizacija neće biti te ne izvješća Amnesty International o slučajevima uhićenja čečenskih povratnika pri čemu je utvrđeno da su zahvaćene osobe bile povezane s radom nevladinih organizacija ili su bili ključni svjedoci u postupcima kršenja ljudskih prava.

9. Tuženik nije utvrdio postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17. i 33/23., dalje Zakon), već je tužiteljičin strah od mogućeg proganjanja procijenjen kao subjektivan. Tuženik nije utvrdio opravdane razloge da bi se tužiteljica povratkom u Rusiju suočila s ozbiljnom nepravdom u smislu članak 21. Zakona. Zbog nepostojanja uvjeta za priznanje azila (čl. 20.) i supsidijarne zaštite (čl. 21.), tužiteljičin zahtjev je odbijen na temelju članka 38. stavka 1. točke 3. Zakona.

10. Sud primjećuje da je tužiteljičinom sinu rješenjem tuženika, KLASA: UP/I- 216-03/23-06/3074, URBROJ: 511-01-212-24-13 od 13. siječnja 2025., odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu, a presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj Us I-419/2025-8 od 6. studenoga 2025., odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje tog rješenja, uz obrazloženje da ne postoji subjektivna ugroženost tužitelja zbog mobilizacije i upućivanja na ratište, niti je utvrđeno postojanje straha od proganjanja na strani tužitelja, u smislu članka 20. Zakona, kako bi mu iz tog razloga bila odobrena međunarodna zaštita. Ta je činjenica relevantna i u ovom postupku, jer premda međunarodna zaštita ne može biti odobrena samo zato što član obitelji podnositelja zahtjeva navodno trpi proganjanje ili ozbiljnu nepravdu, prilikom pojedinačne procjene zahtjeva potrebno je uzeti u obzir takve navode kako bi se utvrdilo postoji li rizik da je podnositelj zahtjeva, zbog svoje obiteljske povezanosti s navodno ugroženim članom obitelji, i sam izložen proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi. Na takvo tumačenje upućuje članak 4. Direktive 2011/95/EU te uvodna izjava 36. iste Direktive, prema kojoj se članovi obitelji osobe koja je meta vlasti u pravilu nalaze u osjetljivoj situaciji, što je potvrđeno i praksom Suda Europske unije (presuda C- 652/16, Z i dr., t. 44. –51.).

11. Iako punoljetni sin tužiteljice ne ulazi u krug osoba iz članka 4. stavka 1. točke 18. Zakona koje se smatraju članovima obitelji, činjenice iz njegova predmeta ipak mogu biti relevantne za procjenu postojanja rizika po tužiteljicu. Međutim, u ovom slučaju sud nalazi da je u sinovom postupku utvrđeno da on nije bio izložen proganjanju, pritisku radi mobilizacije ni ozbiljnoj nepravdi u zemlji podrijetla, pa stoga ni navodi tužiteljice o mogućoj odmazdi vlasti prema njoj, temeljem obiteljske povezanosti s navodno ugroženim sinom, nemaju uporišta u utvrđenim činjenicama. Kako u predmetu sina nije utvrđena ugroženost koja bi upućivala na interes vlasti za njega, to ne može poslužiti ni kao osnova za zaključak o postojanju rizika prema tužiteljici, pa sud ocjenjuje da njezini navodi u pogledu mogućeg proganjanja zbog obiteljske povezanosti ostaju neosnovani.

12. Sud ističe da se međunarodna zaštita može odobriti samo ako na temelju svih raspoloživih činjenica, izjava podnositelja i objektivnih informacija o zemlji podrijetla proizlazi da bi se podnositelj, u slučaju povratka, suočio s ozbiljnom i individualnom prijetnjom proganjanja ili ozbiljne nepravde. Takav rizik mora biti objektivno utemeljen, ozbiljan i personaliziran, a ne temeljen isključivo na subjektivnom strahu ili pretpostavkama. U tom smislu sud naglašava da se vjerodostojnost izjava podnositelja zahtjeva ocjenjuje kroz njihovu dosljednost, detaljnost, logičnost te podudarnost s drugim dostupnim dokazima i informacijama o zemlji podrijetla. U konkretnom slučaju, sud nalazi da su navodi tužiteljice kontradiktorni, nedovoljno potkrijepljeni i neusklađeni s utvrđenim činjenicama iz predmeta njezina sina, koji su relevantni za procjenu tvrdnje o navodnoj odmazdi zbog obiteljske povezanosti. S obzirom na odsutnost dokaza o postojanju interesa ili represivnog djelovanja vlasti prema sinu, kao i nedostatak vjerodostojnih pokazatelja da bi tužiteljica u slučaju povratka bila individualno izložena opasnosti proganjanja ili ozbiljne nepravde, sud zaključuje da nije ispunjen standard stvarnog rizika koji bi opravdavao odobravanje međunarodne zaštite.

13. Slijedom navedenog, Sud je utvrdio da je osporavano rješenje zakonito.

14. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 116. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24.).

15. Sud je utvrdio da tužiteljica nema imovine - novčanih sredstava, dohotka i primitaka, niti stvari veće vrijednosti, slijedom čega je istom u točki II. izreke presude odobrena besplatna pravna pomoć u skladu sa člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15. i 155/22., dalje: Pravilnik).

16. Budući je pravnu pomoć pružio odvjetnik Stjepan Babić, u točki III. izreke presude naloženo je tuženiku da joj isplati iznos od 1.250,00 eura u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23.). Naime, odvjetniku je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (50% od iznosa iz Tbr. 27. t. 1.) te trošak zastupanja na ročištu u iznosu od 500,00 eura (50% od iznosa iz Tbr. 27. t. 2.), a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 250,00 eura, odnosno ukupno 1.250,00 eura.

U Zagrebu, 10. prosinca 2025.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba na presudu ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti).

DNA:

1. Odvjetnik Stjepan Babić – elektroničkim putem

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Ilica 335, [adresa] Zagreb

3. U spis