Poslovni broj: Gž-1660/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužiteljice VF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P- 1090/2024-9 od 16. srpnja 2025., u sjednici održanoj 10. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1090/2024-9 od 16. srpnja 2025. u točki I., II., III. i V. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba iz članka 5. stavka 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja broj [broj kredita] AE, sklopljenog 21. ožujka 2007. između tužiteljice i tuženika, potvrđen 21. Ožujka 2007. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV-8689/07, u dijelu odredbe koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) - jednokratno 2,49 % (dvacijelačetrdesetdevetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.“. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 274,09 eura sa zateznim kamatama tekućim od 22. ožujka 2007. do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 218,75 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, dok je točkom IV. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 481,25 eura. Točkom V. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, sadržajno pobijajući točku I., II.,

III. i V. izreke, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.,70/19., 80/22., 114/22., 153/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženik žalbom ne konkretizira počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, a pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog 21. ožujka 2007. između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora i to ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

7. Među strankama nije sporno da je sklopljen predmetni ugovor o kreditu kojim je tužiteljici na raspolaganje stavljen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.186,00 CHF za kupnju motornog vozila, kao i da je spornom odredbom ugovoreno da će tužiteljica kao korisnik kredita platiti troškove odobravanja kredita jednokratno u visini od 2,49 % od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita, s time da je ta naknada tužiteljici naplaćena 21. ožujka 2007. u iznosu od 274,09 eura.

8. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza zaključuje da tuženik na kojemu je teret dokaza nije dokazao da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti pa da stranke nisu pojedinačno pregovarale. Nadalje, zaključuje da tuženik nije t užiteljici na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasnio spornu odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz iste proizlaze, niti je definirao o kakvim se troškovima uopće radi, pa da je plaćanjem te naknade u visini od 2,49% iznosa kredita došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

9. Imajući u vidu prethodna utvrđenja, ujedno cijeneći da je sporna ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika i da tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, prvostupanjski sud pozivom na čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03.,dalje: ZZP/03) zauzima pravno shvaćanje da je sporna ugovorna odredba nepoštena, te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, pa prihvaća deklaratorni tužbeni zahtjev.

10. S obzirom na utvrđenu ništetnost sporne ugovorne odredbe, prvostupanjski sud pozivom na čl. 323.st.1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) zauzima pravno shvaćanje da tužiteljici pripada pravo na povrat plaćenog iznosa od 274,09 eura na temelju te ugovorne odredbe sa zateznim kamatama od dana plaćanja do isplate sukladno čl. 1115. ZOO-a, slijedom čega prihvaća kondemnatorni tužbeni zahtjev u cijelosti.

11. Pri tome, prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare zauzevši pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja presude jer je istom riješeno pitanje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, to zaključuje da zastarni rok propisan člankom 225. ZOO- a od pet godina nije protekao.

12. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 138/23., dalje: Tarifa).

13. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

14. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, nisu osnovani. Naime, sporna ugovorna odredba ne udovoljava zahtjevu transparentnosti sadržanom u odredbi čl. 85. ZP/03 kojom je propisano da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema kojoj se podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje proizlaze za njega. U konkretnom slučaju, cijeneći da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi tuženik informirao tužiteljicu o svrsi sporne naknade odnosno stvarnim troškovima i uslugama na koje se ista odnosi, to sporna ugovorna odredba, unatoč tome što je istom jasno određena visina naknade, ne udovoljava zahtjevu transparentnosti pa suprotno žalbenim navodima nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 84. ZZP/03 za isključenje od ispitivanja poštenosti te ugovorne odredbe.

15. Tuženik žalbenim navodima neosnovano osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je sporna ugovorna odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. To iz razloga jer je u konkretnom slučaju utvrđeno da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da tužiteljica nije bila obaviještena o svrsi sporne naknade odnosno koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih u tu naknadu, pa je za zaključiti da tuženik nije uzeo u obzir zakonite interese tužiteljice kao potrošača pa da je shodno tome mogao razumno pretpostaviti da bi tužiteljica pristala na spornu ugovornu odredbu, čime je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Također, sporna ugovorna odredba uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača s obzirom da nije imala izbora istu prihvatiti ili ne jer u suprotnom ne bi mogla sklopiti ugovor, odnosno bila bi ograničena u ostvarivanju zahtjeva za kredit, kako to proizlazi iz njezina iskaza.

16. S obzirom na utvrđenje da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, što tuženik žalbom niti ne osporava, te da je ta odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 81.st.1.i čl. 87. ZZP/03 kada je zaključio da je sporna odredba nepoštena odnosno ništetna

17. S obzirom na ništetnost sporne ugovorne odredbe, pravilno je prvostupanjski sud pri nespornoj činjenici da je tuženik na temelju te odredbe primio od tužiteljice iznos od 274,09 eura, primijenio materijalno pravo iz čl. 323.st.1. ZOO-a kada je obvezao tuženika na povrat utuženog iznosa tužiteljici, sa zateznim kamatama od dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika kao nesavjesog stjecatelja sukladno čl. 1115.ZOO-a.

18. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da tužiteljica suklando čl.. 1112.st.1.ZOO- a nema pravo na povrat plaćenog na temelju sporne ugvorne odredbe sve i da je ista ništetna, nisu osnovani. To iz razloga jer tužiteljica prije donošenja pobijane presude kojom je utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe nije znala da nije dužna platiti spornu naknadu pa ima pravo zahtijevati vračanje onog što je tuženik neosnovano zadržao.

19. Suprotno žalbenim navodma, prvostupanjski sud je pravilno primijenio matreijalno pravo kada je otklonio prigovor zastare, budući da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći tek od utvrđenja ništetnosti, pa kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, to zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a nije protekao.

20. Budući da je tužiteljica u cijelosti uspijela u sporu, odluka o troškovima postupka suprotno žalbenim navodima donesena je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154.st.1. ZPP-a.

21. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kao u izreci.

U Rijeci 10. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan