Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-1273/2024-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja JL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kutleša i Žakula j.t.d. iz Zagreba, tužitelja PL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mirko Mastilović, odvjetnik iz Pule i tužiteljice KL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], **.**.2006., koju zastupa punomoćnica Aisa Pertić Brajković, odvjetnica iz Umaga, protiv tuženika Addiko bank d.d. (ranije: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj P-55/2022-49 od 24. svibnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e
Žalba tuženika djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj P-
55/2022-49 od 24. svibnja 2024.:
- potvrđuje u točki II. izreke i to u dijelu kojim je utvrđeno da su ništetni dijelovi ugovornih odredbi sadržani u članku 4. i 6. Ugovora o kreditu broj: 356-47/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 13. travnja 2007. između JL, PL, KL i pok. ĆL i tuženika Addiko Bank d.d., a kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak,
- ukida u točki I. izreke, preostali dio točke II. izreke, kao i u točkama III. i IV. izreke te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:
„I Utvrđuje se nezakonitom odluka tuženika o raskidu Ugovora o kreditu broj: 356- 47/2007 od 15.2.2021.
II Utvrđuje se da su ništetni dijelovi ugovornih odredbi sadržani u članku 2., članku 3., članku 4. i članku 6. Ugovora o kreditu broj: 356-47/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 13. travnja 2007. između prvotužitelja JL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], drugotužitelja PL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], trećetužiteljice CL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], **.**.2006. i pok. ĆL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], **.**.2006. i tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 (ranije: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) a kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 da prvotužitelju JL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 34.969,11 (tridesetčetiritisućedevetstošezdesetdevet eura i jedanaest centi) eura / 263.474,76 (dvjestošezdesettritisućečetristosedamdesetčetiri kune i sedamdesetšest lipa) kuna zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznose kako slijedi:
na iznos od 1,42 EUR / 10,70 kn od 02.01.2008.,
na iznos od 30,83 EUR / 232,30 kn od 01.02.2008.,
na iznos od 35,83 EUR / 269,95 kn od 29.02.2008.,
na iznos od 130,59 EUR / 983,96 kn od 31.03.2008.,
na iznos od 350,29 EUR / 2.639,28 kn od 02.07.2008.,
na iznos od 441,74 EUR / 3.328,30 kn od 29.10.2008.,
na iznos od 672,36 EUR / 5.065,91 kn od 29.01.2009.,
na iznos od 884,24 EUR / 6.662,28 kn od 20.05.2009.,
na iznos od 427,73 EUR / 3.222,74 kn od 03.11.2009.,
na iznos od 1.002,13 EUR / 7.550,58 kn od 05.11.2009.,
na iznos od 319,23 EUR / 2.405,23 kn od 19.04.2010.,
na iznos od 2.256,54 EUR / 17.001,87 kn od 20.04.2010.,
na iznos od 1.128,22 EUR / 8.500,54 kn od 21.04.2010.,
na iznos od 2.135,56 EUR / 16.090,38 kn od 09.09.2010.,
na iznos od 519,89 EUR / 3.917,10 kn od 10.09.2010.,
na iznos od 1.344,19 EUR / 10.127,82 kn od 08.02.2011.,
na iznos od 1.900,16 EUR / 14.316,77 kn od 08.06.2011.,
na iznos od 1.722,28 EUR / 12.976,49 kn od 25.10.2011.,
na iznos od 1.905,06 EUR / 14.353,71 kn od 26.10.2011.,
na iznos od 238,90 EUR / 1.800,00 kn od 27.10.2011.,
na iznos od 1.194,07 EUR / 8.996,72 kn od 16.03.2012.,
na iznos od 1.629,84 EUR / 12.280,03 kn od 26.06.2012.,
na iznos od 125,45 EUR / 945,21 kn od 27.06.2012.,
na iznos od 1.293,41 EUR / 9.745,21 kn od 14.09.2012.,
na iznos od 288,53 EUR / 2.173,91 kn od 18.09.2012.,
na iznos od 821,37 EUR / 6.188,60 kn od 19.09.2012.,
na iznos od 1.097,34 EUR / 8.267,88 kn od 20.09.2012.,
na iznos od 722,27 EUR / 5.441,96 kn od 21.09.2012.,
na iznos od 4.390,62 EUR / 33.081,15 kn od 13.09.2013.,
na iznos od 696,24 EUR / 5.245,82 kn od 16.09.2013.,
na iznos od 119,63 EUR / 901,35 kn od 17.09.2013.,
na iznos od 1.559,44 EUR / 11.749,63 kn od 20.12.2013.,
na iznos od 127,79 EUR / 962,86 kn od 01.04.2014.,
na iznos od 1.245,77 EUR / 9.386,27 kn od 15.04.2014.,
na iznos od 501,53 EUR / 3.778,75 kn od 16.04.2014.,
na iznos od 696,27 EUR / 5.246,06 kn od 17.04.2014.,
na iznos od 628,97 EUR / 4.738,97 kn od 25.07.2014.,
na iznos od 723,83 EUR / 5.453,67 kn od 14.11.2014.,
na iznos od 328,95 EUR / 2.478,50 kn od 17.11.2014.,
na iznos od 1.085,19 EUR / 8.176,33 kn od 18.11.2014.,
na iznos od 121,23 EUR / 913,37 kn od 30.04.2015.,
na iznos od 1.932,87 EUR / 14.563,19 kn od 11.05.2015.
IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 da u roku od 15 dana prvotužitelju JL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 6.462,21 (šesttisućačetristošezdesetdva eura i dvadesetjednog centa) eura, drugotužitelju PL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 5.291,66 (pettisućadvjestodevedesetjedan eurao i šezdesetšest centi) eura i trećetužiteljici CL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], **.**.2006., naknadi parnični trošak u iznosu od 4.733,33 (četiritisućesedamstotridesettri eura i tridesettri centa) eura, sve uvećano za zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude 24. svibnja 2024. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.“ 2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači presudu tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te im naloži da tuženiku plate troškove parničnog postupka ili podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Tuženik u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a tvrdeći da sud prvog stupnja nije dao niti jedan valjan razlog zbog kojeg je, unatoč utvrđenoj činjenici da su stranke zaključile Sporazum o konverziji kredita zaključenog u CHF kojim su kreditnu obvezu ugovorili u eurima, obvezao tuženika na plaćanje iznosa navedenih u presudi jer po ocjeni tuženika nakon izvršene konverzije tužitelji ni na koji način nisu oštećeni. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da žalbene tvrdnje nisu osnovane jer kroz žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik dovodi u pitanje pravna shvaćanja suda prvog stupnja o utjecaju konverzije, dakle, pravilnu primjenu materijalnog prava, a po ocjeni ovog suda u tom dijelu sud je naveo jasne i dostatne razloge zbog kojih je usvojio tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi preplaćene glavnice u CHF i kamate koja se tijekom ugovornog razdoblja mijenjala.
5.1. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14.), koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, utvrđeno je da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a u dijelu presude u kojem je utvrdio da su ništetni dijelovi ugovornih odredbi sadržani u članku 2. i članku 3. Ugovora o kreditu broj 356-47/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 13. travnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) jer u odnosu na to utvrđenje u obrazloženju presude nije naveo niti jedan razlog zbog čega bi te odredbe bile ništetne, kao što nije niti utvrdio sadržaj tih odredbi, zbog čega u tom dijelu presudu suda prvog stupnja po žalbi tuženika nije bilo moguće ispitati te je presudu u tom dijelu trebalo ukinuti primjenom odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a.
5.2. Tuženik nadalje tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2 točka 6. ZPP-a jer nije usmeno saslušao vještaka financijske struke. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenog žalbenog razloga bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a utvrđeno je da su žalbene tvrdnje tuženika osnovane jer je tuženik i nakon pismenog očitovanja vještaka financijske struke Elvisa Tomana iznosio prigovore na nalaz i mišljenje, odnosno tvrdio je da vještak nije odgovorio na sve postavljene zadatke, iz kojih razloga je sud bio dužan u smislu odredbe članka 260. stavak 1. ZPP-a saslušati vještaka na glavnoj raspravi, kako bi omogućio tuženiku da iznese primjedbe, odnosno da zatraži objašnjenja od vještaka pa kada je to propustio učiniti, oduzeo je tuženiku pravo raspravljanja pred sudom na koji način je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a u odnosu na točku III. izreke presude, kojom je odlučio o novčanoj tražbini tužitelja, slijedom čega je u tom dijelu presudu suda prvog stupnja trebalo ukinuti primjenom odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a.
5.3. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud počinio bitnu povredu iz članka 193. stavak 4. ZPP- a jer su tužitelji smanjili tužbeni zahtjev, što predstavlja djelomično povlačenje tužbe zbog čega je sud o tome trebao rješenjem odlučiti i utvrditi da je tužba djelomično povučena i dosuditi tuženiku razmjerni trošak postupka, a što je sud propustio učiniti. Osnovana je žalbena tvrdnja da je sud trebao u smislu odredbe članka 193. stavak 4. ZPP-a donijeti rješenje o povlačenju tužbe, obzirom da se tuženik povlačenju nije protivio, međutim, taj propust suda nije bio od utjecaja na pravilnost pobijane presude zbog čega nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a. Naime, djelomično povlačenje tužbe utječe na naknadu parničnog troška te će sud biti dužan o troškovima vezanim uz povlačenje odlučiti na kraju postupka odlukom kojom će odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva jer od ukupnog uspjeha stranaka u postupku ovisi i odluka o trošku vezanom uz djelomično povlačenje tužbe.
5.4. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o tome da se presuda ne može ispitati u dijelu u kojem je sud utvrdio da je tuženik nesavjesni stjecatelj jer je sud prvog stupnja u točki 70. obrazloženja naveo jasne razloge o tome zbog čega smatra da je tuženik nesavjesni stjecatelj.
6. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja sadržan u točki I. izreke presude kojim traže da se utvrdi da je nezakonita Odluka tuženika o raskidu Ugovora o kreditu broj 356- 47/2007 od 15. veljače 2021. sud prvog stupnja utvrđuje u bitnome da je odluka nezakonita jer tuženik nije poštivao postupak otkazivanja, zaključujući da postupak nije proveden sukladno članku 18. stavak 1. točka 2. Ugovora o kreditu. Tom odredbom ugovoreno je da su ugovorne strane suglasne da Banka može raskinuti ugovor prije isteka njegovog redovitog trajanja, čime je tražbina dospjela u cijelosti, a kao jedan od razloga za raskid ugovora navedeno je da je to slučaj ako Korisnik kredita usprkos opomene kasni s plaćanjem jednog anuiteta, odnosno bilo koje druge dospjele obveze više od 30 dana. Na temelju opomene koju je tuženik poslao tužiteljima prije izjave o raskidu sud utvrđuje da je opomenom tužiteljima ostavljen naknadni rok za podmirenje obveze od 15 dana, a prema pravnom shvaćanju suda taj rok je mogao biti određen u trajanju od najkraće 30 dana pa sud ocjenjuje da tuženik nije mogao skraćivati rok, odnosno da naknadni rok za ispunjenje od 15 dana nije primjeren rok, zbog toga što prema sadržaju Ugovora mjesečni anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu. Ovakvo obrazloženje suda potpuno je nerazumljivo jer prije svega sud nije utvrdio koje anuitete tužitelj JL, kao korisnik kredita, nije podmirio do slanja opomene, odnosno do raskida Ugovora o kreditu, a niti je utvrdio kada je dospjela njegova obveza na plaćanje mjesečnih anuiteta za koje je tuženik u opomeni naveo da ih on nije platio. Osim toga, stranke su člankom 18. stavak 1. točka 2. Ugovora ugovorile kao razlog za otkaz kašnjenje s plaćanjem više od 30 dana od dana dospijeća anuiteta pa pogrešno sud smatra da je tuženik bio u obvezi tužiteljima ostaviti daljnji rok od 30 dana prilikom slanja opomene, a nakon što je korisnik kredita kasnio s plaćanjem više od 30 dana od dana dospijeća.
6.1. Iz tih razloga osnovana je žalba tuženika protiv točke I. izreke presude jer je u tom dijelu sud pogrešno utvrdio činjenično stanje te je pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega je u tom dijelu presudu primjenom odredbe članka 370. ZPP-a trebalo ukinuti i u tom dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
7. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi članka 4. i 6. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze primjenjiva u skladu s jednostranom odlukom o kamatnim stopama tuženika te je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sud prije svega utvrđuje da se tužitelji mogu smatrati potrošačima jer je namjena Ugovora o kreditu bila stambeni kredit za mlade za adaptaciju kuće i refinanciranje kredita i to za kuću koja je tužitelju JL služila za stanovanje, u kojoj se nije obavljala gospodarska aktivnost. Također, sud je saslušanjem svjedokinje JLS, zaposlenice tuženika koja je sudjelovala u zaključenja Ugovora o kreditu s tužiteljima, utvrdio da tužitelji kao klijenti nisu sudjelovali u sastavljanju isprava o Ugovoru o kreditu, već su isprave sastavljene u pravnoj službi tuženika u Poreču, a u tuženikovu poslovnicu dostavljen je napisan ugovor o kreditu koji bi se potom dao klijentima koji su odlazili k javnom bilježniku na potvrdu. Ova svjedokinja je također potvrdila da osim visine kamatne stope klijentima se u to vrijeme nisu davale neke druge informacije o kamatnoj stopi niti ih se informiralo nešto posebno uz ugovorenu valutu CHF jer službenici banke o tome nisu imali nikakve upute. Zbog proteka vremena do dana svjedočenja ova svjedokinja je izjavila da se ne sjeća jesu li klijentima prezentirali povijesni tečaj CHF- a niti je li im se govorilo bilo što o rizičnosti ili stabilnosti te valute. Obzirom na takav iskaz svjedokinje, koja je sudjelovala u zaključenju Ugovora o kreditu s tužiteljima, sud prvog stupnja zaključuje da tužitelji nisu bili informirani o rizicima zaključenja ugovora u švicarskim francima niti im je bilo objašnjeno koji rizik preuzimaju zaključenjem takvog ugovora kojeg je unaprijed pripremio tuženik, iz kojih razloga sud pozivom na pravne učinke iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene po kolektivnoj tužbi, zatim na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. i Revt-249/14 od 9. travnja 2015. te na članak 502.c ZPP i ZZP/03., utvrđuje da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna stoga što je tuženik promjenjivost kamate ugovorio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno stoga što je izmjena kamatne stope ovisila isključivo o volji tuženika bez ugovorenih jasnih parametara, što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao ugovorne strane. Također, utvrđuje da tuženik prije zaključenja Ugovora nije informirao tužitelje o rizicima vezanim uz valutu švicarski franak, koju informaciju je imao, zbog čega zaključuje da je i ta ugovorna odredba nepoštena jer je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i interesima tužitelja kao potrošača, slijedom čega je ništetna.
7.1. Raspravljajući osnovanost prigovora zastare sud utvrđuje da zastara nije nastupila pozivajući se pritom na objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema utvrđenju suda tužitelji su tužbu podnijeli unutar zastarnog roka od 5 godina od dana pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu jer je tužba podnesena 12. lipnja 2019.
8. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje vraćanja kredita vezanjem za valutnu klauzulu u CHF te o načinu promjene kamatne stope ništetne.
9. Prvostupanjski sud pravilno je pošao od utvrđenja da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90., ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.). Također pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači na temelju članak 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača zbog čega se tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, što je u konkretnom slučaju tužitelj i učinio. Iz tih razloga pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su ništetne odredbe kojima se anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka. Također, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je ništetna odredba članka 6. Ugovora o kreditu kojim su stranke ugovorile promjenjivost kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika, prije svega pozivom na pravne učinke presude donesene u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača u kojem je utvrđeno da je takva odredba u kojoj nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope na način da bi bili određeni parametri promjenjivosti kamatne stope ništetna jer je ovisna isključivo o volji jedne ugovorne strane, a o takvoj ugovornoj odredbi stranke nisu pregovarale.
10. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu su tužbu tužitelji u ovom predmetu podnijeli 12. lipnja 2019., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve, koji počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnom valutna klauzula, koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., dok je u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014.
11. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika protiv dijela točke II. izreke presude kojom su utvrđeni ništetni dijelovi ugovornih odredbi sadržanih u članku 4. i 6. Ugovora o kreditu trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja u tom dijelu potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.
12. U ponovnom postupku sud prvog stupnja prije svega će utvrditi odlučne činjenice vezane uz tužbeni zahtjev tužitelja sadržan u točki I. izreke, pri čemu se skreće pažnja sudu prvog stupnja da je u smislu odredbe članka 7. stavak 1. ZPP-a vezan za činjeničnu osnovu tužbe te da nije ovlašten utvrđivati činjenice koje stranke nisu iznijele, a u konkretnom slučaju tužitelji su tužbeni zahtjev sadržan u točki I. izreke presude činjenično temeljili na tvrdnji da su bili u preplati u vrijeme donošenja Odluke o raskidu Ugovora o kreditu te da je zbog toga tuženik neosnovano donio Odluku o raskidu, a niti jedna od stranaka u postupku nije iznosila činjenice o nepravilnostima u postupku raskida Ugovora, dakle, činjenice koje je sud sam utvrđivao bez da ih je ijedna od stranaka iznosila.
12.1. Sud će također otkloniti i bitne povrede na koje je ukazano u ovoj odluci tako da će prilikom ponovnog presuđenja o svim odlučnim činjenicama dati jasne razloge kako bi se presuda po eventualnoj žalbi mogla ispitati.
12.2. U nastavku postupka potrebno je usmeno saslušati vještaka financijske struke Elvisa Tomana u odnosu na prigovore tuženika na pismeni nalaz i mišljenje, a prije svega je potrebno od vještaka zatražiti da se izjasni o tome koje uplate tužitelja prilikom provođenja konverzije tuženik nije uračunao, na što je u prigovorima tuženik ukazivao. Također, od vještaka je potrebno zatražiti mišljenje o tome je li tuženik konverziju proveo sukladno prisilnoj odredbi članka 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.; dalje: ZID ZPK), kako bi se u nastavku postupka mogli pravilno ocijeniti pravni učinci provedene konverzije. Ukoliko bi sud utvrdio da je konverzija provedena sukladno citiranoj odredbi članka 19.c ZID ZPK-a, tada se skreće pažnja sudu prvog stupnja na pogrešno pravno shvaćanje o utjecaju konverzije na obvezu tuženika da tužitelju JL plati preplaćene iznose, obzirom da je sud iznio pravno shvaćanje da taj tužitelj provedenom konverzijom nije obeštećen u cijelosti te da mu je zbog toga tuženik u obvezi platiti sve preplaćene iznose. Po ocjeni ovog suda, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK-a tužitelj JL je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu koje ga nakon zaključenja Aneksa više ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u eurima i kamatu na eur kredite, kao i time što, ukoliko se utvrdi da je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze sukladno zaključenom Aneksu, preplaćeni iznos više nije u imovini tuženika bez pravne osnove nego temeljem valjane pravne osnove, zbog čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu preplaćenih iznosa na temelju odredbe članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO). Tužitelj JL bi imao jedino pravo na zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose s osnova nepoštenih ugovornih odredbi i to od dana plaćanja do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Aneksom (30. rujna 2015.), jer u odnosu na zatezne kamate taj tužitelj nije restituiran zaključenjem Aneksa. ZID ZPK ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan člankom 1111. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1115. ZOO-a, kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Isto pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 586/2019 od 21. prosinca 2022., u kojoj odluci je odgovoreno na postavljeno pitanje u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK- om te je ocijenjeno da je povrat više plaćenih iznosa po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestao sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavak 1. točka 6. ZID ZPK- a, odnosno zaključenjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose.
12.3. Ovdje je potrebno reći, obzirom na žalbene navode tuženika, da je pravilno pravno shvaćanje suda prvog stupnja da sud nije trebao po službenoj dužnosti uračunavati tzv. negativne tečajne razlike obzirom da tuženik tijekom postupka nije tu tražbinu stavio u prijeboj tužiteljima, odnosno nije istaknuo protutužbeni zahtjev.
Koprivnica, 10. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća
Veljko Kučeković
