- 1 -              Rev 692/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 692/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Regionalni ured Z., OIB: ..., protiv tuženika A. o. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. & P. d.o.o., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1004/2021-2 od 15. rujna 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru poslovni broj P-1033/2019-71 od 26. veljače 2021., u sjednici održanoj 18. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 278.035,67 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 68.125,00 kn, dok je toč. III. izreke odbijen tuženik s preostalim zatraženim troškom u iznosu od 26.562,50 kn.

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I. i II. izreke.

 

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 5387/2021-3 od 1. ožujka 2022. dopušteno je tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

 

"Da li se na Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje kao tijelo s javnim ovlastima primjenjuje odredba članka 10. st. 1. i 2. Zakona o osiguranju kod utvrđivanja limita iscrpljenosti osigurane svote?".

 

4. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio (dopuštenu) reviziju te je predložio pobijanu presudu preinačiti i usvojiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz naknadu zatraženog parničnog troška, podredno ukinuti nižestupanjske presude te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

5. Na reviziju nije odgovoreno.

 

6. Revizija nije osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 278.035,67 kn sa zateznim kamatama, s osnove plaćenih troškova liječenja osiguranika tužitelja B. J., koji je stradao u prometnoj nesreći prouzročenoj od strane osiguranika tuženika.

 

8. Prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđuje da je tuženik isplatio ostalim oštećenicima iz predmetnog štetnog događaja na temelju pravomoćnih i ovršnih presuda ukupan iznos od 1.435.438,40 kn pa zaključuje da je izvršenim isplatama svota osiguranja u potpunosti iscrpljena. Pritom, pozivom na čl. 85. st. 4. Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj 9/94, 20/97, 46/97, 50/99, 116/99, 11/02 i 140/05 – dalje: ZO) važeći u vrijeme štetnog događaja, zauzima stav da nije osnovana tvrdnja tužitelja kako tuženik tijekom trajanja ovog postupka nije smio vršiti isplate drugim oštećenicima s obzirom na saznanje o tražbini tužitelja. Stoga, prihvaćajući tuženikov prigovor limita osiguranja pozivom na čl. 85. ZO sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev u cijelosti. Drugostupanjski sud je odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu jer je prihvatio pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da tuženik nije u obvezi isplatiti naknadu štete tužitelju jer je iscrpljena svota osiguranja po predmetnom štetnom događaju.

 

9. O pravnom pitanju zbog kojeg je dopuštena revizija odnosno vezuju li tužitelja odredbe čl. 85. ZO koje uređuju prigovor limita osiguranja ovaj sud je dao odgovor odnosno izrazio pravno shvaćanje u odluci broj Rev 797/2021-3 od 25. listopada 2022., a koje glasi:

 

"Konkretno, sporno je vezuju li tužitelja odredbe čl. 85. Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj 9/94, 20/97, 46/97 - pročišćeni tekst, 50/99, 116/99 i 11/02 – dalje: ZO), koje uređuju prigovor limita osiguranja, a prema kojima:

 

Obveza društva za osiguranje na naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti ne može po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa što ga na prijedlog Direkcije za nadzor društava za osiguranje utvrdi Vlada Republike Hrvatske, ako ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos.

 

Iznos iz stavka 1. ovoga članka posebno se utvrđuje za štetu na osobama, a posebno za štetu na stvarima.

 

Ako ima više oštećenih osoba, a ukupna naknada premašuje iznos iz stavka 1. ovoga članka, prava oštećenih osoba prema društvu za osiguranje razmjerno se smanjuju.

 

Društvo za osiguranje koje je isplatilo jednoj oštećenoj osobi iznos veći od onog koji joj pripada s obzirom na razmjerno sniženje naknade, jer nije znalo niti je moglo znati da postoje i druge oštećene osobe, ostaje u obvezi prema tim drugim osobama samo do visine iznosa iz stavka 1. ovoga članka,"

 

a sve u svezi sa odredbom čl. 10. točka 2. ZO-a, prema kojoj: "Ovaj Zakon ne primjenjuje se na (...).2. tijela i institucije javnog prava kod kojih neposredno po zakonu nastaju osiguravajući odnosi ili koji se zbog zakonske prinude moraju uspostaviti", te prigovorom tuženika da tužitelju ne pripada prijeporno potraživanje jer (da) je iscrpljena svota osiguranja - i tvrdnjom tužitelja da ga limit osiguranja iz navedenih odredaba čl. 85. ZO-a ne vezuje obzirom na navedenu odredbu čl. 10. ZO-a.

 

U razrješenju spornog pitanja (po dopuštenoj reviziji) valja poći od odredaba čl. 86. st. 1. i 2. ZO-a, prema kojima:

 

Društvo za osiguranje obvezno je pravnoj osobi koja obavlja poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

 

Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka, smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni u skladu s propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

 

Tim su odredbama čl. 86. st. 1. i 2. ZO, kao posve jasnim - pa ih ne treba još i dodatno tumačiti, nedvosmisleno priznata (uređena) prava (upravo i) tužitelja (kao, po svome Statutu, javne ustanove na koju se primjenjuju propisi o ustanovama, sa svojstvom pravne osobe s pravima, obvezama i odgovornošću utvrđenim Zakonom i Statutom - koja obavlja poslove zdravstvenoga osiguranja) u sporovima kakav je i ovaj (za naknadu troškova koje je imao u liječenju svoga osiguranika) - prema tuženiku (društvu za osiguranje) u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

 

Sukladno navedenom pod 10., kako ovdje ne postoji mogućnost selektivno promatrati i primjenjivati ZO: glede prava tužitelja (budući da odredbe čl. 86. st. 1. i 2. ZO-a u stvarnome daju i osnovu zahtjevu tužitelja iz ovoga predmeta, pa se na njih i pozvao) - a ne i glede ograničenja koja (i za tužitelja) propisuje i (time) njegovih odredaba čl. 85., u izloženom je sadržan i jasan odgovor na u reviziji tužitelja postavljeno pitanje: ZO svojim odredbama i njihovim učincima vezuje i tužitelja - pa ga u pravima ograničava i njima propisan i limit osiguranja.

 

Revizijski sud kod toga samo primjećuje da je u smislu istaknutog shvaćanja donio niz odluka, pa tako i odluke, primjerice: posl. br. Rev 1354/2011-2 od 3. srpnja 2019. i Rev 46/2013-2 od 30. siječnja 2019., pa u biti izolirana odluka posl. br. Rev 1421/08-2 od 30. ožujka 2011., na koju se tužitelj poziva, ako se i prihvati kao odluka utemeljena na drugačijem shvaćanju, ne može promijeniti istaknuto, izloženo, već ustaljeno pravilno shvaćanje.

 

10. Reafirmirajući navedeno pravno shvaćanje, te iz razloga jer je drugostupanjski sud utemeljio osporenu presudu upravo na takvom shvaćanju, valjalo je reviziju odbiti.

 

11. Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 18. listopada 2023.