Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1444/2019-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĆK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po pun. Goranu Mrkić, odvjetniku iz Valpova, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po pun. ŠK iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 28. listopada 2025. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 dalje: ZPP), a objavljene 10. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima dijelovi odredbe čl. 3. i 4. Ugovora o kreditu br. 5140030250-62000150202/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama zaključen između Slavonske banke d.d. Osijek, prednika tuženika i tužitelja, a koji je potvrđen 21.03.2006. kod javnog bilježnika Dinka Đurđević iz Donjeg Miholjca pod br. OU-85/06-1, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane Odluke tuženika o kamatnim stopama i u dijelu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (švicarski franak).

II. N a l a ž e s e tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju ĆK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa],

isplati

ukupan

iznos

od

12.938,43

€

(dvanaesttisućadevetstotridesetosameuraičetrdesettricenta) i to iznos od 9.535,68 € s osnova preplaćenog iznosa kredita te iznos od 3.402,75 € s osnova preostale neisplaćene a dospjele zatezne kamate, sve uvećano za daljnju zakonsku zateznu kamatu koja na te iznose teče od 1.10.2015. pa do 31.12.2022. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje ZOO) po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do konačne i potpune isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.531,35 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 10. prosinca 2025. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 16.03.2006. sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, pravnim prednikom tuženika, sklopio Ugovor o kreditu br. 5140030250- 62000150202/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđen 21.03.2006. kod javnog bilježnika Dinka Đurđević iz [adresa] pod br. OU-85/06-1 na iznos od 85.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita, na rok otplate od 30 godina u jednakim mjesečnim obrocima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF Slavonske banke d.d. s dospijećem prvog dana u mjesecu, zajedno s početnom kamatnom stopom od 4,30 % koju banka može mijenjati svojom odlukom i sukladno tome povećati mjesečnu ratu koja se obračunava u CHF i naplaćuje u kunama po važećem tečaju kreditora na dan plaćanja. Odredbom čl. 7.st.1. Ugovora, tuženik je za sebe ugovorio nepripadno visoku naknadu u iznosu od 1,5 % od iznosa kredita koju je bila obvezna platiti jednokratno unaprijed, kao i sve druge troškove.

1.1. Kako je 30.9.2015. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), banka joj je ponudila konverziju kredita i dostavila joj izračun konverzije zajedno sa simuliranim otplatnim planom u eurima i popisom uplata za namirenje obveza po predmetnom kreditu izvršenih do 30.9.2015. Stanje glavnice preračunate u eurima na dan konverzije bilo je 46.477,31 €, a u vrijeme konverzije bila je u preplati za iznos od 6.975,87 kn. Pristao je na konverziju jer mu je mjesečna rata zbog promjene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule porasla za gotovo 50 %.

1.2. Smatra da su ugovorene odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sadržane u navedenom ugovoru o kreditu, nepoštene i kao takve ništetne jer su dovele do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu kao potrošača. Odredba o kamatnoj stopi je po svom sadržaju nerazumljiva i neodređena, a tuženik kao sastavljač ugovora i stručnjak u poslu, nije ga obavijestio o svim rizicima potpisivanja ugovora s takvom klauzulom, nije mu predočio moguće i predvidive razloge eventualnog povećanja kamatne stope niti mu je kasnije, nakon što je jednostrano povećao kamatnu stopu, dostavio pokazatelje koji bi povećanje eventualno mogli opravdati. Jednako tako nije mu objasnio niti rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF tako da nije mogao čak ni pretpostaviti visinu obveze prema tuženiku po zaključenom kreditu.

1.3. Naveo je da prema odredbi čl. 269.st.2. ZOO-a činidba mora biti moguća, dopuštena, određena ili odrediva, a u konkretnom slučaju ne samo da nije bila određena nego nije bila ni odrediva. Osim toga, ugovorne odredbe kojima se anuitet veže uz valutu švicarski franak bile su nerazumljive, nepoštene i prema tome ništetne jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora o kreditu propustio informirati ga o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezano za euro, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

1.4. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i broj Pž- 6632/2017-10 od 14.6.2018., Ustavnog suda br. U-III-2521/2015 kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-249/14-2, Rev-2868/18-2, Rev-2245/17-2.

1.5. Naglašava kako ni na koji način nije sudjelovao niti mogao sudjelovati u kreiranju sadržaja dodataka osnovnom ugovoru (Aneksa) koji joj je bio ponuđen po principu "uzmi ili ostavi". Nije bilo pregovaranja među strankama oko sadržaja tih akata, oko visine kamatne stope koje je tuženik primijenio kod izračuna ostatka duga, visine kamatne stope predviđene dodatkom, nije se pregovaralo o sudbini preplaćenog iznosa. Nije mu poznato da li je kod konverzije tuženik uračunao i pripadajuće kamate na svaki pojedini mjesečno preplaćeni iznos niti su mu prezentirane ranije odluke o kamatnim stopama koje su primijenjene kod konverzije itd., a čime je stavljen kao potrošač u neravnopravan položaj. Naveo je da zaključenjem Aneksa nije obeštećen za preplaćene kamate i anuitete koji su do 30.9.2015. povećani s obzirom na rast tečaja CHF, a posebno ne u odnosu na preplatu utvrđenu u čl. 2. Aneksa. Osporava i točnost izračuna konverzije koji mu nije prezentiran na način da bi ga kao prosječni potrošač mogao razumjeti. Da je izračun očigledno pogrešan vidljivo je i iz obračuna konverzije sačinjeno po tuženiku.

1.6. Kako nije financijsko-knjigovodstveni stručnjak, nije mogao odrediti tužbeni zahtjev s navođenjem ukupnog iznosa tražbine kao i svih pojedinačnih mjesečnih iznosa te će ga nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja urediti.

1.7. Pozivajući se na odredbe čl. 269., čl. 279. i čl. 323 u svezi sa čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a te čl. 186.b i 502. c. ZPP-a predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev.

2. Tužitelj je u podnesku od 13.10.2025. specificirao toč. 2. i 3. tužbenog zahtjeva opisanog kao u izreci presude, predlažući da ga sud usvoji u cijelosti.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu od 13. rujna 2019. i tijekom postupka osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao i pravni interes za vođenje ovog postupka. Ističe kako je sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZIDZPK). Spomenuti Zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Kako je zakonodavac navedenim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, kao posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu (koje se odnose na valutnu klauzulu, a posredno i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), to tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Pravo koje tužitelj traži ovom tužbom je ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prisilnog propisa, sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu, a koji po svojim učincima predstavljaju rec iudicatu u smislu ne postojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Naime, upravo je iznos koji tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos umanjio obveze po konvertiranim kreditima u EUR. Kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranih kredita jer je za isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranim kreditima, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Sukladno navedenom, svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, anulirani su provedbom ZIDZPK od strane tuženika. Ističe prigovor zastare potraživanja i predlaže da sud tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom kao neosnovanim odbije.

4. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su Slavonska banka, pravni prednik tuženika, i tužitelj sklopili 16.03.2006. Ugovor o kreditu br. 5140030250-62000150202/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđen 21.03.2006. kod javnog bilježnika Dinka Đurđević iz [adresa] pod br. OU- 85/06-1;

- da je tužitelju odobren stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 85.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 30 godina uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,30 % godišnje;

- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja;

- da je kamatna stopa promjenljiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, a izmjena kamatne stope smatra se sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja Aneksa Ugovoru što stranke potvrđuju svojim potpisom;

- da su stranke zaključile 09.02.2016. Aneks uz Ugovor o kreditu br. 5140030250- 62000150202/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- da preplata iz postupka konverzije na dan 30.9.2015. iznosi 6.975,87 kn.

5. Među strankama je prijeporno i to:

- da li su ništetni dijelovi odredbi navedenih Ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;

- da li tužitelj ima pravni interes za pokretanje ovog postupka;

- da li tužitelj ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem navodno navedenih ništetnih predmetnih odredbi s obzirom da je između stranaka zaključen Aneks uz ugovor o kreditu;

- da li je osnovani istaknuti tuženikov prigovor zastare potraživanja.

6. Sud je u dokaznom postupku saslušao svjedokinju UK, tužitelja te izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

7. Svjedokinja UK iskazala je da je bivša djelatnica Slavonske banke i da je radila na odobravanju kredita. Sjeća se da je tužitelj bio u bivšoj Slavonskoj banci u poslovnici u [adresa] radi kredita. Navela je da su klijentima objašnjavali valutnu klauzulu odn. da će se rata kredita mijenjati ovisno o tečaju CHF. 2006. godine su osim kredita u CHF nudili i kredite u eurima. Povećanje rata kredita za kredite u CHF nitko nije mogao predvidjeti. Poznato joj je da su u početnim godinama za te kredite rate bile manje od kredita u eurima i bili su povoljniji pa su ih nudili klijentima. Navela je da je bivšu Slavonsku banku naslijedila Hypo Alpe Adria Bank u kojoj je također radila i u toj banci je otišla u mirovinu, ali zna da je tu banku naslijedila današnja Addiko Bank. Misli da je u to vrijeme za kredite u CHF bila određena samo promjenjiva kamatna stopa. Nije joj poznato što sve utječe na promjenjivost kamatne stope i tečaja i nisu imali obvezu od banke da ljudima objašnjavaju da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na euro.

8. Tužitelj ĆK, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva iskazao je da mu je 2006. bio potreban kredit za adaptaciju kuće i otplatu kredita te je došao u poslovnicu Slavonske banke u D. Miholjcu, čiji je klijent, i pregovarao je s djelatnicom banke UK koja mu je isključivo preporučila kredit u CHF kao najpovoljniji. Nije ga upozoravala na rizike vezano za takve kredite te da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na euro te da rate takvih kredita zbog promjene kamatne stope, tečaja i valute mogu biti veće ili manje. Prihvatio je njezin savjet i pribavio podatke o plaći te popunio zahtjev za kredit. Banka je isključivo po svojim uvjetima sačinila ugovor tako da nije mogao utjecati ni na jednu odredbu iz ugovora. Napomenuo je da je morao imati i sudužnike, a na ugovor je stavljala potpis i njegova supruga Ć kao prikriveni vlasnik. Kada je banka sačinila ugovore letimično ih je pogledao i zanimala ga je rata kredita i visina te rok otplate. Ugovore je odnio kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića koji mu nije tumačio pojedine odredbe ugovora već ih je samo ovjerio. Vratio je ugovore u banku i kredit mu je isplaćen u kunama na tekući račun i sav je utrošio u adaptaciju kuće kao fizička osoba u kojoj živi i danas sa svojom obitelji. Kuća nije iznajmljivana niti korištena za poslovanje obrta ili pravne osobe. Početne rate kredita od oko 1.800,00 kn isplaćivao je tadašnjoj Slavonskoj banci, a nakon toga je nastavio plaćati kredit Hypo Alpe Adria Bank. Rate su se s vremenom povećale zbog promjene kamatne stope, tečaja i valute na iznos od 3.700,00 kn. Ne bi ispunjavao uvjete za kredit da mu je početna rata kredita iznosila kao ova povećana. Dobivao je obavijesti putem telefona i pismeno da mu se rate povećavaju uz obrazloženje da to tako mora biti. Nije mogao sam otplaćivati rate tako da su mu u tome pomagali i članovi obitelji. Ne bi nikada podizao takav kredit da je bio pravilno informiran o rizicima vezano za kredite u CHF. 2016. banka ga je pozvala radi sklapanja aneksa ugovora i uračunala mu je nekakvu preplatu koja mu nakon ostvarenja aneksa ugovora nije isplaćivana nego je uračunata u buduće rate. Nije mogao utjecati niti na sadržaj aneksa ugovora kao i na osnovni ugovor već samo prihvatiti uvjete banke ili odustati. I aneks je ovjerio na isti način kao i osnovni ugovor i solemnizaciju je provela javna bilježnica u D Miholjcu. Nakon toga počeo je otplaćivati manje iznose rata koje mu je ipak pokrivala plaća, ali je opet bila veća od početne rate kredita iz osnovnog ugovora. Kredit po zaključenoj konverziji treba još otplaćivati oko 10 god., a rata mu iznosi oko 310,00 €. Smatra da sklapanjem dodatka ugovoru nije u cijelosti informiran vezano za posljedice sklapanja i dodatka ugovoru jer se nije odrekao potraživanja koja mu pripadaju po osnovi nepravedno uskraćenih iznosa u odnosu na preplaćene iznose po zaključenom aneksu ugovora, a zbog čega je i podnio predmetnu tužbu.

9. Iz uvida u pismeni nalaz i mišljenje i to zaključka vještakinje Dajane Vuković od 18. ožujka 2025. zasnovanog na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, razvidno je da razlika samo pozitivna razlika kamata iznosi 3.912,90 €, a samo pozitivna tečajna razlika iznosi 6.436,55 €. Vještakinja je izračunala i manje plaćene iznose u razdoblju kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene (366,20 €) te tada ukupna razlika kamata iznosi 3.546,70 €. Osim toga ukupna tečajna razlika kao razlika između više i manje plaćenih iznosa iznosi 5.988,98 €. Zakonska zatezna kamata do 30.09.2015. iznosi 4.261,95 €. Prilikom izračuna konverzije priznata je preplata u visini od 859,20 €. Priznatom preplatom u konverziji naplaćena je zatezna kamata u dijelu i visini od 859,20 € te je zatezna kamata u visini od 3.402,75 € od dana plaćanja do 30.09.2015. ostala neplaćena.

10. Tužitelj nije imao primjedbi na pismeni nalaz i mišljenje dok je tuženik istaknuo prigovore pravne prirode o kojima odlučuje sud.

11. Vještakinja se očitovala na primjedbe tuženika u podnesku od 16. travnja 2025. navodeći da je pregledom izračuna konverzije utvrdila da su sve uplate, a koje su izvršene u kunama i koje se odnose na ime plaćanja anuiteta (otplata glavnice i ugovornih kamata) po kreditu koji je bio predmetom vještačenja, uzete u izračun prilikom provođenja konverzije. Sve uplate koje su izvršene se odnose na povrat glavnice i ugovornih kamata pa nastavno to uključe uplate koje su nastale promjenom visine kamatne stope i promjenom visine tečaja.

12. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje kao i očitovanje vještakinje jer je isti dan po pravilima struke i na osnovi knjigovodstvene dokumentacije priložene spisu.

13. Analizirajući navode tužbe i tužbenog zahtjeva, odgovora na tužbu, iskaz svjedokinje UK, tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

14. Po ocijeni suda, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dobrovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, no po stavu suda tuženik prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. ZZP-a (NN 96/03.).

15. Po stavu ovoga suda ovdje je prijeporno pitanje predvidivosti određenih ekonomskih kretanja za tužitelja, kao potrošača i za tuženika, kao banku odnosno gospodarstvenika-trgovca. O valutnoj klauzuli tužitelj kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin- potrošač.

15.1. Tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za nju kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju.

16. Stav je suda da je materija rizika i kamatnih stopa predmet poslovanja banke, a pravni standard Zakona o obveznim odnosima prema kojem se to neznanje i nepredvidivost procjenjuje, nije jednak za građane i za banke, jer je banka kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano čl.4. ZOO-a.

16.1. Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO-a.

17. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo se posebno pregovarati s tužiteljem, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj.

17.1. Sud smatra da tužitelj prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bio adekvatno informiran o svim uvjetima kredita, pa tako niti o rastu tečaja švicarskog franka.

18. Imajući u vidu navedeno, sud prihvaća navode tužitelja da su odredbe Ugovora o kreditu koje predviđaju jednostranu izmjenu kamatne stope odlukom tuženika i kojom su glavnica i kamate vezane uz CHF ništetne i primijenjene protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO-a, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

19. Osim toga, postupanje tuženika protivno je i odredbi čl.270, čl.295.st.4, čl.296, čl.322. i čl.329. ZOO-a, te čl.5. u svezi čl. 62.st.1. i čl. 74. ZZP-a.

20. Naime, tuženik je jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu o kojoj se nije pregovaralo, pa je to jednostrano mijenjanje kamatne stope ništetno u odnosu na ugovorenu kamatu stopu od 4,30 % i učinjeno je isključivo na štetu tužitelja, jer mu se zbog toga znatno povećala rata kredita, a kamatu je tuženik mijenjao bez prethodne obavijesti i pregovaranja s tužiteljem o jednostranim povećavanjem kamatne stope.

21. Odredbom čl. 138.a ZZP-a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. Prema odredbi direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., u čl. 5. u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

23. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24. Osim toga, čl. 322. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

25. Prema odredbama čl. 81. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

26. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Revt. 249/14-2 od 09.04.2015. je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati u smislu sadržaja odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, skrenuti pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa, budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju, zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

27. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje tuženika da je tamo "petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82.

90., a od 07.08. 2007.g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakonu o obveznim odnosima.".

28. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

29. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.g. u toč. 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 1-7 izrijeke kojom se utvrđuje da je između ostalih V-tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 01. srpnja 2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

30. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine br. Pž-6632/2017, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

31. Slijedom navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda RH svoje mišljenje da je nerazumljiva odredba vezana uz promjenjivu kamatnu stopu, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za sve CHF, faktički dovela do izmjena anuiteta kako po osnovi dizanje kamate, tako je po osnovi dizanja tečaja od strane banke su time prijeporne odredbe potpisanog ugovora o kreditu ništetne, a tako i u odnosu na Dodatak ugovoru. Dakle, sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK ne prestaje pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi Osnovnog ugovora o kreditu

32. Takav stav Vrhovni sud RH zauzima i u odluci Rev 18/2018-2 od 26.05.2020., Rev 809/2021 od 21.12.2022. i Rev 57/2024 od 23.01.2024.

33. Stoga činjenica da je prijeporni ugovor raskinut i da je sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog Ugovora, a što je i već utvrđeno u odlukama u kolektivnom sporu temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013.

34. U odnosu na provedenu konverziju i način izračuna konverzije kredita čl. 19.c. ZID ZPK propisuje:

"(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

– ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača,

Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač.

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača,

7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka.

(2) Stavak 1. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuje se i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu."

35. Sud smatra da je konverzija u cijelosti provedena sukladno Zakonu, ali iz nalaza i mišljenja vještakinje razvidno je da priznatim iznosom preplate u konverziji, nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule. Dodatak ugovoru sačinjen je isključivo po uvjetima koje je odredio tuženik, a tužitelj nije imao mogućnosti nego uvjete prihvatiti ili plaćati povećanu ratu kredita.

36. Osim toga, iako su stranke zaključile Dodatak Ugovoru, sud smatra da se ne radi o novacijonom ugovoru.

37. Naime, čl. 145.st.2. ZOO-a propisuje da sporazum vjerovnika i dužnika kojim se mijenja ili dodaje odredba o roku, o mjestu ili načinu ispunjenja, zatim naknadni sporazum o kamatama, ugovornoj kazni, osiguranju ispunjenja ili o kojoj drugoj sporednoj odredbi, a i sporazum o izdavanju nove isprave o dugu ne smatraju se obnovom.

38. Sud Europske unije u lipnju 2023. donio je presudu kojom je potvrđeno pravo potrošača na naknadu štete čak i nakon što su krediti konvertirani iz CHF u eure. Sud je utvrdio da sama konverzija ne poništava prava potrošača na povrat preplaćenih iznosa, ako su ugovorni uvjeti prethodno proglašeni nepoštenima (presuda Suda EU C-567/20 kao i odluke Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž- 599/2024-2 od 30.10.2024., Županijskog suda u Zadru br. Gž-109/2022 od 25.03.2022., Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-375/2022 od 04.10.2022., Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-416/2024-2 od 19.06.2024., Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-94/2022-4 od 5.11.2024. kao i Županijskog suda u Zagrebu br. Gž- 5132/2024 od 11.11.2025.).

39. Kako je uslijed ništetnosti takvih odredbi tužitelj oštećen, pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi čl. 323 st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO-a pa je sud usvojio preinačeni tužbeni zahtjev opisan kao izreci ove presude.

40. Iako je ugovor zaključila Slavonska banka a ne tuženik, Slavonska banka d.d. Osijek je pripojena Hypo Alpe Adria bank temeljem Ugovora o pripajanju (rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-09/1533-3 od 27.02.2009.), a društvo Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb upisala je promjenu tvrtke pod nazivom Addiko banka d.d. Zagreb rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-16/22619-2 od 11.07.2016. Tzv. kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d. ne postoji jer se fuzirala s tuženikom te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka nisu ništetni, no prema citiranim presudama to nije tako. Stoga se zaista učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila Hypo Alpe Adria Bank ili Slavonska banka s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.

40.1. Isto tako i Hrvatska narodna banka 9. prosinca 2008. donijela je rješenje kojim se ocjenjuje dopuštenom provedba koncentracije koja će nastati pripajanjem Slavonske banke d.d. Osijek banci Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb (NN 15/2009 od 4.2.2009).

41. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku, odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Naime, zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Tužba je u ovom predmetu podnesena 12.06.2019. Temeljem odredbe čl. 241. ZOO- a prekinuta je zastara koja je ponovno počela teći 14. lipnja 2014. pravomoćnošću odluke u predmetu Franak. Isto tako u ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok navedena u čl. 226. ZOO-a, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o kamatama u smislu čl. 226. ZOO-a, već se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 225. ZOO-a.

42. Slijedom iznijetoga tužitelj ima pravni interes za vođenjem ove parnice.

43. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

44. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. st.1. ZPP-a.

45. Tužitelju, koji je ovu parnicu dobio u cijelosti, priznati su troškovi postupka u iznosu od 2.531,35 €, a koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 142/12, 103/14, 118/14, 138/23 dalje: Tarife), tri iznosa od po 200,00 € na ime sastava obrazloženih podnesaka po punomoćniku od 21.11.2019., 06.11.2024., 13.10.2025. sve po Tbr.8/1. Tarife, šest iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 14.10.2019., 25.11.2019., 20.12.2019., 22.10.2024., 04.12.2024. i 28.11.2025. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 331,81 € na ime troškova vještačenja te iznosa od 99,54 € na ime plaćene sudske pristojbe na tužbu.

46. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 10. prosinca 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana i to tužitelj od dana objave presude, a tuženik od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika