Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž Ovr-590/2025-2

51000 Rijeka

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, po sucu Dušku Abramoviću, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Raiffeisenbank Mittlere Sudoststeiermark eGen, sa sjedištem u [adresa], A-8341, [adresa], iz Republike Austrije, OIB: 25376204437, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Remenar & Remenar j.t.d., iz Zagreba, protiv ovršenice ČL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Alen Kalčić i Neven Švić, u Poreču, radi ovrhe na nekretninama, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja, protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču- Parenzo, poslovni broj Ovr-766/2021-32 od 17. prosinca 2024., 10. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

I Prihvaća se žalba ovrhovoditelja, te se ukida rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj Ovr-766/2021-32 od 17. prosinca 2024. i predmet vraća tom sudu na ponovan postupak.

II Ostavlja se o naknadi žalbenog troška odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem prihvaćen je prijedlog ovršenice za odgodu ovrhe do pravomoćnog dovršetka parničnog postupka koji se vodi kod prvostupanjskog suda pod posl. br. P-47/2024.

2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio ovrhovoditelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. u vezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20., 114/22, 06/24; dalje OZ) s prijedlogom da se rješenje preinači i odbije prijedlog ovršenice za odgodu ovrhe uz naknadu žalbenog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Prvostupanjski sud donosi pobijano rješenje utvrđujući da je rješenjem o ovrsi toga suda posl. br. Ovr-766/2021-2 od 9. studenog 2021. određena ovrha na nekretninama ovršenice na temelju ovršnih isprava i to Sporazuma o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine od 24. ožujka 2006. potvrđenog od strane javnog bilježnika Tanje Ferenc, iz [adresa], pod brojem OU-362/06 koji se temelji na Ugovoru o jednokratnom kreditu broj 523464 od 13. ožujka 2006. a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u ukupnom iznosu od 201.469,44 eur s zateznim kamatama od 16. srpnja 2019. do naplate. Dalje utvrđuje da je ovršenica 5. ožujka 2024. podnijela prijedlog za odgodu ovrhe u kojem u bitnom navodi da je presudom suda Europske unije u predmetu C-407/18 od 26. lipnja 2019. taj sud između ostalog zaključio da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba s gledišta načela djelotvornosti tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta nema mogućnost bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu. Sud Europske unije da zaključuje da bi potrošač kad bi odluka o meritumu bila donesena u njegovu korist u parničnom postupku, on time ostvarivao samozaštitu a posteriori, u vidu novčane naknade štete, pa da bi takva zaštita bila nepotpuna i nedovoljna te da ne predstavlja ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe. Ovršenica da dalje smatra da je ovrhu potrebno odgoditi sve dok ne završi parnični postupak poslovni broj: P-47/2024 budući da prije završetka tog spora nije moguće utvrditi opravdanost ovrhe te navodi da se u predmetnoj parnici odlučuje o njenom tužbenom zahtjevu da se proglasi nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi poslovni broj: 33 Ovr-766/2021-2 od 09. studenog 2021. te da se utvrdi da su Ugovor o jednokratnom kreditu broj 523.464 sklopljen dana 13. ožujka 2006. i Sporazum o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine sklopljen 24. ožujka 2006. ništetni.

6. Sud je dalje utvrdio da je prijedlog ovršenice za odgodu ovrhe dostavljen na očitovanje ovrhovoditelju koji se u odgovoru usprotivio prijedlogu za odgodu ovrhe u bitnom uz obrazloženje da ovršenica nije dokazala postojanje pretpostavki iz čl. 65. st. 1. OZ-a, zatim da stajalište suda Europske unije izraženo u presudi C-407/18 nije moguće primijeniti na ovaj ovršni postupak budući da je to stajalište potpuno neprimjenjivo u Hrvatskom pravnom sustavu obzirom da isti propisuje procesne mogućnosti odgode ovrhe za ovršenika uz ispunjenje određenih pretpostavki propisanih čl. 65. OZ-a.

7. Sud je uvidom u predmet toga suda broj P-47/2024, te u podnesenu tužbu utvrdio da ovršenica, kao tužiteljica tužbom zahtjeva da se proglasi nedopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi broj Ovr-766/2021 od 9. studenog 2021., da se utvrdi da su ugovor o jednokratnom kreditu broj 523444 sklopljen 13. ožujka 2006. i Sporazum o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine sklopljen 24. ožujka 2006., ništetni, te da postupak u toj pravnoj stvari nije dovršen.

8. Prvostupanjski sud je prijedlog ovršenice za odgodu ovrhe ocijenio kao osnovan, uz obrazloženje da u postupku donošenja prethodne odluke koji je rezultirao donošenjem presude broj: C-407/18 u predmetu Č c/a Addiko Bank d.d., činjenični supstrat nacionalnog postupka bio je bitno istovrstan ovom postupku odnosno ovrhovoditelj, bankarska institucija inicirala je protiv korisnika kredita ovršni postupak na osnovu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, a u odnosu na čije odredbe je ovršenik prigovarao (djelomičnoj) ništetnosti. Sud Europske unije je, u analizi načela djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ), a u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhu, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju da li odnosna nacionalna odredba slovenskog ovršnog zakona (koja je gotovo istovjetna odredbi čl. 65. st. 1. hrvatskog Ovršnog zakona) čini nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Europske unije (dakle Direktive vijeća 93/13/EEZ) pa je zaključio da u procesnoj situaciji, kada sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ne može provoditi kontrolu eventualne nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenom između trgovca i potrošača a koji u obliku javnobilježničkog akta predstavlja ovršnu ispravu, već navedeno tek naknadno i eventualno može učiniti parnični sud kojemu se potrošač obrati tužbom za utvrđivanje ništetnosti takvih nepoštenih odredbi, i da je vjerojatno da će pljenidba nekretnine osigurane hipotekom biti dovršena prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku kojom se eventualno utvrđuje ništetnost te odredbe kao nepoštene, a šteta koju bi potrošač u tom slučaju i ostvario, no a posteriori, da bi kao vid pravne zaštite bila nepotpuna i nedovoljna i ne bi predstavljala ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe. Također ocjenjuje, a da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne Direktive i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići, biti udovoljeno određivanjem odgode ovrhe u ovoj ovršnoj stvari do pravomoćnog okončanja parnice u kojoj ovršenica zahtjeva proglašenje ovrhe nedopuštenom i utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o jednokratnom kreditu i ovršne isprave odnosno Sporazuma o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine, slijedom čega je odlučio kao u izreci rješenja.

9. Ovrhovoditelj u žalbi osporavajući pravilnost i zakonitost rješenja u bitnom ponavlja svoje navode i stajališta iznesena u odgovoru na prijedlog za odgodu ovrhe, te navodi da se presuda C-407/2018 ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Naime, presuda C-407/2018 ne može se primijeniti u konkretnom slučaju budući da hrvatski pravni sustav dozvoljava odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupka pokrenutog između stranaka radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave temeljem koje je pokrenut ovršni postupak uz ispunjenje određenih pretpostavki (kumulativno jedne opće i jedne posebne propisane člankom 65. Ovršnog zakona), a što slovensko pravo nema propisano u svom pravnom sustavu na što je ovrhovoditelj ukazao i u svom očitovanju na prijedlog za odgodu ovrhe od 19. travnja 2024. godine. Iz predmetne Presude C-407/2018 da je razvidno da je kako je povodom zahtjeva Visokog suda u Mariboru Sud Europske unije zauzeo stajalište kako Direktivu treba s gledišta djelotvornosti tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe u tom aktu nepoštene, u smislu te Direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu. Iz predmetnog stajališta Suda EU razvidno je kako slovenski ovršni zakon ne predviđa mogućnost odgode ovrhe do okončanja parničnog postupka slijedom čega je Sud Europske unije zauzeo stajalište kako je takav slovenski nacionalni zakon protivan europskom pravu. Dakle, stajalište zauzeto u Presudi C-407/2018 je potpuno neprimjenjivo u hrvatskom pravnom sustavu obzirom da isti propisuje procesne mogućnosti odgode ovrhe za ovršenika uz ispunjenje određenih pretpostavki propisanih člankom 65. OZ-a.

10. Ističe da ovršenica nije potrošač niti da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor što da je razvidno i zbog samog nominalnog iznosa glavnice isplaćenog kredita.

11. Ovrhovoditelj također ističe da prvostupanjski sud, obrazlažući pobijano rješenje, osnovanost prijedloga za odgodu ovrhe uopće nije obrazložio kroz primjenu odredbe čl 65. OZ-a, te smatra da je pobijano rješenje zbog toga donijeto uz bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

12. Iz stanja u spisu proizlazi da je prijedlog za ovrhu u ovom ovršnom predmetu podnesen 21. studenog 2019., da je sud 9. studenog 2021. donio rješenje o ovrsi kojim je odredio predloženu ovrhu na nekretninama ovršenice sukladno prijedlogu ovrhovoditelja radi naplate novčane tražbine u iznosu od 201. 469,44 eur s zateznom kamatom od 16. srpnja 2019., da je istim rješenjem o ovrsi odredio upis zabilježbe ovrhe na nekretninama ovršenice; da ovršenica protiv rješenja o ovrsi žalbu nije podnijela te da je slijedom toga rješenje o ovrsi postalo pravomoćno.

13. Također proizlazi da je prvostupanjski sud zaključkom od 25. kolovoza 2023. odlučio da se ima pristupiti utvrđenju vrijednosti nekretnina ovršenice kč. br. zgr-82/1 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u naravi kuća površine 47m2 i kč. br. zgr-82/2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u naravi kuća i dvorište površine 107m2 te da je u međuvremenu, sukladno zaključku suda vještak građevinske struke dostavio u spis nalaz i mišljenje o vrijednosti predmetnih nekretnina.

14. Iz stanja spisa također proizlazi da ovršenica nije rješenjem ovršnog suda upućena na pokretanje parnice za proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom, već je ovršenica 15. siječnja 2024. podnijela prijedlog za odgodu ovrhe u kojem predlaže odgodu ovrhe zbog razloga propisanih odredbom čl. 65. st. 1. t. 4. i 5. OZ-a.

15. Odredba čl. 65. st. 1. OZ-a propisuje da sud može, na prijedlog ovršenika ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje u potpunosti i djelomice odgoditi ovrhu zbog razloga koji su navedeni u toč. 1-11 istoga članka pri čemu razlog iz toč. 4. postoji ako je podnesena tužba za stavljanje izvan snage, nagodbe ili javnobilježničke isprave na temelju koje je dopuštena ovrha i tužba za utvrđenje njezine ništavosti, a razlog iz toč. 5. ako je ovršenik protiv rješenja o ovrsi izjavio žalbu iz čl. 52. ili 53. OZ-a ili podnio tužbu iz čl. 52. ili čl. 55. OZ-a.

16. Osnovani su žalbeni navodi ovrhovoditelja o postojanju bitne povrede odredaba ovršnog postupka iz čl. 354. st., 2. t. 11. ZPP-a koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 21. st. 1. OZ-a, budući da prvostupanjski sud o prijedlogu ovršenice za odgodu ovrhe uopće nije odlučivao niti ocijenio kroz mjerodavnu odredbu citiranog čl. 65. st. 1. OZ-a.

17. Citiranom zakonskom odredbom propisane su pretpostavke zbog kojih sud može na prijedlog ovršenice odgoditi ovrhu, te pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, jedna od tih i osnovna pretpostavka jest da ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, pri čemu sud u obrazloženju pobijanog rješenja ni na koji način(ničim) ne obrazlaže postojanje ove zakonske pretpostavke. Druga pretpostavka jest neka od onih propisanih toč. 1-11 st. 1. čl. 65. OZ-a, pri čemu, se ovršenica u prijedlogu za odgodu ovrhe poziva na toč. 4. i 5.

18. Zbog navedenog, pobijano rješenje ima nedostataka zbog kojih se ono ne može ispitati pa je prvenstveno zbog toga pobijano rješenje trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak koji će u nastavku postupka otkloniti ovu bitnu povredu odredaba postupka te donijeti novo zakonito rješenje koje će, sukladno ukazanim primjedbama u svemu valjano obrazložiti tako da se ono može ispitati.

19. Zbog tih razloga valjalo je primjenom odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a i sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Rijeci 10. prosinca 2025.

Sudac

Duško Abramović