Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-534/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Dubrovniku, po sutkinji Mariji Bušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik ABC, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika 1. JO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 2. ŠO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i 3. GO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], MO 63128, [adresa], koje zastupa punomoćnik ABC, odvjetnik iz [adresa], radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Psp-3/2023-9 od 21. srpnja 2023., 10. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika te se preinačava rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Psp-3/2023-9 od 21. srpnja 2023. tako da se odbija zahtjev tužitelja:

¨ Utvrđuje se da su tuženici smetali tužitelja u zadnjem i mirnom posjedu dijela čest. 5173/3 k. o. [katastarska općina], površine 26 m 2 , označen slovima F-G-H-I-J-F i plavom bojom, kao i u zadnjem mirnom suposjedu dijela čest. 5173/3 k. o. [katastarska općina], površine 36 m 2 , označen slovima A-B-C-D-E-A i žutom bojom, sve sukladno skici lica mjesta sa sudskog očevida od 22. studenog 2019., izrađenoj po stalnom sudskom vještaku za geodeziju ABC, dipl. ing. geod., koja skica je sastavni dio ovog rješenja, i to tako što je tužena ad 2/ dana 12. ožujka 2019., svi tuženi 23. ožujka 2019. g., 24. ožujka 2019., 30. ožujka 2019., te tuženi ad 1 i 2/ dana 6. travnja 2019. odložili otpad na predmetne dijelove k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te su tuženi dana 13. travnja 2021. parkirali osobni automobil na dio čest. 5173/3 k. o. [katastarska općina], površine 36 m 2 , označen slovima A-B-C-D-E-A i žutom bojom, da bi isti uklonili 6. kolovoza 2021. i na predmet spora postavili palete s vrećama, betonske blokove i kantu za smeće, pa se nalaže tuženima da uspostave prijašnje stanje na način da sa dijela čest. 5173/3 k. o. [katastarska općina], površine 36 m 2 , označen slovima A-B-C-D-E-A i žutom bojom, uklone palete s vrećama, betonske blokove i kantu za smeće, te se tuženima zabranjuje svako takvo ili slično smetanje ubuduće.¨.

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana isplatiti tuženicima trošak postupka u iznosu od 548,17 eura.

Obrazloženje

1. Rješenjem Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Psp-3/2023-9 od 21. srpnja 2023. odlučeno je:

¨ I. Utvrđuje se da su tuženici smetali tužitelja u zadnjem i mirnom posjedu dijela čest. 5173/3 k. o. [katastarska općina], površine 26 m 2 , označen slovima F-G-H-I-J-F i plavom bojom, kao i u zadnjem mirnom suposjedu dijela čest. 5173/3 k. o. [katastarska općina], površine 36 m 2 , označen slovima A-B-C-D-E-A i žutom bojom, sve sukladno skici lica mjesta sa sudskog očevida od 22. studenog 2019., izrađenoj po stalnom sudskom vještaku za geodeziju ABC, dipl. ing. geod., koja skica je sastavni dio ovog rješenja, i to tako što je tužena ad 2/ dana 12. ožujka 2019., svi tuženi 23. ožujka 2019. g., 24. ožujka 2019., 30. ožujka 2019., te tuženi ad 1 i 2/ dana 6. travnja 2019. odložili otpad na predmetne dijelove k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te su tuženi dana 13. travnja 2021. parkirali osobni automobil na dio čest. 5173/3 k. o. [katastarska općina], površine 36 m 2 , označen slovima A-B-C-D-E-A i žutom bojom, da bi isti uklonili 6. kolovoza 2021. i na predmet spora postavili palete s vrećama, betonske blokove i kantu za smeće, pa se nalaže tuženima da uspostave prijašnje stanje na način da sa dijela čest. 5173/3 k. o. [katastarska općina], površine 36 m 2 , označen slovima A-B-C-D-E-A i žutom bojom, uklone palete s vrećama, betonske blokove i kantu za smeće, te se tuženima zabranjuje svako takvo ili slično smetanje ubuduće.

II. Tuženici su dužni tužitelju nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 1.293,74 €, sve u roku od 8 dana.

III. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava izvršenje istog. ¨.

2.1. Tuženici pobijaju navedeno rješenje tvrdeći da je istim počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer se odluka ne može ispitati te u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i o istim postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima odluke u odnosu na navedeno u zapisnicima u istom predmetu. Smatraju da je prethodno navedeno rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i da se odrazilo na neadekvatnu primjenu mjerodavnih pravnih normi. Tuženici tvrde da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev jer je, umjesto tražene uspostave prijašnjeg stanja temeljem prava na suposjed, tužiteljima dodijelio samostalan posjed, obzirom tuženicima zabranjuje sve radnje koje su do tada nesporno radili – parkiranje vozila, držanje kante za smeće, odlaganje građevinskog materijala, šljunka i slično. Smatraju da sud nije ocijenio dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupka jer je nije cijenio sve izvedene dokaze, osobito na okolnost da tužitelj nije bio u posjedu predmetnih površina kako tvrdi u tužbi, a niti je izvedene dokaze cijenio u međusobnoj vezi, s tim da je dio iskaza cijenio suprotno sadržaju tih iskaza.

2.2. Smatraju da je zahtjev tužitelja trebalo odbiti jer oni više nisu posjednici predmeta spora već NO, a koju tužitelj nije tužio u zakonskom roku, jer tužitelji nije dokazao da bi bio mirni suposjednik svih 36 m2 prije javnih radova u listopadu 2018. niti nakon izvođenja javnih radova do podnošenja tužbe, a niti da bi odlaganje građevinskog materijala i parkiranje na žutoj površini uopće bilo čin smetanja obzirom su oni površinu godinama koristili na opisani način. Konačno, tvrde da prvostupanjski sud uopće nije povezao svaki čin navodnog smetanja posjeda s pojedinim tuženikom, da im je tijekom postupka uskraćivao pravo na pravično suđenje uskraćivanjem izvođenja dokaza kojim se osporavaju navodi tužbe i iskazi članova obitelji tužitelja.

2.3. Slijedom navedenog, predlažu preinačiti pobijano rješenje i odbiti zahtjev tužitelja, podredno isto ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet spora je zaštita posjeda tužitelja na dijelu nekretnine oznake k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 26 m2 od samovlasnog odlaganja otpada te zaštita suposjeda odvojene površine od 36 m2 parkiranjem osobnog automobila te potom uklanjanjem osobnog automobila i na istom mjestu postavljanjem paleta s vrećama, betonskih blokova i kante za smeće, uz zahtjev uspostavu prijašnjeg stanja tako da se s površine od 36 m2 uklone palete s vrećama, betonskih blokovi i kanta za smeće, obzirom je tijekom postupka uklonjen otpad s dijela nekretnine površine 26 m2.

6. Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio:

- da iz iskaza tuženika JO proizlazi da je tužitelj obrađivao sporni dio vrta i uzgajao povrće na istom, a da su tuženici povremeno uzimali povrće, čime da je utvrđeno da je tužitelj posljednji mirni posjednik tog dijela,

- da iz Odluke tuženika od 6. travnja 2019. proizlazi da su tuženici obavijestili tužitelja da će vrt koji on koristi privremeno služiti za odlaganje otpada pa da isto potvrđuje da je tužitelj posljednji mirni posjednik tog dijela jer inače ne bi bilo potrebe da donose takvu odluku i o istoj obavještavaju tužitelja,

- da iz iskaza tuženika JO u predmetu poslovni broj Pn-59/17 proizlazi da je isti izjavio da je ovdje tužitelj postavio stvari tako da njemu pripada spremišni prostor na sjevernom dijelu kuće, na zapadnom dijelu koristi vrt i na istočnom dijelu jedno 360 dana u godini koristi jedini parking koji postoji u toj kući pa da navedeno upućuje da je tužitelj posljednji mirni posjednik predmeta spora,

- da je tuženica GO otputovala iz [adresa] 13. ožujka 2019. pa nije potpisala Odluku tuženika od 6. travnja 2019., ali da iz odluke proizlazi da se odnosi na sve suvlasnike i suposjednike,

- da je otpad otklonjen tijekom trajanja spora i da se stanje predmeta spora mijenjalo tijekom postupka radnjama kojima je upravljao tuženik JO pa da iz toga proizlazi da su smetanje počinili tuženici, u vezi s činjenicom da nitko drugi nema interes za isto.

7. Ispitujući prvostupanjsko rješenje i postupak koji mu je prethodio, utvrđeno je da je počinjena bitno povreda odredaba iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP), na koju tuženici ukazuju u žalbi jer u pobijanom rješenju nema razloga o odlučnim činjenicama odnosno o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku odnosno konkretno iz obrazloženja pobijane odluke nije jasno temeljem kojih činjenica je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj bio isključivi posjednik, ne suposjednik, predmetnih dijelova nekretnine, a niti da bi odlaganjem otpada i parkiranjem vozila bio isključen od dotadašnjeg posjeda ili da bi mu dotadašnji način izvršavanja vlasti bio bitno ograničen, da bi njegov suposjed dijela nekretnine površine 36 m2 bio isključen ili bitno ograničen parkiranjem vozila i to jednog vozila od strane troje tuženika, a niti postavljanjem kante za smeće, kao niti tko je od tuženika počinio navedene radnje (osobito uzimajući u obzir da su tuženici JO i GO osobe koje prebivaju u drugim gradovima) pa da bi tužitelj imao pravo na traženu posjedovnu zaštitu.

8. Iako je ocjena ovog suda da pobijano rješenje ima nedostataka zbog kojih se pravilnost istog ne može ispitati, radi se o predmetu u kojem je ovaj sud već jednom ukinuo prvostupanjsku odluku i to rješenjem ovog suda poslovni broj Gž-1/2023-2 od 18. siječnja 2023., čime pobijanu odluku nije dopušteno ponovno ukinuti, usprkos počinjenoj bitnoj povredi odredaba postupka, a sukladno čl. 366.a st. 1. i 2. ZPP-a.

9. Iz tvrdnji stranaka tijekom postupka, a u dijelu u kojem u bitnom istovjetno tvrde i iskazuju, u vezi sa sadržajem priloženih presuda i to presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1733/08 od 23. rujna 2008. i presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2539/03 od 19. listopada 2005., rješenje o nasljeđivanju koje je 13. prosinca 2012. pod poslovnim brojem O-1622/2012 donio Općinski sud u Zadru, a osobito odluke JO i ŠO od 6. travnja 2019. (na koju se obje strane pozivaju u ovom sporu), utvrđenja s uviđaja na licu mjesta te geodetskog vještačenja, proizlazi da predmetna nekretnina čini kuću sa ograđenim dvorištem, a koju su ovdje stranke naslijedile od svoje majke IO te je kao takvu posjeduju godinama, s tim da tužitelj i tuženica ŠO istu posjeduju svakodnevno jer stanuju u objektu na nekretnini, dok tuženici JO i GO povremeno borave na nekretnini, uz činjenicu da se nekretnina nalazi u [adresa], a tuženik JO prebiva u [adresa], dok tuženica GO prebiva u [adresa].

10.1. Posjedovna zaštita koja je predmet ove vrste postupka predstavlja zaštitu faktičnog posjeda za koji je odlučno da je posjed posljednji i miran, time da je osoba koja traži zaštitu zadnja osoba koja drži stvar dulje od roka u kojem se može tražiti posjedovna zaštita – mjesec dana od saznanja za posjed odnosno godinu dana od uzimanja posjeda, a pri tome se pretpostavlja da navedeni posjed mora biti takav da isključuje druge od posjeda (kod zaštite posjeda), odnosno kod suposjeda da se izvršava zajedno s drugim osobama te da te druge osobe isključuju suposjednika ili mu bitno otežavaju izvršavanje dotadašnjeg suposjeda (kod zaštite suposjeda).

10.2. Pri tome se, a sukladno čl. 21. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17., 152/14., 81/15., dalje u tekstu ZV )

, ukazuje da je osnovna pretpostavka prava na zaštitu posjeda, pored prethodno navedenih, da je posjedovni čin samovlastan, s tim da, sukladno čl. 21. st. 4. ZV-a, nije samovlasno smetanje posjeda ako je čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten zakonom ili odlukom suda odnosno drugoga tijela, donesenom na temelju zakona koji to dopušta. No, samovlasno je i kad je čin oduzimanja ili smetanja posjeda učinjen u nekom javnom, društvenom ili sličnom interesu, ako nije dopušten zakonom ili na temelju zakona.

10.3. Nadalje, čl. 22. st. 3. ZV-a je propisano:

Pravo na poduzimanje posjedovnih čina smije se isticati i o njemu se smije raspravljati jedino u vezi s prigovorom da oduzimanje, odnosno smetanje posjeda nije bilo samovlasno.

10.4. Konačno, čl. 24. ZV-a je propisano:

(1) Svaki je suposjednik ovlašten štititi suposjed putem suda od samovlasnoga smetanja treće osobe, a od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjega suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti.

(2) Suposjednik nije ovlašten staviti zahtjev za zaštitu svoga suposjeda od smetanja koje je počinio njegov suposjednik ako bi za odlučivanje o tom zahtjevu bilo nužno raspravljati o njihovu pravnom odnosu.

11. Iz činjenica da i sam tužitelj tvrdi da su i on i tuženici tijekom godina izvršavali posjed na nekretnini kako u kući, tako i okolnom dvorištu pa i u predmetnom dijelu zemljišta oko kuće, konkretno parkiranjem osobnih automobila na ¨žutom dijelu¨ okućnice, da iz fotografija lica mjesta te skice lica mjesta koju je izradio stalni sudski vještak građevinske struke proizlazi da je okućnica kuće faktično nerazdijeljena (moguće slobodno kretanje unutar iste) i da kao takva, u odnosu na susjedne nekretnine, čini jedinstvenu okućnicu jedne kuće, da tužitelj i tuženica ŠO kuću redovito posjeduju, a tuženici JO i GO povremeno, kao i da je nesporno da je u odnosu na ovdje tužitelja i tuženike MO i ČO od 2017. u tijeku parnica po tužbi tuženice ŠO radi utvrđenja vlasništva i posjeda te zaštite istih u odnosu na stan u prizemlju kuće te dio dvorišta od ulaznih vrata do ulaza u stan, kao i da su tuženici sporni građevinski otpad odložili na dio okućnice tijekom izvođenja radova na nekretnini, a koje radove tužitelj ne problematizira u smislu protivljenja izvođenju istih od strane tuženika, uz prethodnu odluku dvoje tuženika kao suvlasnika i suposjednika o tome da dio okućnice privremeno koriste za odlaganje komposta od otpadnog bilja i ostalog građevinskog materijala za vrijeme trajanja građevinskih radova na nekretnini, ocjena je ovog suda da je za odluku u ovoj pravnoj stvari u smislu pružanja posjedovne zaštite nužno raspravljati o pravu na poduzimanje posjedovnih činova, time i o pravnom odnosu stranaka, inače braće i sestara koji su posjed nekretnine stekli i izvršavaju kao nasljednici pokojne majke, bez da su se faktično u pogledu zemljišta – okućnice razgraničili i/ili postigli dogovor o načinu korištenja okućnice.Navedeno stoga što tuženici sporno postupanje u odnosi na ¨plavi dio¨ zemljišta temelje na odluci koju su prethodno donijeli kao suvlasnici i o istoj obavijestili tužitelja, dok posjedovanje ¨žutog dijela¨ temelje na dotadašnjem suposjedovanju nekretnine, uz činjenicu da i sam tužitelj u tužbi tvrdi da bi na tom dijelu ¨parkirao svoj automobil, a ponekad i tuženici¨.

12. Da bi se u konkretnom slučaju mogao utvrditi posljednji mirni (su) posjed predmeta spora te samovlasno smetanje, po ocjeni ovog suda, potrebno je u smislu čl. 21. ZV-a utvrditi je li i kada suposjed tužitelja postao miran, a da bi se isto utvrdilo nužno je raspraviti pravni odnos stranaka kao suposjednika nekretnine, osobito uzimajući u obzir da tužitelj ne tvrdi da mu je posjed oduzet već uznemiren, čime je nužno raspraviti učinak činjenice traženja posjedovne zaštite tuženice ŠO u odnosu na tužitelja kroz sudski postupak koji je u tijeku, značaj odluke tuženika od 6. travnja 2019. i međusobno dogovore, pa i prešutne dogovore, stranaka o izvršavanju posjeda, a što pretpostavlja raspravljanje njihovom suvlasništvu i pravima koja proizlaze iz istog.

13.1. Naime, odredbama čl. 21. ZV-a propisano je:

1) Koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo, ima pravo na zaštitu posjeda.

(2) I posjednik koji je posjed stekao samovlasno ga oduzevši drugome silom, potajno ili zlouporabom povjerenja, ima pravo štititi svoj posjed; jedino ga nema pravo štititi od one osobe kojoj ga je bio samovlasno oduzeo, no smjet će to i protiv nje nakon što mu posjed postane miran.

(3) Pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od trideset dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastaloga smetanja.

(4) Pravo na zaštitu posjeda ostvaruje se u posebnom postupku pred sudom (postupak zbog smetanja posjeda) ili putem samopomoći.

(5) Posjed koji je posjedniku bio oduzet, nije prestao niti je bio prekinut ako ga je posjednik služeći se svojim pravom na zaštitu posjeda ponovno uspostavio ili ishodio njegovu uspostavu.

13.2. Nadalje, čl. 40. st. ZV-a je propisano:

(1) O poslovima koji se tiču samo redovitoga upravljanja stvarju odlučuju suvlasnici većinom glasova.

(2) Većina glasova računa se po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika. (3) Ne može li se postići većina, a poduzimanje nekoga posla redovite uprave je nužno za održavanje stvari, na zahtjev bilo kojega od suvlasnika odluku će donijeti sud. (4) Svaki suvlasnik protiv čije je volje većina odlučila da se neki posao poduzme, ili je to učinio sud, ima pravo zahtijevati osiguranje za buduću štetu. Tko bude obvezan dati osiguranje treba tu obvezu ispuniti davanjem zaloga, a jamstvom samo ako sud ocijeni da bi davanje zaloga bilo za njega prevelik teret.

(5) Sud odlučuje u izvanparničnom postupku, ako nema spora tko su suvlasnici niti o veličini njihovih suvlasničkih dijelova;

dok je odredbama čl. 41. ZV-a propisano:

(1) Za poduzimanje poslova koji premašuju okvir redovitoga upravljanja (naročito promjena namjene stvari, veći popravci, dogradnja, nadogradnja, preuređenje, otuđenje cijele stvari, davanje cijele stvari u zakup ili najam na dulje od jedne godine, osnivanje hipoteke na cijeloj stvari, odnosno davanje pokretne stvari u zalog, osnivanje stvarnih i osobnih služnosti, stvarnoga tereta ili prava građenja na cijeloj stvari) potrebna je suglasnost svih suvlasnika.

(2) U sumnji se smatra da posao premašuje okvir redovitoga upravljanja. (3) Ako se suvlasnici ne mogu suglasiti, onaj suvlasnik koji je predložio posao predvidivo koristan za sve, može zahtijevati razvrgnuće suvlasništva, pa makar to inače u tom času ne bi mogao.

13.3. Nadalje, čl. 42. ZV-a je propisano:

(1) Svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje.

(2) Donošenje odluke iz stavka 1. ovoga članka posao je redovite uprave, a isto tako i odlučivanje o izmjenama i opozivu prijašnje odluke o tome.

14. Da bi u konkretnom slučaju sud mogao utvrditi je li tužitelj kao posljednji mirni suposjednik predmeta spora imao pravo na posjedovnu zaštitu u odnosu na tuženike kao suposjednike nekretnine morao bi raspraviti pravni odnos stranaka kao suvlasnika nekretnine, konkretno jesu li tuženici donošenjem odluke od 6. travnja 2019. postupali temeljem prethodno navedenih zakonskih odredbi i time je li njihovo postupanje bilo samovlasno, a što sve pretpostavlja raspravljanje o pravnom odnosu stranaka.

15. Suprotno tumačenje, a pri kojem bi sud u sporu između osoba koje su suvlasnici i suposjednici nekretnine pitanja korištenja i posjedovanja uređivao isključivo kroz zaštitu posljednjeg faktičnog posjeda, izravno bi uskraćivalo/ograničavalo prava suvlasnika određena čl. 40. i 41. ZV-a te bi suvlasniku koji se protivi odluci drugih suvlasnika pružao zaštitu protivno čl. 40. st. 3., 4. i 5. ZV-a i čl. 41. st. 3. ZV-a, konkretno pružanjem posjedovne zaštite neovisno o pravima suvlasnika iz čl. 40. i 41. ZV-a, onemogućio suvlasnike koji su suposjednici nekretnine u vršenju posjeda u okviru zakonskih prava koja pripadaju suvlasnicima i suposjednicima nekretnine.

16. Da su, ovisno o okolnostima slučaja, odnosi stranaka bitni u tumačenju prava na predmetnu posjedovnu zaštitu proizlazi iz pravnog shvaćanja izraženog u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-43/2025-2 od 29. siječnja 2025., a koje glasi: ¨Od okolnosti svakog konkretnog slučaja i faktičnog odnosa između stranaka u sporu radi smetanja posjeda parnični sud biti će dužan raspravljati o njihovom pravnom odnosu¨.

17. Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da tužitelj, sukladno čl. 24. st. 2. ZV- a, u danim okolnostima, nema pravo na traženu posjedovnu zaštitu kroz postupak smetanja posjeda iz čl. 22. ZV-a jer je utvrđeno da su stranke suposjednici nekretnine i jer je radi odluke o pravu na posjedovnu zaštitu u smislu utvrđenja posljednjeg mirnog posjeda i samovlasnosti smetanja nužno raspravljati o njihovom pravnom odnosu, te je primjenom čl. 380. st. 3. ZPP-a i 381. ZPP-a, u vezi s čl. 373.a ZPP-a, odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.

18. Obzirom su tuženici uspjeli u sporu, isti sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a imaju pravo na nadoknadu troškova koji su bili potrebni u sporu i to traženog troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime jednokratne nagrade za zastupanje u iznosu od 398,17 eura (tbr. 7. toč. 2. OT-a i tbr. 46. OT-a, u vezi s tbr. 40. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" br. 138/23., dalje u tekstu: OT) i troška sastava žalbe u iznosu od 150,00 eura (tbr. (tbr. 7. toč. 2. OT-a i tbr. 46. OT-a, u vezi s tbr. 40. OT-a), time ukupnog troška postupka u iznosu od 548,17 eura, a koji je tuženicima dosuđen točkom II. izreke ove presude, sukladno čl. 166. st. 1. ZPP-a.

Dubrovnik, 10. prosinca 2025.

Sutkinja

Marija Bušković