REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-185/2020-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja GG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćenicima iz OD Hećimović i partneri d.o.o., Slavonski Brod, Ante Starčevića 40, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, zastupan po opunomoćenicima iz OD Porobija & Porobija j.t.d., Iblerov trg 10/VII, 10000 Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr. p. s. 6.179,31 EUR, nakon javne glavne rasprave zaključene 24. studenog 2025. u nazočnosti tužitelja, opunomoćenika tužitelja Ane Čulo, odvjetnice u OD Hećimović & partneri d.o.o., Slavonski Brod i opunomoćenika tuženika Lorene Bakić odvjetnice iz OD Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 10. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredba Ugovora o namjenskom kreditu broj 975/2005 od 22. prosinca 2005. sklopljenog između tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora i tužitelja GG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, solemniziranog po Javnom bilježniku Niki Bagariću iz Požege pod brojem OU-595/05 dana 22. prosinca 2005., u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora (u dijelu članka 2. Ugovora o kreditu).

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju GG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , na ime stečenog bez osnove po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 6.179,31 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-28,27 eur od dana 30.01.2008. do isplate,

-38,90 eur od dana 29.02.2008. do isplate,

-72,43 eur od dana 01.05.2008. do isplate,

-71,83 eur od dana 27.05.2008. do isplate,

-71,34 eur od dana 25.07.2008. do isplate,

-213,75 eur od dana 03.08.2008. do isplate,

-71,39 eur od dana 15.08.2008. do isplate,

-74,54 eur od dana 15.10.2008. do isplate,

-77,31 eur od dana 15.11.2008. do isplate,

-76,71 eur od dana 25.12.2008. do isplate

-80,07 eur od dana 03.02.2009. do isplate,

-81,55 eur od dana 10.03.2009. do isplate,

-79,33 eur od dana 28.04.2009. do isplate,

-127,61 eur od dana 08.05.2009. do isplate,

-78,61 eur od dana 20.05.2009. do isplate,

-77,93 eur od dana 10.07.2009. do isplate,

-76,84 eur od dana 13.08.2009. do isplate

-104,50 eur od dana 19.08.2009. do isplate,

-105,31 eur od dana 13.09.2009. do isplate,

-103,90 eur od dana 14.10.2009. do isplate,

-104,93 eur od dana 14.11.2009. do isplate,

-104,79 eur od dana 16.12.2009. do isplate,

-107,12 eur od dana 16.01.2010. do isplate,

-108,61 eur od dana 16.02.2010. do isplate,

-108,26 eur od dana 16.03.2010. do isplate,

-109,73 eur od dana 16.04.2010. do isplate,

-112,45 eur od dana 16.05.2010. do isplate,

-98,48 eur od dana 16.06.2010. do isplate,

-101,27 eur od dana 16.07.2010. do isplate,

-101,14 eur od dana 15.08.2010. do isplate,

-106,22 eur od dana 15.09.2010. do isplate,

-103,29 eur od dana 15.10.2010. do isplate,

-104,25 eur od dana 14.11.2010. do isplate,

-123,72 eur od dana 16.12.2010. do isplate

-125,39 eur od dana 15.01.2011. do isplate,

-121,90 eur od dana 15.02.2011. do isplate,

-123,38 eur od dana 16.03.2011. do isplate,

-122,34 eur od dana 15.04.2011. do isplate,

-127,03 eur od dana 14.05.2011. do isplate,

-131,96 eur od dana 16.06.2011. do isplate,

-136,74 eur od dana 15.07.2011. do isplate

-133,54 eur od dana 13.08.2011. do isplate,

-116,30 eur od dana 11.09.2011. do isplate,

-114,20 eur od dana 11.10.2011. do isplate,

-114,29 eur od dana 11.11.2011. do isplate,

-114,23 eur od dana 11.12.2011. do isplate,

-62,62 eur od dana 11.01.2012. do isplate,

-63,30 eur od dana 11.02.2012. do isplate,

-63,34 eur od dana 11.03.2012. do isplate,

-62,82 eur od dana 11.04.2012. do isplate,

-63,02 eur od dana 11.05.2012. do isplate,

-63,50 eur od dana 11.06.2012. do isplate,

-62,85 eur od dana 11.07.2012. do isplate

-62,86 eur od dana 11.08.2012. do isplate,

-61,76 eur od dana 11.09.2012. do isplate,

-62,05 eur od dana 11.10.2012. do isplate,

-62,76 eur od dana 11.11.2012. do isplate,

-62,48 eur od dana 11.12.2012. do isplate,

-62,80 eur od dana 11.01.2013. do isplate,

-61,79 eur od dana 11.02.2013. do isplate,

-61,46 eur od dana 11.03.2013. do isplate,

-62,41 eur od dana 11.04.2013. do isplate,

-61,56 eur od dana 11.05.2013. do isplate,

-61,11 eur od dana 11.06.2013. do isplate,

-60,07 eur od dana 11.07.2013. do isplate

-60,72 eur od dana 11.08.2013. do isplate,

-61,12 eur od dana 11.09.2013. do isplate,

-61,65 eur od dana 11.10.2013. do isplate,

-61,64 eur od dana 11.11.2013. do isplate,

-61,94 eur od dana 11.12.2013. do isplate,

i to od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena (u daljnjem tekstu: zatezna kamata), a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju GG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.023,17 EUR sa zateznom kamatom počev od 10. prosinca 2025. pa do isplate, a u roku od 15 dana. IV S preostalim dijelom zahtijevanog troška parničnog postupka u iznosu od 861,49 EUR i zateznom kamatom počev od 10. prosinca 2025. pa do isplate tužitelj se odbija kao s neosnovanim zahtjevom.

Obrazloženje

1.Tužitelj GG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] podnio je tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik), navodeći u tužbi da je sa tuženikom dana 22. prosinca 2005., sklopio kreditni odnos temeljen na Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 975/2005, kreditna partija: 7102968954, šifra namjene: 758 koji je naknadno izmijenjen sklapanjem Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu od 16. veljače 2016.

2. U tužbi je istakao da je rečeni Ugovor u dijelu glavnice vezan uz valutu švicarski franak (dalje u tekstu: CHF), a u pogledu ugovorene redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika ništetna ugovorna odredba, a jer je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF a da prije zaključenja u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2006. do 6. kolovoza 2007., a što znači da je tuženik postupao suprotno člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno Zakonu o obveznim odnosima te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima i u istima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, a slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno člancima 81., 82. i 90, a od 7. kolovoza 2007. pa na dalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 te i suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

3. Tužitelj ističe kako je odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., pod točkom II izreke djelomično odbio žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrdio prvostupanjsku presudu od 4. srpnja 2012. u dijelu u kojemu je u odnosu na tuženika utvrđeno da je u navedenom razdoblju, a to znači od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača tako što je u Potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

4. Tužitelj ocjenjuje da je donošenje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. postala pravomoćnom u odnosu na tuženika ona odluka koja je sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a kojom je potvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača tj. korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tj. Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre. Tužitelj nadalje ističe da je kao potrošač bio u situaciji da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja navedenog Ugovora od 23. ožujka 2006. tuženik kao trgovac nije njem pružio mogućnost pojedinačnog pregovaranja kako bi se utvrdili egzaktni parametri vezano za redovnu kamatnu stopu, a pozivajući se na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) smatra da je u ovom sporu, u dijelu nepoštenosti odnosno ništetnosti jednostrane promjenjivosti redovne kamate bez pojedinačnog pregovaranja, ovaj sud vezan za pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Tužitelj ocjenjuje da je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,5 % godišnje naknadno tijekom ugovornog razdoblja jednostrano mijenjana pri čemu je svako dalje zaduženje, nakon promjene kamatne stope za njega bilo veće i on je kroz otplatu kredita na ime redovne kamate, zbog njenih promjena tuženiku isplatio više novčanih sredstava nego što je ugovoreno.

5. Zbog djelomične ništetnosti odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 22. prosinca 2005., u pogledu promjene redovne kamate tužitelj ocjenjuje kako ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje od tuženika kao kreditora uslijed promjene redovne kamatne stope iznos koji prelazi iznos ugovorene redovne kamatne stope, a naplaćen je temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope iz Ugovora o namjenskom kreditu broj: 975/2005, šifra namjene: 758, partija broj: 7102968954 koji su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili 22. prosinca 2005., a koji je naknadno izmijenjen sklapanjem Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu dana 16. veljače 2016. Tužitelj je obrazložio da je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa njemu odobren kredit u iznosu od 108.185,00 CHF s redovnom kamatom koja je tijekom postojanja obveze po navedenom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 4,5 % godišnje, interkalarna kamata po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Ta kamatna stopa je naknadno tijekom ugovornog razdoblja jednostrano mijenjana i nakon svake promjene ukupno njegovo zaduženje je bilo veće, a radi čega je on na ime redovne kamate zbog njenih promjena više otplatio novčanih sredstava nego što je izvorno ugovoreno. U ovoj parnici kao potrošač želi ostvariti pojedinačnu restituciju temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača i kako ocjenjuje da je ništetna ugovorna odredba u okviru koje bi bila sadržana ugovorna klauzula temeljem koje banka kreditor ima pravo na jednostranu izmjenu ugovorene kamatne stope, upravo zbog djelomične ništetnosti odredbe o kamatnoj stopi tužitelj od tuženika kao kreditora koji je ostvario novčane iznose na koje nije imao pravo, tužbom podnesenom 26. travnja 2019. po osnovi promjene redovne kamatne stope zahtjeva 50.000,00 HRK i to sa zateznom kamatom na svaki mjesečni preplaćeni iznos, a koja kamata teče od zadnjeg dana u mjesecu za tekući mjesec do isplate, zajedno s troškom parničnog postupka na koji je zahtijevao također zateznu kamatu od donošenja sudske odluke pa do isplate. Tužitelj je obrazložio da kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev navođenjem preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope (razlike u iznosu između obračunate kamate i inicijalno ugovorene kamate) i to za razdoblje od 1. studenog 2007. do 31. prosinca 2013. po svakom mjesečnom anuitetu. Zadržao si je pravo da tek nakon provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti visine dugovanja tuženika prema njemu, specificira tužbeni zahtjev, a sve to u skladu s odredbom članka 186.b stavak 3. ZPP- a.

6. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik je istakao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer da se iz prometa po kreditu može utvrditi da su i treće osobe otplaćivale obveze po kreditu, a što znači da tužitelj nije dokazao da je otplaćivao kredit i zbog toga je osnovna pretpostavka instituta stjecanja bez osnove da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao i taj je aktivno legitimiran zahtijevati povrat. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužitelja radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem. Nadalje, tuženik je istakao da je kredit koji se spominje u tužbi sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje u tekstu: ZID ZPK/15) konvertiran, a što znači da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 1. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, a sve tužiteljeve uplate tj. i osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate kredita, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate kredita uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, upravo u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, a koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom Zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan Zakonom pa kako su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu, kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredita i kako tužena banka nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj citiranih odluka (Pž-7129/13, Revt-249/14) i Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-252/15, a koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u Republici Hrvatskoj u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive, odnosno nepoštene jer nisu omogućavale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja Ugovora o kreditu, ostajući kod svog pravnog stava da su tužitelju u povodu konverzije povijesne kamatne stope bile poznate jer su bile izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje, prihvaćanjem Ugovora o konverziji sukladno ZID ZPK/15 tužitelj kao potrošač više nije bio u poziciji da "ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze" odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima tužitelj je pristao na čvrsto definiranu prošlost, a to stoga što su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (u tom smislu su bile sadržajno fiksne), te je pristao i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje razdoblje je ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Zbog ovih razloga tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti i od tužitelja zahtjevao trošak parničnog postupka.

7. Kako je predmetni kredit konvertiran i to sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje u tekstu: ZID ZPK/15) s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 16. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom i da su sve tužiteljeve uplate, kako s osnova povišenja CHF kamatne stope tako i s osnova povišenja CHF tečaja, uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, a u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tada je tuženik postupajući po Zakonu i na temelju očitovanja volje tužitelja da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti eura u skladu s odredbama ZID ZPK/15, a koji je prethodno bio zadužen uz valutnu klauzulu u CHF tada je tužitelj stavljen u položaj kao da je od početka cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR i time je u cijelosti po svom slobodnom izboru izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen, na valjano od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Tuženik je naglasio da su sve tužiteljeve uplate, pa i uplate po povećanoj CHF kamati i povećanom CHF tečaju uvrštene u izračun konverzije i iskorištene za namirenje duga pa je tužiteljeva kreditna obveza po eur kreditu namirena i iznosima koje tužitelj potražuje u ovom postupku. U suprotnom, tvrdi tuženik, na strani tužitelja ne bi bila situacija u kojoj je namirio dug po EUR kreditu od 50.216,94 eur, uz postojanje preplate od 85,82 eura, odnosno 654,98 kuna, a koja preplata se koristi za buduće anuitete EUR kredita.

8. Tuženik ističe kako je sklopljeni pravni posao povodom prihvata konverzije od strane tužitelja, a koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom Zakonom propisanih sankcija, takav pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose, kako prije tako i poslije konverzije i to na način propisan Zakonom, a kako su sklapanjem Dodatka Ugovoru tužitelj i tuženik kao ugovorne stranke trajno i konačno uredile svoje pravne odnose tada tuženik izvodi zaključak da tužitelj, ako je iz bilo kojeg razloga smatrao da mu Zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, nije trebao prihvatiti konverziju koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u rečenom Zakonu i tužitelj je, za razliku od tuženika imao punu slobodu izbora kojom se i koristio.

9. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita, a za potvrdu svog stajališta tuženik ističe kako u prilog tome govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita, a da i sudska praksa potvrđuje stav tuženika o neosnovanosti tužbenog zahtijeva.

10. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 7. lipnja 2023. u svezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu kojima je provedena konverzija, a koje glasi:

„Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ (b) Tuženik ukazuje na odluku Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 1145/2020-3 od 23. kolovoza 2023. S obzirom da se radi o recentnoj sudskoj praksi, smatra se potrebnim ukazati na obrazloženje spomenute sudske odluke, koja potkrjepljuje navode tuženika: „17.1. Stranke su dodatkom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 23. ožujka 2006., osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

U tom smislu, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru, iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.

Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 10 („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj aneksa ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. ZZP/2014 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona."

11. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe rečenog Ugovora o kreditu od 22. prosinca 2005. kojeg su sklopili kreditor Zagrebačka banka d.d. i korisnik kredita GG u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika (članak 2. Ugovora o kreditu) i restitucijski zahtjev tužitelja za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 22. prosinca 2005., u odnosu na jednostranu promjenu kamatne stope, a koji je naknadno izmijenjen sklapanjem Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu od 16. veljače 2016.

12. Naime, nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 22. prosinca 2005. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu i da kreditor odobrava tužitelju kredit u iznosu od 108.185,00 CHF u protuvrijednosti u HRK, na rok otplate od 30 godina, za kupovinu kuće i adaptaciju kuće. Također nije sporno da se tužitelj obvezao vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu CHF, a nije sporno da su tužitelj i tuženik 16. veljače 2016. zaključili Dodatak Ugovoru o navedenom kreditu i da su Dodatkom Ugovoru o namjenskom kreditu suglasno mijenjane i dopunjavane pojedine odredbe osnovnog Ugovora o kreditu tako da je radi osiguranja cjelokupne tražbine kreditora prema korisniku kredita tako da je utvrđeno da je neotplaćena glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. po usporednom kreditu s valutnom klauzulom u EUR iznosi 59.153,45 eura, potrebne uplate po usporednom kreditu s valutnom klauzulom u EUR iznose 50.216,00 EUR, a tužitelj je ukupno uplatio po kreditu s valutnom klauzulom u CHF preračunato u EUR 50.302,76 eura. Dakle, preračunom svih tužiteljevih uplata po CHF kreditu u iznosu u EUR utvrđuje se zbroj tužiteljevih uplata od 50.302,76 eur, a što znači da je tužitelj preplatio EUR kredit za 85,82 eur odnosno 654,98 kuna te mu je taj iznos iskorišten za namirenje budućih anuiteta (članak 4. i 5. Dodatka).

Stranke spora tj. ugovorne stranke su se sporazumjele da ako je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate veći od zbroja iznosa potrebnog za podmirenje duga u skladu s otplatnim planom za kreditu u EUR u smislu zakona smatrati će se preplatom te kreditor neće zahtijevati njezino ispunjenje, a korisnik kredita da je suglasan s otpustom duga koji u smislu zakona predstavlja iznos preplate. Ako iznos utvrđen kao preplata ne prelazi ukupan zbroj anuiteta preostalih za otplatu kredita u EUR koristi se za namirenje budućih dospjelih anuiteta po kreditu u EUR na način da se 50% anuiteta podmiruje iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa preplate, dok je korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dosjeli iznos anuiteta, a zadnjom uplatom iz preplate podmiruje se dio anuiteta koji može biti manji od 50 % anuiteta te je korisnik u obvezi podmiriti preostali iznos anuiteta. Nakon iskorištenja preplate korisnik kredita je obvezan nadalje podmirivati anuitete u punom iznosu.

Ako je iznos utvrđen kao preplata veći od 50% ukupnog zbroja preostalih anuiteta po kreditu u EUR, ali ne prelazi ukupni zbroj anuiteta tada se ukupan iznos preplate koristi za podmirenje iznosa u visini 50% svih preostalih anuiteta, a ostatkom preplate korisnik ima pravo raspolagati odmah nakon provedene konverzije u skladu sa zaključenim dodatkom ugovoru. Ako iznos utvrđen kao preplata prelazi zbroj anuiteta po kreditu u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. korisnik kredita ima pravo raspolagati s ukupnim iznosom preplate odmah nakon provedene konverzije. Na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR, utvrđena prinudnim utvrđenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz članka 4. Dodatka ugovoru, koja je zakonski učinak konverzije, kojega na temelju zakona prinudno snosi vjerovnik, iznosi 59.153,00 EUR koji je korisnik kredita kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama članka 8. Dodatka ugovoru, a koja kamata iznosu 3,48 postotnih poena, te se kamata ne mijenja do konačne otplate kredita, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

13. Tijekom ovog parničnog postupka ostalo je sporno je li odredba osnovnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa, a koja je tijekom otplate kredita mijenjana jednostranom odlukom tuženika nepoštena ugovorna odredba, a posljedično tome i ništetna. Ostalo je sporno je li tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe, postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), 16. veljače 2016.

14. Imajući u vidu da je predmet spora između parničnih stranaka restitucijski zahtjev tužitelja koji je posljedica ništetnosti ugovorne odredbe, razmatrajući sporno pravno pitanje o postojanju ili nepostojanju prava tužitelja za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštene ugovorne odredbe trebalo je poći od odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje: ZZP/03).

15. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. ovog članka propisano je da ništavost pojedine odredbe Ugovora ne povlači ništavost iz samog Ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Proizlazi da ako se u postupku utvrdi da je odredba Ugovora u potrošačkom Ugovoru nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost iste. Odredbe ovog Zakona ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi pa se sukladno članku 2. stavak 2. ZZP/03 imaju primijeniti odredbe o obvezno pravnim odnosima , a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).

17. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05, a koja regulira posljedicu ništetnosti, propisano je da u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana ima obvezu vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju tada se ima dati odgovarajuća naknada u novcu i to prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.

18. Odredbe članka 81. stavak 1. i članak 87. stavak 1. ZZP/03 i članak 323. stavak 1 ZOO/05 dovoljno govore da je osnovna materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe pravo potrošača na restituciju tj. njegovo osobno pravo da mu trgovac vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i na taj način da ponovno uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da te ništetne odredbe nije bilo.

19. Treba istaći da nije pravilno pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje: ZPK/09) jer ZPK/09 regulira drugačije obvezni odnos, a koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu. Ovdje tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog odnosa tj. stjecanja bez osnove, a koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u Potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama iz Sporazuma o konverziji (Dodatak Ugovoru o kreditu) nije moguće osnažiti nešto što je od početka bilo ništetno i nema pravni učinak tako da tuženik neosnovano ocjenjuje da je tužitelj sklapanjem Sporazuma o konverziji izgubio pravo i pravni temelj da restitucijskih zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, ocjena je ovog suda da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ako se najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava onda to mora biti propisano u jasnoj odredbi Zakona, a ne može se osnovno pravo potrošača tj. pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba Potrošačkog ugovora, ukidati i ograničiti posredno kroz ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha praktično i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača te pravo na potpunu restituciju treba biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama Zakona i imati razumnu svrhu. Svako drugo tumačenje odredbi koje bi u konačnosti možda moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju mora biti restriktivno i stav je ovog suda da ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju, kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu tada je to zakonodavac trebao jasno i nedvosmisleno prepisati odredbama ZID ZPK/15. Kako zakonodavac to nije učinio tada i ne postoji pravna osnova u smislu odredbe Zakona, a koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na potpunu restituciju. Upravo je iz odredaba ZID ZPK/15 moguće utvrditi da iste reguliraju konverziju, a ne restituciju i onda s obzirom da je predmet reguliranja ovog Zakona konverzija, a ne restitucija, nedvojbeno treba zaključiti da ovaj Zakon ne sadrži bilo koju odredbu iz koje bi se moglo utvrditi da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Analizirajući odredbe ZID ZPK/15 razumno se može zaključiti da svrha donošenja ovog Zakona nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu već zaštita potrošača koji su sklopili Ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od promjenjivog tj. rastućeg tečaja CHF. Ako bi sud prihvatio da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, bez obzira što o tome ne govori nijedna odredba Zakona postavlja se pitanje koji bi razlozi opravdavali takvo, prema njima, ipak diskriminirajuće postupanje. U tom pravcu treba istaći i da je ipak potpuno neprihvatljivo da npr. potrošač koji je podigao kredit 2007., kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u EUR ili uz valutnu klauzulu u EUR ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Nejasno je i zašto bi tužitelj koja je konvertirao kredit, u slučaju nepostojanja potpune restitucije ili ograničenja, trebala biti u slabijoj pravnoj poziciji od ostalih tj. drugih kategorija potrošača. U ovom sporu je ključno bilo odgovoriti na pravno pitanje, a u pravcu imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili takvo pravo nemaju. Ocjena je ovog suda da potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju jer to pravo nijednom odredbom Zakona nije ukinuto, ograničeno ili dokinuto. Dakle, nema razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite stvarno imaju manju razinu zaštite potrošačkih prava i koja im ne omogućavaju ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome dali su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom obimu.

20. Nije u pravu tuženik koji ističe da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Ocjena je ovog suda da je tužitelj određeno postavio deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva te i kondemnatorni tužbeni zahtjev i od tuženika zahtjevao, u vrijeme podnošenja tužbe, iznos od 50.000,00 kuna zahtijevajući od tuženika i zateznu kamatu od dana svakog većeg uplaćenog novčanog iznosa u odnosu na novčani iznos prema početno ugovorenoj kamati, zajedno s troškom parničnog postupka te koji je kasnije uredio nakon pribavljanja pisanog nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke. Tužitelj ima pravo postavljati i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev prema tuženiku. Naime, odredbom članka 328. ZOO/05 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a kada se ova odredba dovede u vezu s procesnom odredbom članka 187. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), a koja odredba regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, a koji je između stranaka sporan. Dakle, kako je u tužbi tužitelj postavio i deklaratorni tužbeni zahtjev uz kondemnatorni ima pravni interes za podnošenjem tužbe na utvrđenje jer potpisani Sporazum o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15, a kojim su izmijenili kao ugovorne stranke osnovni Ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze i iznosa glavnice koja je ostala neotplaćena, ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i Rev- 1070/2019 od 21. prosinca 2022., upravo zauzeo takvo pravno shvaćanje pa je ovaj sud u obvezi isto cijeniti upravo na taj način.

21. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji 16. veljače 2016. tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti dijela osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu koji je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom 22. prosinca 2005. Također, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na potpunu restituciju jer je odredba Ugovora o namjenskom kreditu od 22. prosinca 2005. (članak 2.) a u kojem je ugovorena redovna kamata od 4,50 % godišnje, a koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u s odlukom o kamatnih stopama Zagrebačke banke d.d. ništetna.

22. Saslušan na glavnoj raspravi od 24. studenog 2025. tužitelj je istakao da je Ugovor o namjenskom kreditu od 22. prosinca 2005. potpisao u poslovnici tuženika u [adresa] 22. prosinca 2005., a taj ugovor je potvrdio javni bilježnik Niko Bagarić poslovni broj OU-595/05, 22. prosinca 2005. u [adresa], da je realiziranim kreditom kupio kuću i adaptirao je, a koja se nalazi u [adresa] na adresi [adresa], da je mislio da će kamatna stopa ostati za cijelo vrijeme otplate kredita ista, a upravo mu je službena osoba u banci priopćila kako je kredit u CHF najpovoljniji kredit za korisnike kredita. Međutim, kako u vrijeme realizacije kredita nije imao dovoljan iznos plaće da bi mu se mogao obustaviti ovaj dio novčanog iznosa koji bi trebao redovito otplaćivati mjesečno tada je banka zahtijevala, a on dozvolio uknjižbu prava zaloga na kupljenoj kući. Istakao je da ni na koju odredbu Ugovora nije mogao utjecati, kako vezano za osnovni Ugovor o kreditu tako ni na Dodatak osnovnom Ugovoru jer je tuženik unaprijed otiskao i osnovni Ugovor o kreditu i Dodatak. Osim toga tužitelj je kao bitno istakao da mu je službena osoba u banci priopćila kako je kredit u CHF najpovoljniji kredit, da nije išao u druge banke jer je kod tuženika primao plaću na temelju otvorenog tekućeg računa, a u banci tuženika nije predlagao sklapanje kredita u kunama ili euru jer je vjerovao službenoj osobi banke koja mu je određeno rekla da je za njega najpovoljniji kredit upravo taj koji se zaključuje u švicarskim francima. Kako je imao puno povjerenje u banku u kojoj je i imao otvoren tekući račun tada je i Dodatak osnovnom Ugovoru prihvatio radi toga da koliko toliko može normalno otplaćivati kredit. Obrazložio je da je za njega ono što je bilo prije konverzije doista bilo mukotrpno u smislu otplaćivanja. Priznao je da je za njegovu korist njegova majka NG vršila određene uplate, a jer je to zbog nezavidne financijske situacije njegove obitelji željela učiniti u smislu pomoći. Dakle, tužitelj je istakao kako je njegova majka njemu i njegovoj obitelji izlazila u susret, a u tom pravcu isticao i kako je nekada znao biti duže na terenu pa u određeno vrijeme nije mogao izvršiti uplate kredita. Radi toga je temeljem sporazuma s majkom određene uplate doista činila njegova majka za njegovu korist. Tužitelj je istakao da je doista 2006. na adresi u [adresa] bio registriran obrt, a koji je on naslijedio od svog oca i obrt je bio registriran do 2010. Obrazložio je da je imao obrt za elektroinstalacije i bilo je nužno prilikom nastavljanja obrta da obrt ima sjedište na određenoj adresi. Međutim, tužitelj je naglasio da stvarno obavljanje obrta u smislu pružanja elektroinstalacijskih usluga nije bilo u kući koju je kupio kreditom jer se njegov rad stvarno odvijao na terenu. Zbog formalno pravnih razloga registrirao je obrt na navedenoj adresi, a u hodniku kupljene kuće imao je postavljeno jedno računalo sa stolom i stolicom.

23. Sud poklanja vjeru iskazu tužitelja i zaključuje da tužitelj nije mogao utjecati na odredbu Ugovora o namjenskom kreditu vezano za redovnu kamatnu stopu koja je tijekom otplate kredita bila mijenjana jednostranom odlukom banke, a što znači da je tužitelj po preporuci službene osobe banke prihvatio zaključiti kredit u CHF jer je bio najpovoljniji, a služio mu je isključivo za kupnju kuće i za adaptaciju te kupljene nedovršene kuće. Tužitelj je iskreno iznosio činjenice vezane za prigovor tuženika da je na adresi u [adresa] bilo sjedište obrta vlasnika GG, a koji je imao obrtničku radnju za pružanje elektrotehničkih usluga "Remont", a to tako da je istakao kako je od realizacije kredita pa do smrti njegovog oca ŠG **.**.2006. bio prijavljen obrt na adresi [adresa]. Obrt je tužitelj odjavio 15. srpnja 2009. i poklanjajući vjeru tužitelju da je elektrotehničke usluge pružao isključivo izvan kuće koja mu je služila za stanovanje njega i njegove obitelji, ovaj sud zaključuje kako je navedeni obrt bio samo formalno pravno prijavljen sa sjedištem na adresi u [adresa] i onda sud utvrđuje da je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. stavak 1. točka 1. ZZP/03.

23.1. Dakle, iskaz tužitelja je uvjerljiv, istinit i logičan i uzimajući u obzir sve naprijed istaknuto, ali i utvrđenja iz kolektivne presude utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se o odredbama ugovora o kreditu koje se tiču primjenjive kamatne stope pojedinačno pregovaralo. Tuženik nije dokazao da odredbe ugovora o namjenskom kreditu nisu bile unaprijed formulirane s tuženikove strane te nije dokazao niti da bi tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, a upravo to uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

24. Odredba o kamatnoj stopi tužitelju je bila nerazumljiva, a ista je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu i zato je ta odredba vezano za promjenu kamatne stope i nepoštena, a time i ništetna. Dakle, tuženik je trebao dokazati da se u spornoj odredbi Ugovora pojedinačno pregovaralo, a kako to nije dokazao tada poklanjajući vjeru tužitelju sud utvrđuje da tužitelj nije bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope. Upravo utvrđujući da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo i da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, navedena odredba je nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 i onda tvrdnja tuženika o dopuštenosti ugovaranja promjenjive kamatne stope ne može utjecati na pravilnost utvrđenja ovog suda da je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna.

25. Nije u pravu tuženik kada ističe da u ovom sporu tužitelj ne može isticati utvrđenja iz kolektivnog spora jer je odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Tumačeći ovu odredbu teleološki, imajući u vidu svrhu postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, te cijeneći svrhu podnošenja tužbe u postupku kolektivne pravne zaštite, kao i cjelokupne Glave XXXII-a treba zaključiti da se presuda iz kolektivne pravne zaštite ne odnosi samo na postupke naknade štete jer je izmijenjenom odredbom članka 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 70/19) naprijed rečena odredba članka 502.c ZPP-a izmijenjena na način da je izričito propisano da se vezanost presudom donesenom u postupku kolektivne pravne zaštite odnosi i na posebne parnice koje su pokrenute radi isplate.

26. Na temelju svega naprijed iznesenog, ocjena je ovog suda da sklapanjem Sporazuma o konverziji tj. sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 16. veljače 2016. tužitelj nije izgubio pravo potraživati eventualno preplaćene iznose temeljem nepoštene odredbe osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu u odnosu na promjenjivu kamatu u CHF.

27. Na glavnoj raspravi održanoj 24. studenog 2025. sud je izvršio uvide Ugovor o namjenskom kreditu broj: 975/2005, šifra namjene: 758, partija broj: 7102968954 koji su zaključili tužitelj GG kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d. kao kreditor 22. prosinca 2005., a koji je potvrđen kod javnog bilježnika 22. prosinca 2005. pod brojem OU-595/2005, u Dodatak Ugovoru o kreditu koji su parnične stranke kao ugovorne zaključile 16. veljače 2016. te je pročitao pisani nalaz s mišljenjem vještaka Filipa Tolića (stranice 198-215 spisa) zajedno sa Tabličnim prikazima, te je uz suglasnost stranaka saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, a kako stranke nisu predlagale neposredno saslušanje vještaka na raspravi tada sud vještaka nije neposredno saslušavao.

28. Na temelju ovako izvedenih dokaza, savjesnom analizom svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata čitavog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev koji je postavio u obrazloženom podnesku od 26. rujna 2025. u cijelosti osnovan, a prigovori tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja i oni vezani uz zastaru potraživanja nisu osnovani.

29. Naime, na temelju izvršenog uvida u Ugovor na namjenskom kreditu (stranice 7- 10 spisa) sud je mogao utvrditi da su Ugovor o kreditu zaključili kreditor Zagrebačka banka d.d. i korisnik kredita GG, a to znači da je obveza vraćanja kredita bila isključivo na korisniku kredita GG, ali ne i na njegovoj majci NG koja je bila sudužnik. Radi toga je prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja neosnovan, a pri tome treba istaći da je osnovan tužiteljev stav o tome da je njegovu obvezu prema tuženiku kao vjerovniku mogla ispuniti i treća osoba, a kako je to propisano odredbom članka 161. ZOO/05. Naime, odredbom članka 161. stavak 1. ZOO/05 propisano je da obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba i prema stavku 2. vjerovnik je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kada se dužnik protivi tom ispunjenju. Utvrđujući uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu od 22. prosinca 2005. da je majka NG u Ugovoru utvrđena kao sudužnik nedvojbeno treba zaključiti da je NG (nažalost sada preminula), a koja je utvrđena kao sudužnik u Ugovoru o namjenskom kreditu, mogla za korist tužitelja tj. svog sina otplatit bilo koju ratu kredita i tužena banka je bila dužna primiti ispunjenje jer je to prvenstveno proizlazilo iz navedenog Ugovora od 22. prosinca 2005., a na ovaj način je dokazani pravni interes sudužnika NG da za korist svog sina uplati određene rate kredita vjerovniku tj. banci. Tužena banka je bila dužna primiti ispunjenje od sudužnika jer je tužitelj kao dužnik s time bio suglasan, a iz navedenog Ugovora ne proizlazi da je novčanu obvezu trebao ispuniti dužnik osobno.

Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom, klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu, a vezano za ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. jer je Visoki trgovački sud u Zagrebu donio presudu posl. broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a kojom je potvrdio ranije donesenu prvostupanjsku presudu. Kako je tužitelj tužbu protiv tuženika podnio 5. lipnja 2019. tada je nedvojbeno da je istu podnio prije nego li je došlo do zastare, a imajući u vidu nesporno utvrđeni rok od pet godina iz članka 225. ZOO/05.

Vezano za isticanje prigovora tuženika u odnosu na zastaru zbog navodno preinake tužbe koja je uslijedila po ocjeni tuženika 26. rujna 2025., treba istaći da se u konkretnom sporu ne radi o preinaci tužbe već samo o usklađenju tužbenog zahtjeva nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Naime, odredbom članka 191. stavak 1. ZPP-a propisano je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Prema stavku 3. ove odredbe proizlazi da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Na temelju podnesene tužbe i uređenog tužbenog zahtjeva u tužbi sud je utvrdio da je tužitelj od tuženika zahtijevao ukupno 50.000,00 HRK, a što je prema konverzijskom tečaju 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznos od 6.636,14 EUR i budući da je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj stvarno smanjio tužbeni zahtjev prema tuženiku na iznos od 6.179,31 EUR tada treba i zaključiti da se ne radi o preinaci tužbe.

Inače, ako bi se radilo o preinaci tužbe zastarni rok se ne računa od dana preinake, a imajući u vidu dan podnošenja tužbe jer je na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio pravno shvaćanje pod brojem Su-IV-123/2024-5, a koje znači da kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinake. Dakle, ako bi tužbeni zahtjev bio eventualno neodređeno postavljen u stupnjevitoj tužbi tada se ni u toj procesnoj situaciji ne bi radilo o djelomičnom povlačenju tužbe (u situaciji ako je vrijednost predmeta spora prema uređenom tužbenom zahtjevu manja od vrijednosti predmeta spora označenoj u tužbi), a niti o preinaci tužbe (u situaciji ako je vrijednost predmeta spora prema uređenom tužbenom zahtjevu veća od vrijednosti predmeta spora koja je bila označena u tužbi). Ova utvrđenja proizlaze iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-589/2021-2 od 11. listopada 2022., a što znači da tužitelj koji je u tužbi označio vrijednost predmeta spora sa iznosom od 50.000,00 HRK (6.636,14 EUR) nije preinačio tužbu već je uredio tužbeni zahtjev kada je umjesto 50.000,00 HRK zahtijevao onaj novčani iznos koji je u svom pisanom nalazu i mišljenju ukupno utvrdio vještak, a to je iznos od 6.179,31 EUR. Sve kada bi se radilo o preinaci tužbe, preinaka tužbe bi bila utemeljena na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, a jer se tužba odnosi na restitucijski zahtjev zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu denominiranog u CHF i onda potraživanje tužitelja nakon uređenog tužbenog zahtjeva ne bi predstavljalo novu tražbinu već bi se radilo o takozvanoj nepravoj preinaci tužbe zbog kvantitativnog povećanja tražbine.

30. Dakle, predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

31. Naime, potrebno je istaći da je konverzija kredita od strane tuženika sačinjena prema kalkulatoru konverzije, a kojeg sadržavaju odredbe ZID ZPK/15. U članku 19.c ovog zakona propisan je način izračuna konverzije i ova odredba propisuje da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran. Prema izračunu banke, a vezano za sačinjeni dodatak ugovoru o kreditu tj. prema sporazumu između stranaka banka je konverziju sačinila na način da je zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30. rujna 2015. smatrala početnom glavnicom kredita, a da bi uopće mogla sačiniti konverziju banka je najprije napravila projekciju kredita u eurima odnosno projekciju kakav bi kredit bio da je od početka bio u eurima s tim što je na tu projekciju kredita banka primijenila jednostrano primjenjivu kamatnu stopu koja se u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima. Proizlazi da je tuženik tj. banka tuženika smatrala početnom glavnicom onu zatečenu glavicu dužnika u CHF koja je zatečena na dan 30. rujna 2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje su stvarne uplate na dan 30. rujna 2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, proizlazi da je banka prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on od početka bio u eurima, obračunavala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada. Banka je na dalje utvrđivala je li potrošač banci preplatio po kreditu određena novčana sredstva ili je nešto ostao dužan. Ako je potrošak tj. korisnik kredita bio u preplati tada se ta preplata nije vraćala potrošaču već je bila iskorištena za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Banka prilikom konverzije ni na koji način nije računala, a niti utvrdila do tada preplaćeni iznos po kamati već je uspoređivala početni otplatni plan kredita u CHF s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, a da bi naposljetku preplatu utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u CHF i projiciranog otplatnog plana kredita u euru, a kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima. Razlika koja je mogla nastati između ta dva otplatna plana predstavlja bi tzv. preplatu ili eventualni manjak koji su potrošači bili dužni platiti banci odnosno za koji su dalje terećeni.

32. Odredbama navedenog ZID ZPK/15, a niti Dodatkom Ugovoru o kreditu od 16. veljače 2016., a koji je sklopljen 16. veljače 2016., na temelju ovog propisa nigdje se izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope. Navedenim Dodatkom osnovnom ugovoru uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, a što znači da se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje preplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Posljedice ništetnosti ugovornih odredbi nisu riješene dodatkom tj. sporazumom iz 2016. jer se može utvrditi da je učinjena konverzija kredita iz valute CHF u kredit u valutu EUR jest izvršena na temelju ZID ZPK/15 i odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvan ugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

33. Ocjena je ovog suda tužitelju kao korisniku kredita i unatoč sklopljenom dodatku tj. sporazumu iz 2016., a kojim je izvršena konverzija stvarno pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih tj. preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi odnosnog ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi se on odrekao zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a izvršenim uvidom u dodatak tj. sporazum iz 2016. nigdje se ne spominje promjenjiva kamatna stopa u valuti CHF, a koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom odredbom zbog jednostrane odluke tuženika o promjeni kamatne stope. Treba istaći da utvrđeni iznos preplate u konkretnom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru iz 2007. već je postojanje navedene preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan, a u sklopu zbog različitih parametara izračuna (kamatne stope, tečaja, urednosti ispunjavanja kreditnih obaveza itd.) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike tj. ili preplate ili manjka. To znači da u konkretnom slučaju konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer dodatkom iz 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama stranaka već je za ubuduće utvrđen ugovorni odnos na temelju kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, a to znači da tužitelj nije obeštećen u cijelosti.

34. Kako bi sud mogao utvrditi za koji iznos tužitelj eventualno nije obeštećen zbog tuženikove jednostrane promjene kamatne stope iz Ugovora o namjenskom kreditu od 22. prosinca 2005., rješenjem posl. broj P-185/2020-12 od 11. rujna 2025. određeno je izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđenja koji je iznos eventualno tužitelj preplatio temeljem Ugovora o namjenskom kreditu broj 7102968954 koji su zaključili tuženik kao kreditor i tužitelja kao korisnik kredita 22. prosinca 2005. uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu te naknadna povišenja kamatnih stopa i dane kada su pojedine preplate eventualno izvršene za utuženo razdoblje od 1. studenog 2005. do 31. prosinca 2013. te i radi utvrđenja da se od utvrđenih iznosa eventualnih preplata odbije iznos preplate koji je tužitelju priznat provedenom konverzijom na temelju Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a koji Dodatak su ugovorne stranke sklopile 16. veljače 2016.

Vještakom je imenovan stalni sudski vještak mr. sc. Filip Tolić, dipl. oec. iz Gornje Vrbe, 35207, 108. Brigade 27, a koji je po pozivu suda dostavio pisani nalaz i mišljenje 19. rujna 2025. i sud je taj pisani nalaz i mišljenje dostavio opunomoćenicima stranaka.

35. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja vještaka Filipa Tolića, a prethodno vršeći uvide u Ugovor o namjenskom kreditu, nedvojbeno je utvrđeno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 22. prosinca 2005. Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju kuće i adaptaciju kuće, a tužitelju je odobren kredit u iznosu od 108.185,00 CHF, na rok otplate od 30 godina, a sve obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan plasmana tj. isplate kredita i otplate kredita na dane plaćanja i mogućih obračuna, a kredit se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB za devize na dan plaćanja. Početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa i početno je primjenjivana od 4,50 % godišnje, uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 542,37 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja i to prema početno ugovorenim uvjetima. Naknadno su se redovne kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika uz primjenu srednjeg tečaja HNB za CHF za kune na dan plaćanja kredita. Prvi anuitet dospijeva na naplatu 1. veljače 2006., a vještak je osim ovoga utvrdio tj. izračunao (tablica 3) razliku između plaćene kamate u kunama unutar svakog anuiteta po stopi koju je tužena primjenjivala naspram početno ugovorene kamatne stope te naglasio da se razlika očituje u razlici između plaćene kamate po svakom anuitetu po primijenjenom otplatnom planu (tablica 2) i kamate u svakom anuitetu po ugovorenom otplatnom planu (početni u tablici 1). Vještak je istakao kako je navedena razlika nastala uslijed promjena kamatne stope od strane tužene banke, a sve sukladno prema prometu po kreditu broj 7102968954 i izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015., a koji se nalazi u spisu. Promjene kamatnih stopa su bile sljedeće: 5,15&, 5,80%, 6,30%, 6,05%, 5,25% i 3,23%. Iz tablice broj 3 je vidljivo da prva razlika u iznosu od 287,84 HRK nastaje 10. studenog 2007. jer je banka od 1. listopada 2007. mijenjala kamatnu stopu sa 4,50% (početna-ugovorena kamatna stopa) na 5,15%. Ukupan iznos razlike tj. preplate u razdoblju od zaključenja ugovora o kreditu tj. od početka otplate kredita pa do 31. prosinca 2013. (do primjene zakonske kamate od 3,23%) iznosi 47.213,11 HRK ili 6.266,23 EUR. Ove pojedinačne novčane iznose tj. predmetnu razliku po mjesecima vještak je specificirao (radi lakšeg pregleda) po mjesecima u tablici 4, a koju razliku je već vještak izračunao i prikazao u stupcu 6 tablice broj 3. Vještak je naglasio da ne postoje manje plaćeni iznosi tj. potplaćeni iznosi s osnova promjenjive kamatne stope u razdoblju otplate pa do 31. prosinca 2013. jer je tužitelj kao korisnik kredita u promatranom razdoblju plaćao kamatu jednaku ili veću od početno ugovorene. Skupni pregled preplata u ukupnom iznosu i po pojedinim datumima umanjen za iznos koji je tužitelju priznat u Dodatku od 16. veljače 2016. vještak je prikazao u tablici broj 5, a uz napomenu da je iz te tablice moguće utvrditi da je iznosom od 654,98 kuna (654,98 kuna kao preplata utvrđena u Dodatku ugovora – članak 5.) zatvarao najstarije utvrđene ukupne preplate i tako redom dok iznos priznat konverzijom ne bude iscrpljen i onda je vještak nakon prethodnog umanjenja utvrdio ukupne preplate na dan 30. rujna 2015. (dan provođenja konverzije) u iznosu od 46.558,13 kuna ili 6.179,31 eur.

36. Tužitelj nije prigovorio nalazu i mišljenju vještaka već ga je u cijelosti prihvatio i uredio tužbeni zahtjev upravo na temelju utvrđenja vještaka prema skupnom pregledu preplata u ukupnom iznosu i po pojedinim datumima umanjen za iznos koji je tužitelju priznat u konverziji, a kako to stoji u uređenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 28. rujna 2025.

37. Tuženik također nije prigovorio nalazu vještaka, ali je i dalje isticao kako ustraje na osporavanju postavljenog tužbenog zahtjeva, sa svim prigovorima i činjenicama, uz navođenja odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacio reviziju tužitelja podnesenu protiv drugostupanjske odluke kojom je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja iz konvertiranog kredita (Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.), presudom poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. preinačio drugostupanjsku presudu u korist tužitelja te odbio tužiteljev tužbeni zahtjev po osnovi preplaćene CHF kamate, a uz obrazloženje da tužitelj nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u HRK s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem – kreditorom zaključio Dodatak osnovnom Ugovoru o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, a budući da su i uplate izvršene po osnovi preplaćene kamate uračunate prilikom obračuna konverzije kredita, a zbog čega da je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

37.1. Tuženik je isticao kako su u Odlukama Županijskog suda u Zagrebu i to poslovni broj Gž-729/2025-2 od 1. travnja 2025., poslovni broj GŽ-253/2023 od 25. ožujka 2025., poslovni broj Gž-4717/2024-2 od 18. ožujka 2025. i poslovni broj Gž- 2819/2023-2 od 18. siječnja 2025. prihvaćeni stavovi Vrhovnog suda Republike Hrvatske o neosnovanosti zahtjeva za isplatu u predmetima u kojima je predmet spora kredit konvertiran iz CHF u EUR valutu temeljem ZID ZPK/15, a jer drugostupanjski sud odbija tužbene zahtjeve za isplatu upravo zbog zauzetog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

38. Ovaj sud prihvaća tvrdnju tužitelja da je sud Europske unije u više navrata zauzeo stav da odricanje potrošača od prava koja proizlaze iz nepoštenih odredaba ne proizvodi pravne učinke ako prethodno nije postojao informirani, svjesni i slobodni pristanak. Tužitelju u konkretnom slučaju tuženik nije pružio transparentnu informaciju

o pravnim učincima ništetnosti ugovornih odredba iz osnovnog namjenskog ugovora u kojem je utvrđena valuta CHF, a još manje o pravnim posljedicama koje bi proizašle iz eventualnog sudskog priznanja tih odredaba ništetnim. Sud prihvaća stav tužitelja i da je konverzijom obuhvaćena samo razlika između zatečenog stanja u CHF kreditima i modela izračuna temeljenog na eurima, ali nije obuhvatila naknadne pravne posljedice koje proizlaze iz ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, a nakon što je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 26. rujna 2025. taj tužbeni zahtjev sud prihvaća u cijelosti jer je sud utvrdio da je tuženik temeljem nepoštenih ugovornih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove i onda je dužan tužitelju vratiti navedene novčane iznose sukladno odredbi članka 1111. ZOO/05 jer kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti plodovi i platiti kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je propisano odredbom članka 1115. ZOO/05. Sud je prihvatio stav tužitelja da konverzija kredita iz CHF u EUR ne pokriva pitanja vezana uz ništetne odredbe o kamatnim stopama jer ako bi se prihvatio prigovor tuženika o dvostrukom beneficiranju onda bi to značilo da bi tuženik zadržao nepravedno stečene iznose na temelju ništetnih odredbi o kamatnim stopama, a što je protivno načelima obveznog prava i zaštite potrošača. Tužitelj bi u toj situaciji bio stavljen u nepovoljan položaj u odnosu na druge potrošače koji nisu proveli konverziju kredita, a kako je konverzija kredita riješila pitanje valutne klauzule, ali nije imala pravni učinak na potraživanja zbog preplaćenih kamata tada je prigovor dvostrukog beneficiranja tuženika neutemeljen. Međutim, kako je tužitelj prihvatio umanjenje tužbenog zahtjeva za iznos koji mu je priznat navedenom konverzijom, a vještak je u tablici broj 5 utvrdio ukupne preplate u po pojedinim datumima i zbirno uz umanjenje za iznos preplate iz navedenog Dodatka (654,98 kuna ili 85,82 eura) tada je sud prihvatio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti jer se prema članku 322. ZOO/05 ništetne ugovorne odredbe smatraju nepostojećima od samog početka (ex tunc) i ona stranka koja je zbog takvih odredbi pretrpjela financijski gubitak ovlaštena je tražiti povrat preplaćenih iznosa. Kako je tužitelj preplaćene iznose umanjio za priznati iznos preplate u konverziji, a da tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom ne traži dvostruku isplatu već isključivo povrat preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o jednostranim promjenama kamatnih stopa, valjalo je presuditi kao i izreci tj. prihvatiti konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti ovom presudom.

39. Sud je tužitelju dosudio zateznu kamatu na svaki pojedinačni novčani iznos kada je izvršena uplata razlike pa sve do isplate, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05 jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih novčanih iznosa od dana plaćanja preplaćenih iznosa. Naime, do 1. siječnja 2008. bio je na snazi Zakon o kamatama ("Narodne novine" broj: 94/04), a prema Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj: 72/02) ista je do 31. prosinca 2007. iznosila 15 % godišnje dok je nakon toga bila definirana ZOO/05, a i izmijenjenim odredbama članka 29. stavak 2. ZOO/05 i to Zakonom i izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 78/15, 114/22 i 155/23) i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 156/22).

40. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer je tužitelj uspio u parnici u cijelosti, kako u pogledu osnova tako i u pogledu visine. Pravilno primjenjujući Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23) tužitelju je sud priznao izdatke koje je imao za plaćanje opunomoćenika – odvjetnika koji mu je sastavio tužbu, sastavio obrazložene podneske od 2. kolovoza 2019. (očitovanje na tuženikov odgovor na tužbu), od 25. listopada 2019. (očitovanje na prigovore tuženika i pravne stavove tuženika) i od 26. rujna 2025. (podnesak u kojem je postavljen konačni tužbeni zahtjev). Opunomoćenik tužitelja je tužitelja zastupao na ročištima i to na pripremnom ročištu od 8. srpnja 2019. koje je odgođeno, na ročištu od 10. studenog 2023. na kojem je sud odlučio o prijedlogu tužitelja za spajanje predmeta te i nazočio glavnoj raspravi održanoj 24. studenog 2025. i ročištu za donošenje, objavu i uručenje pisanog sastava presude na dan 10. studenog 2025. Dakle, za sastav tužbe, a prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora za sastav tužbe opunomoćniku pripada nagrada u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. točka 1. OT), a kako je vrijednost boda 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) tada je odvjetniku valjalo priznati nagradu u istom iznosu i za sastav obrazloženih podnesaka od 2. kolovoza 2019., 25. listopada 2019. i 26. rujna 2025. (Tbr. 8. točka 1. OT). Za nazočnost pripremnom ročištu od 8. srpnja 2019. opunomoćeniku - odvjetniku je priznata nagrada temeljem Tbr. 9. točka 2. OT u iznosu od po 50 bodova ili 100,00 EUR, kao i za ročište od 10. studenog 2023. jer se raspravljalo samo o procesnim razlozima. Za nazočnost raspravi od 24. studenog 2025. opunomoćniku tužitelja je priznata nagrada u iznosu od 100 bodova ili 200,00 EUR temeljem Tbr. 9. točka 1. OT.

Kako je zamjenik opunomoćenika tužitelja nazočio ročištu za donošenje, objavu i uručenje pisanog sastava presude na dan 10. prosinca 2025. tada je opunomoćeniku priznata nagrada temeljem Tbr. 9. točka 3. OT u iznosu od 50,00 bodova ili 100,00 eura.

Osnovica za obračun PDV-a po stopi od 25 % iznosi 1.300,00 EUR, PDV iznosi 325,00 EUR pa je ukupan trošak zastupanja utvrđen iznosom od 1.625,00 EUR. Ovom iznosu je pribrojen trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR pa je ukupan trošak tužitelja utvrđen iznosom od 2.023,17 EUR, a taj novčani iznos je tužitelju dosuđen sa zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate a jer je tužitelj zateznu kamatu zahtijevao sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a. S viškom zahtijevanog novčanog iznosa po osnovi troška parničnog postupka u iznosu od 861,49 EUR i zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate tužitelj je odbijen.

41. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 10. prosinca 2025.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Uputa o pravu na žalbu

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. OD Hećimović & partneri d.o.o., Ante Starčevića 40, Slavonski Brod

2. OD Porobija & Porobija, Iblerov trg 10/VII, [adresa] Zagreb