REPUBLIKA HRVATSKA
Trgovački sud u Zagrebu
Trg J.F.Kennedyja 11
P-1461/2022
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, kojeg zastupa punomoćnica Kornelija Đuratović, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, zastupana po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi ispravka i brisanja upisa (vps. 33.180,70 EUR), nakon održane glavne rasprave zaključene 9. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i odsutnosti zastupnika po zakonu tuženika, s danom objave 10. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
"I. Ispravljaju se pogrešni upisi prava vlasništva u korist tuženika na nekretnini označenoj kao zk.č.br. 5735/7 k. o. [katastarska općina] oznake zemljišta DM STAMBENA ZGRADA BR. 25 I 27, ukupne površine 471 m2 i to na 2. Suvlasničkom dijelu s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1) koji dio u naravi predstavlja garažu u suterenu površine 19,74 m2, desno od glavnog uličnog ulaza neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, zgrada na adresi [adresa] u [adresa], na 17. Suvlasničkom dijelu s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-16) koji dio u naravi predstavlja garažu u suterenu površine 19,00 m2, prva lijevo od glavnog uličnog ulaza neodvojivo povezana sa suvlasničkim dijelom nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, zgrada na adresi [adresa] u [adresa] i na 18. Suvlasničkom dijelu s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-17) koji dio u naravi predstavlja garažu u suterenu površine 19,57 m2, druga lijevo od glavnog uličnog ulaza neodvojivo povezana sa suvlasničkim dijelom nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, zgrada na adresi [adresa] u [adresa], koji su upisi provedeni za adresu [adresa] temeljem rješenja Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu od dana 23. veljače 2022. godine, posl. broj Z-3465/2013 i rješenja Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu od dana 30. lipnja 2022. godine, posl. broj: Z-35985/2022, Z-24595/2022 (Ozn.Z-3465/2013) i za adresu [adresa] temeljem rješenja Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu od dana 23. veljače 2022. godine, posl. broj Z-30345/2021 i rješenja Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu od dana 30. lipnja 2022. godine, posl. broj: Z- 35986/2022, Z-24590/2022 (Ozn. Z- 30345/2021) na način da se nalažu brisanja upisa prava vlasništva tuženika uz istodobni upis prava vlasništva na navedenoj nekretnini u korist tužitelja."
II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.300,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 10. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.
III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.200,00 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
IV. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je Zemljišnoknjižni odjel Općinskog građanskog suda u Zagrebu rješenjem od 23. veljače 2022. , poslovni broj Z- 3465/2013 proveo povezivanje knjige položenih ugovora i zemljišne knjige za adresu [adresa] dok je je rješenjem od 23. veljače 2022., poslovni broj Z-30345/2021 proveo povezivanje knjige položenih ugovora i zemljišne knjige za adresu [adresa], a kojim je rješenjima izvršio upis prava vlasništva u korist Republike Hrvatske na nekretnini označenoj kao zk.č.br. 5735/7 k. o. [katastarska općina] oznake zemljišta DM STAMBENA ZGRADA BR. 25 I 27, ukupne površine 471 m2 i to na Suvlasničkom dijelu s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1) koji dio u naravi predstavlja garažu u suterenu površine 19,74 m2, desno od glavnog uličnog ulaza neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, zgrada na adresi [adresa] u [adresa], na 17. Suvlasničkom dijelu s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-16) koji dio u naravi predstavlja garažu u suterenu površine 19,00 m2, prva lijevo od glavnog uličnog ulaza neodvojivo povezana sa suvlasničkim dijelom nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, zgrada na adresi [adresa] u [adresa] i na Suvlasničkom dijelu s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-17) koji dio u naravi predstavlja garažu u suterenu površine 19,57 m2, druga lijevo od glavnog uličnog ulaza neodvojivo povezana sa suvlasničkim dijelom nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, zgrada na adresi [adresa] u [adresa]. Protiv navedenih rješenja tužitelj je izjavio prigovore koje je naslovni sud, nakon održanih rasprava, u odnosu na adresu [adresa] odbio rješenjem od 30. lipnja 2022., poslovni broj: Z-35985/2022, Z-24595/2022 (Ozn.Z- 3465/2013), a u odnosu na adresu [adresa] rješenjem od 30. lipnja 2022., poslovni broj: Z-35986/2022, Z-24590/2022 (Ozn. Z-30345/2021). Navedena rješenja su punomoćniku tužitelja dostavljena dana 15. srpnja 2022. slijedom čega tužitelj ističe da pravodobno podnosi tužbu za ispravak i brisanje upisa. Tužitelj smatra kako je u provedenim postupcima povezivanja kao i u postupcima po prigovorima sud pogrešno primijenio materijalno pravo, budući da je pravilnom primjenom Pravilnika o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisu vlasništva posebnog dijela nekretnine (etažnog vlasništva) (dalje u tekstu: Pravilnik) i to odredbe iz čl. 17. st. 6. Pravilnika trebalo upisati pravo vlasništva u korist tužitelja. Naime, predmetnom odredbom je propisano da "ako neupisani vlasnik raspolaže ispravama koje nisu podobne za upis u zemljišnu knjigu, ali iz tih isprava proizlazi vjerojatnost da je opravdan prijedlog za upis njegovog vlasništva, zemljišnoknjižni sud će donijeti odluku o tome na raspravi prema pravilima pojedinačnoga ispravnog postupka". Tužitelj smatra kako je iz dostavljene javnopravne isprave – potvrde o amortizaciji i ugovora o financiranju izgradnje razvidno kako predmetne nekretnine predstavljaju imovinu tužitelja. Naime, Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo d.o.o. je tužitelju izdalo potvrde o amortizaciji iz kojih je vidljivo kako predmetne garaže nisu otkupljene te da se iste vraćaju Gradu Zagrebu, a predmetne potvrde predstavljaju javne isprave budući da je iste izdalo nadležno javnopravno tijelo u propisanom obliku u okviru svoje nadležnosti. Također, tužitelj ističe da raspolaže navedenim garažama na način da iste daje na korištenje odnosno u najam i to od same izgradnje predmetne zgrade slijedom čega je jasno da je protekao i zakonski rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću budući da se tužitelj nalazi u kvalificiranom posjedu garaža preko 20 godina . Činjenica da je upravo tužitelj zakoniti stjecatelj i posjednik predmetnih nekretnina proizlazi i iz Ugovora od 28. travnja 1965. sklopljenog između Gradskog fonda za stambenu izgradnju i Građevinskog poduzeća Vranica te iz Ugovora od 15. srpnja 1965. sklopljenog između Komunalnog fonda Grada Zagreba i Gradskog fonda za stambenu izgradnju iz kojih proizlazi pravo vlasništva tužitelja kao pravnih slijednika navedenih ugovornih strana. Naime, ugovorom od 28. travnja 1965. se Gradski fond za stambenu izgradnju (kao prednik tužitelja) obvezao dati kredit GP Vranica radi izgradnje stambenog naselja Knežija te se obvezao pribaviti i urediti zemljišta za izgradnju tog naselja (čl. 4.). Iz ugovora jasno proizlazi da je prednik tužitelja financirao uređenje zemljišta te dao kredit za korist GP Vranica kako bi GP Vranica u ime i za korist prednika tužitelja izgradila predmetne zgrade sa garažama. Dakle, prednik tužitelja je s izvođačem GP Vranica sklopio ugovor o građenju, dok je čl. 12. Ugovora od 28. travnja 1965. utvrđeno kako će Fond za stambenu izgradnju po izgradnji preuzeti izgrađene objekte. Dakle, predmetni stanovi nisu bili vlasništvo izvođača već ih je isti gradio za korist Fonda koji je i financirao izgradnju te je po izgradnji objekata iste preuzeo i prodavao. Ugovorom od 15. srpnja 1965. Gradski fond se pak obvezao podmiriti troškove uređenja gradskog zemljišta u svrhu izgradnje 30 zgrada u [adresa], a čime je ispunio obvezu pribave zemljišta za izgradnju naselja iz čl. 4. Ugovora od 28. travnja 1965. Dakle, tužitelj smatra da je iz navedenih ugovora razvidno pravno sljedništvo i to od ranije upisanog zemljišnoknjižnog korisnika GP Vranica pa do tužitelja. Zaključno, prednik tužitelja je bio investitor izgradnje zgrade u kojoj se nalaze predmetni posebni dijelovi, nadležno tijelo je izdalo javnu ispravu iz koje proizlazi da se stanovi i poslovni prostor nalaze u vlasništvu tužitelja da je dokazao pravni slijed od ranije upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika GP Varnica do sebe. Dodatno, tužitelj ističe da je od izgradnje zgrade u neometanom i neprekinutom posjedu navedenih garaža pa je jasno kako su se stoga ostvarile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću pa stoga iz svih navedenih razloga smatra da je nesporno kako je upis prava vlasništva u korist Republike Hrvatske neistinit.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako je tužbeni zahtjev neosnovan te navodi u bitnome kako u zemljišnoknjižnim postupcima koji su se vodili kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu tužitelj nije dokazao da mu pripada pravo vlasništva na predmetnim nekretninama te nije dokazao niti da ima valjani pravni temelj za stjecanje prava vlasništva, kako je zemljišnoknjižni sud kao pregledao je svu dostavljenu dokumentaciju, utvrdio sve činjenice te donio ispravne odluke uz pogledu utvrđenja prava vlasništva u korist Republike Hrvatske. Tako je u zemljišnoknjižnim postupcima tužitelj dostavio presliku rješenja o odobrenju za izgradnju općine Trešnjevka od 21. svibnja 1967., rješenje Skupštine općine Trešnjevka od 11. svibnja 1967., kojim se dozvoljava uporaba stambenih četverokatnih objekata 808/5 i 808/7, u naselju Knežija, potvrdu o amortizaciji i dr., a koje isprave nisu dostatne za stjecanje prava vlasništva. Također, činjenica eventualnog upravljanja predmetnim stanovima, kao i potvrde o amortizaciji i financiranju zgrade nisu dokaz prava vlasništva. Tužitelj ničime ne dokazuje da bi bio slijednik poduzeća koje je gradilo predmetne stanove te isto tako, nije bio upisan kao nositelj bilo kakvog prava na predmetnim nekretninama. Nadalje, tužitelj nije mogao pravo vlasništva steći niti dosjelošću s obzirom se za predmetnu nekretninu na kojoj je bila upisano društveno vlasništvo, za stjecanje prava dosjelošću zahtijeva 40 godina samostalnog posjeda, koji posjed se računa od 8. listopada 1991. Tuženik ujedno napominje tužitelj nije zakoniti niti pošten posjednik. Dodatno ističe da iz povijesnog zemljišnoknjižnog stanja te prednje navedenog rješenja, proizlazi da je predmetna nekretnina bila upisana kao društveno vlasništvo. S obzirom je predmetna nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva, prema pravnom pravilu iz § 418. Općeg građanskog zakonika, ako je tko gradio od svoje građe na tuđem zemljištu, bez znanja i protiv volje vlasnika, zgrada pripada vlasniku zemljišta, a pošteni gradilac može iskati naknadu troškova potrebnih i korisnih, a s gradiocem nepoštenim postupa se kao s onim koji bez naloga obavlja tuđe poslove, ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, pa ga nije odmah zabranio gradiocu poštenom ne može on iskati za zemljište nego općenu cijenu. Dakle, prema ovoj odredbi moglo se stjecati pravo vlasništva građenjem na tuđem zemljištu, no, prema stavu visokih sudova „tuđe zemljište“, u smislu te odredbe, je zemljište u vlasništvu drugih fizičkih ili pravnih osoba, a ne društveno vlasništvo. Na nekretnini u društvenom vlasništvu nije se moglo steći pravo vlasništva građenjem na temelju paragrafa 418. Općeg građanskog zakonika, ni na temelju drugih pravila Općeg građanskog zakonika. Također, u režimu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 9/92 i 77/92; dalje ZOVO), koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., na zemljištu na kojem se gradilo moralo je postojati pravo vlasništva te se odredbe o stjecanju prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu (čl. 24. -26. ZOVO) nisu mogle primijeniti na slučaj kad subjekt gradi na zemljištu društvenog vlasništva.
3. U daljnjem tijeku postupka tuženik podnescima od 5. listopada 2022. (list 64. – 65. spisa), 12. prosinca 2022. (list 64. – 65. spisa), 21. kolovoza 2024. (list 104. – 106. spisa) i 17. siječnja 2025. (list 107. – 108. spisa ) navodi u bitnome kako je za predmetne nekretnine u povijesnom zemljišnoknjižnom izvatku u zemljišnoj knjizi bilo upisano društveno vlasništvo s pravom korištenja zemljišta za korist "Vranica" građevinsko poduzeće iz Sarajeva, a ne za korist tužitelja i/ili njegova pravnog prednika, da tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva niti dosjelošću jer je Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996., u članku 388. st. 4., bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Dana 17. studenog 1999., Ustavni sud je ukinuo članak 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I- 1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999., Narodne novine, br. 137/99 od 4. prosinca 1999.). Dakle, u rok za stjecanje prava dosjelošću ne računa se vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. Tuženik nadalje ističe da je čl. 18. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Tuženik je znao, pa i morao znati da nije vlasnik predmetne nekretnine i da mu ne pripada pravo na posjed. Nadalje, tuženik ističe kako je uvidom u Ugovor sklopljen između Fonda za stambenu izgradnju Zagreb (kao kupca) i Građevinskog poduzeća "Vranića" iz Sarajeva od 28. travnja 1965. (kao proizvođača) na koji se poziva tužitelj, proizlazi da je istim sklopljen ugovor o kreditu za proizvodnju stanova za tržište u stambenom naselju Knežija. Fond odobrava građevinskom poduzeću "Vranića", a ovaj uzima kredit u određenom iznosu za proizvodnju stambenih zgrada odnosno stanova za tržište i to u naselju Knežija. Prema čl. 4. Fond se obvezao u ime i za rad proizvođača između ostalog pribaviti zemljište za izgradnju naselja, regulirati imovinsko pravne odnose sa vlasnicima zgrade i korisnicima zemljišta, izvršiti preseljenje stanara iz zgrade koje su predviđene za ruđenje. Također Fond se suglasio da se pravo korištenja zemljišta potrebnog za proizvodnju stanova prenese na proizvođača preko nadležnih organa a na zahtjev proizvođača i o njegovom trošku. Dakle iz potonjeg ugovora razvidno je da su se navedeni stanovi gradili za tržište. Nadalje, tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je pravni sljednik graditelja a niti je u zemljišnim knjigama bilo upisano pravo korištenja. Naime na temelju odredbe čl. 1. Odluke o prestanku važenja odluke o osnivaju Gradskog fonda za stambenu izgradnju (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 21/65, dalje: Odluka) odluka o osnivanju Gradskog fonda za stambenu izgradnju prestaje važiti 31. prosinca 1965. , a prema čl. 2. novčana sredstva Gradskog fonda za stambenu izgradnju u Zagrebu (daje: Fond) i sredstva tog Fonda data na kredit prenose se sa stanjem na dan 31. prosinca 1965. u Kreditni fond Komunalne banke u Zagrebu. Nadalje, mogućnost izgradnje na podruštvovljenom građevinskom zemljištu bila je uređena kroz institut prava korištenja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu radi izgradnje kojim se neizgrađeno građevinsko zemljište temeljem odluke države odnosno jedinice lokalne samouprave dodjeljivalo na korištenje trećim osobama radi izgradnje zgrada, a uvjeti, način stjecanja, svrha, prestanak i zaštita ovih prava nad građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu bili su regulirani Uredbom o izgradnji stambenih zgrada za potrebe radnika i službenika iz 1951. (Službeni list, broj 23/51), Zakonom o prometu zemljišta i zgrada (Službeni list, broj 26/54), Zakonom o davanju na korištenje građevinskog zemljišta iz 1969. (Narodne novine, broj 20/69), Zakonom o prostornom uređenju i korištenju građevinskog zemljišta iz 1973. (Narodne novine, broj 14/73) te na kraju najpotpunije Zakonom o građevinskom zemljištu iz 1980. (Narodne novine, broj 54/80) čije je odredbe stavio izvan snage Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima od 1. siječnja 1997. Tužitelj u konkretnom slučaju nije odgovarajućim ispravama dokazao da je pravni sljednik Gradskog fonda za stambenu izgradnju dok iz prethodno navedene odluke proizlazi da su prema čl. 3. Odluke predmetne nekretnine prenesene na Komunalnu banku u Zagrebu. Nadalje, tuženik tijekom postupka ističe da iz predmetnog ugovora sklopljenog između Fonda za stambenu izgradnju Zagreb i Građevinskog poduzeća Vranica iz Sarajeva, proizlazi da je Fond dao kredit GP Vranica za izgradnju stanova za tržište i da je Fond dao suglasnost da se pravo korištenja zemljišta potrebnog za izgradnju zgrade prenese na izvođača kako to proizlazi iz odredbe čl. 4. Ugovora. Upravo stoga je društvo GP Vranica i bilo upisano kao u zemljišne knjige kao nositelj prava korištenja na zk. čbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Iz odredbe čl. 12. Ugovora je razvidno da se navedenom odredbom Fond obvezao po izvršenom preuzimanju pojedinog objekta izvršiti obračun preuzetih objekata i prodajnu cijenu uplatiti u korist podizvođača s tim da je GP Vranica ovlastila Fond da iz obračunate prodajne cijene prethodno naplati dospjele obveze GP Vranica po kreditima u smislu Ugovora. Slijedom navedenog, iz navedene odredbe čl. 12. Ugovora, a posebno imajući u vidu i utvrđenja iz odredbe čl. 4. Ugovora, proizlazi da je temeljem odredbe čl. 12. Ugovora Fond samo preuzeo pojedine objekte radi prodaje te je bio dužan uplaćene iznose potom prenijeti društvu GP Vranici, pa iz toga ne proizlazi da je Fond (čak i ako je pravni prednik tužitelja) predmetne nekretnine koristio kao svoje, a što također proizlazi iz činjenice da je temeljem istog Ugovora na temelju kojega tužitelj tvrdi da je došao u posjed spornih nekretnina Fond dao suglasnost da se pravo korištenja zemljišta potrebnog za proizvodnju stanova prenese na GP Vranica (čl. 4.), slijedom čega je razvidno da nije postojala namjera Fonda da posjeduje predmetne nekretnine kao svoje (kao da je vlasnik) već upravo suprotno, iste su predane Fondu samo radi prodaje daljnjim kupcima. S obzirom da dokumentacija koju je tužitelj dostavio u spis ne dokazuje da bi predmetne nekretnine predstavljale vlasništvo tužitelja niti je mogao steći vlasništvo, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.
4. Tužitelj je tijekom postupka ostao kod navoda iz tužbe te je podneskom od 21. kolovoza 2024. (list 104. – 106. spisa) istaknuo kako je iz dokumentacije koja prileži priklopljenim predmetima broj Z-35986/22, Z-35985/2022, Z-3465/2013, Z-24595/2022,I Z-30345/2021, a na koje se tužitelj poziva i u tužbi (osobito ugovori sklopljeni sa GP Vranica), jasno da je prednik tužitelja kao investitor, stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama te da su cijelo vrijeme navedene nekretnine bile u imovini prednika tužitelja te da je tužitelj na temelju Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrade (Službeni list FNRJ br. 16/1959, 48/1959, 12/1962, Službeni list SFRJ br. 10/1965, 57/1965, Narodne novine br. 52/1973, 46/1990, 91/1996, dalje ZVDZ) stekao pravo raspolaganja. Naime, odredbom čl. 3. ZVDZ propisano je da na posebnom dijelu zgrade u društvenom etažnom vlasništvu pravo raspolaganja stječe općina, ako je društveno vlasništvo ustanovljeno nacionalizacijom ili konfiskacijom, a u ostalim slučajevimadruštveno-politička zajednica ili radna organizacija, što je dala sredstva za izgradnju, kupnju ili zamjenu tog posebnog dijela zgrade. Dakle, na temelju gore citirane odredbe, za zaključiti je da je prednik tužitelja - Gradski fond za stambenu izgradnju i to na temelju pravnog posla sa GP Vranica, bio nositelj prava raspolaganja jer je bio investitor, sve imajući u vidu gore citiranu zakonsku odredbu. Odredbom čl. 362. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim propisano je da se smatra da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. Odredbom čl. 364. st. 6. ZV određeno je da osobe koje u zemljišnim knjigama nisu upisane kao nositelji prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, a ne raspolažu ispravom valjanom za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva, upisat će pravo vlasništva tih nekretnina upisom u zemljišnu knjigu na temelju odluke suda, pošto dokažu da su bile izvanknjižni nositelji takva prava na nekretnini u društvenom vlasništvu. Kako je ovdje tužitelj dokazao da je bio nositelj prava raspolaganja na predmetnim nekretninama, to je dokazao i da je izvanknjižni vlasnik, na temelju odredbe čl. 364. st. 6. ZV jer je vlasništvo stekao pretvorbom.
5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid te pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu, i to: rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Z- 3465/2013 (list 7.-12. spisa), rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zk. odjel, posl. br. Z-30354/2021 (list 13.-19. spisa), zemljišnoknjižni uložak za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (E-1, E-16 i E-17), list 20.-21. spisa, presliku prigovora od 3. svibnja 2022. (list 22. -23. spisa), presliku prigovora od 3. svibnja 2022. za E-16 i E-17 (list 24.-26. spisa), preslike zapisnika od 2. lipnja 2022. (list 27.-30. spisa), rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zk. odjel posl. br. Z-35985/22, Z-24595/22 i Ozn.Z-3465/13 (list 31.-33. i 125.-127. spisa), rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zk. odjel posl. br. Z - 35986/22, Z-24590/22 i Ozn.Z-30354/21 (list 34.-36. i 128.-130. spisa), preslika ugovora od 15. srpnja 1965. (list 37.-39. i 143.-145. spisa), preslika ugovora od 28. travnja 1965. (list 40.-51. i 131.-142. spisa), sudsku praksu (list 69.-74. spisa), Uredbu o izgradnji stambenih zgrada radnika i službenika (Službeni list FNRJ br. 23/1951), (list 117.-120. spisa), potvrdu o amortizaciji od 28. kolovoza 2008. (list 146. -150. spisa) te je izvršen uvid u spise Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel, posl. broj Z- 30354/21, Z-3465/13 i Z-30345/21.
6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP), tužbeni zahtjev utvrđen je neosnovanim u cijelosti.
7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za ispravak upisa prava vlasništva u korist tuženika na nekretninama detaljno naznačenim u tužbi, a koji su upisi provedeni temeljem rješenja Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 23. veljače 2022. poslovni broj Z-3465/2013, od 30. lipnja 2022. poslovni broj: Z-35985/2022, Z-24595/2022 (Ozn.Z-3465/2013), od 23. veljače 2022. poslovni broj Z-30345/2021 i od 30. lipnja 2022. poslovni broj: Z- 35986/2022, Z-24590/2022 (Ozn. Z-30345/2021), na način da se nalažu brisanja upisa prava vlasništva tuženika uz istodobni upis prava vlasništva u korist tužitelja.
8. Između stranaka nije sporno da je rješenjima Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel, poslovni broj Z-3465/2013 od 23. veljače 2022. i poslovni broj Z-30354/2021 od 23. veljače 2022. radi povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisa vlasništva posebnog dijela nekretnine na adresama u [adresa], između ostaloga, riješeno da se na nekretninama naznačenim u tužbi i tužbenom zahtjevu, na temelju odredbe čl. 17. st. 5. Pravilnika o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisu vlasništva posebnog dijela (Narodne novine broj: 12/13, 61/18 i 63/19; dalje: Pravilnik) dopušta upis posebnih dijelova i uspostavlja vlasništvo posebnog dijela nekretnine za korist Republike Hrvatske.
9. Nesporno je i da je da je ovdje tužitelj protiv navedenih rješenja izjavio prigovore navodeći da je pogrešan upis ovdje tuženika kao vlasnika predmetnih garaža jer je ovdje tužitelj stvarni vlasnik istih, a što proizlazi iz dostavljenih ugovora od 15. srpnja 1965. i 28. travnja 1965. te potvrde o amortizaciji, slijedom čega smatra da je predmetne isprave trebalo cijeniti prema odredbama pojedinačnog ispravnog postupka sukladno odredbi čl. 17. st. 6. Pravilnika.
10. Između stranaka nije sporno ni da su navedeni prigovori odbijeni rješenjima Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Z-35985/22, Z-24595/22 Ozn. Z-3465/13 od 30. lipnja 2022. i poslovni broj Z- 35986/22, Z-24590/22 Ozn. Z-30354/21 od 30. lipnja 2022. te da je podnositelj prigovora upućen da svoje navodno pravo može ostvarivati u parnici tužbom za ispravak.
11. Između stranaka je sporna zakonitost upisa prava vlasništva u korist tuženika na predmetnim nekretninama.
12. Odredbom čl. 202. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine broj: 63/19, 128/22, 155/23 i 127/24; dalje: ZZK) propisano je da će raspravu za ispravak zaključit sud kad ocijeni da su sva pitanja dovoljno raspravljena te će donijeti i proglasiti svoju odluku kojom će potpuno ili djelomično usvojiti, odbiti ili odbaciti prijavu upisa odnosno prigovor na upise ili njihov prvenstveni red (st. 1.). U odluci kojom usvaja prijavu upisa ili prigovor na upis sud će dopustiti odgovarajuće upise i narediti njihovu provedbu (st. 2.). Protiv odluke iz ovoga članka ne može se uložiti žalba, ali ona ne sprječava ostvarivanje prava u parnici pred sudom ili u postupku pred drugim nadležnim tijelom (st. 3). Nadalje, odredbom čl. 203. st. 4. ZZK-a propisano je da će zemljišnoknjižni sud uputiti osobe čije prijave ili prigovore nije usvojio u cijelosti ili djelomično, kao i one čiji je upis ili prvenstveni red upisa svojom odlukom odredio izmijeniti, nadopuniti ili izbrisati da svoje navodno pravo ostvaruju u parnici tužbom za ispravak. Prema odredbi čl. 205. st. 1. ZZK-a, zahtijevati ispravak upisa u zemljišnu knjigu pokretanjem parnice ili drugoga postupka pred nadležnim tijelom (tužba za ispravak) imaju pravo: osobe čijim prijavama ili prigovorima sud nije u cijelosti ili dijelu udovoljio u ispravnom postupku u roku od 30 dana od dana zaprimanja rješenja te osobe čiji je upis ili prvenstveni red upisa odlukom donesenom u ispravnom postupku sud naredio izmijeniti, nadopuniti ili izbrisati.
13. Nadalje, odredbom čl. 17. st. 5. Pravilnika određeno je da ako sud ne može utvrditi tko je osoba za koju se može smatrati da ima pravo vlasništva na posebnom dijelu, na temelju predmnijeve iz članka 362. stavka 3. ZV, kao vlasnik će se upisati Republika Hrvatska, dok je odredbom čl. 17. st. 6. Pravilnika propisano da ako neupisani vlasnik raspolaže ispravama koje nisu podobne za upis u zemljišnu knjigu, ali iz tih isprava proizlazi vjerojatnost da je opravdan prijedlog za upis njegovog vlasništva, zemljišnoknjižni sud će donijeti odluku o tome na raspravi u postupku povezivanja cijeneći isprave prema pravilima pojedinačnog ispravnog postupka.
14. Odredbom čl. 362. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZVDSP) propisano je da se smatra da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati (st.1.). Smatra se da je osoba koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenoga građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu, odnosno nositelj prvenstvenoga prava korištenja takva zemljišta, vlasnik toga zemljišta, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati (st.2.). Smatra se da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenoga vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnjeva vlasništva iz stavka 1. i 2. tog članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati (st.3.). Što je u stavku 1. do 3. tog članka određeno glede stvari, vrijedi na odgovarajući način i za prava koja su bila u društvenom vlasništvu (st.4.).
15. Dakle, da bi se odredba čl. 362. st. 3. ZVDSP-a mogla primijeniti, potrebno je ispunjenje određenih pretpostavki i to, da se odredbe čl. 362. st. 1. i st. 2. ZVDSP-a, odnosno predmnjeve iz navedenih odredaba ne mogu primijeniti te da se ne može utvrditi u čijem su vlasništvu nekrenine na kojima je upisano društveno vlasništvo.
16. Nadalje, imajući u vidu je za predmetne nekretnine u povijesnom zemljišnoknjižnom izvatku u zemljišnoj knjizi bilo upisano društveno vlasništvo s pravom korištenja zemljišta za korist "Vranica" građevinsko poduzeće iz Sarajeva, valja naglasiti da je odredbom čl. 390.a ZVDSP-a propisano da je trgovačko društvo kao pravni sljednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenoga vlasništva, vlasnik nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile: društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva te čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva.
17. Odredbom čl. 49. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine broj 145/10 i 70/12; dalje: ZUDI) propisano je da su neprocijenjena imovina, u smislu ovoga Zakona, dionice u trgovačkim društvima, poslovni udjeli u trgovačkim društvima, poslovni prostori, stanovi, potraživanja i pokretnine koje nisu, u cijelosti ili u dijelu, procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća, u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine, broj: 19/91., 83/92., 94/93., 2/94., 9/95. i 118/99.), odnosno koje nisu unesene u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji (Narodne novine, broj 21/96., 71/97., 16/98. i 73/00.), a na kojoj su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća te u pogledu kojih imovinskopravni odnosi nisu uređeni posebnim propisom (st.1.). Prema odredbi st. 2. , neprocijenjenom imovinom, u smislu tog Zakona, smatraju se i stanovi koje su društvena poduzeća u postupku pretvorbe prenijela fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, a koji nisu prodani nositeljima stanarskog prava na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Narodne novine, broj 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 4/94, 44/94, 47/94, 58/95, 11/96, 11/97, 68/98, 96/99, 120/00 i 78/02).
18. Valja naglasiti da tijekom postupka stranke niti ne tvrde da je navedena nekretnina bila procijenjena u kapital društva VRANICA – građevinsko poduzeće, niti da su navedeni stanovi bili prodani sukladno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Narodne novine broj: 27/1991,
1 0
54/1991, 6/1992, 8/1992, 8/1992, 33/1992, 46/1992, 49/1992, 69/1992, 87/1992, 25/1993, 26/1993, 48/1993, 2/1994, 29/1994, 44/1994, 47/1994, 58/1995, 103/1995, 11/1996, 76/1996, 111/1996, 11/1997, 103/1997, 68/1998, 163/1998, 22/1999, 96/1999, 120/2000, 94/2001 i 78/2002) pa je stoga tuženik 2010. stupanjem na snagu Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine broj 145/10 i 70/12; dalje: ZUDI), temeljem odredbe čl. 49.st. 2. tog Zakona postao vlasnikom spornih nekretnina.
19. U odnosu na tužiteljevu tvrdnju kako je iz ugovora sklopljenim s GP Vranica jasno da je prednik tužitelja kao investitor stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama te da su cijelo vrijeme navedene nekretnine bile u imovini prednika tužitelja te da je tužitelj na temelju Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrade stekao pravo raspolaganja te da je na temelju odredbe čl. 3. tog Zakona za zaključiti da je prednik tužitelja odnosno Gradski fond za stambenu izgradnju na temelju pravnog posla s GP Vranica, bio nositelj prava raspolaganja jer je bio investitor te da je tužitelj dokazao da je bio nositelj prava raspolaganja na predmetnim nekretninama kao i da je izvanknjižni vlasnik predmetne nekretnine, i to na temelju odredbe čl. 364. st. 6. ZVDSP-a jer je vlasništvo stekao pretvorbom, valja naglasiti kako je uvidom u Ugovor sklopljen između Fonda za stambenu izgradnju Zagreb, kao kupca i Građevinskog poduzeća "Vranica" iz Sarajeva od 28. travnja 1965. (kao proizvođača) razvidno, između ostaloga, da je istim sklopljen ugovor o kreditu za proizvodnju stanova za tržište u stambenom naselju Knežija u Zagrebu. Odredbom čl. 1 određeno je da Fond odobrava građevinskom poduzeću "Vranica", a ovaj uzima kredit u određenom iznosu za proizvodnju stambenih zgrada odnosno stanova za tržište i to u naselju Knežija u Zagrebu. Nadalje, odredbom čl. 4. Fond se obvezao da u ime i za rad proizvođača, između ostaloga, pribavi zemljište za izgradnju naselja, regulira imovinsko pravne odnose s vlasnicima zgrade i korisnicima zemljišta, te izvrši preseljenje stanara iz zgrade koje su predviđene za rušenje. Isto tako, Fond se suglasio da se pravo korištenja zemljišta potrebnog za proizvodnju stanova iz čl. 2 . tog Ugovora prenese na proizvođača preko nadležnih organa, a na zahtjev proizvođača i o njegovom trošku. Dakle, iz predmetnog Ugovora razvidno je da su se navedeni stanovi gradili za tržište.
20. Nadalje, iz odredbe čl. 4. gore navedenog Ugovora sklopljenog između Fonda za stambenu izgradnju Zagreb i Građevinskog poduzeća Vranica iz Sarajeva, proizlazi da je Fond dao suglasnost da se pravo korištenja zemljišta potrebnog za proizvodnju stanova prenese na proizvođača, dok se odredbom čl. 12. Fond obvezao po izvršenom preuzimanju pojedinog objekta izvršiti obračun preuzetih objekata odnosno stanova i prodajnu cijenu uplatiti u korist prodizvođača s tim da je GP Vranica ovlastila Fond da iz obračunate prodajne cijene prethodno naplati dospjele obveze proizvođača opdnosno GP Vranica po kreditima u smislu tog Ugovora.
21. Slijedom navedenog, iz gore navedene odredbe čl. 12. Ugovora, a imajući u vidu utvrđenja iz odredbe čl. 4. Ugovora, ne proizlazi da je tužitelj bio pošteni posjednik. Naime, temeljem odredbe čl. 12. Ugovora, Fond je samo preuzeo pojedine objekte radi prodaje te je bio dužan uplaćene iznose potom prenijeti društvu GP Vranici, pa iz toga ne proizlazi da je Fond (čak i ako je pravni prednik tužtielja) predmetne nekretnine koristio kao svoje, a što također proizlazi iz činjenice da je temeljem istog Ugovora na temelju kojeg tužitelj tvrdi da je došao u posjed spornih nekretnina , Fond dao suglasnost da se
1 1
pravo korištenja zamljišta potrebnog za proizvodnju stanova prenese na GP Vranica (čl. 4.).
22. Prema ocjeni ovog suda, iz gore navedenog je razvidno kako nije postojala namjera Fonda da posjeduje predmetne nekretnine kao vlasnik istih, već su upravo suprotno, iste predane Fondu samo radi prodaje daljnjim kupcima.
23. Dakle, posjed Fonda čak i pod pretpostavkom da je Fond pravni prednik tužitelja, bio je nepošten slijedom čega navedene nekretnine tužitelj nije mogao steći dosjelošću.
24. Nadalje, isprave na koje se poziva tužitelj odnosno potvrde o amortizaciji i ugovori iz 1965. prema ocjeni ovog suda ne predstavljaju pravni temelj stjecanja prava vlasništva, pa stoga istima tužitelj nije dokazao da mu pripada pravo vlasništva na navedenim nekretninama, niti je učinio vjerojatnim to svoje pravo u postupku pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pa je stoga neosnovano tužiteljevo pozivanje na odredbu čl. 17. st. 6. Pravilnika jer iz predmetnih isprava nije proizlazila vjerojatnost da je opravdan prijedlog za upis njegovog vlasništva.
25. Sud je ocijenio neosnovanim i tužiteljeve navode da je vlasništvo predmetnih nekretnina stekao dosjelošću. Imajući u vidu tužiteljeve tvrdnje da je u neometanom i neprekinutom posjedu od izgradnje predmetne zgrade odnosno od 1965. godine, to se u pogledu dosjelosti primjenjuju pravna pravila Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) te odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ 6/1980 i 36/1990, Narodne novine 53/1991 i 91/1996; dalje ZOVO), sve sukladno odredbi čl. 388. st. 2. ZVDSP-a kojom je propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Odredbom čl. 388. st. 3. ZVDSP-a propisano je da rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni tim Zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu, nastavljaju teći u skladu s odredbom st. 2. tog članka, ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen tim Zakonom ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu.
26. Nadalje, paragrafom 1460. OGZ-a propisano je da se dosjelost steče nije dosta da je osoba sposobna steći, a stvar da se može steći; nego je još potrebno da onaj, koji ovim načinom ima steći, doista posjeduje rečenu stvar ili pravo; uz to valja da mu je posjed zakonit, pošten i istinit, i da je trajao kroz cijelo vrijeme zakonom određeno (paragrafi 309., 316., 320., i 345.).
27. Prema paragrafu 1463. OGZ-a posjed mora biti pošten. Nepoštenje prijašnjeg posjednika ne smeta poštenom nastupniku ili nasljedniku da započne dosjelost od dana posjeda svojeg (paragraf 1493), dok prema paragrafu 1468. OGZ-a u onim mjestima, gdje još nema nikakvih urednih javnih knjiga, i gdje se stečenje stvari nepokretnih ima dokazati po sudskim spisima i po inim ispravama, ili ako stvar nije uknjižena na ime onoga, koji je doista posjeduje, dosjelost se svršuje tek poslije 30 godina.
28. Prema paragrafu 1472. OGZ-a proti fiskusu to jest, proti upraviteljima državnih dobara i državne imovine, ukoliko zastari ima mjesta (paragraf 287. 289 i
1 2
1456-1457), također proti upraviteljima dobara crkvenih, općinskih i inih dopuštenih tijela, nije dovoljno opće i redno vrijeme dosjelosti. Glede posjeda stvari pokretnih i posjeda stvari nepokretnih, ili služnosti i inih prava na pomenutim stvarima, izvršivanih, i na ime posjednika upisanih u javne knjige, posjed ima se produžiti kroz 6 godina. Prava pomenute vrste, koja na ime posjednikovo nisu upisana u javne knjige, i sva ina prava mogu se proti fiskusa i gore naznačenim povlaštenim osobama steći samo posjedom od 40 godina.
29. Iz gore navedenih pravnih pravila vidljivo je da je OGZ poznavao redovnu i izvanrednu dosjelost. Kod toga valja naglasiti da je prema Načelnom mišljenju opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda br. 3/60 od 4. travnja 1960. za redovnu dosjelost potrebno 20 godina posjedovanja, a ne 30 kako je to bilo propisano u izvornom tekstu OGZ-a. Dakle, na stjecanje prava vlasništva za razdoblje od 1945. do 1. rujna 1980. (dan stupanja na snagu ZOVO-a) primjenjuju se navedena pravna pravila OGZ-a. Odredbom čl. 28. ZOVO-a propisano je da savjesni i zakoniti posjednik pokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom tri godine, a savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina. Savjesni posjednik pokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, a kod nekretnina protekom roka od dvadeset godina. Posebno je propisano da nasljednik postaje savjestan posjednik od trenutka otvaranja nasljedstva i ako je ostavitelj bio nesavjestan posjednik, a nasljednik to nije znao niti je mogao znati, s time da vrijeme za dosjelost počinje teći od trenutka otvaranja nasljedstva.
30. Slijedom navedenog, glede kakvoće posjeda za redovnu dosjelost traži se kvalificirani posjed, što znači zakonit, istinit i pošten posjed, a za izvanrednu dosjelost dovoljno je da je posjed barem pošten.
31. Dakle, kvaliteta posjeda koja uvijek mora biti ispunjena kod stjecanja prava vlasništva bilo redovitom bilo izvanrednom dosjelošću, jest poštenje.
32. Nadalje, u odnosu na pravno sljedništvo tužitelja, valja naglasiti kako tužitelj tijekom postupka nije dokazao, iako je to sukladno odredbama čl. 7. i 219. ZPP-a bio dužan, da je pravni slijednik Gradskog fonda za stambenu izgradnju, pri čemu iz Odluke o prestanku važenja odluke o osnivaju Gradskog fonda za stambenu izgradnju (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 21/65, dalje: Odluka) proizlazi da su prema čl. 3. Odluke predmetne nekretnine prenesene na Komunalnu banku u Zagrebu.
33. Slijedom svega navedenog tužbeni je zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan (t. I. izreke).
34. Odluka o troškovima postupka iz t. II., III. i IV. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155., čl. 163. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a.
35. Tuženiku, koji je u cijelosti uspio u ovom sporu, priznat je kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25, dalje: OT), i to: za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. t. 1. OT-a) u iznosu od 500,00 EUR, za sastav
1 3
podneska od 5. listopada 2022. (Tbr. 8. t. 1. OT-a) u iznosu od 500,00 EUR, za sastav podneska od 9. rujna 2025. (Tbr. 8. t. 3. OT-a) u iznosu od 200,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 23. listopada 2023. (Tbr. 9. t. 5. OT-a) u iznosu od 100,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 25. ožujka 2024. (Tbr. 9. t. 1. OT-a) u iznosu od 500,00 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 17. rujna 2025. (Tbr. 9. t. 1. OT-a) u iznosu od 500,00 EUR. Dakle, tuženiku je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 2.300,00 EUR pa je slijedom navedenog odlučeno kao u t. II. izreke presude.
36. Tuženiku nije priznat trošak za sastav podnesaka od 12. prosinca 2022. i 17. siječnja 2025. jer isti prema ocjeni ovog suda nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a s obzirom da tuženik u predmetnim podnescima uglavnom ponavlja navode iz ranijih podnesaka, a koje je mogao istaknuti na ročištu održanom 25. ožujka 2024., odnosno 27. siječnja 2025., a za zastupanje na kojima mu je u cijelosti priznat zatraženi trošak. Nadalje, tuženiku nije priznat trošak za zastupanje na ročištu 23. listopada 2023. u zatraženom iznosu od 500,00 EUR postavljenom prema Tbr. 8. t. 1. OT-a jer se ne radi o podnesku opisanom u navedenom Tarifnom broju OT-a, već se radi u podnesku opisanom u Tbr. 8.t.3. OT-a, niti mu je priznat zatraženi trošak za zastupanje na ročištu 8. prosinca 2023. jer navedenog dana ročište nije održano pa mu stoga navedeni trošak nije niti nastao . Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke presude.
37. Odluku o parničnom trošku iz t. IV. izreke presude sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu.
Zagreb, 10. prosinca 2025.
SUDAC:
Aleksandra Gumzej
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.