REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-1547/2021-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Hrvoju Bićan, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika OTP Banka d.d., iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, kojeg zastupaju punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, po generalnoj punomoći Su-2757/17, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 12. studenog 2025. godine, održane u nazočnosti tužiteljica osobno, uz punomoćnika Hrvoja Bićan, odvjetnika iz Zagreba i Rim Đ, odvjetničke vježbenice, i zz za odvjetnike u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, kao generalnog punomoćnika tuženika po generalnoj punomoći Su-2757/17, dana 10. prosinca 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Nalaže s tuženiku, OTP banka Hrvatsko dioničko društvo, Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833, da tužitelju ĐH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.318,35 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od njegove dospjelosti pa od isplate, a kako slijedi:
6,84
EUR
od dana 13.1.2009. do isplate
12,25
EUR
od dana 16.2.2009. do isplate
10,32
EUR
od dana 13.3.2009. do isplate
7,63
EUR
od dana 15.4.2009. do isplate
6,41
EUR
od dana 11.5.2009. do isplate
5,77
EUR
od dana 17.6.2009. do isplate
6,16
EUR
od dana 17.7.2009. do isplate
4,11
EUR
od dana 10.8.2009. do isplate
5,44
EUR
od dana 15.9.2009. do isplate
2,61
EUR
od dana 23.10.2009. do isplate
5,56
EUR
od dana 26.11.2009. do isplate
8,03
EUR
od dana 24.12.2009. do isplate
10,26
EUR
od dana 1.2.2010. do isplate
10,94
EUR
od dana 17.2.2010. do isplate
13,07
EUR
od dana 18.3.2010. do isplate
15,41
EUR
od dana 16.4.2010. do isplate
20,33
EUR
od dana 18.5.2010. do isplate
20,84
EUR
od dana 14.6.2010. do isplate
28,63
EUR
od dana 16.7.2010. do isplate
36,64
EUR
od dana 23.8.2010. do isplate
34,85
EUR
od dana 20.9.2010. do isplate
31,91
EUR
od dana 20.10.2010. do isplate
31,46
EUR
od dana 22.11.2010. do isplate
50,35
EUR
od dana 22.12.2010. do isplate
44,29
EUR
od dana 21.1.2011. do isplate
46,67
EUR
od dana 23.2.2011. do isplate
47,14
EUR
od dana 16.3.2011. do isplate
43,43
EUR
od dana 15.4.2011. do isplate
56,75
EUR
od dana 25.5.2011. do isplate
66,09
EUR
od dana 28.6.2011. do isplate
76,74
EUR
od dana 26.7.2011. do isplate
80,25
EUR
od dana 26.8.2011. do isplate
61,80
EUR
od dana 27.9.2011. do isplate
61,48
EUR
od dana 25.10.2011. do isplate
59,03
EUR
od dana 14.11.2011. do isplate
288,86
EUR
od dana 14.11.2011. do isplate,
koja kamata je određena do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana, kao i da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak ovog postupka u iznosu od 2.420,85 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od dana 10. prosinca 2025. godine pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana,
II. Odbija se tužitelj ĐH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s dijelom tužbenog zahtjeva u kojem od tuženika, OTP banka Hrvatsko dioničko društvo, Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833, potražuje isplatu iznosa od ukupno 13,25 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako slijedi:
1,61
EUR
od dana 10.6.2005. do isplate
2,90
EUR
od dana 9.9.2005. do isplate
1,37
EUR
od dana 10.10.2005. do isplate
2,08
EUR
od dana 10.11.2005. do isplate
3,17
EUR
od dana 12.12.2005. do isplate
2,12
EUR
od dana 10.1.2006. do isplate.
III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika OTP Banka d.d., iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, spram tužitelja DENIS ERAK, [adresa], 10000 Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj], koje je tuženik istakao u prigovoru prijeboja u iznosu od 265,37 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na niže navedene pojedinačne iznose teku od datuma kako su niže naznačeni pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a kako slijedi: na iznos od 0,99 EUR od dana 11.05.2005. do isplate;
na iznos od 0,78 EUR od dana 09.07.2005. do isplate;
na iznos od 0,82 EUR od dana 11.08.2005. do isplate;
na iznos od 0,81 EUR od dana 14.02.2006. do isplate;
na iznos od 1,49 EUR od dana 11.03.2006. do isplate;
na iznos od 3,26 EUR od dana 11.04.2006. do isplate;
na iznos od 2,60 EUR od dana 11.05.2006. do isplate;
na iznos od 2,86 EUR od dana 13.06.2006. do isplate;
na iznos od 3,99 EUR od dana 11.07.2006. do isplate;
na iznos od 4,44 EUR od dana 11.08.2006. do isplate;
na iznos od 3,47 EUR od dana 12.09.2006. do isplate;
na iznos od 2,60 EUR od dana 11.10.2006. do isplate;
na iznos od 5,51 EUR od dana 11.11.2006. do isplate;
na iznos od 4,55 EUR od dana 12.12.2006. do isplate;
na iznos od 6,82 EUR od dana 11.01.2007. do isplate;
na iznos od 7,39 EUR od dana 13.02.2007. do isplate;
na iznos od 7,99 EUR od dana 13.03.2007. do isplate;
na iznos od 9,33 EUR od dana 12.04.2007. do isplate;
na iznos od 12,11 EUR od dana 11.05.2007. do isplate;
na iznos od 11,84 EUR od dana 12.06.2007. do isplate;
na iznos od 14,00 EUR od dana 11.07.2007. do isplate;
na iznos od 11,68 EUR od dana 11.08.2007. do isplate;
na iznos od 11,78 EUR od dana 11.09.2007. do isplate;
na iznos od 14,43 EUR od dana 11.10.2007. do isplate;
na iznos od 12,25 EUR od dana 13.11.2007. do isplate;
na iznos od 14,76 EUR od dana 14.12.2007. do isplate;
na iznos od 10,19 EUR od dana 11.01.2008. do isplate;
na iznos od 8,73 EUR od dana 14.02.2008. do isplate;
na iznos od 4,40 EUR od dana 15.03.2008. do isplate;
na iznos od 7,15 EUR od dana 11.04.2008. do isplate;
na iznos od 9,37 EUR od dana 13.05.2008. do isplate;
na iznos od 9,69 EUR od dana 11.06.2008. do isplate;
na iznos od 10,37 EUR od dana 11.07.2008. do isplate;
na iznos od 11,43 EUR od dana 12.08.2008. do isplate;
na iznos od 10,86 EUR od dana 11.09.2008. do isplate;
na iznos od 5,13 EUR od dana 11.10.2008. do isplate;
na iznos od 0,51 EUR od dana 11.11.2008. do isplate;
na iznos od 4,99 EUR od dana 13.12.2008. do isplate.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj je dana 04.03.2021. godine podnio tužbu protiv tuženika radi isplate, u kojoj navodi da je tužitelj dana 15.04.2005. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 77290/05, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.060,00 CHF obračunatom prema prodajnom deviznom tečaju tuženika vrijedećem na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U članku 8. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan plaćanja za CHF. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu.
2. Tužitelj navodi da u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
3. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, pa su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
4. Dana 03.09.2019.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje posl.br. Rev 2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, pa sve navedeno potvrđuje osnovu tužbe u dijelu tražene isplate temeljem ugovorenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.
5. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.
6. Imajući u vidu sve navedeno u ovoj tužbi, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, što nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita.
7. Tužitelj navodi da je dana 14.11.2011.g. prijevremenom otplatom u cijelosti podmirio sve obveze po predmetnom kreditu, a da je tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana konačne otplate kredita, pa je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konačne otplate kredita iznose anuiteta koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita - ukupno iznos od 7.949,91 kn uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Tužitelj navodi i da je dana 14.11.2011.g. uvećanom uplatom u cijelosti zatvorio kredit te je također zbog opisanog povećanja tečaja navedenom uplatom preplatio iznos od 2.176,44 kn, što znači da je tužitelj ukupno preplatio iznos od 10.126,35 kn uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese sljedeću presudu:
„Nalaže s tuženiku OTP banka Hrvatsko dioničko društvo, Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833, da tužitelju ĐH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 10.126,35 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće na pojedini mjesečni iznos kao je to tužitelj naveo u samoj tužbi, kao i da naknadi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do dana 31.07.2015.g. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015.g. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.
8. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj osporava sve prigovore i navode tuženika koji su u suprotnosti s navodima i tvrdnjama tužitelja, smatrajući da su te tvrdnje tuženika neosnovane, kao i njegovi prigovori.
9. Tužitelj svojim podneskom od 07.12.2022. godine navodi nakon provođenja financijskog vještačenja po Centru za financijska vještačenja d.o.o. tužitelj na isti nema primjedbi na nalaz i mišljenje obzirom je isti izrađen u cijelosti u skladu s pravilima struke i spisu priležećoj dokumentaciji. Obrazlaže da je vještak ispravno utvrdio i u Tabeli 1 nalaza i mišljenja (točka 2.) prikazao kunske iznose anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao prema ugovorenom tečaju na dan plaćanja pojedinog anuiteta i kunske iznose anuiteta koje bi bio dužan platiti da je za cijelo vrijeme vrijedio ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita, te je potom ispravno utvrdio razlike tih iznosa po mjesecima. Vještak je ispravno utvrdio i u navedenoj tabeli prikazao razliku u iznosu prijevremene otplate primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na prijevremenu otplatu primjenom tečaja na dan isplate kredita. Zbrajanjem razlike između anuiteta s osnove promjene tečaja i razlike između prijevremene otplate s osnove promjene tečaja ispravno je vještak utvrdio iznos od 10.032,96 kn, pa slijedom iznesenog, tužitelj ovim svojim podneskom uređuje i usklađuje svoj tužbeni zahtjev s istim financijskim nalazom i mišljenjem na način da tako predlaže da sud donese slijedeću presudu:
„Nalaže s tuženiku, OTP banka Hrvatsko dioničko društvo, Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 da tužitelju ĐH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 10.032,96 kuna / 1.331,60 EUR , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose iskazane i u kunama i u EUR, a kao je to tužitelj naveo u svom podnseku od 07.12.2022. godine, kao i da naknadi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do dana 31.07.2015.g. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015.g. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.
10. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj nakon dopunskog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. očituje se na isto i navodi da je vještak u Tabeli (u stupcu 15 (Manje plaćeno zbog pada tečaja (EUR)) prikazao negativne iznose razlike anuiteta do kojih dolazi u razdoblju kada je tečaj CHF spram kune bio niži od tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita (ukupna negativna razlika od 265,37 EUR tzv. “potplaćeni anuiteti”). U odnosu na navedeno tužitelj ističe kako njegov konačni tužbeni zahtjev svakako ne može biti postavljen drugačije nego da traži preplatu koja se temelji isključivo na pozitivnoj razlici, samo glede razdoblja kada je obveza bila viša od početne i kada je dolazilo do stjecanja bez osnove u korist imovine tuženika, dakle u stupcu 14 dopune nalaza izračunatih 1.331,60 EUR preplate tužitelja s osnove ništetnosti valutne klauzule.
11. Slijedom iznesenog, tužitelj ističe kako za predmetni tužbeni zahtjev nije relevantan dio utvrđenja vještaka u kojem je prikazao „potplaćene“ iznose u razdobljima kada je tečaj bio niži od početnog (negativna razlika od 265,37 EUR), obzirom tuženik do danas nije istaknuo protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja navedene protutražbine (265,37 EUR), a kako bi naslovni sud mogao svojom konstitutivnom odlukom izvršiti procesnopravni prijeboj ili usvajanjem protutužbenog zahtjeva naložiti tužitelju plaćanje potplaćenih iznosa tuženiku. S druge strane, jasno je da ne postoje nikakvi uvjeti za materijalnopravni prijeboj, jer se ne radi o tražbini za koju je tuženik prije podnošenja tužbe izjavio prijeboj tužitelju, a niti postoje ostale pretpostavke za isto.
„Tuženik može do zaključenja prethodnog postupka pred sudom podnijeti kod istog suda protutužbu, ako je zahtjev protutužbe u vezi s tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protutužbom traži utvrđenje kakva prava ili pravnog odnosa o čijem postojanju ili nepostojanju ovisi u cijelosti ili djelomično odluka o tužbenom zahtjevu.“ (čl. 189. Zakona o parničnom postupku)
„Na pripremnom ročištu prigovor radi prebijanja može se istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. Materijalnopravni prigovori mogu se isticati i nakon toga, ali se radi njihova opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz članka 299. stavka 2. ovoga Zakona.“ (čl. 288.a Zakona o parničnom postupku)
Stoga propust tuženika da do zaključenja prethodnog postupka istakne procesnopravni prigovor radi prebijanja ili postavi protutužbeni zahtjev dovodi do okolnosti da sud nije ovlašten samostalno prebiti tzv „potplaćene anuitete“.
12. Tužitelj također ističe kako je jasno da se ne radi o djelomičnom podmirenju tužbenog zahtjeva koje bi sud mogao samostalno utvrđivati na temelju dokaza u spisu, već je sud isključivo vezan raspolaganjima tuženika u tom smjeru, a koja su u ovom slučaju izostala, pa na osnovi iznesenog, sud u pogledu tužbenog zahtjeva tužitelja mora postupati u okviru istoga i ne smije isti prekoračiti na način da tuženiku priznaje tražbine koje isti nije istaknuo.
13. Podredno, ukoliko bi sud iz nekog razloga smatrao osnovanim raspravljati o negativnim tečajnim razlikama u smislu da bi tako utvrđeni iznosi predstavljali potraživanje tuženika koje bi se moglo prebiti s tražbinom tužitelja, tužitelj ističe da tužitelj ne spori da je u određenim mjesecima tijekom otplate kredita plaćao anuitete po tečaju nižem od početnog, ali tuženik zbog toga nema pravo isticati svoju tražbinu, jer tužitelj temeljem takvog plaćanja anuiteta nije ništa primio bez osnove, obzirom takvim plaćanjem anuiteta po nižem tečaju tuženikova imovina nije niti u jednom dijelu bez osnove prešla u imovinu tužitelja na način da bi tuženik zbog ništetnosti odredbi tužitelju nešto previše platio. Tužitelj ističe obzirom na navedeno da ne postoji nikakva zakonska osnova tuženika za postojanje njegove protutražbine te tužitelj stoga poziva tuženika da objasni sudu temeljem koje pravne osnove bi eventualno istaknuo prigovor radi prebijanja.
14. Tužitelj naglašava da tuženik u svakom slučaju nema pravo pozivati se na utvrđenja o ništetnosti iz kolektivnog spora, jer su ista ustanovljena isključivo u korist potrošača, obzirom je upravo tuženik, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ugovorio ništetne odredbe, pa bi bilo apsurdno kada bi tuženik temeljem takve ništetnosti mogao zasnivati protutražbinu na svojoj strani.
15. Isto tako, zahtjevi tuženika glede utvrđene negativne razlike su u zastari jer, obzirom su sva utvrđenja kolektivnog spora glede ništetnosti ustanovljena isključivo u korist potrošača, tako se i stajalište o prekidu zastare potraživanja ne može primijeniti na tuženika, slijedom čega zastarni rok za stjecanje bez osnove od 5 godina za tuženika nikada nije prekinut te je do danas istekao za sve iznose na koje se poziva tuženik. Stoga tužitelj u odnosu na cjelokupne tražbine koje bi činile navodno potraživanje tuženika ističe prigovor zastare u cijelosti.
16. Slijedom navedenog predlaže se zanemariti kao irelevantan dio utvrđenja vještaka o negativnim tečajnim razlikama, obzirom utvrđeni iznosi ne predstavljaju pravno osnovanu tražbinu tuženika prema tužitelju, niti je navedene iznose sud ovlašten samoinicijativno prebiti s potraživanjem tužitelja, sve iz razloga kako je prethodno izneseno.
17. Dakle, imajući u vidu navedeno u ovom podnesku, tužitelj ističe kako nema primjedbi na nalaz i mišljenje u dijelu koji se odnosi na utvrđenu preplatu tužitelja uslijed ništetnosti valutne klauzule CHF obzirom je izrađen sukladno pravilima struke i spisu priležećoj dokumentaciji, te da je vještak ispravno utvrdio i prikazao iznose anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao prema ugovorenom tečaju na dan plaćanja pojedinog anuiteta kao i kunske iznose anuiteta koje bi bio dužan platiti da je za cijelo vrijeme trajanja kredita pa do dana konačne otplate kredita, vrijedio ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita (početni otplatni plan).
18. Vještak ispravno utvrdio razlike tih iznosa po mjesecima i preplatu u korist tužitelja s osnove ništetnosti valutne klauzule od ukupno 1.331,60 EUR. Slijedom svega, razvidno je da je financijskim vještačenjem utvrđen gotovo isti ukupan iznos preplate koji je tužitelj utužio (1.331,60 EUR naspram utuženih ?? EUR) te je u cijelosti opravdana visina tužbenog zahtjeva, a koju tužitelj specificira sukladno izračunu vještaka, pa slijedom svega, tužitelji predlažu da Naslovni sud po provedenom postupku donese sljedeću presudu: Nalaže s tuženiku, OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da tužitelju [adresa], 10000 Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.331,60 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kao u podnesku od 07.12.2022. godine, ali sada iskazanim potraživanjima samo u EUR, kao službenoj valuti Republike Hrvatske, te naknadu parničnih troškova zajedno sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.
19. Tužitelj podneskom od 25.09.2024. godine očituje se na prigovor radi prijeboja i navodi da je tuženik isticanjem prigovora radi prijeboja priznao postojanje tražbine tužitelja te bi slijedom toga zapravo u potpunosti bilo nepotrebno očitovati se na sve ostale navode tuženika iz odgovoru na tužbu. Isticanjem ovog prigovora tuženika, tražbina tužitelja postaje u potpunosti nesporna i priznata, jer sukladno zakonu ne možete istaknuti prigovor prijeboja, a da ne priznajete tražbinu s kojom navodno prebijate svoju tražbinu.
20. Neovisno navedenom, s obzirom da se tuženikov prigovor prijeboja temelji na tzv. negativnim razlikama, tako se prigovor radi prijeboja može smatrati i prigovorom negativnih tečajnih razlika. Tako se tužitelj očituje i na sam prigovor negativnih tečajnih razlika na način da u odnosu na istaknut prigovor radi prijeboja u iznosu od 265,37 EUR, koji tuženik ističe s osnove potplaćenih anuiteta, kad je tečaj bio niži od početno ugovorenog, tužitelj navodi da tuženik nema pravo isticati svoju tražbinu, jer tužitelj temeljem takvog plaćanja anuiteta nije ništa primio bez osnove, obzirom takvim plaćanjem anuiteta po nižem tečaju tuženikova imovina nije niti u jednom dijelu bez osnove prešla u imovinu tužitelja na način da bi tuženik zbog ništetnosti odredbi tužitelju nešto previše platio. Tužitelj ističe da ako je tužitelj npr. platio tuženiku za jedan mjesec dužni anuitet od 800,00 EUR, a po početnom tečaju bi platio, recimo, 1.000,00 EUR, nije time imovina banke u iznosu razlike od 200,00 EUR bez osnove prešla u imovinu tužitelja već je tužitelj jednostavno banci platio manje, pa slijedom iznesenog, ne postoji nikakva zakonska osnova tužitelja za postojanje njegove protutražbine te tužitelj stoga poziva tuženika da objasni sudu temeljem koje pravne osnove ističe prigovor radi prebijanja.
21. Također, tužitelj ističe da se tuženik u svakom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja o ništetnosti iz kolektivnog spora jer su ista ustanovljena isključivo u korist potrošača, obzirom je upravo tuženik, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ugovorio ništetne odredbe, pa bi bilo apsurdno kada bi tuženik temeljem takve ništetnosti mogao zasnivati protutražbinu na svojoj strani.
22. Nadalje, zahtjevi tuženika su u zastari jer, obzirom su sva utvrđenja kolektivnog spora glede ništetnosti ustanovljena isključivo u korist potrošača, tako se i stajalište o prekidu zastare potraživanja ne može primijeniti na tuženika, slijedom čega zastarni rok za stjecanje bez osnove od 5 godina za tuženika nikada nije prekinut te je do danas istekao za sve iznose na koje se poziva tuženik u svom prigovoru. Stoga tužitelj u odnosu na cjelokupne tražbine iz predmetnog prigovora radi prebijanja ističe prigovor zastare u cijelosti, pa slijedom svega iznesenog, tužitelj predlaže se odbiti kao neosnovan prigovor radi prijeboja, te u u cijelosti odbiti istaknute prigovore kao neosnovane, te usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tuženika na podmirenja parničnih troškova.
23. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj usklađuje svoj tužbeni zahtjev na način da naznačava dospjelost pojedinih mjesečnih iznosa koje potražuje od dana kada je tužitelj izvršio pojedino plaćanje, a ne od dana dospjelosti naznačene u otplatnom planu, pa tako svojim podneskom od 15.05.2025. godine:
24. Tužitelj navodi da je vještak je ispravno utvrdio i u Tabeli 1 nalaza i mišljenja (točka 2.) prikazao kunske iznose anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao prema ugovorenom tečaju na dan plaćanja pojedinog anuiteta i kunske iznose anuiteta koje bi bio dužan platiti da je za cijelo vrijeme vrijedio ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita, te je potom ispravno utvrdio razlike tih iznosa po mjesecima. Vještak je ispravno utvrdio i u navedenoj tabeli prikazao razliku u iznosu prijevremene otplate primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na prijevremenu otplatu primjenom tečaja na dan isplate kredita. Zbrajanjem razlike između anuiteta s osnove promjene tečaja i razlike između prijevremene otplate s osnove promjene tečaja ispravno je vještak utvrdio iznos od 10.032,96 kn.
25. Slijedom svega, razvidno je da je financijskim vještačenjem utvrđen gotovo isti ukupan iznos preplate koji je tužitelj utužio (10.032,96 kn naspram utuženih 10.126,35 kn) te je u cijelosti opravdana visina tužbenog zahtjeva, koju tužitelj precizira u skladu s Tabelom 1 iz točke 2 nalaza .
26. Slijedom svega, tužitelj predlaže da sud nakon što je tužitelj uskladio svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka Centar za financijska vještačenje d.o.o. da sud po provedenom postupku donese sljedeću presudu: „Nalaže s tuženiku, OTP banka Hrvatsko dioničko društvo, Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 da tužitelju ĐH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.331,60 EUR , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
1,61
EUR
od dana 10.6.2005. do isplate
2,90
EUR
od dana 9.9.2005. do isplate
1,37
EUR
od dana 10.10.2005. do isplate
2,08
EUR
od dana 10.11.2005. do isplate
3,17
EUR
od dana 12.12.2005. do isplate
2,12
EUR
od dana 10.1.2006. do isplate
6,84
EUR
od dana 13.1.2009. do isplate
12,25
EUR
od dana 16.2.2009. do isplate
10,32
EUR
od dana 13.3.2009. do isplate
7,63
EUR
od dana 15.4.2009. do isplate
6,41
EUR
od dana 11.5.2009. do isplate
5,77
EUR
od dana 17.6.2009. do isplate
6,16
EUR
od dana 17.7.2009. do isplate
4,11
EUR
od dana 10.8.2009. do isplate
5,44
EUR
od dana 15.9.2009. do isplate
2,61
EUR
od dana 23.10.2009. do isplate
5,56
EUR
od dana 26.11.2009. do isplate
8,03
EUR
od dana 24.12.2009. do isplate
10,26
EUR
od dana 1.2.2010. do isplate
10,94
EUR
od dana 17.2.2010. do isplate
13,07
EUR
od dana 18.3.2010. do isplate
15,41
EUR
od dana 16.4.2010. do isplate
20,33
EUR
od dana 18.5.2010. do isplate
20,84
EUR
od dana 14.6.2010. do isplate
28,63
EUR
od dana 16.7.2010. do isplate
36,64
EUR
od dana 23.8.2010. do isplate
34,85
EUR
od dana 20.9.2010. do isplate
31,91
EUR
od dana 20.10.2010. do isplate
31,46
EUR
od dana 22.11.2010. do isplate
50,35
EUR
od dana 22.12.2010. do isplate
44,29
EUR
od dana 21.1.2011. do isplate
46,67
EUR
od dana 23.2.2011. do isplate
47,14
EUR
od dana 16.3.2011. do isplate
43,43
EUR
od dana 15.4.2011. do isplate
56,75
EUR
od dana 25.5.2011. do isplate
66,09
EUR
od dana 28.6.2011. do isplate
76,74
EUR
od dana 26.7.2011. do isplate
80,25
EUR
od dana 26.8.2011. do isplate
61,80
EUR
od dana 27.9.2011. do isplate
61,48
EUR
od dana 25.10.2011. do isplate
59,03
EUR
od dana 14.11.2011. do isplate
288,86
EUR
od dana 14.11.2011. do isplate,
sve u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do
dana 31.07.2015.g. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope
Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015.g. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da naknadi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do dana 31.07.2015.g. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015.g. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.“
27. Kod ovakve specifikacije tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 15.05.2025. godine tužitelj ustraje do zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari, a troškove postupka potražuje prema troškovniku koji je dostavio u spis do zaključenja glavne rasprave, kao i što je nadopunjen na ročištu kod ovog suda dana 12.11.2025., a na iste troškove potražuje i zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.
28. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužitelj u tužbi svojim kondemnatornim tužbenim zahtjevom kojim traži od suda da naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.126,35 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na pojedine iznose teku od dospijeća tih iznosa do isplate, te da tužitelj smatra kako je navedeni iznos preplatio uslijed postupanja tuženika temeljem ugovornih odredbi kojima je ugovorena obveza povrata kredita uz valutnu klauzulu švicarskog franka, za koju tužitelj smatra da je ništetna.
29. Tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata, te predlaže da sud odbije predmetni tužbeni zahtjev iz sljedećih razloga:
a. Tuženik ističe prigovor nedostatka pasivne legitimacije.
b. Tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.
c. Tuženik ističe i da je potraživanje tužitelja zastarjelo, te smatra da tužitelj nije svojom radnjom prekinuo tijek zastare (podnošenjem tužbe);
- Podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru. Tužitelj nije niti bio stranka kolektivnog spora.
- Zastarni rok je kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom.
d. odredbe ugovora o valutnoj obvezi nisu ništetne.
- Iste su dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima.
- U skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive.
- Tužitelj je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten.
e. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati.
f. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda) ne obvezuje sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove, jer da na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove; kao i što tuženik napominje kako su predmet ocjene kolektivnog spora bili kunski krediti s valutnom klauzulom vezanom u CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, koje su banke odobravale na duže razdoblje (od 15 do 30 godina), a koji su bili namjenski krediti i to u pravilu stambeni krediti. Predmet ovog spora je ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila s rokom otplate od 84 mjeseca. Stoga, u konkretnom slučaju radi se o potpuno drugačijem ugovoru o kreditu za razliku od dugoročnih stambenih kunskih kredita s valutnom klauzulom vezanom uz CHF i promjenjivom kamatnom stopom.
30. Tuženik obrazlaže sve svoje prigovore, a posebice prigovor zastare za cjelokupni iznos naveden u tužbenom zahtjevu jer je zastara nastupila protekom roka od 5 godina nakon isplate svakog pojedinog anuiteta. Budući da iz dokumentacije koja je dostavljena uz tužbu proizlazi kako je posljednji anuitet isplaćen 14. studenog 2011. godine, tuženik ističe da je zastara nastupila 14. studenog 2016. godine, a predmetna tužba podnesena je sudu 4. ožujka 2021. godine. Dakle, cjelokupno tužiteljevo potraživanje iz tužbe je zastarjelo.
31. Nadalje, u povodu eventualnog argumenta da kolektivna tužba prekida zastaru, tuženik ističe da je kolektivna tužba apstraktne pravne prirode i pruža preventivnu zaštitu kolektivnih prava, slijedom čega se konkretna prava potrošača štite samo na posredan i apstraktan način pa smisao vođenja postupka kolektivne zaštite nije produljenje zastarnog roka za pojedine potrošače, kako bi eventualno naknadno ostvarili pravo na restituciju, a koje pravo bi temeljem Zakona o obveznim odnosima već do tada zastarjelo. Obzirom da se isključivo individualnom tužbom svakog pojedinog potrošača može tražiti isplata iznosa za koje tužitelj smatra da ih je tuženik stekao bez pravne osnove, zastarni rok se računa pojedinačno od svake mjesečne isplate. Stoga, obzirom da bi se u tom slučaju radilo o institutu stjecaja bez osnove trebalo bi primijeniti opće pravilo o zastarnom roku iz Zakona o obveznim odnosima o petogodišnjem zastarnom roku, te se poziva na odredbu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano kada se zastarni rok prekida, te napominje da kolektivna tužba nije vjerovnikova radnja, nego radnja treće osobe (podnositelja kolektivne tužbe) niti se njome traži utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje pojedinog eventualnog prava na isplatu.
32. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača izričito navodi da pokretanje i vođenje postupka temeljem kolektivne tužbe ne sprječava potrošača da pokrene postupak radi naknade štete, ako smatra da mu je ista nastala, pritom ne navodeći posebne zastarne rokove, niti mogućnost da kolektivna tužba prekida zastaru. Protivi se tvrdnji tužitelja da bi kolektivnom tužbom u ovom predmetu prekinuta zastara.
33. Tuženik ističe da je čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN, 37/2005, dalje: ZOO) dopuštena valutna obveza, te osporava da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila ništetna, da se radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti u kolektivnom sporu, te da to ne znači nužno da je isto decidirano određeno za svaki slučaj, kao niti da je tužitelj bio prosječni potrošač.
34. Tuženik obrazlaže pojam prosječnog potrošača, te se tuženik poziva na odredbe Direktive koja utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test i da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici pojedine zemlje, a što moraju utvrđivati nacionalni sudovi i tijela, ali u skladu s odredbama Direktive, te da nacionalni sudovi u pojedinačnim parnicama, poput ove trebaju utvrditi jesu li bila ispunjenja tri glavna uvjeta iz Direktive, prilikom stupanja u poslovni odnos s potrošačem, a to su:
1) je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, 2) je li potrošač prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i
3) je li bio oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja.
35. Tuženik obrazlaže zašto smatra da nisu ispunjeni uvjeti po kojima bi tužitelj u ovom sporu trebao dobiti sudsku zaštitu, te isto detaljno objašnjava u odgovoru na tužbu. Tuženik napominje da se tužitelj nakon svake promjene iznosa mjesečnog anuiteta, kao i u slučaju bilo koje druge okolnosti s kojom eventualno nije bio zadovoljan, mogao obratiti tuženiku kako bi zajednički razmotrili mogućnosti otklanjanja okolnosti zbog kojih je tužitelj bio nezadovoljan, kao i da je predmetni ugovor bio solemniziran, tj. potvrđen od strane javnog bilježnika kojom je prilikom, javni bilježnik tužitelja upozorio na obveze koje za njega iz Ugovora proizlaze, a osobito u vidu jasnoće svih ugovornih odredbi. Tužitelj je pred javnim bilježnikom izričito izjavio da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredaba Ugovora. Tužitelj je isto tako pred javnim bilježnikom izjavio da prihvaća pravne posljedice koje za njega iz Ugovora proizlaze te da to odgovara njegovoj volji, što smatra da umanjuje tužiteljevu uspješnost u tvrdnji da bi predmetne ugovorne odredbe takvog ugovora bile ništetne.
36. Tuženik navodi da je primjena valute švicarskog franka s odgovarajućom kamatnom stopom u odnosu na druge valute, primjerice EUR bila je povoljnija u trenutku sklapanja ugovora. I to je rizik na koji je tužitelj pristao, a koji je bio izričito naveden u ugovoru.
37. Tuženik naglašava da je tužitelj imao mogućnost izbora između više ponuđenih kredita s različitim valutnim klauzulama i različitim kamatnim stopama i da je odluka za ovu vrstu Ugovora bila isključivo njegova, a da nije bilo moguće predvidjeti kakvo će stanje na tržištu biti u sljedećih 7 i/ili više godina te shodno tome tuženik nije mogao obavijestiti tužitelja o nečemu o čemu niti sam nije imao nikakvih saznanja. Tuženik je na rizik ugovaranja valutne klauzule savjesno upozorio tužitelja i to je jasno i razumljivo navedeno u Ugovoru, te ističe da je tužitelj imao i mogućnost zahtijevati izmjenu ugovora radi promijenjenih okolnosti. Tuženik se poziva i na odredbe Suda EU. Tuženik je tužitelja prilikom potpisivanja Ugovora upozorio na rizik ugovaranja valutne klauzule kao i na mogućnost rasta ili pada tečaja švicarskog franka u odnosu na HRK, te da zbog događaja koji su uslijedili na globalnom ekonomskom tržištu uslijedili, predstavljaju izvanredne događaje koje nitko nije mogao predvidjeti, pa tako niti tuženik. Stoga tuženik smatra da iz navedenih razloga nema osnove za njegovu odgovornost za povećanje mjesečnih anuiteta jer isti za nadolazeće promjene nije mogao znati, niti na njih utjecati niti ih je on skrivio.
38. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, navodeći da tužitelj u stvari, traži fiksiranje tečaja HRK za valutu CHF na dan isplate kredita za cijelo razdoblje otplate kredita, iako je Ugovorom jasno definirano da se ugovara valutna klauzula. U tom slučaju radilo bi se o kunskom kreditu, što predstavlja u potpunosti drugu vrstu ugovora uz drugačije uvjete koji u vrijeme sklapanja Ugovora nisu niti postojali na tržištu.
39. Isto tako, tuženik ističe kako je tužitelj glavnicu kredita uvijek dužan vratiti kreditoru (u konkretnom slučaju tuženiku), stoga je zahtjev za isplatom iznosa od 2.176,44 kn, za koji se pretpostavlja da se odnosi na glavnicu kredita, u cijelosti neosnovan.
40. Tuženik, zaključno, ističe kako tužitelj nema pravo za zakonske zatezne kamate s obzirom da tuženik nije bilo nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, te da ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Tužitelj bi u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, eventualno imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu.
41. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku.
42. U daljnjem tijeku postupka, nakon provođenja financijskog vještačenja u ovoj pravnoj stvari, tuženik svojim podneskom od 16.01.2023. navodi da je dana 30. prosinca 2022.g. primio podnesak tužitelja od 2. prosinca 2022.g. kojim tužitelj djelomično povlači tužbu i tužbeni zahtjev, kao i da je tuženik primio Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb (dalje u tekstu: nalaz i mišljenje), pa se ovim svojim podneskom tuženik očituje na navedeni podnesak tužitelja i nalaz i mišljenje vještaka tuženik se ovim putem očituje na način da je tužitelj tužbom postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je zahtijevao isplatu iznosa od 10.126,35 kn, s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama bez naznake od kojeg do kojeg datuma navedene zatezne kamate teku, dok je podneskom od 2. prosinca 2022.g. tužitelj postavio zahtjev za isplatom iznosa od 10.032,96 kn / 1.331,60 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznose kako su navedeni u podnesku 2. prosinca 2022.g., pa je tako tužitelj podneskom od 2. prosinca 2022.g. povukao tužbu i smanjio tužbeni zahtjev. Tuženik ovime pristaje na djelomično povlačenje tužbe te potražuje parnični trošak prema troškovniku.
43. Tuženik ističe kako vještak u nalazu i mišljenju u Tabeli 1. nije prikazao da su tijekom razdoblja od 10.02.2006.g. do 12.01.2009.g. anuiteti po predmetnom kreditu iznosili manje od anuiteta određenog po početno ugovorenim uvjetima (po tečaju CHF – HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita). Drugim riječima, tijekom navedenog razdoblja ne postoji nikakva preplata po predmetnom kreditu, nego su po predmetnoj kreditnoj partiji uplaćivani manji iznosi od iznosa početno ugovorenog anuiteta jer je tijekom navedenog razdoblja tečaj CHF prema HRK konstantno padao, pa da tako vještak u Tabeli 1 nije prikazao tzv. negativne razlike, odnosno činjenicu da su u tom razdoblju uplaćivani manji iznosi od početno ugovorenog anuiteta, nego je naveo da razlika iznosi „0,00 kn“, a što je matematički netočno.
44. Tuženik ističe da je vještak u nalazu i mišljenju prilikom konačnog izračuna dužan uzeti u obzir činjenicu da je tečaj CHF – HRK tijekom razdoblja 10.02.2006.g. do 12.01.2009.g. konstantno padao i da je po predmetnom kreditu plaćeno manje od početno ugovorenog anuiteta preračunatog u HRK prema tečaju HRK – CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita.
45. Tuženik napominje kako je prilikom vještačenja i donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno uzeti u obzir sve iznose koji su uplaćivani na ime dospjelih obveza po predmetnom Ugovoru o kreditu, dakle potrebno je uzeti u obzir i tzv. pozitivne i tzv. negativne tečajne razlike valute CHF prema HRK, pa slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu donijeti odluku u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim od sudova više instance.
46. Obzirom da je tuženik inzistirao na uračunavanju manje plaćenog u ono više plaćeno, to je sud odredio provođenje i dopunskog financijskog očitovanja financijskog vještačenja po Centru za financijska vještačenja d.o.o. na te okolnosti koje ističe tuženik.
47. Nakon što je provedeno dopunsko financijsko vještačenje po sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o. na okolnosti utvrđenja visine tzv. manje plaćenog, tuženik svojim podneskom od 24.04.2024. godine ističe da ostaje kod svih navoda i prigovora koje je iznio u odgovoru na tužbu te tuženik ovime ističe prigovor prijeboja (materijalnopravni prigovor) u iznosu od 265,37 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na niže navedene pojedinačne iznose teku od datuma kako su niže naznačeni pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,
na iznos od 0,99 EUR od dana 11.05.2005. do isplate;
na iznos od 0,78 EUR od dana 09.07.2005. do isplate;
na iznos od 0,82 EUR od dana 11.08.2005. do isplate;
na iznos od 0,81 EUR od dana 14.02.2006. do isplate;
na iznos od 1,49 EUR od dana 11.03.2006. do isplate;
na iznos od 3,26 EUR od dana 11.04.2006. do isplate;
na iznos od 2,60 EUR od dana 11.05.2006. do isplate;
na iznos od 2,86 EUR od dana 13.06.2006. do isplate;
na iznos od 3,99 EUR od dana 11.07.2006. do isplate;
na iznos od 4,44 EUR od dana 11.08.2006. do isplate;
na iznos od 3,47 EUR 0od dana 12.09.2006. do isplate;
na iznos od 2,60 EUR od dana 11.10.2006. do isplate;
na iznos od 5,51 EUR od dana 11.11.2006. do isplate;
na iznos od 4,55 EUR od dana 12.12.2006. do isplate;
na iznos od 6,82 EUR od dana 11.01.2007. do isplate;
na iznos od 7,39 EUR od dana 13.02.2007. do isplate;
na iznos od 7,99 EUR od dana 13.03.2007. do isplate;
na iznos od 9,33 EUR od dana 12.04.2007. do isplate;
na iznos od 12,11 EUR od dana 11.05.2007. do isplate;
na iznos od 11,84 EUR od dana 12.06.2007. do isplate;
na iznos od 14,00 EUR od dana 11.07.2007. do isplate;
na iznos od 11,68 EUR od dana 11.08.2007. do isplate;
na iznos od 11,78 EUR od dana 11.09.2007. do isplate;
na iznos od 14,43 EUR od dana 11.10.2007. do isplate;
na iznos od 12,25 EUR od dana 13.11.2007. do isplate;
na iznos od 14,76 EUR od dana 14.12.2007. do isplate;
na iznos od 10,19 EUR od dana 11.01.2008. do isplate;
na iznos od 8,73 EUR od dana 14.02.2008. do isplate;
na iznos od 4,40 EUR od dana 15.03.2008. do isplate;
na iznos od 7,15 EUR od dana 11.04.2008. do isplate;
na iznos od 9,37 EUR od dana 13.05.2008. do isplate;
na iznos od 9,69 EUR od dana 11.06.2008. do isplate;
na iznos od 10,37 EUR od dana 11.07.2008. do isplate;
na iznos od 11,43 EUR od dana 12.08.2008. do isplate;
na iznos od 10,86 EUR od dana 11.09.2008. do isplate;
na iznos od 5,13 EUR od dana 11.10.2008. do isplate;
na iznos od 0,51 EUR od dana 11.11.2008. do isplate;
na iznos od 4,99 EUR od dana 13.12.2008. do isplate.
48. Tuženik navodi da gore navedeni iznos od 265,37 EUR (kao i datume dospijeća pojedinih iznosa navedenih u točki 1. ovog podneska) koji tuženik ovim podneskom stavlja u prijeboj utvrdio je u svom nalazu i mišljenju stalni sudski vještak Petra Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba, te da slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu donijeti odluku u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim od sudova više instance te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove ovog postupka.
49. U daljnjem tijeku postupka, tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 15.05.2025. godine u odnosu na tijek zatražene zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose, odnosno, preinaci tužbenog zahtjeva u cijelosti, te djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva. U slučaju da sud dopusti preinaku tuženik ističe prigovor zastare tako postavljenog tužbenog zahtjeva. Ističe da nema daljnjih dokaznih prijedloga, a da sud donese odluku temeljem stanja spisa, te ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda i istaknutih prigovora, kao i kod istaknutog prigovora prijeboja. Tuženik potražuje trošak postupka, kao i trošak ročišta od 12.11.2025. po načelu culpe u iznosu od 100 bodova uvećano za 25% PDV-a, a na sve troškove zateznu kamatu tekuću od presuđenja pa do isplate.
50. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u spis dostavljenu dokumentaciju po strankama, proveo je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Centar za financijska vještačenje d.o.o., te dopunsko pismeno vještačenje po sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o, saslušao tužitelja osobno kao stranku, pa kako stranke izričito navode nakon tako provedenog postupka, da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi i donio je odluku temeljem stanja spisa na dan 12.11.2025. godine, a kao u izreci.
51. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je konačno specificiran tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao pod toč. I. izreke, a da je tuženikov prigovor prijeboja neosnovan kao pod toč. III. izreke ove presude, tj. da tuženik nije dokazao postojanje tog svog potraživanja.
52. Iz službenih registara trgovačkog suda jasno proizlazi da je tuženik pravni slijednik HVB banka d.d. s kojom je tužitelj nesporno prema spisu priležećoj dokumentaciji i Ugovoru o kreditu, dana 15.04.2005. sklopio ugovor o kreditu koji je obuhvaćen ovom parnicom, pa je sud tuženikovo osporavanje pasivne legitimacije utvrdio neosnovanim i paušalno istaknutim. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da je tužitelj kao korisnik s tuženikovim pravnim prednikom kao kreditorom sklopio predmetni ugovor o kreditu, koji je sadržavao odredbe obuhvaćene deklaratornim dijelovima tužbenog zahtjeva vezano uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao i one vezano uz samostalnu promjenu redovne kamatne stope jednostranim odlukama tuženika (sukladno odluci Banke o kreditiranju građana), kao i da je kredit otplaćen.
53. Sporno je među strankama, uz pasivnu legitimaciju, da li su ništene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u istom ugovoru vezane uz valutu CHF, te time i obveza tužitelja vezana uz otplatu kako glavnice, tako i redovnih kamata i zatezne kamate u kunskoj protuvrijednosti prilikom isplate kredita po prodajnom tečaju Kreditora važeće na dan korištenja kredita, kao i za obveze tužitelja u odnosu na povrat kredita u kunskoj protuvrijednosti određenoj korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora na dan ispunjenja obveze na način određen odjeljkom c) čl. 8. Ugovora.
54. Nadalje, sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, osnov i visina tužbenog zahtjeva tužitelja, da li tužitelj treba umanjiti svoje potraživanje više plaćenog za manje plaćene iznose u pojedinim plaćanjima, da li je tužitelj imao status potrošača u istom ugovoru, da li se na ovaj konkretan spor mogu direktno primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, da li je solemnizacija ugovora po javnom bilježniku od značaja za uspješnost isticanja ništetnosti u ovom sporu, da li je tužitelj bio valjano informiran o spornim odredbama, da li je pokretanje parnice vezano uz kolektivni spor dovelo do prekida tijeka zastare za pojedinačno potraživanje tužitelja, te da li se utvrđenja iz kolektivnog spora mogu primijeniti na ovaj pojedinačni spor obzirom da se ovdje ne radi o naknadi štete, već o stjecanju bez osnove, da li su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama ugovora, tijek zateznih kamata na utužene iznose, da li su sporne ugovorne odredbe dovele do znatne neravnoteže između ugovornih stranaka na štetu tužitelja, da li tužitelj ima status prosječnog potrošača u ovom ugovoru, kao i osnovanost tuženikova prigovora prijeboja istaknutog podneskom od 24.04.2024. godine.
55. Treba napomenuti da je kroz bogatu sudsku praksu utvrđeno da u pojedinačnim parnicama koje se odnose na utvrđenja iz spora kolektivne zaštite potrošača, nije potrebno posebno isticati deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tražeći utvrđenje ništetnosti i u pojedinačnoj parnici, već je dovoljno pozvati se na utvrđenja iz kolektivnog spora i direktnu primjenu istih u ovoj parnici, a kao na prethodno pravno pitanje u ovoj pojedinačnoj parnici, te da sudska praksa ne radi diskriminaciju između stambenog, nenamjenskog kredita ili onog za kupnju vozila, ako je svrha ugovora i kupnje istim sredstvima bila osobna, a ne poslovna, tj. obrtnička. Na utvrđenje ništetnosti, dok sud na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti.
56. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
57. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14- 2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
58. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,
- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
59. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.
60. Također i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, kao i da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, kao niti tvrdnje vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
61. Za navesti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.
62. Sud je u ovom postupku proveo i dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, te je sud iz tog dokaza utvrdio da je tužitelj rođen 1968. po zanimanju ekonomist, SSS, te da inače nije bio klijent banke tuženice, samo je sklopio predmetni kredit kod banke tuženice. Tuženik je bila tadašnja Splitska banka koju mu je preporučila autokuća kod koje je želio kupiti auto i oni su tužitelja poslali u banku tuženicu.
63. Kada je tužitelj došao u banku tamo su mu preporučivali kredit u CHF. Koliko pamti, bila je promjenjiva kamatna stopa. Rekli su tužitelju da je CHF stabilna valuta i da mu je to najsigurniji kredit te tužitelj iskazuje da ga nitko nije upozorio na bilo kakvu rizičnost vezano uz sklapanje tih kredita, a nitko mu nije nije objasnio kako, kada i pod kojim uvjetima će se mijenjati kamatna stopa po istom kreditu.
64. Tužitelj iskazuje da je pročitao sam Ugovor o kreditu prije nego ga je išao solemnizirati kod javnog bilježnika te je vidio iznos kredita, valutnu klauzulu u CHF, da je ugovorena promjenjiva valutna klauzula i vidio je početnu kamatnu stopu i dobio je početni otplatni plan. Tužitelj navodi da mu je auto služio za njegove privatne osobne svrhe, kao i da tužitelj nije bio vlasnik nikakvog obrta ni poslovne djelatnosti. Kredit je tužitelj otplaćivao sam. Koliko pamti, on je mjesečno u banci otplaćivao, ali je moguće da je postojala i obustava na plaći u vidu administrativne zabrane, te napominje da je kredit otplatio.
65. Na poseban upit punomoćnika tuženika odgovara da je tužitelj, nakon što je pročitao ugovor, shvatio što znači valutna klauzula i promjenjiva valutna stopa, ali nije očekivao da će mu zbog toga narasti njegove mjesečne obveze kao što stvarno jesu, jer su tužitelja u banci uvjeravali da se radi o čvrstoj valuti CHF, o sigurnim i pouzdanim odredbama kredita, a nitko mu nije objasnio kako će se mijenjati kamatna stopa. Navodi da se nije van banke informirao o stabilnosti tečaja CHF, već su me o tome uvjeravali u samoj banci. Tužitelj navodi da prije podizanja predmetnog kredita podizao je kredit u EUR koji je bio kratkoročan i koji je tužitelj bez problema otplatio. Navodi da je radio u administraciji jedne švedske firme u administraciji i sebe ne doživljava kao ekonomskog stručnjaka.
66. Sud je ovaj iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti kao istinit jer je životan, logičan, dosljedan i uvjerljiv, te u skladu sa spisu priležećoj dokumentaciji, kao i provedenom financijskom vještačenju. Tužitelj je sudu dokazao da ga nitko u banci, niti drugdje, nije upozorio na posebnu rizičnost valute CHF, već su tužitelja službenici banke čiji je pravni slijednik ovdje tuženik, poticali na uzimanja kredita upravo vezanog uz valutu CHF, kao posebno povoljnog. Ovakvo ponašanje pravnog prednika tuženika je suprotno pravilima dobre poslovne prakse, a tužitelj je dokazao svoju savjesnost i status prosječnog potrošača, jer nije niti mislio da bi mu se mogle desiti bilo kakve štetne posljedice zbog uzimanja kredita vezanog uz valutnu klauzulu u CHF, a nitko mu nije objasnio razliku između valute CHF i EUR, a imao je ranije dobra iskustva s valutom EUR. Tužitelj je dokazao da mu je vozilo služilo u osobne svrhe, te da je ugovor otplatio, a tuženik nije dokazao da bi tužitelj upotrebljavao predmetno vozilo u neke poslovne svrhe, pa je i taj prigovor, vezano uz status potrošača, pasivnu legitimaciju i navodno razumno upućivanje tužitelja u rizičnost predmetnog kredita, sud utvrdio neosnovanima u cijelosti. Tako je sud iz iskaza tužitelja utvrdio da je on dokazao svoj status potrošača, da ga tuženik nije upozorio na rizičnost valute CHF uz koju je vezan predmetni ugovor,
67. Slijedom navedenog, spomenutom presudom vezano uz kamatu i valutu CHF, donesene u sporu pokrenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, te dokazima provedenim u ovom pojedinačnom parničnom postupku, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim one odredbe koje se odnose, na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF. Treba naglasiti, da iako nije bilo specijalnog zakona, postojao je i bio na snazi ZOO koji je propisivao osnovna načela obvezno-pravnih odnosa, kao i propisivao uvjete pod kojima su određene ugovorne odredbe ništetne, kao što su odredba čl. 269., čl. 270. st. 1., čl. 271. i sl. – sve ZOO-a, vodeći računa da je za ovaj sud nesporno da činidba tužitelja nije bila niti određena niti odrediva, kao što je ugovaranje valute CHF uz visinu obveze tužitelja kako s osnova glavnice, tako i kamate, bilo na način da tužitelj nije bio valjano informiran o posebno povećanom riziku te valute i da tečaj CHF u odnosu na kunu, Hrvatska narodna banka ne štiti, dok u odnosu na EUR štiti, zbog čega je isto postupanje tuženika bilo nesavjesno i nepošteno, a i ova visina obveze i rizika tužitelju nepoznata (čl. 323. u vezi odredbe čl. 324., te čl. 325., čl. 326. ZOO-a, vodeći računa da je tuženik takvim ugovornim odredbama postupao suprotno osnovnim načelima ZOO-a).
68. Sud je utvrdio da je tužitelj temeljem stanja spisa i priležeće dokumentacije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, kao i svoj status potrošača, a to proizlazi i iz sadržaja samog Ugovora o kreditu, kao i iz tuženikovih navoda iznošenih u tijeku ovog postupka, te argumentacije tuženika, a suprotno, tj. da tužitelj nije bio potrošač, tuženik niti ne dokazuje u ovom postupku, a teret tog dokaza bi bio na samom tuženiku. Sud je stava da se imaju i na ovaj pojedinačni spor primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom postupku zaštite potrošača, iako su sredstva kredita namijenjena i iskorištena za kupnju vozila koje je služilo osobnoj svrsi, a ne poslovnoj, kako to neosnovano tvrdi tuženik.
69. Sud je odlučivao o tužbenom zahtjevu temeljem provedenih dokaza u ovom pojedinačnom postupku, kao i utvrđenja iz kolektivnog spora. Dosadašnja bogata sudska praksa dovela je do utvrđenja da javni bilježnik nije imao dužnost upozoravati korisnike kredita, tj. potrošače na značenje spornih dijelova ugovora čiju ništetnost tužitelj ističe i u ovom sporu, već je to bio zadatak tuženika i njegovih djelatnika. Tuženik, prema utvrđenju suda, nije dokazao da je upozorio tužitelja na sporne odredbe ugovora vezano uz valutnu klauzulu iskazanu u CHF, niti objasnio tužitelju rizičnost i značenje istih, a to je tuženik bio dužan učiniti. Teret dokaza da je upozorio tužitelja valjano na rizičnost predmetnih odredbi kojima se vezuje obveza tužitelja uz valutnu klauzulu u CHF prema prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, tj. na dan ispunjenja obveze po korisniku kredita – što je tužitelj kao potrošač u ovom konkretnom slučaju, jeste na tuženiku, a ne na tužitelju.
70. Sud je, kako iz direktne primjene utvrđenja iz presude „Potrošač“, tako i iz dokaza provedenih u ovom pojedinačnom parničnom postupku, utvrdio da su ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, bez obzira na primjenu odredbe čl. 295. ZOO-a, jer nigdje tužitelju nije pojašnjeno značenje i posljedice ništetne odredbe o vezanju obveze tužitelja spram tuženika u odnosu na povrat kredita uz tečaj valute CHF, za koju Hrvatska narodna banka nije pružala istu zaštitu tečaja u odnosu na kunu, kao za EUR, a za što tužitelj nije znao, niti ga je tuženik s istim rizicima koji su posebni upravo na CHF i uvećani nego za EUR, nije upoznao niti upozorio.
71. Treba navesti da tuženik navodi da je upravo tužitelj pristao na sklapanje ugovora s valutom CHF, a ne daje nikakav dokaz u prilog tvrdnji da bi u to vrijeme kada je predmetni ugovor sklapan, upozorio tužitelja i kako to upozorio tužitelja o tome na posebnu rizičnost ugovaranja valute CHF. Nadalje, prema stanju spisa, i izostanku bilo kakve dokumentacije kojom bi tuženik dokazao da bi vršeni bili pojedinačni pregovori kako to sada smatra sudska praksa, te da bi tužitelj kao korisnik kredita imao barem pokušaj utjecaja na unaprijed uglavljene odredbe ugovora u tipskom ugovoru koji je tužitelju dan na solemnizaciju, a sve prema postojećoj sudskoj praksi temeljem koje se cijeni da su postojali pojedinačni pregovori, sud je utvrdio da nije bilo pojedinačnih pregovora niti mogućnosti utjecaja tužitelja na sporne dijelove ugovornih odredbi (npr. da bi tužitelj bio upoznatost s posebnom i povećanom rizičnošću valute CHF). Sud je utvrdio da tuženik nije tužitelju dao spoznaju o riziku onoga što potpisuje i obveza koje preuzima, te da ga nije upoznao niti sa značenjem niti posljedicama istih odredbi, koje tužitelj osnovano tvrdi da sud uzme u obzir da su ništetne određene ugovorne odredbe kojima se ugovora valutna klauzula vezana uz CHF, a kako je to sud utvrdio kao prethodno pravno pitanje za odluku o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva tužitelja, postavljenog kao kondemnatornog.
72. Slijedom tako provedenog dokaznog postupka i u njemu provedenih i ocijenjenih dokaza, kao i direktnom primjenom utvrđenja o ništetnosti odredbe o primjeni valutne klauzule u CHF, a iz svih obrazloženih razloga, što su utvrđenja iz presude kolektivne zaštite potrošača. Ništetnost je utvrđena zbog izostanka neposrednog pregovaranja, nedostatka objašnjenja i upozorenja na posebnu rizičnost ugovaranja valute CHF kao valute u čijoj kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora za CHF, utvrđuje se visina obveze tužitelja za sve njegove obveze (povrata glavnice, plaćanja redovne kamate, zatezne kamate, i dr.) prema prodajnom tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, tj. na dan podmirenja obveze po tužitelju. Izostanak potpune informacije, to što je ugovor sastavljen i kao tipski dan tužitelju na sklapanje, nemogućnost tužitelja da utječe na ovdje sporne dijelove ugovora, nepoštenje tuženika u tom i takvom poslovanju kao trgovca spram tužitelja kao prosječnog potrošača, što je tužitelja dovelo u neravnopravan položaj, čini predmetne dijelove ugovornih odredbi ništetnima, kao i činjenica da su dijelovi tih odredbi obuhvaćeni utvrđenjem ništetnosti i iz presude donesene u kolektivnom sporu.
73. Sud je utvrdio da tuženik nije dokazao u tijeku ove parnice, da bi predmetne ugovorne odredbe na koje upire tužitelj u ovoj pravnoj stvari i koje su obuhvaćene historijatom ove tužbe, a vezano uz ugovaranje valutne klauzule u CHF obuhvaćene ovom parnicom, tj. odredbe iz konkretnog Ugovora o kreditu bile različite u bitnome od sadržaja, značenje i učinka ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim u pravomoćno okončanom postupku kolektivne zaštite potrošača.
74. Sud je utvrdio da to što se u ovoj konkretnoj parnici radi o potraživanju isplate zbog ništetnosti dijelova ugovornih odredbi, kako je to već ranije više puta obrazloženo, a s osnova stjecanja tuženika bez pravne osnove od strane tužitelja, kako to proizlazi iz smisla samog tužbenog zahtjeva te zastarnih rokova koje obrazlaže tužitelj u tijeku postupka, te primjeni općeg zastarnog roka od pet godina nije od značaja za primjenu utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, iako se ne radi o naknadi štete. Nadalje, to što je tužitelj izvršavao i plaćao svoje obveze tuženiku, nije od značaja za direktnu primjenu presuda donesenih u kolektivnom sporu.
75. Nadalje, sud je utvrdio da sama solemnizacija ugovora po javnom bilježniku nije od utjecaja na pravo tužitelja da ističe ništetnost pojedinih dijelova ugovornih odredbi, upravo za svoj konkretan ugovor, vezano uz navode tužitelja iz historijata ove tužbe.
76. Sud je utvrdio da je evidentno da i u ovoj pojedinačnoj parnici, tuženik osporava sva utvrđenja iz kolektivne presude vezano uz isto pravno pitanje, kao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Na samu ništetnost, sud pazi i po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO-a), te je o tome u ovoj parnici odlučivao kao o prethodnom pravnom pitanju, te utvrdio da tužitelj osnovano ističe i poziva se na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.
77. Prema utvrđenju ovog suda savjesnost tužitelja prilikom sklapanja i ispunjenja obveze iz predmetnog Ugovora o kreditu nije sporna, jer tužitelj nije bio upoznat s time da postoji posebna rizičnost same valutne klauzule vezane uz CHF, spram npr. primjene valutne klauzule u EUR, a što jasno proizlazi iz stanja spisa, dok je tuženik te informacije imao i trebao ih prezentirati tužitelju kao potrošaču, kao i ostalim potrošačima. Time je sud utvrdio nesavjesnost postupanja tuženika koji je u tipskim ugovorima uglavio predmetne nepoštene i ništene odredbe, a što jasno proizlazi iz utvrđenja ranije citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“. Nesporno je iz utvrđenja samih presuda u već citiranom kolektivnom sporu radi zaštite potrošača, da to što se tužitelj kao potrošač odlučio upravo za konkretan ugovor ne znači pojedinačno pregovaranje, jer ta tvrdnja tuženika nije točna, kao što nije točno da su stranke željele, već je to želio samo tuženik, dovesti tužitelja kao drugu ugovornu stranu u neravnopravan i lošiji položaj, u kojem nije u poziciji odlučivati i znati značenje i posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF. Ovaj sud navodi da nije sporno da je zakonom dopuštena valutna klauzula prema odredbi čl. 22. ZOO-a, ali prema utvrđenju ovog suda, ne na način kako je to utvrđeno da je upravo u konkretnom slučaju tuženik učinio (ugovaranje valute u CHF, bez da bi tužitelj kao potrošač bio upoznat s povećanim rizikom upravo te valute), te je ništetnost konkretnih dijelova ugovornih odredbi upravo ovog ugovora o kreditu, utvrđena primjenom direktnog učinka pravomoćne presude iz kolektivnog spora, kao i utvrđenjem ovog suda neposredno u ovoj pojedinačnoj parnici iz provedenih dokaza, da sadržaj i značenje konkretnih dijelova ugovornih odredbi iz predmetnog Ugovora, odgovara utvrđenjima i značenju ništetnih dijelova ugovornih odredbi iz kolektivnog spora, na koje utvrđenja se tužitelj potpuno osnovano poziva, kako to utvrđuje ovaj parnični sud. Sud je tuženikove prigovore vezano uz izostanak ništetnosti utuženih dijelova ugovornih odredbi, o izostanku direktne primjene utvrđenja iz presude u kolektivnoj zaštiti potrošača, utvrdio kao neosnovane tuženikove prigovore, kao i navode tuženika da sama činjenica solemnizacije predmetnog ugovora bi bila od značaja na uspješnost utvrđenja ništetnosti u ovoj pravnoj svari, pa je u tom smislu istaknute prigovore tuženika sud utvrdio neosnovanima u cijelosti.
78. Iz toga, nadalje, prema utvrđenju ovog suda, proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi s naslova primjene ništetne odredbe o valuti CHF, ali pod uvjetom da ta tužiteljeva potraživanja nisu u zastari, kako to prigovara i tvrdi tuženi, te da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.
79. Treba naglasiti da je sud utvrdio da je neosnovano pozivanje tuženika na njegove opće akte, jer bez obzira na odredbu čl. 295. ZOO-a, ovim općim aktima na koje se poziva tuženik u odgovoru na tužbu i u tijeku postupka, nisu dane odrednice tužitelju o tome kada će se, kako i zašto doći do promjene tečaja valute CHF prema prodajnom tečaju za CHF koji određuje sam tuženik.
80. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., te je sud iz istog financijskog nalaza i mišljenja te na temelju spisu priležeće relevantne dokumentacije utvrdio da financijski vještak navodi kako je njegov zadatak utvrditi kolike je iznose, izražene u kunama po mjesecima, tužitelj preplatio svojim uplatama anuiteta i uvećanom uplatom prilikom prijevremenog zatvaranja Ugovora i kreditu do dana konačne otplate, u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita.
81. Financijski vještak daje nalaz u kojem navodi da je tužitelj je dana 15.04.2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 77290/05 s tuženikom, sa sljedećim bitnim odredbama kredita te promjena u vezi kreditnog odnosa:
Korisnik kredita
ĐH
Kreditor
OTP banka d.d. (ranije HVB Splitska banka d.d.)
Ugovor/ kreditna parija
77290/05
Datum ugovora
15.04.2005
Iznos kredita
21.060,00 CHF
Tečaj CHF na dan isplate kredita
4,787300
Rok otplate (mjeseci)
Rok otplate godine
Ugovorena kamatna stopa (Inicijalni 5,80% otplatni plan)
Anuitet prilikom ugovaranja u valuti 306,11 CHF
Iznos anuiteta na dan isplate kredita 1.465,44 kn
Ugovoreni tečaj za otplatu
prodajni tečaj kreditora na dan dospijeća / plaćanja.
82. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,80% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca. Kredit je isplaćen dana 18.04.2005.g. Dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu bilo je 10.05.2005.g., u iznosu od 306,11 CHF, što je primjenom tečaja za CHF na dan isplate kredita iznosilo 1.465,44 kn, a dospijeće sljedećih anuiteta je u pravilu svakog desetog dana u mjesecu, osim ako navedeni dan pada na dane kada je Zakonom određeno da se ne radi ili na dane kada kreditor ne radi. Tužitelj je dana 14.11.2011. godine prijevremeno otplatio kredit.
83. Kredit se otplaćuje po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća. Ukoliko korisnik kredita zakasni sa uplatom mjesečnog anuiteta, na uplatu se primjenjuje prodajni tečaj vrijedeći na dan kad mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima (čl.8 Ugovora o kreditu).
84. Na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, te Otplatni plan, ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:
− 5,80% godišnje do 10.04.2007.,
− 6,90% godišnje do 10.06.2009.,
− 8,90% godišnje do prijevremene otplate kredita, a kao što je vještak prikazao u tabeli na listovima spisa 71-73.
85. Financijski vještak navodi da je ujedno u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita u cijelosti, tečaj CHF oscilirao te vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju preplatu korisnika kredita.
86. Izračun pozitivnih razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita.
87. Zbog promjene tečaja tijekom razdoblja otplate kredita, tužitelj je više platio iznos od 10.032,96 kn, od kojeg iznosa je za vrijeme redovne otplate kredita više platio iznos od 7.856,52 kn, a za vrijeme prijevremene otplate kredita iznos od 2.176,44 kn.
88. Sud je utvrdio da je financijski vještak Centar za financijska vještačenja d.o.o. na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije, mišljenja u odnosu na postavljeni zadatak: pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja, visina preplaćenog iznosa koji proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do prijevremene otplate kredita, iznosi ukupno 10.032,96 kn (stupac ‘10’ Tabele 1 nalaza)., od kojeg iznosa je za vrijeme redovne otplate kredita više platio iznos od 7.856,52 kn, a za vrijeme prijevremene otplate kredita iznos od 2.176,44 kn.
89. Tužitelj ne prigovara ovom financijskom nalazu i mišljenju, te s istim usklađuje visinu svog potraživanja podneskom od 07.12.2022. godine na iznos od 10.032,96 kn/ 1.331,06 EUR, i zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kao u podnesku od 07.12.2022. godine, dok istom nalazu prigovora tuženik prvenstveno želeći da financijski vještak prikaže u dopuni svog nalaza tzv. manje plaćeno, tj. negativnu razliku.
90. Sud je proveo i dopunsko financijsko vještačenje po vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., te je sud iz istog utvrdio da sukladno raspravnom rješenju, vještak prikazuje svoj zadatak da se dopunski očituje i iskaže iznos potraživanja tužitelja na način da više uplaćeno umanji za tzv. negativne razlike i tako prikaže pojedinačna i ukupna potraživanja tužitelja.
91. Vještak se očituje kako je zadatak vještaka bio utvrditi kolike je iznose, izražene u kunama po mjesecima, tužitelj preplatio svojim uplatama anuiteta i uvećanom uplatom prilikom prijevremenog zatvaranja Ugovora i kreditu do dana konačne otplate, u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita, pa je vještak u cijelosti izvršio izračune na način kako mu je bilo naloženo. S obzirom na nalog suda da se uzmu u obzir i razdoblja kada je tečaj za otplatu bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, odnosno kada je tužitelj manje plaćao anuitete zbog nižeg tečaja, vještak u nastavku u Tabeli 1a daje izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja (na više i niže) u odnosu na tečaj koji je početno vrijedio.
92. Nadalje, zadatak vještaka nije bio, niti je mogao biti na dan određivanja vještačenja kao ni na dan izrade vještačenja, i iskazati iznose kuna u eurima. Vještak se očituje da je vještačenje obavljeno dana 30.06.2022.g., u skladu s postavljenim zadatkom vještaku, dok je Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj donesen krajem svibnja i s Izmjenom zakona koja je objavljena u srpnju te sa stupanjem na snagu Zakona, a stupa na snagu prvog dana od dana objave odluke Vijeća EU-a o usvajanju eura u skladu s člankom 140. stavkom 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije u Službenom listu Europske unije, što su događaji nakon datuma s kojim je izvršeno vještačenje.
93. Sukladno prethodno navedenom, na dan izrade vještačenja niti je bio poznat točan tečaj konverzije kune u euro, a niti je bila obveza iskazivanja kuna u eure, obzirom da je Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj objavljena dana 22.07.2022.g. Stoga vještak nije niti mogao izvršiti izračune u eurima, a niti mu je to bio zadatak. S tim u vezi, napominje se i da je sukladno Zakonu čl. 43. Razdoblje dvojnog iskazivanja određeno na način da dvojno iskazivanje započinje prvog ponedjeljka u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem istekne 30 dana od dana donošenja uredbe Vijeća EU-a u skladu s člankom 140. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije kojom će biti utvrđen fiksni tečaj konverzije i završava protekom 12 mjeseci od dana uvođenja eura. Slijedom navedenog, razdoblje dvojnog iskazivanja je u primjeni od 05.09.2022.g. do 31.12.2023.g. Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) u čl. 7. navodi da se preračunavanje cijena i drugih novčanih iskaza vrijednosti provodi primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. Istim Zakonom u čl. 14. je propisano da se preračunavanje izvršava primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje na dvije decimale, a na temelju treće decimale (ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena te ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala
povećava se za jedan). Fiksni tečaj konverzije kune u euro je određen temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) i iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Prilikom preračuna u EUR za svaki pojedinačni iznos potraživanja po datumima utvrđena je protuvrijednost primjenom fiksnog tečaja konverzije koji iznos u zbroju daje ukupni iznos preračunato u EUR.
94. Vještak napominje da s obzirom da su uplate realizirane u HRK daje izračun u HRK temeljem kojeg će se zatim svaki pojedinačni iznos potraživanja po datumima preračunati primjenom fiksnog tečaja konverzije, a koji će iznos u zbroju dati ukupan iznos preračunato u EUR.
95. U nastavku se daje izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500 HRK) daje se u tabeli na listovima spisa 126-128.
96. Sud je utvrdio da je financijski vještak Centar za financijska vještačenja d.o.o. na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak dao svoje dopunsko mišljenje na postavljeni zadatak na način da:
97. Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj:
1) Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 1.331,60 EUR (10.032,96 kn),
2) Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 265,37 EUR (1.999,42 kn).
98. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 1.066,23 EUR (8.033,54 kn).
99. Tužitelj ne prigovara ovom dopunskom nalazu i mišljenju financijskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o., već iznosi svoj pravni stav kojim se protivi osnovanosti bilo kakvog potraživanja s naslova istaknutog prijeboja tuženika spram tužitelja na osnovi tzv. manje plaćenog, tj. negativne razlike, a sve kao u podnesku tužitelja od 05.02.2024. godine, kojim tužitelj usklađuje svoje potraživanje prikazujući isto isključivo u EUR, naznačujući da potražuje iznos od 1.331,60 EUR koji nije umanjivao za tzv. manje plaćeno, jer isto nije osnovano, što je već ranije izloženo u obrazloženju ove presude, te ističe prigovor zastare za takvo potraživanje tuženika. 100. Tuženik svojim podneskom od 24.04.2024. gdje tuženik navodi da ostaje kod svih svojih navoda i prigovora koje je iznio u odgovoru na tužbu i ističe prigovor radi prijeboja (materijalnopravni prigovor) u iznosu od 265,37 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate, a kao što je sud već predočio u ranijem dijelu obrazloženja ove presude.
101. Sud je financijski nalaz i mišljenje financijskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. i njegovo dopunsko pismeno očitovanje, prihvatio u cijelosti kao sačinjeno na osnovi spisu priležeće dokumentacije, objektivno, detaljno obrazloženo i dodatno detaljno obrazloženo kao u dopuni nalaza i mišljenja, a u cijelosti dano u skladu s pravilima znanosti i struke.
102. Sud napominje da on odlučuje koji dijelovi nalaza i mišljenja i njegove dopune se imaju primijeniti prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja i tuženikovu prigovoru prijeboja, pa time znači da sve što je vještak izvještačio prema zadacima koje mu je dao sud na prijedlog stranaka
103. Kako je tužitelj svoje konačno potraživanje prikazao i zatražio podneskom od 07.12.2022. godine kojim je novčano potraživanje uskladio s financijskim vještačenjem i izrazio kako u kunama, tako i u EUR prema fiksnom tečaju konverzije, a kako je u međuvremenu novčano potraživanje potrebno iskazati u EUR kao službenoj valutu Republike Hrvatske, to je tužitelj konačno postavio svoj tužbeni zahtjev podneskom od 15.05.2025. godine, isključivo u EUR, te postavivši ispravno dospjelost pojedinih mjesečnih iznosa u skladu s utvrđenim platežima istih samim provedenim financijskim vještačenjem, te je sud utvrdio da je tužbeni zahtjev s naslova visine i dospjelosti potraživanja tužitelja postavljen u cijelosti prema ovom financijskom nalazu i mišljenju, to je taj dio tužbenog zahtjeva na isplatu, sud usvojio u pretežnom dijelu kao pod toč. I. izreke ove presude, Imajući u vidu da tužitelj nakon financijskog vještačenja uskladivši visinu svog potraživanja neznatno umanjio svoj tužbeni zahtjev kako ga je postavio u tužbi, to je sud prihvatio u smislu odredbe čl. 190. st. 2. i čl .191. st. 3. ZPP-a, cijeneći da je istu učinjeno u skladu s odredbama ZPP-a i u interesu razrješenja ukupnih odnosa stranaka ovog spora.
104. Treba napomenuti da se tužitelj ima pravo pozivati se na direktnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora radi zaštite interesa potrošača vezano uz utvrđenje ništetnosti valutne klauzule vezane uz CHF, iako se u ovoj pravnoj stvari ne radi o naknadi štete, već o stjecanju bez pravnog osnova, kao i neovisno što je tužitelj kreditom kupio vozilo, a ne stan, a o čemu je sudska praksa zauzela jasan stav, pa je i taj prigovor tuženika sud utvrdio neosnovanim.
105. Sud je utvrdio da u odnosu na tzv. manje plaćeno s naslova promjene tečaja CHF spram onog koji je bio na snazi na dan isplate, tj. realizacije kredita, zbog nižeg tečaja od tog početnog, je financijski vještak izračunao te razlike, te da je matematički taj dopunski nalaz i mišljenje točan, zbog čega ga je sud i prihvatio, ali da pravno da nije primjenjiv u ovoj konkretnoj situaciji u slučaju ovog tuženikovog prigovora prijeboja istaknutog u podnesku tuženika od dana 24.04.2024. godine, obzirom da tuženik, prema utvrđenju ovog suda, nije dokazao postojanje svog potraživanja koje stavlja u prijeboj u iznosu od 265,37 EUR zajedno sa zateznim kamatama, kako je to tuženik naveo u svojem podnesku od 24.04.2024. godine, zbog čega je sud o istom prigovoru prijeboja odlučio kao pod toč. III. izreke ove presude. Sud je utvrdio da je tuženik sam mijenjao tečaj CHF u odnosu na kune prema svojem prodajnom tečaju na pojedine datume plaćanja, kroz cijelo vrijeme otplate kredita, te da tužitelj istim promjenama na manji tečaj od početnog, nije ništa stekao od tuženika, niti od tuženika primio bilo kakve isplate, tj. uplate, pa je slijedom iznesenog, sud odbio tuženikov radi prijeboja kao pod toč. III. izreke ove presude, jer tuženik nije dokazao postojanje tog svog potraživanja.
106. U odnosu na tuženikov prigovor vezano uz manje plaćeno i uračunavanje manje plaćenog umanjenjem onog što je više plaćeno, sud je već svoj stav i utvrđenje obrazložio, odlučivši kao u izreci ove presude, smatrajući da tužitelj, sudski vještak financijske struke kao i sud ne trebaju vršiti to uračunavanje iz razloga koje je kao pravni stav o istome zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske, dok prigovor prijeboja je sud utvrdio neosnovanim, tj. da ne postoji predmetno potraživanje tuženika koje ističe u ovoj parnici spram tužitelja, a kao pod toč. III. izreke ove presude.
107. Tako utvrđenje suda o izostanku obveze uračunavanja manje plaćenog u ono utvrđeno više plaćeno, proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2023., broj Rev-549/2023, kojom je odbijena revizija Zagrebačke banke d.d., te iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj: Revd-680/2023 od 1. ožujka 2023., kada je VSRH tuženici dopustio podnošenje revizije protiv dijela drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja: „Može li sud u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?“. O reviziji je sukladno članku 390. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; u daljnjem tekstu: ZPP) odlučivalo prošireno vijeće od 13 sudaca. Naime, vijeće je u ovoj pravnoj stvari zaključilo da kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; u daljnjem tekstu: ZOO), pri čemu je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženice da je ista istaknula protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članka 195. i članka 196. ZOO-a. Vijeće je zaključilo da stoga nema mjesta mogućnosti umanjivanja potraživanja tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli s onim iznosima kad je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja. Nadalje, na umu valja imati kako bi za takvo potraživanje tuženika, nastupila zastara, jer tuženik u ovom poslovnom odnosu nije potrošač i ne može koristiti blagodati potrošača vezano uz prekid zastare podnošenjem kolektivne tužbe, kao što ima pravo tužitelj kao potrošač. Sud je utvrdio kako ta potraživanja tuženika istaknuta radi prijeboja, dospijevaju od najstarijeg 11.05.2005. godine pa nadalje sve do najmlađeg koje dospijeva s danom 13.12.2008. godine, a tuženik je svoj prigovor radi prijeboja istakao tek podneskom od 24.04.2024. godine, što je u zastari u odnosu na dospijeće tih navodnih potraživanja tuženika obzirom na njihovu dospjelost i datum isticanja i postavljanja tog potraživanja, kao i da je bilo u zastari i pokretanja ovog spora, a u odnosu na opći zastarni rok od pet godina za potraživanja stečenog bez pravne osnove. Slijedom svega iznesenog, valjalo je odlučiti kao pod toč. III. izreke ove presude utvrdivši da ne postoji tuženikovo potraživanja spram tužitelja istaknuto u prijeboju. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da tužitelj osnovano nije trebao umanjivati svoj zahtjev kao što to ispravno nije niti učinio, već je potraživao samo više plaćeno s kojim potraživanjem se ne može prebijati nešto što kao potraživanje tuženika niti ne postoji.
108. Zaključno, sud je utvrdio da tužitelj od tuženika ništa nije stekao, pa time ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja za koje tuženik ističe prigovor prijeboja, te tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja, a neovisno o navedenom, tužitelj je u pravu kada navodi da čak i kada bi tuženik koji je banka imala pravo na prijeboj to prebijanje bilo bi u zastari. Sud je o navedenom odlučio i temeljem odredbe čl. 195. i 196. ZOO-a i odredbe čl. 338. st. 3. ZPP-a, a sve kao pod toč. III. izreke ove presude.
109. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru. Tužitelj je unutar novog zastarnog roka nakon podnošenja ove pojedinačne tužbe, iskazao visinu tužbenog zahtjeva prema provedenom financijskom vještačenju, a sam prikaz istog u EUR nije u zastari, jer je to bila zakonska obveza tužitelja prema pozitivnim propisima Republike Hrvatske, ali samo za ona potraživanja tužitelja koja nisu bila u zastari niti u vrijeme utuženja u ovoj pojedinačnoj parnici, jer za one iznose za koje je nastupila zastara i prije podnošenje tužbe u kolektivnom sporu zaštite potrošača, tj. prije 04.07.2012. godine, nije podnošenjem ove tužbe bilo moguće anulirati nastupjelu zastaru.
110. Tužitelj je zatražio mjesečne iznose u kojima potražuje isplatu s osnova primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, ali kako su neka od potraživanja tužitelja dospjela prije 04.04.2007. godine, to su ista bila u zastari u vrijeme podnošenja tužbe u kolektivnom sporu zaštite potrošača, pa za ista potraživanja koja su bila u zastari dana 04.04.2012. godine, nije mogao nastupiti prekid zastare. Činjenica što je tužitelj za sva svoja potraživanja podnio tužbu unutar zastarnog roka od pet godina nakon pravomoćnog presuđenja u parnici vođenoj po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača, nije od utjecaja na okolnost i činjenicu, da je dio potraživanja tužitelja u zastari i prije podnošenja ove pojedinačne tužbe, kao i one kolektivne, a s kojim dijelom tužbenog zahtjeva je sud odbio tužitelja zbog toga što je za njihovo utuženje nastupila zastara, kako s glavnim tako i sporednim potraživanjima (zatraženim zateznim kamatama) kao pod toč. II. izreke ove presude i to u ukupnom iznosu 13,25 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako slijedi:
1,61
EUR
od dana 10.6.2005. do isplate
2,90
EUR
od dana 9.9.2005. do isplate
1,37
EUR
od dana 10.10.2005. do isplate
2,08
EUR
od dana 10.11.2005. do isplate
3,17
EUR
od dana 12.12.2005. do isplate
2,12
EUR
od dana 10.1.2006. do isplate.
111. Sud je utvrdio da je preostalo potraživanje tužitelja osnovano u ukupnom iznosu od 1.318,35 EUR koji iznos je tužitelju sud dosudio kao pod toč. I. izreke ove presude zajedno sa zatraženim zateznim kamatama na svako pojedino potraživanje kako je zatraženo po tužitelju u konačnoj specifikaciji i uređenju tužbenog zahtjeva usklađeno u cijelosti s provedenim financijskim vještačenjem za potrebe ovog spora, te da dosuđeno potraživanje kao pod toč. I. izreke ove presude nije u zastari niti u odnosu na glavna, niti u odnosu na sporedna potraživanja tužitelja.
112. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, što je bilo 14.06.2018. vezano uz ništetnost ugovaranja valutne klauzule u CHF, zbog čega zastara nije nastupila za potraživanja tužitelja dospjela nakon 04.04.2007. godine (unutar roka od pet godina prije prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe 04.04.2012. godine), a koja su tužitelju dosuđena pod toč. I. izreke ove presude. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.
113. Treba naglasiti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).
114. Prema već citiranom shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., nakon prekida zastare do pravomoćnosti postupka u kolektivnom sporu, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe što je za kamate 13. lipnja 2014., dok je sud utvrdio da je to za ugovaranje valutne klauzule u CHF dana 14.06.2018. godine, zbog čega zastara nije nastupila za potraživanja tužitelja dosuđena pod toč. I. izreke ove presude, jer su dosuđena potraživanja tužitelja dospjela nakon 04.04.2007. godine, te sva utužena u ovoj pojedinačnoj parnici podnošenjem tužbe dana 04.03.2021. godine, kada još nije nastupila zastara niti za jedno glavno ili sporedno potraživanje tužitelja koje je tužitelju dosuđeno ovom presudom, pa je sud time samo djelomično utvrdio osnovanost tuženikova prigovora zastare, a kao pod toč. II. izreke ove presude.
115. Slijedom navedenog dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je bio dan 04.04.2012. godine pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, za sva potraživanja tužitelja koja su dospjela nakon 04.04.2007. godine, a tužitelj je pojedinačnu tužbu u ovoj pravnoj stavri podnio dana 04.03.2021. godine, čime je ponovo prekinuo novi zastarni rok koji je počeo teći nakon 14.06.2018. godine, pa je sud utvrdio da za sva ovdje tužitelju dosuđena potraživanja tužitelja kao pod toč. I. izreke ove presude nije nastupila zastara, te je sud za ta potraživanja utvrdio prigovor tuženika vezano uz zastaru neosnovan. Slijedom iznesenog, pod toč. I. izreke tužitelju je dosuđen ukupan iznos od 1.318,35 EUR, koji nije u zastari, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose, kako je to zatraženo po tužitelju u konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva i prema financijskom nalazu i mišljenju, što je već ranije obrazloženo, dok je sud odbio tužitelja s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na novčana potraživanja tužitelja za koja je sud utvrdio da su u zastari, jer je zastara za njih nastupila i prije podnošenja tužbe u kolektivnom sporu, a kao pod toč. II. izreke ove presude.
116. Donošenjem već ranije navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 u odnosu na ugovaranje valutne klauzule u CHF i zbog toga više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF u kunama, počeli su iznova teći prekinuti zastarni rokovi podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu potrošača za ova potraživanja tužitelja, tj. potrošača koja nisu bila u zastari u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe za zaštitu potrošačkih interesa, kako je sud ista dosudio tužitelju pod toč. I. izreke ove presude, uz napomenu da za specifikacije vršene u tijeku postupka u ovoj vrsti sporova, ne nastupa zastara kako to neosnovno tvrdi tuženik, jer je bogata sudska praksa zauzela dijametralno drugačiji stav. 117. Na osnovi iznesenih utvrđenja suda, sud je promjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, te slijedom svega iznesenog, a primjenom ranije citiranih zakonskih odredbi, kao i odredbe čl. 225. ZOO-a, u vezi odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a i čl. 241. ZOO-a takav tuženikov prigovor zastare sud je utvrdio neosnovanim u pretežnom dijelu, kao pod toč. I. izreke, a osnovanim u neznatnom dijelu kao pod toč. II. izreke ove presude.
118. Valja još napomenuti da nije sporno da ZOO dopušta i ugovaranje valutne klauzule (čl. 22. st. 1.), da primjenom odredbe čl. 295. odluke tuženika i drugi podzakonski akti čine sastavni dio predmetnog ugovora o kreditu. Kako je sud u ovom postupku utvrdio da je ništetan način kako je tuženik sastavljajući tipski ugovor ugovaranjem valute CHF, to je sud utvrdio da je takvo vezanje obveze iz ugovora i samog ugovora uz valutu CHF ništetno, bez da je tuženik tužitelju pravilno i potpuno rastumačio visinu rizika takve odredbe za tužitelja. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da način određivanja valutne klauzule u CHF u ovom konkretnom slučaju nije zakonit, već ništetan zbog čega tužitelju pripada isplate temeljem stečenog po tuženiku bez pravne osnove, za onaj dio potraživanja tužitelja koji nije u zastari. Sud je utvrdio i da je točna i osnovana tvrdnja tužitelja isticana u historijatu ove tužbe vezano uz ništetnost dijela ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF, te da su sporni dijelovi ugovornih odredbi suprotni odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je predmetna odredba ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a. Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene ovom tužbom kao prethodno pravno pitanje ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.
119. Sud je utvrdio da su sporni dijelovi ugovornih odredbi doveli do znatne neravnoteže u odnosu ugovornih stranaka na štetu tužitelja, koja neravnoteža ima svoj novčani ekvivalent u dosuđenom iznosu tužitelju s naslova tuženikova stjecanja bez osnove, ali i da sama neravnoteža ne mora biti isključivo cijenjena prema novčanom ekvivalentu, već se uzima u obzir i sam znatno pravno nepovoljan položaj u koji je tužitelj doveden ugovornim odredbama koje nameće tuženik sačinjavanjem spornih dijelova ugovora o kreditu, a tužitelj takav ugovor sklapa. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status potrošača i pravni interes za podizanje tužbe i vođenje ove parnice, pasivnu legitimaciju tuženika, osnov i visinu tužbenog zahtjeva, a sve kao pod toč. I. izreke ove presude.
120. Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne, to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate tužitelja takvih iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. I. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene iznose počev od naznačene svake dospjelosti pa do isplate, kao pod toč. I. izreke ove presude, te je utvrdio neosnovanim prigovor tuženika o njegovoj navodnoj savjesnosti u vrijeme stjecanja pojedinih iznosa od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove, neupitna, a kamate su prema konačnoj specifikaciji tužitelja zatražene u skladu s provedenim financijskim vještačenjem. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je i tuženikov prigovor vezano uz zatraženi tijek zatezne kamate neosnovan u cijelosti.
121. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31.07.2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01.08.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao pod toč. I. izreke ove presude.
122. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 5. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, troška financijskog vještačenja, i dopunskog financijskog vještačenja, plaćene sudske pristojbe na tužbu, dok je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe na presudu primjenom obzirom na primjenu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, jer se ova parnica tužitelja kao potrošača, zasniva i poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora. U odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, za koji tuženik navodi da je povučen, kao i za odbijajući dio tužbenog zahtjeva, koji su neznatni u odnosu na dosuđujući dio, a sud je utvrdio da je tuženik kroz cijeli tijek postupka osporavao osnov, visinu pa i svoju pasivnu legitimaciju, sve tužitelju kao potrošaču, pa je prema utvrđenju ovog suda jedino zakonito i pravedno dosuditi tužitelju koji je potrošač cjelokupni nastali trošak koji je on zatražio prema konačnoj visini tužbenog zahtjeva za cijeli tijek postupka. 123. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 21.03.2022., podnesak 28.03.2022., podnesak 07.12.2022., podnesak 05.02.2024., ročište 21.09.2023., podnesak 25.09.2024., ročište 15.01.2025., ročište 19.02.2025., podnesak 15.05.2025. i ročište 12.11.2025. – svaka od ovih parničnih radnji po 75 bodova, što čini ukupno 825 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 1.650,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 412,50 EUR, te čini zbir od 2.062,50 EUR, čemu je valjalo dodati trošak financijskog vještačenja u zatraženom iznosu od 265,45 EUR i za dopunsko financijsko vještačenje iznos od 66,36 EUR, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR pa je tako ukupan trošak utvrđen u iznosu 2.420,85 EUR i dosuđen tužitelju u cijelosti, kao pod toč. I. izreke ove presude.
124. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 10. prosinca 2025. godine pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 3. Ovršnog zakona.
125. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 10. prosinca 2025.
Sudac:
Tanja Hučera
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.
DNA:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun.
