Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-580/23-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, mr. sc. Mirjane Juričić predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Blanše Turić, članova vijeća te višeg sudskog savjetnika – specijaliste Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja I. L. iz K., kojeg zastupa opunomoćenik N. P., odvjetnik u R., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 UsI-1103/22-6 od 12. prosinca 2022., na sjednici vijeća održanoj 18. listopada 2023.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja I. L. iz K. i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 UsI-1103/22-6 od 12. prosinca 2022.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 UsI-1103/22-6 od 12. prosinca 2022. odbijen je tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/20-01/218, urbroj: 513-04-22-2 od 28. srpnja 2022. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda R., klasa: UP/I-471-02/20-01/67, urbroj: 513-07-08/20-1 od 20. travnja 2020. (točka I. izreke presude), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).
2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da su utvrđenja prvostupanjskog suda površna, te donesena protivno zakonskim odredbama koje uređuju upravni spor kao sudski postupak u kojem se imaju poštivati procesna načela, a sve to kao svojevrsni nadzor nad radom upravnih tijela, pa tako i porezne uprave. Tužitelj u žalbi u tom smislu upućuje na odgovarajuće odredbe Zakona o upravnim sporovima, Zakona o općem upravnom postupku, te Općeg poreznog zakona i detaljno obrazlaže zbog čega smatra da su grupo povrijeđene odredbe navedenih propisa koje detaljno navodi i citira u žalbi. Navodi da iako ima na raspolaganju zakonom propisane mogućnosti utvrđenja pravilnog činjeničnog stanja temeljem kojih dokaza zatim donosi pravilnu, zakonitu i cjelovitu presudu, prvostupanjski sud zanemaruje važnost i značenje predloženih personalnih dokaza, te svoje stajalište podvodi pod zaključak da je porezni nadzor posebna vrsta upravnog postupka utemeljena na načelu dokumentarnosti, odnosno da se imaju vrednovati samo odgovarajuće vjerodostojne isprave. Međutim, vjerodostojne isprave nisu jedina i isključiva dokazna sredstva i samo njihovo vrednovanje nije i ne može biti jedini i isključivi izvor relevantnih informacija, osobito u kontekstu toga da je dostavio onu materijalnu dokumentaciju koju je imao i kojom je raspolagao, te je upravo radi pravilnog i jasnog utvrđivanja činjeničnog stanja, uporno predlagao vlastito saslušanje, te iskaz svjedoka. Tužitelj smatra da cjelokupna materijalna dokumentacija predložena i dostavljena s njegove strane kao poreznog obveznika je u cijelosti zanemarena što se pokušava opravdati nedostavljanjem izjave od 2. veljače 2009. nadležnoj ispostavi porezne uprave. Nadležna tijela u svojim obrazloženjima eliminiraju njegove navode i dokaze, odstupajući od temeljnih načela na kojima počiva utvrđivanje činjenica u poreznom postupku. Teret dokazivanja činjenica na koje se porezni obveznik poziva jeste upravo na njemu, no suprotno je načelu postupanja u dobroj vjeri koje propisuje članak 9. Općeg poreznog zakona, onemogućavati poreznog obveznika u dokazivanju njegovih navoda. Ističe da je kao porezni obveznik dokazao materijalnom dokumentacijom 2004. sudjelovanje u zamjeni nekretnina kojom je njegov otac stekao vlasništvo dva stana, da je otac te stanove prodao, a ostvarena sredstva podigao sa svojeg bankovnog računa i darovao njemu, o čemu postoji ovjerena izjava od 2. veljače 2009. Navedeni pravni posao jest realiziran i upravo je isti izvor stjecanja spornih novčanih sredstava, pa je stoga irelevantan stav poreznih tijela da nema dokaza o bankovnim transakcijama između njega i njegovog oca. Novčana sredstva su se uistinu darovala, odnosno "predala" tužitelju u posjed i bez tražene bankovne transakcije, pa je stoga bilo neophodno provesti personalne dokazne prijedloge u vidu saslušanja njegovog oca i ostalih osoba koje imaju neposredna saznanja o izvoru novčanih sredstva. Tužitelj drži da je radi utvrđivanja pravog činjeničnog stanja, otklanjanja bitnih povreda pravila postupka, te radi zaštite njegovih prava i interesa, a radi ostvarenja načela kontradiktornosti upravnog spora, bilo potrebno provesti usmenu raspravu i saslušati ga kao i predložene svjedoke. Upućuje na stajalište Europskog suda za ljudska prava u predmetu Juričić protiv Hrvatske, te Dombo Beher protiv Nizozemske u kojima je zauzeto stajalište da u slučaju kada je tijelo koje je donijelo pobijano rješenje u upravnom postupku odbilo provesti dokaze koje je stranka predlagala, te dokaze koje je dužan provesti sud koji preispituje takvo rješenje, upravo kako bi omogućio pošten i pravičan postupak stranci. Budući je mogućnost provođenja tih dokaza propisana već ZUP-om i OPZ-om, kao što je tim istim Zakonima propisana i potreba da se utvrde sve činjenice i okolnosti, pa i one koje idu u korist poreznog obveznika i da se na temelju tako provedenog postupka donese rješenje koje je zakonito, tada je jasno da se analogno predmetne presude Europskog suda imaju primijeniti i na upravni postupak poput ovog koji je proveden kod poreznog obveznika. Iako je ukazao na bitne i grube povrede odredaba poreznog nadzora, manjkavo provedene dokaze temeljem čega je porezno tijelo izvelo neutemeljenu ocjenu dokazanog materijala, a potom i pogrešno utvrdilo pravo činjenično stanje, te primijenilo pripadajuće materijalno pravo, prvostupanjski sud baš kao i drugostupanjsko tijelo u cijelosti zanemaruju njegove tužbene navode olako držeći da nije ničim dokazao stjecanje imovine sukladno članku 76. Zakona o porezu na dohodak, te se posljedično tome priklanja neosnovanoj odluci i zaključcima prvostupanjskog tijela čineći na taj način dodatnu štetu, te povredu njegovih prava i interesa. Smatra pogrešnim stav da je provedena detaljna analiza svih uplata i isplata na njegovim bankovnim računima, te da na temelju analize svih podataka i dokumentacije, nije uspio dokazati izvor novčanih sredstava za 2017. i 2018. Upravo suprotno, tijekom poreznog nadzora te spora uspio je dokazati izvore stjecanja novčanih sredstava za referentno razdoblje, međutim nadležna su tijela u cijelosti zanemarila važnost i značaj predloženih dokaza. Tužitelj predlaže da ovaj Sud žalbu usvoji kao osnovanu, ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje, te da mu nadoknadi troškove žalbenog postupka.
3. Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanih člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Prema ocjeni ovoga Suda pobijana presuda prvostupanjskog suda ne može se ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. To stoga, jer prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora, te nakon održane usmene rasprave 8. prosinca 2022., čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan.
Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima, a pobijana presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 60. Zakona o upravnim sporovima, te dostatno obrazloženje odlučnih činjenica iz sadržaja priloženih isprava za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava.
7. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku koje slijedi iz spisa javnopravnog tijela dostavljenog prvostupanjskom sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je kod tužitelja proveden porezni nadzor poreza na dohodak za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 14. siječnja 2019., te je sukladno odredbi članka 88. i 89. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", 115/16.) proveden postupak prikupljanja i usporedbe podataka koji su bitni za oporezivanje i utvrđivanje obveze poreza na dohodak, o čemu je sastavljen zapisnik od 21. veljače 2020. i dopunski zapisnik od 20. travnja 2020.
8. Tijekom postupka nadzora izvršena je usporedba imovine i izdataka za njeno stjecanje s primicima tužitelja, te izvršenom usporedbom je utvrđen njihov nesrazmjer, odnosno utvrđeno je postojanje razlike između primitaka i izdataka koju tužitelj nije mogao opravdati vjerodostojnim dokazima, i to u 2017. u iznosu od 58.265,38 kuna i u 2018. u iznosu od 512.184,74 kune.
9. Prema odredbi članka 92. stavka 4. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16. i 106/18.) propisano je da ako porezna uprava na temelju prikupljenih podataka utvrdi da fizička osoba raspolaže imovinom ili sredstvima za privatnu potrošnju koja višestruko premašuje primitke što ih je fizička osoba ostvarila tijekom godine, porezna uprava pozvat će fizičku osobu da dostavi dokaze o izvorima stjecanja imovine. Ako se fizička osoba ne odazove pozivu porezne uprave ili ne dostavi vjerodostojne dokaze o izvorima stjecanja imovine, porezna uprava procjenom će utvrditi osnovicu poreza na dohodak fizičke osobe.
10. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer po ocjeni ovoga Suda tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.
11. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio i protumačio mjerodavno materijalno pravo, odnosno odredbe članka 88. stavka 1., 2. i 3., članka 89. stavka 1. do 9. i članka 76. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", 115/16.), te članka 88. i 92. stavka 4. Općeg poreznog zakona, te odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika.
12. Naime, pravilno je u provedenom postupku utvrđena razlika između vrijednosti stečene imovine i visine dokazanih sredstava za njezino stjecanje u razdoblju od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2018. u ukupnom iznosu od 570.449,12 kuna, te je porezno tijelo navedeni iznos utvrdilo kao nedokazani izvor sredstava koji je oporeziv kao drugi dohodak po članku 76. stavku 1. Zakona o porezu na dohodak i detaljno opisalo u zapisniku i dopunskom zapisniku način utvrđivanja primitaka, a proizlazi da su tužitelju u izvore imovine uračunati svi primici koji su potkrijepljeni odgovarajućim materijalnim dokazima.
13. Imajući u vidu činjenice utvrđene tijekom predmetnog postupka, te mjerodavne odredbe Zakona o porezu na dohodak i odredbe Općeg poreznog zakona, te da je sukladno odredbi članka 88. Općeg poreznog zakona na poreznom obvezniku teret dokaza činjenica koje umanjuju poreznu obvezu, osnovano je prvostupanjski sud ocijenio da je tužitelju utemeljeno utvrđena obveza poreza na dohodak na temelju navedenih odredbama Zakona o porezu na dohodak i Općeg poreznog zakona.
14. Neosnovani su žalbeni navodi o povredi postupovnih odredbi o ocjeni dokaza, jer je uvidom u spis tuženika, te na temelju provedene rasprave, pravilno prvostupanjski sud zaključio da kod tuženika i prvostupanjskog poreznog tijela nije bilo propusta u utvrđivanju činjeničnog stanja. Budući da tužitelj nema materijalnih dokaza o podrijetlu uplaćenog novca, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da sama izjava tužitelja i iskaz svjedoka nisu dostatan dokaz za utvrđivanje činjenica bitnih za oporezivanje u ovom slučaju o stjecanju izvora imovine.
Sukladno odredbi članka 33. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje je trebao utvrditi, niti dokaza kojima se one mogu utvrditi, ali je dužan u obrazloženju presude izjasniti se o prijedlozima i prigovorima stranaka o kojima nije iznio razloge tijekom spora, što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i učinio, te je dao razloge zašto nisu prihvaćeni dokazni prijedlozi tužitelja, što je na valjan način i obrazložio, pa ovaj Sud ne nalazi postupovne povrede.
15. Žalbeni navodi tužitelja ne predstavljaju pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe, a napominje se i da je riječ o prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred poreznim tijelima i pred prvostupanjskim sudom, o kojima su se tuženik i prvostupanjski sud detaljno očitovali, a s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud.
16. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.
17. S obzirom da tužitelj nije uspio s žalbom, ovaj Sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka primjenom odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.
U Zagrebu 18. listopada 2023.
Predsjednica vijeća:
mr. sc. Mirjana Juričić, v.r.