Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1224/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Jasminke Pavković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Viktor Pisanski, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI, OIB: 61989185242, Zagreb, Trg Nikole Zrinskog 11, koju zastupa punomoćnica Sandra Folnegović Skečaj, odvjetnica u Zagrebu, radi nadomještanja ugovora o kupoprodaji stana, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu poslovni broj P-2010/2022-71 od 17. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice ZD kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu poslovni broj P- 2010/2022-71 od 17. listopada 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice ZD i tuženice HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za nadomještanjem ugovora o kupoprodaji stana u [adresa], u suterenu, u zgradi sagrađenoj na zk.č.br. 7168, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (točka I. izreke) i naloženo je tužiteljici da tuženici nadoknadi troškove postupka u iznosu 2.687,50 eura sa zateznim kamatama tekućim od 17. listopada 2025. do isplate (točka II. izreke).

2. Tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te ističe da joj je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje i jednakost pred zakonom. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu, prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženici da joj nadoknadi troškove postupka, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Zahtijeva trošak sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu u iznosu 436,04 eura.

3. Tuženica u odgovoru na žalbu osporava sve žalbene navode tužiteljice i predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu. Zahtijeva trošak sastava odgovora na žalbu i sudskih pristojbi za odgovor na žalbu u iznosu 373,54 eura.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za donošenje presude koja nadomješta ugovor o kupoprodaji stana na adresi u [adresa].

7. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

8. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da je tuženica vlasnica zgrade u [adresa] u kojoj se nalazi predmetni stan, kao i da predmetna zgrada nije etažirana,

- da ne postoji rješenje o dodjeli stana na korištenje ni ugovor o korištenju stana prednicima tužiteljice (njezinim roditeljima LD i HD) niti tužiteljici od strane tuženice, već je predmetni stan 1971. dodijeljen na korištenje LD (ocu tužiteljice) od strane Studentskog centra Zagreb,

- da je tužiteljica u odnosu na predmetni stan bila član obiteljskog domaćinstva u kojem je živjela s roditeljima LD i AD, kćeri Z

ZD i unukom ŽD,

- da prednici tužiteljice pa tako ni tužiteljica nisu stekli stanarsko pravo na predmetnom stanu što je utvrđeno u postupku koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Ps-390/16 (raniji broj Ps- 227/11) u kojem je pravomoćnom presudom odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za donošenje presude kojom se zamjenjuje ugovor o najmu i određuje plaćanje zaštićene najamnine,

- da je tuženica od 1985. vodila postupak protiv LD (oca tužiteljice) radi iseljenja i predaje u posjed stana iz razloga što se isti nalazi u stanu bez valjanog rješenja o korištenju tog stana ili koje druge valjane pravne osnove,

- da je rješenjem Gradskog sekretarijata za graditeljstvo, komunalne i stambene poslove, promet i veze Grada Zagreba Područnog ureda Medveščak broj: UP/I-05/3- 2692/88 od 14. listopada 1991. naloženo LD iseljenje iz stana. Ovo rješenje potvrđeno je rješenjem Ministarstva graditeljstva i zaštite okoliša, Klasa:

UP/II-371-01/92-06/883 od 9. listopada 1992.,

- da je presudom Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Us-6479/1992 od 13. svibnja 1993. odbijena tužba LD protiv rješenja Ministarstva graditeljstva i zaštite okoliša, Klasa: UP/II-371-01/92-06/883 od 9. listopada 1992. uz obrazloženje da se LD u predmetnom stanu nalazi bez valjane pravne osnove jer se prema članku 14. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list“, broj 11/66. i 32/68.) stanarsko prvo stjecalo danom zakonitog useljenja u stan na osnovu ugovora o korištenju stana, a kojeg LD nesporno nema,

- da je presudom Okružnog privrednog suda u Zagrebu poslovni broj P-3214/80 od 18. ožujka 1981. Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu odbijen sa zahtjevom da se utvrdi da je nositelj prava korištenja na ovdje predmetnoj zgradi, a koja presuda je potvrđena Presudom Višeg privrednog suda Hrvatske poslovni broj Pž 1278/81 od 13. listopada 1981. uz obrazloženje da je korisnik predmetnih nekretnina (tako i nositelj prava upravljanja) bio prednik tuženice (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti), a potom tuženica, koja to pravo ni na koji način ni izgubila ex lege (na temelju Zakona o nacionalizaciji) niti aktom nadležnih organa vlasti,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-2422/97 od 18. travnja 2005. prihvaćen tužbeni zahtjev tuženice protiv Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu radi ispražnjenja i predaje u posjed zgrade na adresi ovdje predmetne nekretnine (tužba je podnesena 17. listopada 1997.).

9. Na temelju navedenog te cijeneći iskaz tužiteljice, prvostupanjski sud je zaključio da je vezan pravomoćnom sudskom odlukom iz spisa koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Ps-390/2016 unutar kojeg je utvrđena činjenica nepostojanja stanarskog prava prednika tužiteljice budući Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu nije bilo ovlašteni davatelj predmetnog stana na korištenje, niti je prednik tužiteljice - njezin otac LD imao rješenje o korištenju stana ili ugovor o korištenju te da se tuženica protivila priznanju statusa nositelja stanarskog prava predniku tužiteljice LD.

10. Zatim je prvostupanjski sud na temelju uvida u uplatnice koje je tužiteljica dostavila u ovom postupku utvrdio da su sve uplate od strane LD izvršene Studentskom centru Sveučilišta u Zagrebu, a kako Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu nije bilo ovlašteni davatelj predmetnog stana na korištenje, te je pravomoćnom presudom Okružnog privrednog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3214/80 od 18. ožujka 1981. odbijen sa zahtjevom da se utvrdi da je nositelj prava korištenja na predmetnoj zgradi i pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-2422/97 od 18. travnja 2005. mu je naloženo da isprazni i preda tuženici u posjed zgradu na adresi u [adresa], prvostupanjski sud je zaključio da prednici tužiteljice LD i AD, a tako ni tužiteljica nisu stekli stanarsko pravo na predmetnom stanu.

11. Također je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica nema aktivnu legitimaciju za podnošenje ove tužbe u smislu članka 9. stavak 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", broj 43/92., 69/92., 25/93., 26/93., 48/93., 2/94., 29/94., 44/94., 47/94., 58/95., 11/96., 54/96., 11/97., 68/98., 163/98. i 96/99. - dalje u tekstu: ZPS) budući da je pravo na otkup stana strogo osobno pravo koje se ne može naslijediti, pa tužiteljica nije nasljeđivanjem stupila u prava prednice

– svoje majke AD koje bi ona imala po ZPS.

12. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužiteljice koja u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daju svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i izvedenih dokaza, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

13. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica nema aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari i za to dao jasne i odlučne razloge. Naime, stanarsko pravo nije imovinsko pravo, pa isto ne prelazi na nasljednike i stoga nije nasljedivo, slijedom čega je i pravo na otkup stana prema odredbama ZPS-a strogo osobno pravo, pripada samo nositelju stanarskog prava, prestaje smrću i ne može prijeći na njegove nasljednike (takvo pravno shvaćanje izrazio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj U-III-2286/2014 od 30. ožujka 2016., U-III-4281/2013 od 8. travnja 2014., U-III-5417/2016 od 13. prosinca 2017. i dr.). Pravo na otkup stana koje pripada stanaru na temelju odredbi ZPS, osobno je pravo stanara, pa tužiteljici kao kćeri, to pravo ne pripada neovisno o tome što je bila član obiteljskog domaćinstva ranijeg stanara. Činjenica da je tužbu u ovom postupku podnijela majka tužiteljice AD, da je postupak zbog njezine smrti bio u prekidu i da je tužiteljica nastavila parnicu kao nasljednica svoje pokojne majke samo ukazuje na procesnopravnu legitimaciju tužiteljice da kao nasljednica sukladno članku 215. stavak 1. ZPP-a preuzme postupak, ali time nije naslijedila materijalnopravnu poziciju svoje majke budući je stanarsko pravo strogo osobno nenasljedivo pravo. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljice kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda o pomanjkanju njezine aktivne legitimacije.

14. U odnosu na žalbene navode tužiteljice da prvostupanjski sud nije analizirao dokaze koje je priložila u svrhu utvrđenja postojanja stanarskog prava svojih prednika, prvenstveno da nisu analizirani dostavljeni računi i uplatnice, valja odgovoriti da je prvostupanjski sud ocijenio sve izvedene dokaze pa tako i predmetne račune i uplatnice bez obzira na to što je zauzeo shvaćanje da je vezan za pravomoćnu presudu iz predmeta koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Ps-390/2016 i tamo utvrđenu činjenicu da prednici tužiteljice (otac i majka) nisu bili nositelji, odnosno sunositelji stanarskog prava. Tako je prvostupanjski sud uvidom u dostavljene uplatnice utvrdio da su uplate vršene u korist Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, a što je suglasno iskazu tužiteljice i utvrđenju prvostupanjskog suda da je predmetni stan ocu tužiteljice dodijeljen na korištenje od strane Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu. Međutim, kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio, Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu nije bio ovlašten davati stan na korištenje budući je pravomoćnom presudom Okružnog privrednog suda u Zagrebu poslovni broj P-3214/80 od 18. ožujka 1981. odbijen njegov zahtjev da se utvrdi da je nositelj prava korištenja.

15. Nadalje, izostanak isprave (rješenja, ugovora, odluke) o davanju stana na korištenje samo za sebe nije pravno odlučno, ali u tom slučaju treba utvrditi da se faktično uspostavio stanarski odnos i to dugogodišnjim izvršavanjem prava i obveza nositelja stanarskog prava te da je izvršavanje tih prava i obveza bio rezultat sporazuma između ovlaštenog davatelja stana na korištenje i osobe koja stan koristi kao potencijalni nositelj stanarskog prava (ovakvo pravno shvaćanje izraženo je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1121/01 od 27. lipnja 2001.).

16. Uzimajući u obzir da je tuženica od 1985. vodila postupak protiv oca tužiteljice LD radi iseljenja iz stana koji je završen pravomoćnom presudom Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Us-6479/1992 od 13. svibnja 1993. na način da je naloženo ocu tužiteljice da se iseli iz stana u [adresa] i preda istog, slobodnog od soba i stvari na raspolaganje tuženici uz obrazloženje da se LD u predmetnom stanu nalazi bez valjane pravne osnove, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio, da iako se radi o dugogodišnjem korištenju stana, prednik tužiteljice LD nije imao status nositelja stanarskog prava.

17. Dakle, neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice kojima putem dugogodišnjeg korištenja stana i dokazivanjem da plaća režije za stan, dokazuje faktično postojanje stanarskog prava, jer je razvidno da nije postojao sporazum između tuženice i potencijalnih nositelja stanarskog prava za zasnivanje takvog pravnog (stanarskog) odnosa budući je tuženica vođenjem postupka protiv oca tužiteljice LD radi iseljenja iz stana na jasan i nedvosmislen način pokazala da nije suglasna i sporazumna da se uspostavi stanarski odnos.

18. U odnosu žalbene navode tužiteljice kojima ukazuje na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava te ukazuje da joj je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje i jednakost pred zakonom, valja odgovoriti da se ne radi o činjenično istim slučajevima pa navedene odluke nisu primjenjive za ovaj predmet, posebno stoga što je tuženica postupak protiv prednika tužiteljice LD radi iseljenja iz stana pokrenula još 1985., dakle, prije stupanja na snagu ZPS-a te iz razloga što prednik tužiteljice nije prethodno upisao svoje vlasništvo stana (kao što je to bio slučaj u predmetu Gashi protiv Hrvatske), pa se pravni položaj tužiteljice ne može izjednačiti s položajem stranaka u predmetima na koje žalbenim navodima ukazuje tužiteljica.

19. U odnosu na troškove postupka ističe se da prema članku 365. stavak 2. ZPP- a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a budući tužiteljica određeno ne pobija prvostupanjsku odluku o visini troškova postupka, to glede visine odluka o troškovima nije ispitivana.

20. Slijedom navedenoga, valjalo je na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

21. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a te su stranke odbijene sa zahtjevima za naknadom troškova žalbenog postupka i to tužiteljica jer je njezina žalba neosnovana, a tuženica jer odgovor na žalbu nije bio potreban za odlučivanje (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 10. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak