Poslovni broj: P-611/2024-11

Republika Hrvatska

Općinski sud Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja II iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika OTP banke Hrvatska d.d. Split, Domovinskog rata 61 zastupane po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnice Hane Lukić Hob i punomoćnika tuženika odvjetnika Belizara Tomaića, 12. studenog 2025. i objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 10. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 5. 2. Ugovora o kreditu br. 12889/08 od 25.02.2008.g. zaključenog između tužitelja LI iz [adresa], kao korisnika kredita i HVB Splitske banke d.d. Split, pravnog prednika tuženika OTP banka d.d. Split, Ul. Domovinskog rata 61, pod nazivom Kamatna stopa / NAKNADA i koja glasi: „ Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (nulacijelapedesetposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu , neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“

II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Ul. Domovinskog rata 61 (OIB:52508873833), da tužitelju LI iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), isplati iznos od 151,18 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 07.03.2008. do isplate, po kamatnoj stopi od 15% godišnje za period od dospijeća do 31. 07. 2008. god., zatim od 01. 08. 2008.god. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 01. 08. 2015.god. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 294,21 eura, sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude tj. Od 10.12.2025. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je dana 25. veljače 2008. godine sa prednikom tuženika Splitskom bankom d.d. Split sklopio ugovor o kreditu broj: 12889/08 na iznos od 49.000,00 CHF s rokom otplate na 240 mjeseci. Dalje navodi da je predmetni ugovor o krediti sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika te da tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovora niti pojedinačno pregovarati o pojedinačnim odredbama te da je tuženik u takav ugovor ugradio odredbu u toč. 5.2. naknadu u iznosu od 0,50% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu ugovora. Tužitelj smatra da takav način određivanja naknade je potpuno netransaparentan za tužitelja kao potrošača što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da je kao takva protivna načelu savijenosti i poštenja i posljedično tome ništetna. Stoga tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba iz toč. 5.2. predmetnog ugovora koja se odnosi na nakadnu za obradu kreditnog zahtjeva te da naloži tuženiku da mu posljedično tome isplati iznos od 151,18 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor, da je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene a time i ništetne. Tuženik ističe i prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja. Navodi da je u Ugovoru o kreditu potpuno jasno navedeni kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 0,50% od iznosa kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka te da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, pozivajući se pri tome na čl. 1112. st. 1 Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje. Tuženik je na ročištu od 1. listopada 2025. učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva, ali se protivi osnovanosti tužbenog zahtjeva predlažući da sud odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na plaćanje troškova postupka.

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu (list 5-12 spisa), dopis banke i zahtjev tužitelja (list 13-14 spisa), otplatni plan (list 15- 16- spisa), te je pročitan iskaz tužitelja sa ročišta održanog kod ovog suda dana 12. studenog 2025.g. (list 112-114 spisa).

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

5. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu broj 91334/05 na iznos od 54.600,00 CHF s rokom otplate na 168 mjeseci. Nesporno je da se radi o namjenskom kreditu, za adaptaciju. Nesporno je da je točkom 5.2. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 0,50% od iznosa kredita te da je ista naplaćena u iznosu od 273,00 CHF odnosno 0,50% od iznosa kredita, što odgovara iznosu od 173,07 eura, koja mu je od strane tuženika naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, a kako to proizlazi iz sadržaja potvrde tuženika od 23.12.2024. g.

6. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, dok je sama visina tužbenog zahtjeva nesporna.

6.1. Tužitelj je saslušan na ročištu 12. studenog 2025 godine te je u svom iskazu izjavio da je ugovor s tada Splitskom bankom zaključio 4.3.2008. godine. Kredit je uzeo za adaptaciju kuće. Tužitelj navodi da prije zaključenja ugovora nije bio klijent banke, nego je nakon što se odlučio podići kredit, otvorio tekući račun kod te banke. U banci su mu ponudili kredit u CHF. Nadalje navodi da je dobio obrazac ugovora da pročita. Tužitelj je izjavio da je pročitao da je dužan platiti nekakvu naknadu za obradu kredita, ali mu nije bilo jasno o čemu se radi. Osobni bankar mu nije objasnio od kojih se to točno troškova sastoji naknada kredita. Taj iznos mu je umanjen od ukupnog iznosa kredita, a tužitelj je samo platio troškove javnog bilježnika. Tužitelj je izjavio da je po zanimanju strojni kovač i nema nikakvih stručnih znanja iz ekonomije. Prije podizanja kredita se nije savjetovao s nekom stručnom osobom. Nadalje navodi da se više ne sjeća koji postotak se odnosi na ulaznu naknadu te da više ni točno ne sjeća da li je iz dokumentacije bilo vidljivo da mu je umanjen iznos ulazne naknade od ukupnog iznosa kredita.

7. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita iz točke 5.2. Ugovora, a iz odgovora na tužbu tuženika i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge i koje nastale troškove se ista naknada odnosi, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno, pri čemu valja istaknuti da tijekom postupka tuženik nije niti predlagao da se kao svjedok sasluša djelatnik banke koji je sudjelovao u obradi predmetnog kredita.

7.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

8. Prema odredbi čl. 81 st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav predmeta ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

8.1. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

8.2. Člankom 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene nepoštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

8.3. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog Ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prvoga korištenja, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

8.4. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP valja tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

8.5. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

8.6. Imajući na umu navedeno, odredba točke 8. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

8.7. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

8.8. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

8.9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba točke 8. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je iznos naknade tužitelju naplaćen jednokratno, da je iznos naknade umanjen od iznosa kredita i to na dan plasiranja kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

8.10. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

8.11. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8.12. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

8.13. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 5.2. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 0,50 % njegove visine, utječe, prema stajalištu ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. (tako i Županijski sud u Zagrebu, broj Gž-1535/2023 od 18. travnja 2023.g.).

9. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz točke 5.2.. Ugovora, budući da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača, pa je stoga sud odlučio kao pod točkom I i II. izreke presude.

10. Točkom 5.2.. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada u visini od 0,50 % od iznosa kredita, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora. Ukupan iznos ulazne naknade prema odredbama iz točke 5.2. predmetnog Ugovora o kreditu utvrđen je u visini od 0,50 % na odobreni iznos kredita (54.600,00 CHF), odnosno 273,00 CHF na dan plaćanja naknade 21.10.2005. godine, što je vidljivo iz potvrde sa lista 13-14 spisa, iz koje proizlazi da je tuženik tužitelju na ime ove naknade platio iznos od 273,00 CHF, što odgovara iznosu od 173,07 eura.

11. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste, s obzirom da je po osnovi ništetna točka 5.2. Ugovora, tuženik je dužan stečeno s pripadajućim kamatama vratiti od dana stjecanja do isplate.

12. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I ove presude još nije pravomoćna te u smislu čl. 215. ZOO-a nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

13. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

14. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj vrijednosti predmetnog spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 294,91 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 25 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zahtjev za dostavu dokumentacije od 22.10.2024.g. 25 bodova (Tbr. 32 toč. 1 OT), sastav obrazloženog podneska = 25 bodova, zastupanje na dva ročišta po 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), za pristup na ročište za objavu presude priznato je 12,5 bodova sukladno tbr.9. toč.3., koje radnje ukupno nose 137,5 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR-a, iznosi 275,00 eura što uz odobren trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura i presudu u iznosu od 13,27 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 294,91 eura.

U Vinkovcima, 10. prosinca 2025.

Sudac:

Marija Pavlović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.

OBAVIJEST:

1. Odvjetnica Hana Lukić Hob, Vinkovci – punomoćnik tužitelja

2. Odvjetnik Belizar Tomaić, Osijek – punomoćnik tuženika