REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, 21000 Split

Pr-760/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Eneji Stejskal Kanazir kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Domagoju Mužiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Gotošped d.o.o. za prijevoz, trgovinu i turizam, Draškovićeva ulica 70, 21210 Solin, OIB: 80509929060, zastupanog po punomoćniku Željku Bartuloviću, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja odluke o otkazu nedopuštenom i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika prilikom zaključenja glavne rasprave, prilikom objave, a nakon objave, dana 10. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da nije dopuštena odluka poslodavca Gotošped d.o.o. (OIB:80509929060) od 11. prosinca 2020. godine o izvanrednom otkazu ugovora o radu sklopljenog dana 31. listopada 2018. godine s radnikom EO (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa].

II/ Određuje se sudski raskid ugovora o radu sklopljenog dana 31. listopada 2018. godine između tužitelja EO (OIB: [osobni identifikacijski broj]) i tuženika Gotošped d.o.o. (OIB: 80509929060) s danom donošenja ove presude.

III/ Nalaže se tuženiku Gotošped d.o.o. (OIB: 80509929060) da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime otpremnine, isplatiti tužitelju EO (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iznos od 387,11 EUR / 2.916,67 kn uvećan za pripadajuću kamatu tekuću od dana presuđenja pa do isplate, a koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

IV/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja kao neosnovan, a koji se odnosi na potraživanje zakonske zatezne kamate na ime otpremnine, a za razdoblje od podnošenja tužbe do presuđenja.

V/ Nalaže se tuženiku Gotošped d.o.o. (OIB: 80509929060) u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, isplatiti tužitelju EO (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iznos od osam ugovorenih bruto mjesečnih plaća u iznosu od 4.645,30 EUR / 35.000,00 kn uvećan za pripadajuću kamatu tekuću od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

VI/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja kao neosnovan, a koji se odnosi na potraživanje zakonske zatezne kamate na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, a za razdoblje od podnošenja tužbe do presuđenja.

VII/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju na ime parničnih troškova ukupan iznos od 4.077,95 EUR, zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate, te koja se zakonska zatezna kamata obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. U tužbi predanoj ovom sudu dana 26.01.2021. godine tužitelj navodi da je kod tuženika bio zaposlen na radnom mjestu vozača temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 31.10.2018.godine. Ističe kako mu je tuženik izvanredno otkazao navedeni ugovor o radu odlukom od 11.12.2020.godine, a nakon čega da je tužitelj dana 21.12.2020.godine pisanim putem zahtijevao zaštitu svojih povrijeđenih prava, a na koji da se zahtjev tuženik očitovao dopisom zaprimljenim dana 11.siječnja 2021.godine. Tužitelj ističe da mu je već ranije zbog privremene nesposobnosti za rad tuženik uslijed bolovanja otkazao radni odnos odlukom odlukom o redovitom otkazu od 15.rujna 2020.godine, a koju odluku da je tuženik nakon tužiteljeva zahtjeva za zaštitu prava radnika stavio izvan snage jer da se notorno radilo o neopravdanom razlogu za otkaz (čl. 117. stavak 1. Zakona o radu). Ističe se da je tuženik tada povrijedio i pravo osobnosti tužitelja jer da je odgovarajući na upite novinara Slobodne Dalmacije neistinito naveo da je tužitelj „neradnik i nestabilna osoba”, a što da je objavljeno u tiskanom izdanju dana 14. listopada 2020. godine. Ističe se da je zbog navedenog zajednički utvrđeno da nastavak radnog odnosa nije moguć, a što da je sve pisano potvrdio i punomoćnik tuženika u svojoj e-mail poruci od dana 21. listopada 2020. godine kada da je eksplicitno naveo da „daljnji nastavak radnog odnosa, a po prestanku privremene nesposobnosti za rad, teško da će u praksi biti ostvariv, naročito nakon istupa gospodina EO u medijima, te da je tražio da se angažira u smislu pronalaska obostrano prihvatljivog rješenja, a kojim bi se definirao modalitet okončanja radnog odnosa i uzajamne obveze obiju strana.” Ističe se da je nakon prestanka privremene nesposobnosti za rad tužitelj odmah kontaktirao odgovornu osobu ĐO koja da ga je obavijestila da u tom trenutku zbog korištenja godišnjih odmora nije u mogućnosti izraditi raspored poslova u koje bi tužitelj bio uključen. Navodi se da je kasnije tužitelj osobno pristupio u službene prostorije tuženika i nebrojeno puta telefonom pokušao kontaktirati direktora koji da je svojim radnjama nedopuštanja ulaska u službene prostorije i nejavljanja na telefon tužitelju jasno dao do znanja da njegov pristup na mjesto rada i njegov rad nije poželjan. Nadalje, tužitelj ističe da nije neopravdano izostao s posla jer da je isti doslovce potjeran i onemogućen u obavljanju rada pa da je sada opravdano zaključiti da je tuženik pobijanom odlukom o izvanrednom otkazu zloupotrijebio vlastitu odluku da tuženika oslobodi od obveze rada i isto prijevarno prikazao kao neopravdani izostanak s posla, a zbog čega da pobijana odluka nije na zakonu osnovana. Tužitelj tužbom predlaže donošenje odluke kojom će se utvrdi da je nedopuštena odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od 11.12.2020.godine, te predlaže da se odredi sudski raskid ugovora o radu zaključenog između tužitelja i tuženika sa danom donošenja presude, te naknadu neisplaćenih plaća za vrijeme trajanja otkaznog roka, te isplatu neisplaćene otpremnine, te naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu. Tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev podneskom od 17.04.2023.godine (list 133-134 spisa) na način da predlaže da se utvrdi nedopuštenom tuženikova odluka od 11.prosinca 2020.godine o izvanrednom otkazu ugovora o radu; te da se odredi sudski raskid ugovora o radu zaključenog između tužitelja i tuženika dana 31.10.2018.godine sa danom donošenja presude, te da se naloži tuženiku da na ime otpremnine isplati tužitelju iznos od 387,11 Eur-a sa kamatom od podnošenja tužbe 26.01.2021.godine do isplate; te da se naloži tuženiku naknada štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od osam ugovorenih bruto mjesečnih plaća u ukupnom iznosu od 4.645,30 Eur-a sa pripadajućom kamatom od podnošenja tužbe 26.01.2021.godine do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 28-30 spisa) navodi da smatra suvišnim i nepotrebnim referiranje tužitelja na razdoblje u radnopravnom odnosu, koje nema nikakve veze s povredom radne obveze zbog koje je tuženik Gotošped d.o.o. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Ističe se da je tuženik je doista 15. rujna 2020. godine donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelja uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika, a pri čemu da se navodi da su u konkretnom slučaju zadovoljene zakonske pretpostavke za donošenje spomenute Odluke, osim za nadnevak 15. rujna 2020. godine, a za koji da je tužitelj naknadno dostavio Obavijest o privremenoj nesposobnosti za rad. Ističe se da s obzirom na okolnost da je poslodavac obaviješten o zakonitom izostanku s rada 15. rujna 2020. godine pa nadalje da je opozvao navedenu Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu, s naglaskom da tužitelja nije niti odjavljivao iz sustava osiguranika kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, te Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Nadalje, tuženik navodi da u odnosu na tvrdnje tužitelja o navodnoj povredi prava osobnosti od strane tuženika, tuženik spomenuti navod u odnosu na rubricirani postupak smatra irelevantnim, a uzimajući u obzir da je tužitelj propustio zakonski rok za podnošenje privatne tužbe zbog kaznenog djela protiv časti i ugleda protiv tuženika, odnosno odgovorne osobe, a u kojem bi se svakako otklonile dvojbe o istinitosti, odnosno neistinitosti navoda iznesenih u medijima. Navodi se da se sudu dostavlja dopis punomoćnika tuženika, upućen punomoćniku tužitelja 21. listopada 2020. godine, a iz kojeg da se citira integralna rečenica: „Međutim, kao što možete pretpostaviti, a s čime se složio i kolega s kojim sam razgovarao, daljnji nastavak radnog odnosa, a po prestanku privremene nesposobnosti za rad, teško da će u praksi biti ostvariv, naročito nakon istupa gospodina EO u medijima. Stoga Vas ljubazno molim da se angažirate u smislu pronalaska obostrano prihvatljivog rješenja, kojim bi se definirao modalitet okončanja radnog odnosa i uzajamne obveze obiju strana“. U tom pogledu tuženik ističe da subjektivan stav punomoćnika tuženika očito dijeli i punomoćnik tužitelja, ali da smatra da tužitelj s očitom namjerom, izostavlja potpunu rečenicu budući da nije sporno da je djelatnik punomoćnika tužitelja pregovarao sa punomoćniku tuženika o možebitnom prestanku radnog odnosa sporazumnim raskidom, ali da do usuglašavanja stavova nije došlo zbog nerazumljivo visokih financijskih očekivanja tužitelja. Ističe se da s obzirom da do prestanka radnog odnosa prije odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu nije došlo, da se podrazumijeva da je radni odnos bio konzumiran, odnosno da je tužitelj po prestanku privremene nesposobnosti za rad bio dužan svako jutro u tjednu od 7. prosinca 2020. godine do 11. prosinca 2020. godine u 8 sati ujutro pristupiti u prostorije poslodavca i staviti se na raspolaganje za rad. Navodi se da i sam tužitelj u tužbi priznaje da je nazvao tajnicu ĐO, te da je kasnije osobno pristupio u prostorije., a da je bilo je samo u srijedu, 9. prosinca 2020. godine, kada da je ostavio dokumentaciju o zaključenju bolovanja na prozoru poslovnih prostorija, međutim da ni toga dana nije došao na početak radnog vremena, niti se bio voljan staviti na raspolaganje za rad. Također tuženik ističe da je u predmetnom postupku neophodno utvrditi i postojanje stvarne volje za nastavkom rada kod poslodavca nakon okončanja privremene nesposobnosti za rad, a da se to nedvojbeno može zaključiti iz sms poruka koje da je tužitelj u nekoliko navrata uputio odgovornoj osobi poslodavca, ŠO. Ističe se da je tužitelj, 1. prosinca 2020. godine, za vrijeme bolovanja, direktoru tuženika ŠO uputio sms poruku koja da je evidentno imala za cilj zastrašiti istoga kako bi sporazumno raskinuo radni odnos i to prema financijskim očekivanjima tužitelja s naglaskom na isplatu zahtijevanog iznosa otpremnine. Ističe se da je sms poruka s fotografijama navodno nezakonitih računa, poslana je direktoru ŠO, uz popratni tekst u kojem da je navedeno da tužitelj ujutro ide u poreznu te da bi volio odgovor što prije, a kojim činom tuženik smatra da je tužitelj iskazao nepoštovanje neposredno nadređenoj osobi unutar hijerarhije poslodavca, te da je time poručio da bi radnopravni odnos ovisio isključivo o njegovoj volji, a što da je neprihvatljivo i da upućuje na zaključak kako tužitelj ubuduće ne namjerava obavljati poslove za tuženika. Ističe se da je osporavana odluka o izvanrednom otkazu donesena i otpremljena u poslijepodnevnim satima 11.prosinca 2020.godine dok da je tužitelj istu zaprimio preporučenom poštom tek 15.12.2020.godine, te da isti nije pristupio na rad niti na početak radnog vremena 14. i 15. prosinca 2020.godine. Ističe se da iz svega proizlazi kako kod tužitelja nije postojala stvarna volja da se podvrgne volji poslodavca u radno vrijeme i da se stavi na raspolaganje na rad pa da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu u tom smislu zakonita te predlaže da se tužbeni zahtjev odbijen.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom tužbe i dokaza priloženih uz tužbu i to ugovora o radu od 31.10.2018.godine, odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 11.12.2020.godine, zahtjeva za zaštitu prava radnika od 21.12.2020.godine, očitovanje poslodavca na zahtjev za zaštitu prava radnika od 07.siječnja 2021.godine, odluke o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem zaposlenika od 15.09.2020.godine, zahtjeva za zaštitu prava radnika od 14.listopada 2020.godine; novinskog članka u Slobodnoj Dalmaciji od 14.10.2020.godine, dopisa tuženika tužitelju od 21.10.2020.godine, e-maila od 21.10.2020.godine, dopisa tužitelja putem punomoćnika punomoćniku tuženika od 17.studenog 2020.godine,; sms poruka sa mobitela (list 32-33 spisa); e-maila (list 35 spisa); obračunskih lista (list 41-88 spisa); odluke tuženika o rasporedu radnog vremena prijevoznog osoblja od 20.svibnja 2017. (list 90-92 spisa); odluke poslodavca o rasporedu radnog vremena administrativnog osoblja i uprave od 02.siječnja 2020.godine (list 93 spisa); nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo Ivana Buljan (list 121-126 spisa). Izveden je i dokaz saslušanjem tužitelja EO i zz tuženika DO na ročištu od 10.lipnja 2022.godine; svjedokinje ĐO (list 100-103 spisa). U ponovljenom postupku izveden je dokaz saslušanjem telefonskog razgovora između tužitelja i zz tuženika – audio snimke dostavljene ovom sudu uz podnesak tužitelja od 12.03.2025.godine (list 199 spisa); te je izveden dokaz dopunskim saslušanjem svjedokinje ĐO i tužitelja EO, te zz tuženika DO (list 202-210 spisa).

4. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

5. Među strankama nije sporna činjenica da je tužitelj bio zaposlenik tuženika na radnom mjestu vozača tegljača sa prikolicom, a koja činjenica nesporno proizlazi i iz pregledanog ugovora o radu od 31.10.2018.godine. Također nije sporno da je tuženik kao poslodavac odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 11.prosinca 2020.godine dao tužitelju izvanredni otkaz ugovora o radu zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa, a koja činjenica nedvojbeno proizlazi iz pregledane odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 11.prosinca 2020.godine. Također među strankama nije sporno da je tužitelj po svom punomoćniku u zakonskom roku propisanim odredbom članka 133.stavka 1. Zakona o radu (''NN'' 93/14-u daljnjem roku ZR-a) dana 21.prosinca 2020.godine podnio zahtjev za zaštitu prava radnika tuženika i to u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od saznanja za povredu prava budući mu je dostava navedene odluke o otkazu prema iskazu svjedokinje ĐO dana 11. prosinca 2020.godine poslan poštom preporučeno, a koja činjenica je razvidna iz pregledanog zahtjeva za zaštitu prava radnika od 21.prosinca 2020.godine. Obzirom da tuženik kao poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovog članka nije udovoljio tužiteljevom zahtjevu za suđenje u razumnom roku , a koja činjenica je razvidna iz očitovanja poslodavca na zahtjev za zaštitu prava radnika a iz kojeg je razvidno da zahtjev tužitelja za zaštitu prava radnika smatra neosnovanim pa je tužitelj radi navedenog u daljnjih 15 dana od neudovoljenja njegovom zahtjevu zahtijevao zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 26.01.2021.godine.

6. Među strankama je sporna činjenica da li je tuženik dokazao postojanje opravdanih razloga za izvanredno otkazivanje ugovora o radu svojom odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 11.prosinca 2020.godine, te da li je tužitelj dokazao postojanje razloga iz članka 125.stavka 1. ZR-a za određivanje sudskog raskida ugovora o radu zaključenog između njega i tuženika dana 31.10.2018.godine, te prava na naknadu štete po osnovi sudskog raskida ugovora o radu, te postojanje razloga iz članka 126. ZR-a vezano za njegovo potraživanje otpremnine.

7. U predmetnoj pravnoj stvari već je jednom donesena prvostupanjska presuda Pr- 2311/2021-24 od 02.veljače 2024.godine, a koja je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-343/2024-2 od 12.11.2024.godine te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Iz obrazloženja odluke drugostupanjskog suda proizlazi da je ovaj sud propustio utvrditi kompletno činjenično stanje jer da je odbio dokazne prijedloge tužitelja upravo na odlučne okolnosti da li je tužitelj direktno kontaktirao sa direktorom tuženika te da li mu je direktor tuženika jasno dao do znanja da je njegov dolazak u poslovne prostorije tuženika nije poželjan.

8. Iz pregledane odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 11.prosinca 2020.godine koja prileže uz tužbu proizlazi da je tužitelju otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 31.10.2018.godine zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa uslijed koje nastavak radnog odnosa nije moguć. Iz obrazloženja navedene odluke o izvanrednom otkazu proizlazi da se navedena teška povreda obveze iz radnog odnosa od strane tužitelja prema mišljenju poslodavca sastoji u tome što da je tužitelj zaključno sa danom 04.prosinca 2020.godine zaključio bolovanje, ali da 07.prosinca 2020.godine nije došao na posao, a da o izostanku s posla nije obavijestio poslodavca niti opravdao izostanak sa posla privremenom nesposobnošću za rad putem potvrde nadležnog liječnika, a da nije evidentirano niti da je tužitelj u navedenom razdoblju bio na godišnjem odmoru, plaćenom ili neplaćenom dopustu. Tuženik u odluci o otkazu ističe da je tužitelj navedenim nedolaskom na posao poremetio poslovne procese kod poslodavca. Tuženik u odluci o otkazu ukazuje na činjenicu da nije u mogućnosti pružiti tužitelju kao radniku pravo da iznese obranu jer da iz njegovog ponašanja proizlazi da je nezainteresiran za rad kod tuženika kao poslodavca pa da je za očekivati da se isti ne bi odazvao pozivu za iznošenje obrane.

9. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo Ivana Buljana (list 121-125 spisa) proizlazi da vještak ističe da je kod obračuna potrebno utvrditi prosječnu visinu šest plaća prije otkaza kako bi se vidjeli podaci za traženu naknadu, te je vještak navedeni prikaz dao u Tablici 1 vještva. Vještak u tom smislu navodi da je u otkaznom roku tužitelj trebao dobiti minimalno posljednju bruto plaću, te da budući je bruto plaća nepromijenjena zadnjih šest mjeseci da je isti mišljenja da je ista u otkaznom roku trebala biti isplaćena u iznosu od 4.375,00 Kuna. U odnosu na otpremninu vještak je istakao da zakon definira iznos otpremnine na način da isti ovisi o dužini prethodnog neprekidnog radnog odnosa i iznosu bruto plaće, te da minimalna zakonska otpremnina iznosi trećinu prosječne mjesečne bruto plaće za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca, te da pritom ukupan iznos otpremnine utvrđene Zakonom o radu ne može iznositi više od šest prosječnih mjesečnih plaća ostvarenih u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Navedeno je prikazano u Tablici 2 navedenog vještva. Vještak Buljan u tom smislu navodi da je sukladno Zakonu mišljenja da bi za odrađeno vrijeme otpremnina bila 2.916,67 Kuna. U odnosu na naknadu štete u slučaju sudskog raskida ugovora a u iznosu od 8 bruto plaća vještak je dao izračun prema kojem bi ta naknada iznosila ukupno 35.000,00 Kuna (4.375,00 Kuna X 8 = 35.000,00 Kuna). Zaključno iz nalaza i mišljenja vještaka Ivana Buljan proizlazi da temeljem dokumentacije dostavljene vještaku vještak navodi da tužitelju na ime naknade za vrijeme otkaznog roka pripada 4.375,00 Kuna; po osnovi otpremnine iznos od 2.916,67 Kuna te po tužbenom zahtjevu temeljem štete zbog raskida ugovora 35.000,00 Kuna, a što da ukupno iznosi 42.291,67 Kuna, a kako da je prikazano u Tablici 3. vještva.

10. Navedeni nalaz i mišljenje vještaka Ivana Buljan ovaj sud smatra vjerodostojnim i logičnim budući je navedeni nalaz sačinjen po nalogu ovog suda i temeljem relevantne dokumentacije u spisu, a stranke na navedeni nalaz i mišljenje nisu imale nikakve prigovore.

11. Iz iskaza saslušanog tužitelja EO proizlazi da je on kod tuženika bio na bolovanju u vrijeme izvanrednog otkazivanja ugovora o radu koji je predmet ovog postupka, te da je točno da mu je bolovanje zaključeno sa danom 4.12.2020.g. Isti ističe da prije nego je otvorio bolovanje da je telefonskim putem obavijestio osobu koja je bila odgovorna kod tuženika i koja je koordinirala cijeli posao gospođu ĐO da odlazi na bolovanje. Također isti ističe da je on kod tuženika u spornom periodu prije otkazivanja ugovora o radu radio na radnom mjestu vozača tegljača sa poluprikolicom u međunarodnom transportu. Isti navodi da nije točno da on 7.12.2020. nije došao na posao i da nije opravdao svoj izostanak već da je on kratko vrijeme nakon zaključenja bolovanja 4.12.2020. od liječnice dobio doznake za bolovanje, a koje doznake da je direktno donio kod poslodavca i predao gospođi ĐO. Isti ističe da on nije obavljao poslove svog radnog mjesta i da nije radio kod tuženika u periodu od 7.12.2020. do 11.12.2020. iz razloga što da se on javio u tom periodu za rad gospođi ĐO, ali da mu je ona rekla da za sada nema ništa od toga i da će on po potrebi rada biti naknadno obaviješten. Isti navodi da zbog načina kako se tuženik ponašao prema njemu nastavak radnog odnosa sa tuženikom kao poslodavcem nije moguć, te ističe da je on do trenutka davanja izvanrednog otkaza ugovora o radu od strane tuženika njemu bio zaposlenik tuženika 2 godine te da ima dvije maloljetne kćeri i nezaposlenu suprugu. Isti ističe da se ne sjeća točno koliko su mu bila primanja kod tuženika te da misli da se radilo o nekakvom zakonskom minimumu. U odnosu na činjenicu na koji način mu je uručen izvanredni otkaz ugovora o radu koji je predmet ovog postupka, isti navodi da je bio pozvan u firmu kod gospođe ĐO i da mu je uručen već pripremljeni i ovjereni dokument o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a kojeg da je on preuzeo. Navodi da s njime nikad nije obavljen razgovor u kojem bi mu bilo kazano koji su razlozi izvanrednog otkazivanja ugovora o radu i u kojem bi imao eventualno mogućnost da iznese svoju obranu. Isti ističe da je on osobno imao namjeru doći u firmu na vlastitu inicijativu i razgovarati, ali da je već i prije imao neugodnosti i da mu je čak gospodin DO priopćio da ode iz firme te da je bila u tom smislu narušena ikakva mogućnost vezano za nastavak radnog odnosa. Isti ističe da dok je primao plaće i radio kod tuženika da nije primao obračunske liste plaće od strane poslodavca. U odnosu na činjenicu da li je kod istog poslodavca tužitelj već ranije dobio otkaz isti navodi da mu je na isti način uručen otkaz od strane gospođe ĐO na način da mu je predan već sastavljen i ovjeren dokument o otkazu zbog skrivljenog ponašanja radnika te da je navedeni prijašnji otkaz tužitelj predao svom punomoćniku, a da je on kao njegov punomoćnik to predao i o tome iskomunicirao s gospodinom DO i da je taj otkaz stavljen van snage. Tužitelj navodi da je smatrao gospođu ĐO odgovornom osobom kod tuženika jer da se 99 % poslova odvijalo preko gospođe ĐO, a koja da je bila zadužena i za izdavanje naloga, a da je navedeno odobravao gospodin DO. Tužitelj ističe da je on imao određeni zdravstveni problem nakon što se vratio sa službenog puta u ponedjeljak i da je zbog toga završio na hitni kirurški prijem gdje da mu je utvrđen gnojni apces i da je on o tom slučaju obavijestio o tome gospođu ĐO, a da je čuo da mu je dan izvanredni otkaz od strane tuženika i to u telefonskom razgovoru koji da je obavljen od strane zz tuženika direktno s tužiteljem, te da je tada obavijestio i gospodina DO da je navedeni razgovor sniman, a da mu je gospodin DO u tom razgovoru odgovorio da ne želi bolesnika u firmi. U odnosu na činjenicu obzirom da je tvrdio u iskazu da je o bolovanju koje je zaključeno 4.12.2020. obavijestio ĐO, zbog čega se nije pojavio na poslu kod tuženika 7.12.2020, tužitelj je istakao da se nije pojavio tada na poslu jer da je smatrao da je telefonski razgovor s gospodinom DO dovoljan kao i ono što mu je rekla ĐO kad je bio u kontaktu s njom. Ističe nadalje da mu je na njegovo nepojavljivanje na poslu ujedno uz navedeno utjecala i činjenica da su mu izbačene stvari iz kamiona, te da je na njegovo mjesto zaposlena druga osoba. Tužitelj ističe da je pretpostavljao da mu je ĐO bila neposredno nadređena osoba. Nadalje, tužitelj navodi da je on uložio maksimalan trud vezano za svoj rad kod tuženika kao poslodavca, ali da smatra da je bio potplaćen i da je doživio brojne neugodnosti od strane zz tuženika na tom radnom mjestu zbog čega da smatra da nastavak radnog odnosa između stranaka u ovom postupku nije moguć.

12. Iz iskaza saslušanog zz tuženika DO proizlazi ističe da je tužitelj dobio izvanredni otkaz ugovora o radu koji je predmet ovog postupka iz razloga što da se nije pojavio na poslu nakon zaključenja bolovanja. Isti ističe da ne zna datume kad je isti otvorio bolovanje i kad ga je zaključio već da samo zna da nakon zaključenog bolovanja tužitelj nije došao raditi. Isti ističe da mu je otkaz dan nakon zaključenja bolovanja pisanim putem te zz tuženika ističe da se tužitelj nije pojavljivao u firmi. U odnosu na činjenicu tko je ĐO isti navodi da je ona njegova zaposlenica te da je radila na radnom mjestu knjigovođe, te isti ističe da ona nije imala nikakvu ulogu prema tužitelju u smislu nadređene osobe, već da je bila zaposlenik kod tuženika kao i svi ostali. Zz tuženika ističe da je on od početka rada tužitelja kod tuženika istog opominjao vezano za rad. Isti ističe da on nije obavljao nikakav razgovor s tužiteljem prije otkazivanja ugovora o radu, iz razloga što sam tužitelj nije htio s njim razgovarati te da ga je isti ignorirao. Nadalje, isti navodi da ono što se dogovorio sa ĐO obzirom da su bili u istoj kancelariji, da se proslijeđivalo radnicima te da je ĐO prenosila njemu ono što bi govorili radnici. Također zz tuženika navodi da je tužitelj doznake predao njemu osobno te da nema nikakve razlike da li je to predao ĐO ili njemu budući je navedene doznake stavio na stol u uredu. U odnosu na činjenicu iz kojeg je razloga ranije dao otkaz tužitelju, isti odgovara da je ranije dao otkaz tužitelju jer da ga isto tako nije obavijestio o bolovanju niti mu donio doznake o bolovanju, a da je ipak taj otkaz stavio izvan snage jer da mu je tužitelj nakon 15 dana u tom slučaju donio doznake, pa da ne može dati otkaz radniku koji je na bolovanju. U odnosu na činjenicu na koji način se odvijala komunikacija između njega i tužitelja prije svih ovih situacija s otkazivanjem ugovora o radu te da li je komunicirao s njim u neposrednom kontaktu ili telefonski zz tuženika navodi da je njemu tužitelj slao sms poruke, ali da se on nije obazirao na njegove prijetnje te da je ignorirao njegove sms poruke. U odnosu na činjenicu da li je kao poslodavac bio spreman tužitelju dati još jednu šansu pod uvjetom da se u spornom periodu od 7.12.2020.-11.12.2020. pojavi na poslu isti navodi da je na to bio spreman jer da je njima teško pronaći vozača za međunarodni promet i to radišnog i poštenog vozača.

13. Iz iskaza saslušane svjedokinje ĐO proizlazi da je tužitelj bio vozač kod tuženika te da je dana 4. prosinca 2020. zaključio bolovanje, a da joj je doznake o bolovanju donio nekoliko dana nakon toga sredinom tjedna, nakon što je zaključio bolovanje i to na način da joj ih je dostavio, obzirom da je ured bio u prizemlju, kroz prozor, te da je ona iste zaprimila i zavela. Ista navodi da joj nije poznato da li je tužitelj prije otvaranja bolovanja obavijestio o tome poslodavca. Navodi da je tužitelj otvorio bolovanje još u rujnu 2020., a kako je već rekla da je bolovanje zaključio u prosincu 2020. Ista navodi da nakon zaključenja navedenog bolovanja i dostavljanja doznaka da se tužitelj više nije pojavljivao na radnom mjestu. Navodi u odnosu na okolnosti otkazivanja ugovora o radu tužitelju da je prvi otkaz tužitelju dan u rujnu 2020. a kada da poslodavac nije znao da je tužitelj otvorio bolovanje, pa da je u tom smislu tužitelj dobio otkaz zbog skrivljenog ponašanja i to redovan otkaz ugovora o radu. Međutim ista navodi da je ovaj otkaz ugovora o radu bio tužitelju opozvan iz razloga što je tužitelj otvorio bolovanje te da se nakon tog bolovanja vodilo da se tužitelj nalazi na radnom mjestu u redovnom radnom odnosu. Ista navodi da je novi otkaz tužitelju i to upravo ovaj koji je predmet ovog postupka – izvanredni otkaz ugovora o radu- tužitelju poslan poštom preporučeno 11. prosinca 2020. Svjedokinja je istakla da kod tuženika radi knjigovodstvene, administrativne i poslove disponenta. Ujedno svjedokinja ističe da je saznala za bolovanje tužitelja u trenutku kad je isti otvorio bolovanje budući da je tužitelj nju nazvao na mobitel i budući da joj je donio doznake o bolovanju. Također je svjedokinja istakla da nakon zaključenja bolovanja nije razgovarala sa tužiteljem o tome da li će isti doći raditi u firmu. Ista je istakla da kad joj je tužitelj donio doznake 9.12. razgovarala s istim o njegovom zdravlju, a za sve ostalo vezano za posao da se tužitelj trebao obratiti direktoru ŠO, jer da ona nema ništa s tim. Ujedno je svjedokinja istakla da se tužitelj navedenog dana vratio raditi da bi mu se našao nekakav posao. Svjedokinja ističe da je odnos između tužitelja i gospodina ŠO kad je tužitelj bio u uredu bio korektan. U odnosu na činjenicu tko kod tuženika izdaje naloge za rad svjedokinja navodi da se od komitenata uzima nalog za prijevoz, a potom da ga odobrava gospodin ŠO te da onda ona prosljeđuje naloge vozačima te da tužitelju nije poslala ikakav nalog za posao nakon što je zaključio bolovanje. U odnosu na činjenicu iz kojeg razloga vozači dođu u ured svjedokinja navodi da dolaze ukoliko imaju nalog za prijevoz te ukoliko trebaju donijeti određenu dokumentaciju vezano za navedeno, te ukoliko trebaju promijeniti kamionske gume ili ako im treba akontacija za službeni put, a da inače izvan toga nemaju posebnog razloga dolaziti u ured. Nadalje, u odnosu na činjenicu na koji način je tužitelju uručen izvanredni otkaz od 11. prosinca 2020. ista ističe da je poslan poštom preporučeno od strane zakonskog zastupnika tuženika gospodina ŠO. U odnosu na činjenicu da li je tužitelj prije izvanrednog otkazivanja ugovora pozivan na razgovor kod tuženika da iznese svoju obranu svjedokinja navodi da ga ona osobno u tom pravcu nije pozvala, ali da je gospodin EO odbijao voditi bilo kakav razgovor vezano za to s gospodinom ŠO, već da se uglavnom komunikacija odvijala preko nje. Svjedokinja ističe da joj nakon zaključenja bolovanja od 04.travnja 2020. nije spominjao nove zdravstvene tegobe zbog kojih eventualno ne bi bio u mogućnosti doći na posao ista odgovara da joj tužitelj navedeno nije spominjao, te ista ističe da joj nije poznato da bi tužitelj nakon zaključenja bolovanja u bilo kojem pravcu usmeno , pismeno ili neposredno kontaktirao sa gospodinom ŠO jer da se to dogodilo da bi joj vjerojatno to rekao sam zakonski zastupnik. Također svjedokinja ističe da ona nije nadređena tužitelju, te da je kod tuženika zaposleno osam djelatnika i da ona nikom od njih nije nadređena već da je svima nadređen zz ŠO.

14. Iz dopunskog iskaza saslušane svjedokinje ĐO proizlazi da je tužitelj do trenutka izvanrednog otkazivanja ugovora o radu s tuženikom radio na mjestu vozača tegljača u međunarodnom prometu, te da je isti zaključio bolovanje koje je prethodno otvorio kod navedenog poslodavca u prosincu 2020. te da se ona vidjela i čula s njime nakon zaključenja bolovanja, kad joj je donio doznake 9.12.2020. Ista navodi da ona tada nije s njim razgovarala o poslu niti joj je on govorio o tome kako se nakon zaključenja bolovanja javlja poslodavcu radi dobivanja radnog naloga. Nadalje navodi da je njoj poznato da je direktor tuženika zadnji put razgovarao s tužiteljem u rujnu 2020. kad je tužitelju prvi put dan otkaz ugovora o radu, a koliko je njoj poznato da tužitelj i direktor nakon toga nisu imali nikakve razgovore. Ističe da je točno da tužitelj od 7.12.2020. do 11.12.2020. nije bio na radnom mjestu. Navodi da joj nije poznato da bi tužitelj imao razgovor s direktorom tuženika – poslodavcem u periodu od 7.12.2020. do 11.12.2020. o povratku na rad i preuzimanju naloga za rad. U odnosu na činjenicu kakva je procedura kod tuženika u slučaju da je radnik bio na bolovanju i vratio se na rad, kako on postupa, ista navodi da radnik koji se vratio s bolovanja i zaključio bolovanje donosi njoj doznake od doktora opće prakse i nastavlja s radom, te ako je bila riječ o vikendu da isti počinje raditi od ponedjeljka i dobiva naloge poslodavca za vožnju te da u principu nema situacije da radnik čeka nalog za rad neko vrijeme bez da dolazi na posao. U odnosu na činjenicu kako postupa vozač kod tuženika, da li je on dužan prilikom obavljanja svog posla dolaziti u sjedište firme, svjedokinja navodi da su vozači kod tuženika od ponedjeljak do četvrtka na putu, a kad se vrate s puta na kojem su izvršili istovar robe da taj dan ili sutradan najkasnije moraju donijeti svu putnu dokumentaciju. U odnosu na činjenicu na koji način tuženik utvrđuje da radnika vozača nema na radnom mjestu budući je razvidno da vozač obavlja vožnje i dolazi u sjedište firme samo prilikom predaje dokumentacije, svjedokinja navodi da je obično takva situacija da vozač prije zaključenja bolovanja se javi njoj da je obavijesti da će zaključiti bolovanje ili da se javi direktoru tuženika koji mu kaže što će dalje raditi. U odnosu na činjenicu kako se saznalo kod poslodavca tuženika, da tužitelja nema na poslu od 7.12.2020. do 11.12.2020. svjedokinja objašnjava da je tužitelj po zaključenju bolovanja donio njoj doznake 9.12.2020. a da ga ona od 4.12.2020. do 9.12.2020. nije vidjela u uredu i da nije dolazio, a da nije dolazio kod nje u ured od 7.12. -11.12.2020. čime je obuhvaćen ovaj period, pa da se iz tog razloga smatra da nije dolazio na posao. Svjedokinja navodi da ona nije upoznata s činjenicom da li su tužitelj i tuženik imali ikakav telefonski razgovor i što su jedno drugom u tom razgovoru rekli. Također u odnosu na činjenicu kako se vozačima daju radni nalozi, svjedokinja odgovara da se daju preko whats up poruka ili papirnato ukoliko ona u tom trenutku ima pisani nalog. Svjedokinja navodi da kad je tužitelj obavijestio poslodavca da će zaključiti bolovanje da mu u tom trenutku poslodavac nije dao nikakav radni nalog. U odnosu na činjenicu što se događa s radnikom koji ne dobije radni nalog od strane poslodavca po zaključenju bolovanja i to radnikom vozačem i u kojem je on statusu dok eventualno čeka radni nalog svjedokinja je navela da radnik koji nije dobio nalog po zaključenju bolovanja nije dužan biti u sjedištu firme tuženika već da odlazi kući, a da ona kad joj radnik javi da planira zaključenje bolovanja bude u kontaktu sa zz tuženika vezano za naloge za vožnju, a da radnik mora biti u pripravnosti najdalje dan, dva od trenutka zaključenja bolovanja u smislu čekanja radnih naloga. Navodi da joj nije poznata činjenica zašto tužitelj od tuženika nije dobio radne naloge po zaključenju bolovanja, te da nije upoznata da je postojala ikakva e-mail komunikacija između tužitelja i direktora tuženika jer da ona o tome s direktorom nije razgovarala. Svjedokinja je istakla da je tužitelju poslala whats up poruku da razduži kartice, službeni mobitel i ostalo te da je to bilo nakon prvog otkaza nakon bolovanja tužitelja koji je otkaz od strane poslodavca bio povučen. Također ista navodi da svi koji su kod tuženika bili na dužem bolovanju moraju kod tuženika vratiti ključeve, mobitel, kartice i sl. U odnosu na činjenicu od kada tužitelj nije imao materijalni posjed kamiona tužiteljica ističe da je to bilo od trenutka otkazivanja ugovora o radu, te da je praksa da se radnik nakon dugotrajnog bolovanja javi neposredno zz poslodavca. Svjedokinja ističe da se tužitelj u konkretnoj situaciji bio dužan javiti u firmu da bi mogao obavljati vožnju i dobiti nalog i da se bio dužan javiti prvenstveno direktoru. U odnosu na činjenicu što bi trebao obavljati vozač kojem je poslodavac rekao da neće obavljati poslove prijevoza u nekom periodu, što bi on obavljao u sjedištu firme i što je po opisu njegovog radnog mjesta osim poslova vozača svjedokinja navodi da je vozač kao što je tužitelj ujedno zadužen i za održavanje vozila i njegovo servisiranje, a da on nije dužan za to pribavljati dokumentaciju u sjedištu firme već da firma dogovori dolazak vozača u servis i o tome obavijesti samog vozača te da je također vozač dužan obavljati pranje vozila-kamiona. U odnosu na činjenicu da li je tužitelj nakon 11.12.2020. pokušao doći ili nazvati nju ili direktora tuženika i da li je izrazio želju za nastavkom rada kod tuženika svjedokinja navodi da nju nije nazvao da joj to kaže a da ne zna je li iz istih razloga nazvao direktora tuženika.

15. Iz dopunskog iskaza saslušanog tužitelja proizlazi da tužitelj ističe vezano za izvanredni otkaz ugovora o radu od 11.12.2020 kojeg je dobio od strane poslodavca, te vezano za činjenicu audio snimke koju je dostavio u predmetni spis da može samo reći da je on u trenutku kad je obavljao telefonski razgovor s direktorom tuženika i to prije nego je trebao krenuti na bolovanje kojeg je zaključio dana 4.12.2020. imao vrlo neugodan razgovor s direktorom tuženika i to upravo u trenutku kad se pripremao za operaciju zbog koje je nakon toga i otvorio bolovanje. Tužitelj navodi da direktor u tom razgovoru nije niti jednom riječju govorio o tome da nakon završetka njegovog bolovanja i liječenja očekuje da se vrati na posao, nego naprotiv smatrao je da ne želi da se on vrati na posao. Također ističe da je on upravo gospođu ĐO prije dolaska na hitnu pomoć obavijestio da ide na hitnu pomoć, a gdje je čekao dobra tri sata. Također tužitelj navodi da je u razgovoru s direktorom istom naglasio da snima njihov razgovor i da će poduzeti sve što je pravno dozvoljeno vezano za to. Tužitelj navodi da je on u navedenom razgovoru sa direktorom tuženika zbog svog tadašnjeg zdravstvenog stanja moli direktora da može li nakon što dođe s bolovanja ostati na radnom mjestu vozača kod tuženika dok se ne snađe i nađe novi posao, ali da je direktor tuženika to izričito odbio ističući da one ne želi bolesnika kao radnika. Također tužitelj potvrđuje činjenicu da zbog svega što mu je kazano i načina na koji mu je kazano u navedenom telefonskom razgovoru uistinu nije došao raditi u periodu od 7.12.-11.12.2020., a da je čak bilo već predviđeno da drugi vozač dođe raditi u utorak i preuzme njegov kamion, a on da je od gospođe ĐO dobio poziv za razduživanje kamiona, kartica, mobitela i sl. te da smatra da je od strane direktora tuženika dobio najniži nivo poslovnog ponašanja i rada. Tužitelj napominje da je on imao osebujan radni odnos sa ĐO pa da je dobio mig od nje da ništa neće biti od njegovog radnog odnosa nakon što je zaključio bolovanje. Tužitelj navodi da je u ovom trenutku nezaposlen, te da ima suprugu i dvoje maloljetne djece te da supruga nije zaposlena. U odnosu na činjenicu da li je tužitelju dan ikakav radni nalog od tuženika neposredno prije nego što je završio bolovanje odnosno nakon što je završio bolovanje tužitelj navodi da mu nije dan nikakav radni nalog. Tužitelj ističe da nije dobivao putne naloge povremeno u doba pandemije, a i u drugim razdobljima, ali da bi on tada čekao kod kuće putni nalog. Isti navodi da nije dolazio u sjedište poslodavca ako nije vozio jer da za to nije imao razlog, ističe da bi nekad došao u sjedište poslodavca ukoliko bi trebao neko vozilo po nalogu poslodavca odvesti u servis te da takav nalog nije dobio u periodu od trenutka povratka s bolovanja. U odnosu na činjenicu da li je svjestan svojih obveza iz radnog odnosa da dok je radio da je bio obvezi staviti se na raspolaganje poslodavcu za vrijeme trajanja radno vremena, isti navodi da je on toga svjestan, da je vozio u Italiju kad nitko to nije htio, kad su drugi izbjegavali.

16. Iz dopunskog iskaza saslušanog zz tuženika DO proizlazi da je tužitelj kod njega prvi put dobio otkaz i to redovni otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja jer se nije pojavljivao na poslu te da je to bilo u rujnu 2020. te da je on 10- ak dana nakon toga donio doznake o bolovanju i da je odluka o otkazu bila opozvana te da je nakon toga tužitelj ponovno bio na bolovanju i da se nije pojavljivao na poslu, a zbog čega mu je dan izvanredni otkaz ugovora o radu o kojem je riječ u ovom postupku. U odnosu na činjenicu kada je on kao direktor tuženika obavljao razgovor s tužiteljem i što mu je rekao u tom razgovoru i da li je od njega očekivao da se po zaključenju bolovanja vrati na posao, zz tuženika ističe da se ne može točno sjetiti detalja razgovora, ali da je uvijek potreba za vozačima kod njega velika, te da je bio zadovoljan s tužiteljem da bi sigurno ta potreba za tužiteljem kao radnikom postojala a da se točni detalji njihovog razgovora mogu utvrditi iz postojeće audio snimke. Zz tuženika navodi da u situaciji dok radnik - vozač koji nije dobio radni nalog čeka na dobivanje radnog naloga se može nalaziti bilo gdje, ali da se dužan odazvati na poziv poslodavca na mobitel kad treba pristupiti da uzme radni nalog i obavi vožnje te da je radnik vozač dužan ići u sjedište firme tuženika u situacijama kad treba preuzeti radni nalog ili zadužiti novce ili razdužiti novce. Ističe da je sve stvar dogovora i da vozač ne mora u firmu dolaziti vezano za servis vozila već da u tom slučaju bude obaviješten da ode s vozilom u servis. Na upit suca je li bilo razdoblja kad tužitelj nije dobivao radne naloge, zz tuženika navodi da je tužitelj dobivao radne naloge od tuženika do trenutka kad mu je otkazan ugovor o radu o kojem je riječ u ovom postupku. Ističe da je njegovo nezadovoljstvo radom tužitelja bilo prisutno od samog početka od kada je zaposlio tužitelja na mjesto vozača kod njega te da smatra da je bio nemaran i neodgovoran, a ističe da mu izvanredni otkaz ugovora u predmetnom slučaju nije dao isključivo iz razloga što je isti bio odsutan često zbog zdravstvenih razloga već je po njemu isti dobio otkaz i zbog nemarnosti i neodgovornosti na radno mjestu i nejavljanja njemu i kolegici ĐO te je za primjera uzeo i to što je tužitelj preko tjedna odlazio liječniku. Ističe da je tužitelju prvi put opozvan otkaz ugovora o radu iz razloga što je on naknadno donio doznake za bolovanje, a da prije toga nisu ni znali da je isti na bolovanju. Zz tuženika ističe da je tužitelj često izostajao i da bi izmišljao neka opravdanja za izostanke, a da za to nije bilo zdravstvenog pokrića. U odnosu na činjenicu zbog čega tužitelju nije dao nalog nakon što se vratio s bolovanja zz tuženika navodi da nije bilo logično da mu da nalog za put kad mu se isti nakon zaključenja bolovanja nije javio. da je tužitelj zaključio bolovanje 4.12.2020. a da se nakon toga nije nekoliko dana pojavio na poslu i da nije o tome nikoga obavijestio, te da je nakon nekoliko dana donio doznake i to nekoliko dana od zaključenja bolovanja, pa da mu je zato dan izvanredni otkaz. U odnosu na činjenicu kad mu je tužitelj donio doznake da li mu je tada spominjao da će mu dati putni nalog, zz tuženika ističe da mu nije imao tada razloga dati putni nalog zato što mu je dao otkaz. Također isti ističe da se po njemu EO trebao pojaviti na radnom mjestu po zaključenju bolovanja, te da je tužitelj trebao doći u sjedište firme tuženika, donijeti doznake za bolovanje i potom pričekati svoj radni raspored i nalog za vožnju a da je tužitelj tek sa zakašnjenjem donio doznake, a nije se pojavljivao na poslu. ZZ tuženika navodi da mu je ĐO prenijela da se čula s tužiteljem koji ju je obavijestio da završava s bolovanjem, te da se on nije nakon toga javljao tužitelju. U odnosu na činjenicu kakvo je radno vrijeme tužitelja kao vozača kamiona obzirom da isti je većinski dio radnog vremena izvan sjedišta tuženika na terenu zbog vožnje zz tuženika je istakao da se tu moraju pratiti propisi i sve što je propisano, te da je to u pravilu nekih 4 sata vožnje, pa pola sata odmora, pa ponovno vožnja i sl. U odnosu na činjenicu je li na radno mjesto tužitelja zaposlen novi vozač zz tuženika je istakao da je na radno mjesto tužitelja zaposlen novi vozač budući da kad se ostane bez vozača da je potrebno zaposliti novog, ali da ne zna kad je to bilo. Također je zz tuženika istakao da tužitelj u razdoblju od 7.12.2020. do 15.12.2020., a kada je preporučenom poštom primio odluku o izvanrednom otkazu nije došao u prostorije poslodavca i izrazio želju da radi za tuženika.

17. Iz sadržaja audio snimke telefonskog razgovora između tužitelja i tuženika nedvojbeno proizlazi da je zz tuženika nazvao tužitelja za vrijeme dok je isti čekao red na hitnoj pomoći, te je tužitelju zz tuženika na nedvosmisleni način decidirano stavio do znanja da ne želi da tužitelj dolazi više na radno mjesto vozača jer da je nezadovoljan time što ističe učestalo koristi bolovanje. Nakon što mu je zz tuženika priopćio da ga više ne želi na radnom mjestu tužitelj je izrazio svoje nezadovoljstvo ponašanjem zz tuženika u odnosu na njega, ali je uz to pitao zz tuženika može li u tom slučaju ostati raditi kod tuženika dok ne pronađe novo radno mjesto, a što je zz tuženika decidirano odbio.

18. Temeljem odredbe članka 116.stavka 1. ZR-a poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć. Nadalje, temeljem odredbe članka 116.stavka 2. ZR-a ugovor o radu može se izvanrednog otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Također temeljem odredbe članka 119.stavka 2. ZR-a prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

19. U odnosu na pravovremenost tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu potrebno je istaći da je tuženik o činjenici tužiteljevog nedolaska na posao 07.prosinca 2020.godine, te činjenici da isti navedeno nije opravdao poslodavcu te njegovog daljnjeg nepojavljivanja na poslu, a na kojoj činjenici tužitelj temelji odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 11.12.2020.godine ima saznanja upravo od tog dana kad se tužitelj nije pojavio na poslu. Ovo proizlazi iz dijela iskaza saslušanog zz tuženika DO u kojem isti ističe da se tužitelj nije pojavljivao na poslu nakon zaključenja bolovanja, te iz dijela iskaza saslušane svjedokinje ĐO koja je istakla da je tužitelj otvorio bolovanje u rujnu 2020.godine, te da je bolovanje zaključio u prosincu 2020., te da se nakon zaključenog bolovanja i dostavljanja doznaka više nije pojavljivao na radnom mjestu. Obzirom da je tuženik odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu donio 11.12.2020.godine ista je prema mišljenju ovog suda donesena upravo u roku od 15 dana od saznanja za činjenicu da se tužitelj nije pojavio na radnom mjestu budući se isti nije pojavio na radnom mjestu 07.prosinca 2020.godine, a slijedom čega je tužitelj donio odluku o izvanrednom otkazu u zakonskom roku iz članka 116.stavka 2. ZR-a, te u navedenom smislu nije nastupila prekluzija vezano za odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu. U odnosu na činjenicu da li je tuženik pozvao tužitelja sukladno odredbi članka 119.stavka 2. ZR-a da iznese svoju obranu prije izvanrednog otkazivanja ugovora o radu iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi da tuženik nije pozivao tužitelja na iznošenje obrane prije izvanrednog otkazivanja ugovora o radu, niti su mu na takav način priopćavani razlozi otkazivanja budući tužitelj ističe da je imao neugodnosti i ranije te da mu je gospodin DO priopćio da ode iz firme te da je bila narušena ikakva mogućnost za nastavak radnog odnosa, a iz iskaza zz tuženika također proizlazi da nije obavljao nikakav razgovor sa tužiteljem prije otkazivanja ugovora o radu.

20. U odnosu na opravdanost odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju ovaj sud je mišljenja da tuženik nije dokazao opravdanost odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju. Naime, iz sadržaja tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od 11. prosinca 2020. godine jasno proizlazi da tuženik temelji odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju isključivo na činjenici da se tužitelj nakon zaključenja bolovanja sa danom 04.prosinca 2020.godine nije više pojavljivao na radnom mjestu, te da o tom izostanku sa radnog mjesta nije obavijestio poslodavca i da nije opravdao izostanak sa posla putem potvrde nadležnog liječnika, te da je na taj način poremetio navedenim nedolaskom na posao poslovne procese kod poslodavca. Tuženik u postupku nije ničim dokazao navedene činjenice. Iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi da je tužitelj prije nego je otvorio bolovanje telefonski obavijestio ĐO da odlazi na bolovanje, te da je isti nakon zaključenja bolovanja 04.12.2020.godine dobio od liječnika doznake za bolovanje koje je odnio direktno ĐO. Navode tužitelja je potvrdila i svjedokinja ĐO koja je u iskazu navela da je tužitelj bolovanje otvorio u rujnu 2020.godine i zaključio bolovanje u prosincu 2020.godine, te je ista u dopunskom iskazu navela da joj je tužitelj donio doznake za bolovanje 09.12.2020.godine. Također je svjedokinja ĐO u iskazu navela da je saznala da je tužitelj otvorio bolovanje upravo u trenutku kad je isti otvorio bolovanje jer da je tužitelj nju nazvao na mobitel, a uz to da je donio doznake na bolovanju. Također nije sporno da tužitelj nije dolazio na radno mjesto nakon zaključenja bolovanja 04.12.2020.godine, osim što je došao u službene prostorije tuženika da donese doznake za bolovanje. Međutim, iz sadržaja telefonskog razgovora-audio snimke, te dopunskog iskaza saslušanog tužitelja, zz tuženika i svjedokinje ĐO u ovom postupku jasno proizlazi kao utvrđena činjenica da je tužitelj već prije otvaranja predmetnog bolovanja u rujnu 2020.godine imao razgovor sa zz tuženika u kojem mu je direktor tuženika jasno stavio do znanja da je njegov dolazak u poslovne prostorije tuženika nepoželjan te u kojem je isključivo direktor tuženika istakao tužitelju da smatra da radni odnos između tužitelja i tuženika nije moguć. Naime, iz sadržaja audio snimke telefonskog razgovora između tužitelja i zz tuženika dostavljene ovom sudu uz podnesak tužitelja od 12.03.2025. godine (list 199 spisa) nedvojbeno proizlazi kao utvrđena činjenica da je zz tuženika ŠO nazvao tužitelja za vrijeme dok je isti čekao pregled na hitnoj pomoći te mu je tužitelj i priopćio da čeka pregled na hitnoj pomoći te je zz tuženika u tom razgovoru tužitelju na nedvosmisleni i decidirani način istakao da ne želi više da tužitelj radi na radnom mjestu vozača kod njega jer da je nezadovoljan s time što isti učestalo koristi bolovanje. Nakon što je zz tuženika u tom razgovoru tužitelju priopćio da ga više uopće ne želi na radnom mjestu vozača iz navedenih razloga što previše izostaje s posla zbog zdravstvenog stanja tužitelj je pitao zz tuženika može li ostati raditi kod tuženika kao vozač dok ne pronađe novo radno mjesto, ali je zz tuženika takvu mogućnost odbio. Također je tužitelj u navedenom razgovoru izrazio zz tuženiku nezadovoljstvo navedenim ponašanjem zz tuženika prema njemu ističući na određeni način da ne može on utjecati na svoje zdravstveno stanje. ZZ tuženika nije u navedenom razgovoru uopće isticao tužitelju mogućnost povratka na radno mjesto nakon zaključenja bolovanja 04.12.2020.godine već je isključivo samo ponavljao tužitelju da više ne vidi mogućnost suradnje ni nastavka radnog odnosa tužitelja kod tuženika. Iz iskaza saslušanog tužitelja jasno proizlazi da je tužitelj imao namjeru doći u firmu nakon zaključenja bolovanja i razgovarati, ali da to nije uradio upravo zbog neugodnosti koje je imao u spomenutom telefonskom razgovoru sa zz tuženika jer da mu je zz tuženika priopćio da ode iz firme te da u tom smislu nije postojala nikakva mogućnost za daljnji nastavak njegovog radnog odnosa kod tuženika. Ovi navodi tužitelja su prema mišljenju ovog suda vjerodostojni i logični jer proizlaze i iz sadržaja navedenog telefonskog razgovora koji se vodio između tužitelja i zz tuženika DO prije nego je tužitelj otvorio bolovanje, a isti se u trenutku telefonskog poziva od strane zz tuženika nalazio na hitnoj pomoći zbog svog zdravstvenog stanja. Iz iskaza tužitelja u tom smislu i proizlazi da je tužitelj nakon što se vratio sa službenog puta u ponedjeljak završio na hitnom kirurškom prijemu zbog gnojnog apscesa, te da je on o tome obavijestio gospođu ĐO, te da je njemu tuženik upravo u spomenutom telefonskom razgovoru priopćio da je dobio izvanredni otkaz ugovora o radu , te da je u tom razgovoru zz tuženika njemu i istakao da ne želi bolesnika u firmi, a koji navodi tužitelja i odgovaraju sadržaju preslušanog telefonskog razgovora koji se vodio između tužitelja i zz tuženika i kojeg je ovaj sud preslušao u dokazne svrhe. Obzirom da je sudu dostavljena audio snimka telefonskog razgovora uz podnesak tužitelja od 12.03.2025.godine (list 199 spisa) iz koje jasno proizlazi da se razgovor započeo i vodio na inicijativu zz tuženika te da je zz tuženika tužitelju stavio jasno do znanja u tom razgovoru da s tužiteljem ne želi nastavak radnog odnosa na mjestu vozača pa je u tom smislu nelogičan i nevjerodostojan dio iskaza zz tuženika u kojem isti navodi da tužitelj nije htio s njime razgovarati tim više što je u spomenutom telefonskom razgovoru tužitelja sa zz tuženika, a nakon što je zz tuženika priopćio tužitelju da ne želi istog više u radnom odnosu kod tuženika, tužitelj čak molio istog da ga zadrži na mjestu vozača dok ne nađe novi posao, a zz tuženika je to decidirano odbio. Također nije u tom smislu vjerodostojan ni logičan ni dio iskaza zz tuženika u kojem isti ističe da je u slučaju da se tužitelj pojavio na poslu nakon zaključenja bolovanja bio spreman istome dati još jednu šansu pod uvjetom da se pojavi na poslu u periodu od 07.12.2020. - 11.12.2020.godine budući upravo iz sadržaja navedenog telefonskog razgovora-audio snimke proizlazi suprotno jer se zz tuženika u toj snimci-razgovoru decidirano izjasnio da ne želi više tužitelja kao radnika na mjestu vozača. Iz iskaza saslušane svjedokinje ĐO, kao i njenog dopunskog iskaza nedvojbeno proizlazi da tužitelj nakon što je javio njoj i zaključio bolovanje nije dobivao nikakav radni nalog poslodavca, a što je i logično budući je sam zz tuženika u razgovoru sa tužiteljem decidirano istakao tužitelju da ga više ne želi na radnom mjestu vozača, te mu indirektno stavio do znanja da će dobiti otkaz, a ne radne naloge kad se vrati sa bolovanja. Premda je svjedokinja ĐO u dopunskom iskazu istakla da se tužitelj nakon zaključenja bolovanja prvenstveno trebao javiti direktoru DO za dobivanje radnih naloga navedeno nije bilo logično da tužitelj uradi budući je sam zz tuženika u spomenutom razgovoru s tužiteljem istakao da ne želi da tužitelj kod tuženika bude više u radnom odnosu pa u tom smislu je bilo i logično da tužitelj zbog ponašanja poslodavca nije više imao razloga dolaziti na radno mjesto vozača nakon zaključenja bolovanja jer nije ni mogao očekivati da mu poslodavac da radne naloge po zaključenju bolovanja. Pored toga iz dopunskog iskaza same svjedokinje ĐO proizlazi da radnik koji nije dobio nalog po zaključenju bolovanja od strane poslodavca nije dužan biti u sjedištu firme tim više što je tužitelj bio mobilni radnik koji je radio na mjestu vozača tegljača u međunarodnom prometu. Budući tužitelj nije niti imao razloga dobivati radne naloge tuženika budući se sam tuženik putem zz tuženika izjasnio da ne želi da tužitelj nakon zaključenja bolovanja više dolazi na radno mjesto vozača, te je tužitelju u tom smislu najavljen otkaz nakon zaključenja bolovanja, tad je jasno da se tužitelj nakon zaključenja bolovanja 04.12.2020,godine i javljanja ĐO više nije niti imao razloga pojavljivati na radnom mjestu. Sve navedeno i proizlazi iz dopunskog iskaza tužitelja koji navodi da prije nego je krenuo na bolovanje, a kojeg je zaključio 04.12.2020.godine da je upravo obavio navedeni telefonski razgovor, a čiju snimku je dostavio ovom sudu, te da se radio o neugodnom razgovoru između njega i zz tuženika i to upravo u trenutku kad se pripremao za operaciju zbog koje je i otvorio bolovanje. Tužitelj je u dopunskom iskazu naveo da zz tuženika u spomenutom razgovoru nije niti jednom riječju govorio o tome da nakon završetka njegovog bolovanja i liječenja očekuje od njega da se vrati na posao već da je smatrao i istakao da ne želi da se tužitelj vrati na posao , te je tužitelj i istakao da je molio zz tuženika u navedenom razgovoru da može li nakon što dođe sa bolovanja ostati na radnom mjestu kod tuženika dok se ne snađe i nađe novi posao, ali da je direktor to izričito odbio navodeći da ne želi bolesnika kao radnika. Sve što je tužitelj u tom pogledu istakao u dopunskom iskazu i proizlazi iz pregledane audio snimke razgovora između tužitelja i zz tuženika. Upravo iz dopunskog iskaza zz tuženika DO je jasno da isključivo zz tuženika više nije imao volju za nastavkom radnog odnosa tužitelja kod tuženika budući je u dopunskom iskazu decidirano istakao da mu nije imao razloga dati tužitelju radni nalog nakon što je tužitelj donio doznake po zaključenju bolovanja budući da mu je dao izvanredni otkaz, te iz dopunskog iskaza zz tuženika proizlazi da je njemu ĐO javila da je tužitelj bio kod nje i zaključio bolovanje, a da on unatoč tome nije izdao radni nalog tužitelju po zaključenju bolovanja i to upravo zbog namjera da tužitelju uruči otkaz ugovora o radu. ZZ tuženika neosnovano ističe u iskazu da je njegovo nezadovoljstvo radom tužitelja bilo prisutno od samog početka rada tužitelja kod njega te da je istog smatrao nemarnim i neodgovornim, te da mu izvanredni otkaz nije dao isključivo iz razloga što je isti bio odsutan s posla često zbog zdravstvenih razloga već zbog nemarnosti i nejavljanja njemu i kolegici ĐO, te iz razloga što da je tužitelj preko tjedna odlazio liječniku. Međutim, iz sadržaja odluke o izvanrednom otkazu je razvidno da je tužitelju dan izvanredni otkaz zbog neopravdane odsutnosti s radnog mjesta nakon zaključenja bolovanja, a ne zbog tužiteljevog neodgovornog ili nemarnog ponašanja na radnom mjestu pa u tom smislu nije logičan ni vjerodostojan navedeni dio iskaza zz tuženika u kojem isti navodi da je tužitelju dao izvanredni otkaz i zbog njegove nemarnosti i neodgovornosti na poslu.

21. Iz svih provedenih dokaza u ovom postupku, posebice iskaza saslušanog tužitelja, zz tuženika, te svjedokinje ĐO, kao i preslušane snimke telefonskog razgovora između tužitelja i zz tuženika nedvojbeno proizlazi da tuženik u ovom postupku nije dokazao postojanje opravdanih razloga za davanje izvanrednog otkaza ugovora o radu tužitelju. Naime, u postupku je nedvojbeno utvrđena činjenica da je tužitelj radio kod tuženika kao vozač tegljača u međunarodnom prometu, te da po prirodi svog posla kao mobilni radnik nije imao obvezu dolaziti u poslovne prostorije tuženika osim kad donosi i preuzima dokumentaciju za vožnje (npr. putne naloge) ili po nalogu poslodavca. Također je nedvojbeno utvrđeno da zz tuženika nije dao ni osobno ni putem svoje radnice u knjigovodstvu ĐO nikakav radni nalog tužitelju za obavljanje vožnji nakon što se tužitelj javio ĐO i donio doznake za bolovanje i zaključio bolovanje 04.12.2020.godine pa u tom smislu budući poslodavac tužitelju nakon zaključenja bolovanja nije dao nikakav nalog da dođe ili se javi u firmu odmah nakon bolovanja tada prema mišljenju ovog suda nije ni mogla biti počinjena teška povreda radne obveze tužitelja prema tuženiku nedolaskom na radno mjesto budući tužitelj nije imao nikakve radne naloge od poslodavca nakon zaključenja bolovanja pa nije ni imao razloga dolaziti u službene prostorije tuženika i javljati se poslodavcu.Tužitelj kao radnik mora opravdati izostanak s posla i javljati promjene vezano za svoje zdravstveno stanje, ali nema obvezu javiti se na radno mjesto po zaključenju bolovanja ako mu poslodavac nije dao nikakav posao niti ga je uputio da se mora javiti na posao radi preuzimanja radnog naloga kao vozač. Iz pregledane snimke telefonskog razgovora kao i iskaza tužitelja i zz tuženika i njihovih dopunskih iskaza nedvojbeno proizlazi da upravo tuženik kao poslodavac putem direktora je jasno izrazio svoj stav prema kojem proizlazi da upravo tuženik nakon što je tužitelj zaključio bolovanje 04.12.2020.godine ne želi više tužitelja na radnom mjestu vozača, te je tužitelju u navedenom telefonskom razgovoru jasno stavljen do znanja navedeni stav, a zbog čega se tužitelj nakon zaključenja bolovanja pojavio na radnom mjestu samo da preda doznake za bolovanje , a o čemu se u svom iskazu detaljno izjasnila svjedokinja ĐO. Iz iskaza ĐO proizlazi da je tužitelj istu uredno obavijestio o bolovanju i da joj je uredno po završetku bolovanja donio doznake za bolovanje. U spomenutom razgovoru kojeg je tužitelj vodio sa zz tuženika jasno proizlazi da je tužitelj obavijestio poslodavca o razlozima bolovanja budući se u vrijeme razgovora nalazio na hitnoj pomoći, a poslodavac-zz tuženika mu je u razgovoru jasno poručio da ne želi s tužiteljem nastavak radnog odnosa. Tužitelj je u navedenom razgovoru izrazio želju da ostane na radnom mjestu kod tuženika dok ne pronađe novi posao, a čime je iskazao jasnu volju za radom kod tuženika. Međutim, tuženik je putem zz tuženika jasno stavio do znanja tužitelju da ga više ne želi na radnom mjestu vozača. Ove činjenice nedvojbeno proizlaze i iz iskaza i dopunskog iskaza zz tuženika koji ničim ne dovodi u pitanje činjenicu da je isti smatrao kako nastavak rada s tužiteljem po završetku bolovanja nije moguć, a nesporno iz iskaza zz tuženika proizlazi da isti nije uopće ni smatrao da tužitelj treba dobiti radni nalog od tuženika po zaključenju bolovanja, tim više što mu je imao namjeru neovisno o svemu dati izvanredni otkaz, a koju je namjeru tuženik putem zz tuženika i jasno uputio prema tužitelju. Iz svega navedenog nedvojbeno proizlazi da tužitelju po zaključenju bolovanja premda se javio poslodavcu nisu dani nikakvi radni nalozi, a tužitelj je i prije zaključenja bolovanja bio od strane zz tuženika obaviješten da će dobiti izvanredni otkaz i da ga poslodavac nema namjeru zadržati na radnom mjestu, a slijedom čega tužitelj i nije dobio radne naloge od strane poslodavca po povratku sa bolovanja, te se tuženik kao poslodavac u tom smislu još i prije zaključenja tužiteljevog bolovanja imao namjeru riješiti tužitelja kao radnika na mjestu vozača. Ovaj sud smatra da budući je tuženik inicirao otkaz tužitelju u telefonskom razgovoru zz tuženika sa tužiteljem te budući mu po zaključenju bolovanja nije dao nikakve radne naloge da izostanak tužitelja s radnog mjesta nakon zaključenja bolovanja nema obilježja teške povrede radne obveze od strane tužitelja budući je tuženiku na jasan i nedvosmislen način od strane poslodavca, u telefonskom razgovoru i nedavanjem radnih naloga od strane poslodavca stavljeno do znanja da poslodavac sa tužiteljem nakon zaključenja bolovanja ne želi nastaviti radni odnos. Naime, nepojavljivanje na radnom mjestu nakon bolovanja nije razlog za izvanredni otkaz ako radnik – u konkretnom slučaju tužitelj nije imao konkretan zadatak ili nalog da dođe na posao, te poslodavac ničim u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj svjesno i namjerno izbjegavao svoje obveze nakon zaključenja bolovanja. Iz telefonskog razgovora obavljenog između tužitelja i zz tuženika prije otvaranja bolovanja od strane tužitelja proizlazi da upravo poslodavac želi raskinuti radni odnos i da smatra da se tužitelj ne treba pojavljivati na poslu jer da postoje uvjeti za otkaz tužitelju, dok je tužitelj u tom trenutku izrazio volju i želju da ostane na radnom mjestu kod tuženika do pronalaska novog radnog mjesta. Imajući u vidu sve navedeno, tuženik je prije navedenog izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tužitelju sukladno odredbi članka 119.stavka 2. ZR-a trebao pozvati tužitelja prije izvanrednog otkazivanja ugovora o radu da iznese svoju obranu. Budući je iz iskaza saslušanog tužitelja i zz tuženika razvidno da tuženik kao poslodavac navedeno nije uradio tuženik je postupio protivno odredbi članka 119.stavka 2. ZR-a. Nije sporno među strankama u ovom postupku, a što je i utvrđeno da je tužitelj zaprimio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu te mu je isti poslan pisanim putem. Zaključno treba istaći da je je neosnovan i navod poslodavca iz odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu u kojem poslodavac tvrdi da je tužitelj nedolaskom na posao vozača po zaključenju bolovanja poremetio radni proces. Ovo ne odgovara istini budući iz iskaza zz tuženika proizlazi da je tuženik odmah po izvanrednom otkazivanju ugovora o radu tužitelju na radno mjesto tužitelja zaposlio drugog vozača pa samim time nedolaskom tužitelja na posao nije ničim poremećen radni proces kod tuženika, a vezano za radno mjesto vozača.

22. Radi svega navedenog ocjenom svih dokaza u ovom postupku, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a te primjenom pravila o teretu dokazivanja usvojen je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je nedopuštena odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 11.12.2020.godine te je odlučeno kao u točki I/ izreke ove presude. Također budući je odredbom članka 125.stavka 1. ZR-a propisano da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. U predmetnom postupku je ovaj sud iz izvedenih dokaza izveo zaključak da je odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu nedopuštena, te je i tužitelj u iskazu istakao da zbog načina na koji se tuženik kao poslodavac ponašao prema njemu nastavak radnog odnosa s istim nije moguć, a navedeni stav o nemogućnosti nastavka radnog odnosa između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca je iskazao i sam zz tuženika u svom iskazu i dopunskom iskazu i snimci telefonskog razgovora koji se vodio između tužitelj i zz tuženika, a koja snimka je dostavljena ovom sudu. U navedenom smislu trebalo je u skladu sa citiranom odredbom članka 125.stavka 1. ZR-a zbog dokazane nemogućnosti daljnjeg nastavka radnog odnosa tužitelja kod tuženika odrediti sudski raskid ugovora o radu zaključenog između tužitelja i tuženika dana 31.10.2018. godine i to sa danom donošenja ove presude, a kako je i odlučeno u točki II/ izreke ove presude. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on do trenutka davanja izvanrednog otkaza ugovora o radu od strane tuženika bio zaposlenik tuženika dvije godine, te da ima dvije maloljetne kćeri i nezaposlenu suprugu. Obzirom na navedene činjenice koje proizlaze iz iskaza tužitelja, trajanje tužiteljevog radnog odnosa (cca 2 godine), starost tužitelja (rođen je **.**.1971.godine), te obvezu uzdržavanja dvoje maloljetne djece te činjenice što isti ima nezaposlenu suprugu istog sukladno odredbi članka 125.stavka 1. ZR-a pripada naknada štete zbog sudskog raskida ugovora u visini od osam ugovorenih mjesečnih plaća. Iz nalaza i mišljenja vještaka Ivana Buljan proizlazi da u odnosu na naknadu štete u slučaju sudskog raskida ugovora, a u iznosu od 8 bruto plaća vještak je dao izračun prema kojem bi ta naknada iznosila ukupno 4.645,30 Eur-a/35.000,00 Kuna, a koji iznos se dobije kad se iznos ugovorene mjesečne plaće tužitelja od 580,66 pomnoži sa brojem 8 (8 ugovorenih mjesečnih plaća). Na navedeni priznati iznos naknade štete s osnove sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od ukupno 4.645,30 Eur-a tužitelja pripada zakonska zatezna kamata od dana presuđenja pa do isplate budući je ovaj sud utvrdio kao datum sudskog raskida ugovora o radu dan donošenja ove presude pa je tada dospjela obveza tuženika na naknadu štete sa danom sudskog raskida ugovora o radu, dok je trebalo odbiti tužitelja sa zahtjevom za isplatu više zatraženih zakonskih zateznih kamata kao neosnovan i to za razdoblje od podnošenja tužbe do presuđenja. Zakonska zatezna kamata na priznati iznos naknade štete s osnove sudskog raskida ugovora o radu se obračunava sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22). Radi svega navedenog odlučeno je kao u točkama II/, V/ i VI/ izreke ove presude. U odnosu na potraživanje tužitelja u odnosu na otpremninu temeljem odredbe članka 126. stavka 1. ZR-a radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje zbog razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa poslodavcem, te se sukladno odredbi članka 126.stavka 2. ZR-a otpremnina ne smije ugovoriti, odnosno odrediti u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca, te sukladno stavku 3. istog članka ako zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije određeno drukčije, ukupan iznos otpremnine iz stavka 2. ovog članka ne može biti veći od šest prosječnih mjesečnih plaća koje je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Budući tužitelju kao radniku u predmetnom slučaju prema mišljenju ovog suda radni odnos nije prestao zbog razloga uvjetovanih njegovim ponašanjem budući je sud u ovom postupku utvrdio da je tuženikova odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nedopuštena, te odredio sudskih raskid ugovora o radu između tužitelja i tuženika sa danom donošenja ove presude, u tom smislu tužitelja pripada pravo na otpremninu sukladno citiranoj odredbi članka 126.stavka 1. ZR-a. Vještak Ivan Buljan je u tom smislu izračunao u nalazu i mišljenju da tužitelja s osnova otpremnine pripada iznos od 387,11 Eur-a/2.916,67 Kuna. Navedeni iznos otpremnine dospijeva od trenutka kad se smatra sudski raskinutim ugovor o radu između tužitelja i tuženika, a to je od presuđenja pa do isplate, a radi čega je tužitelju trebalo zakonske zatezne kamate na navedeni iznos otpremnine dosuditi od presuđenja pa do isplate, te odbiti tužitelja za više zatraženi iznos zakonske zatezne kamate od utuženja do presuđenja, a kako je i odlučeno u točki III/ i IV/ izreke ove presude. Navedeni priznati iznos zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos otpremnine se obračunava sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22).

23. Radi svega navedenog ocjenom svih dokaza u ovom postupku, te primjenom pravila o teretu dokazivanja sukladno odredbi članka 8. ZPP-a djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i odlučeno je kao u točkama I/, II/, III/ i IV/, V/ I VI/ izreke ove presude.

24. Što se tiče troškova ovog parničnog postupka, a obzirom da tužitelj nije uspio samo sa neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva (dijelom koji se odnosi na potraživanje dijela zakonskih zateznih kamata na zatraženi iznos otpremnine, te dijela zakonskih zateznih kamata koje se odnose na potraživanje naknade štete s osnova sudskog raskida), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, ovaj sud je odlučio temeljem odredbe članka 154.stavka 3. ZPP-a da tuženik tužitelju u cijelosti naknadi parnične troškove. U navedenom smislu tužitelja kao opravdani, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''NN'' 138/23) pripadaju trošak sastava zahtjeva za zaštitu prava radnika u iznosu od 50 bodova; trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 12.04.2022.godine u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 20.10.2022.godine u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 17.04.2023.godine u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 12.03.2025.godine u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 17.11.2025.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 11.04.2022.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 10.06.2022.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 18.10.2022.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 17.10.2023.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 17.03.2025.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 02.07.2025.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 28.11.2025.godine u iznosu od 100 bodova; trošak sastava žalbe od 16.02.2024.godine u iznosu od 125 bodova; trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke u iznosu od 50 bodova, a što ukupno iznosi 1525 bodova, te što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 Eur-a ukupno iznosi 3.050,00 Eur-a, te što uz 25% PDV-a u iznosu od 762,50 Eur-a ukupno iznosi 3.812,50 Eur-a, te što uz trošak vještačenja u iznosu od 265,45 Eur-a ukupno 4.077,95 Eur-a, a koji iznos je tuženik dužan isplatiti tužitelju zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate, te koja se zakonska zatezna kamata obračunava sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), a kako je i odlučeno u točki VII/ izreke ove presude.

U Splitu, 10. prosinca 2025.

Sudac

Eneja Stejskal Kanazir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u tri primjerka pismeno putem ovog suda za Županijski sud. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

Dna:

1/ tužitelju - po punomoćniku

2/ tuženiku - po punomoćniku