Posl.br. P-238/2024-26

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalna služba u Donjoj Stubici

Matenačka cesta 3/1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sutkinji Vesni Posavec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LG iz [adresa], Obrankovićeva 13, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB:87939104217, radi isplate, zastupana po pun. Ivi Šućuru, odvj. u Zagrebu, nakon zaključene glavne rasprave održane 16. listopada 2025.god. u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, a objavljene dana 10. prosinca 2025.god.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB:87939104217, isplatiti tužitelju LG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.207,95 eura sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30.9.2015. koja se do 31.12.2022.g. obračunava po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenjivala na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 31. prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB:87939104217, isplatiti tužitelju LG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 205,70 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30.9.2015. koja se do 31.12.2022.g. obračunava po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenjivala na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 31. prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženome da tužitelju isplati iznos od 2.291,47 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30.9.2015. koja se do 31.12.2022.g. obračunava po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenjivala na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 31. prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB:87939104217, isplatiti tužitelju LG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], platiti troškove postupka u iznosu od 2.700,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjeva koji glasi:

" Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB:87939104217, isplatiti tužitelju LG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 263,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 30.9.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. 1.Tužitelj navodi u tužbi da su kao korisnik kredita i prednik tuženika ("Volksbank" d.d.) kao kreditor zaključili dana 23. srpnja 2007. godine ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju iznos kredita utvrđen kao kunska protuvrijednost 49.400,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

Dana 2.2.2016. tužitelj i prednik tuženika ("Sberbank"d.d.) su sklopili Anex ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim su kredit konvertirali na način da je otplata obveza vezana uz valutnu klauzulu u novčanoj valuti eur. Izračunom konverzije utvrđena je nedospjela glavnica na dan 20.2.2016., ali uslijed ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, iznos nedospjele glavnice je veći za iznos od 2.648,49 eura.

Sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), predmetni Ugovor o kreditu je potrošački ugovor, te je ovdje tužitelj prema odredbama čl. 3. Zakona definiran kao potrošač, a ovdje tuženik je definiran kao trgovac.

1.2.Tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu zaključio na unaprijed formuliranom obrascu standardnog ugovora o kreditu iz ponude tužene, s unaprijed formuliranim standardnim odredbama o svim elementima ugovornog odnosa, uključujući i sporne odredbe o zaštitnoj (valutnoj) klauzuli kojom se glavnica ugovorenog iznosa kredita veže uz tečaj švicarskog franka. Tužitelj nije dobio informacije o učestalosti promjene tečajeva svjetskih valuta, da valutu CHF ne štiti HNB, koje informacije su djelatnici tuženika trebali imati i podijeliti korisnicima. Dapače, djelatnici su skriveno ili izričito davali suprotne informacije klijentima i upućivali ih upravo na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu.

Tužitelj potražuje preplatu koja je nastala kod otplate, jer su se otplatni anuiteti povećavali zbog ugovorene valutne klauzule u valuti CHF, koja je unijeta u ugovor protivno načelu savjesnosti poštenja.

1.3.Tužitelj se poziva na presudu u tzv. kolektivnom sporu koji je Udruga Potrošač vodila protiv banaka, uključujući i tuženika.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio je presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Time je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013.

1.4. Nakon provedenog financijskog vještačenja, a zbog ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev kao u izreci pod toč. I. do IV.

2.1. Tuženik ne osporava da su ovdje parnične stranke sklopile ugovor o kreditu kako navodi tužitelj. Međutim, tužitelj je slobodno izabrao tuženika kao banku u kojoj će sklopiti ugovor o kreditu. Promjena tečaja strane valute tuženiku nije bila predvidiva, nije mogao znati kako će se kretati tečaj. Svaki korisnik kredita preuzima rizik promjene tečaja. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), tuženiku bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

2.2. Provedena je konverzija kredita u kredit u eur valuti, što je tužitelj slobodno prihvatio. U slučaju da sud prihvati tužbeni zahtjev, tuženik ističe prigovor radi prebijanja tužiteljeve tražbine, jer je u provedenoj konverziji utvrđena preplata tužitelja u iznosu od 6.556,51 eura/49.400,00 kuna, a tuženik je navedeni iznos koristio za umanjenje dijela budućih anuiteta tužitelja.

2.3.Tuženik je osporio visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Smatra da tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza tužiteljeve imovine u imovinu tuženika i tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan. Ukoliko bi sud uzeo da je osnovan tužbeni zahtjev, potrebno je uzeti u obzir da je u iznosu od 6.556,51 eura utvrđena preplata u konverziji.

3.Tijekom dokaznog postupka proveden je uvid u Ugovor o kreditu (list 35-44 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu (list 17-21), otplatni plan (24-32) ispitan je tužitelj kao stranka na okolnosti statusa potrošača i sklapanja ugovora i provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja.

4.Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita sklopili 23. srpnja 2007.g. ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti iznos od 49.400.00 CHF, po srednjem tečaju tuženika na dan isplate, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama, u roku 15 godina.

7.Ispitan kao stranka, tužitelj je izjavio da je radi adaptacije obiteljske kuće morao podići kredit. Kod tuženika se raspitivao o mogućnostima kreditiranja te je dobio informaciju da je kredit u CHF valuti najpovoljniji zbog stabilnosti valute CHF. Pojmove valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nije mu posebno objašnjavala djelatnica u banci. Otplatni obroci narasli su mu za cca 1.000 kuna. No, kredit je otplatio na vrijeme. Uvijek je bio samo zaposlenik, i to policajac, a u kući koju je adaptirao kreditnim sredstvima i danas živi.

8.Ugovor o kreditu sklopio je tužitelj kao fizička osoba i nesporno pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine broj, 96/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima.

9. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio je presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je i Ustavni sud odlukom br.: U-III-4150/2019, U-III4388/2019, U-4389/2019, U-4390/2019, U-III-4396/19, U-III-4516/19, U-III4532/19 od 2.02.2021., odbio ustavne tužbe banaka protiv revizije VSRH broj Rev- 2221/2018.

Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Tuženik je propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, kao i da se o ugovornoj odredbi u kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak (cijena) nije pojedinačno pregovaralo.

10.Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14,110/15,14/19) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Stoga je nesporno da predmetni ugovor u CHF valuti sadrži nepoštene i ništetne odredbe vezane uz ugovorenu valutnu klauzulu, a tužitelj nije bio informiran o svim rizicima prilikom sklapanja potrošačkog ugovora o kreditu u CHF valuti.

11.U odnosu na tvrdnju tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, da je tužitelj na isto pristao i da iz navedenog tužitelj više nema pravo ništa potraživati s osnova predmetnog ugovornog odnosa, za navesti je da je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu OG protiv Erste Bank Hungary Zrt, koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

12. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u ugovorima o kreditima u CHF valuti pravomoćno je utvrđena dana 14. lipnja 2018., dakle, tek nakon provedene konverzije. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev-18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. U odnosu na navedeno također valja istaknuti da je u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev - 2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Bez obzira što je predmetni kredit konvertiran, tuženik u konverziji nije vratio do tada preplatu zbog promjene tečaja u odnosu na početni tečaj. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u predmetnom ugovornom odnosu slučaj. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

13.1. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO-a) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima, a po postavljenom tužbenom zahtjevu.

13.2.Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna valute CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF na dan korištenja kredita. Nadalje, tužitelj ima pravo na razliku glavnice na dan konverzije 30.09.2015. te na zatezne kamate po svakom ukupno mjesečnom iznosu koji je tužitelj više platio zbog promjene kamatne stope i tečaja do dana provođenja konverzije.

13.3. Tuženik ima pravo na uračunavanje preplate koju je priznao tužitelju na dan konverzije.

14. Prigovor tuženika o zastari je osnovan samo djelomično. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018 kada je donijeta pravomoćna odluka o ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju Vrhovnog suda od 31. siječnja 2022. Međutim, osnovan je prigovor zastare za potraživanje zbog preplate anuiteta temljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je petogodišnji rok zastare nakon utvrđenja ništetnosti u tzv. kolektivnom sporu istekao 13. lipnja 2019. ( 5 godina od pravomoćnosti presude 13. lipnja 2014.)

15.Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji iz Centra za financijsko vještačenje d.o.o. Petri Blašković. U nalazu i mišljenju vještakinja utvrđuje da je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj preplatio zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme tečaj CHF bio kao na dan isplate kredita u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 5. rujna 2007. do 2. veljače 2016., iznosi ukupno 7.207,95 eura. Razlika glavnice na dana konverzije, odnosno razlika između novoutvrđene glavnice i glavnice utvrđene uz primjenu odredaba o ništetnoj odredbi valutne klauzule iznosi 2.291,47 eura. Nakon izračuna zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose, vještakinja je oduzela priznatu preplatu u konverziji u iznosu od 2.562,65 eura, uslijed čega je preostali iznos od zakonskih zateznih kamata 205,70 eura. Oduzimanje preplate o d izračuna zakonskih zateznih kamata obavljeno je primjenom čl.171. i čl. 172. ZOO-a.

Vještakinja je izračunala i preplaćene iznose s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 263,47 eura. Međutim, kako je dio tužbenog zahtjeva za isplatu po ovoj osnovi u zastari, na što je osnovano ukazao tuženik, valjalo je odbiti oovaj dio tužbenog zahtjeva.

Sud je u cijelosti prihvatio Nalaz i mišljenje financijskog vještaka, budući je isti dat od stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, vještak je svoj nalaz i mišljenje izradio prema zadatku koji mu je dao sud, te je isti jasan, logičan i detaljno obrazložen, a stranke istome nisu prigovarale.

Temeljem provedenog vještačenja, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev, a sve sukladno čl. 190.a Zakona o parničnom postupku, koji je umanjen u odnosu na prvotno postavljeni, a što se ne može smatrati.

16. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s kamatom, koja teče od dana konverzije.

Odluka o visini stope zatezne kamate određena je sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima.

16. Kako je tužitelj uspio s tužbenim zahtjevom, valjalo je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, tuženiku naložiti da naknadi parnični trošak tužitelju uspjeh tuženika je nešto manji od 3% i smatra se neznatnim. Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koji se sastoje od: sastava tužbe po Tbr. 7/1 u iznosu od 200,00 eura (100 bodova), obrazloženi podnesak od dana 20.12.2024., 24.06.2024., 19.12.2024. i 14.08.2025. svaki u iznosu od 200,00 eura ( 100 bodova) po Tbr. 8/1, zastupanje na ročištima dana 01.10.2024., 16.01.2025. i 16.10.2025. po Tbr. 9/1 za svako ročište u iznosu od 200,00 eura (100 bodova), što ukupno iznosi 1.600,00 eura, plus PDV u iznosu od 400,00 eura, te trošak predujma u iznosu od 700,00 eura za vještačenje, tako da ukupni iznos parničnog troška iznosi 2.700,00 eura. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata koja teče od presuđenja.

17. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Donjoj Stubici, 10. prosinca 2025.god.

S U D A C:

Vesna Posavec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu u roku od 15 dana, po primitku iste. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o istoj odlučuje Županijski sud .

DN-a:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika