Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj P-911/2023-28.

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Željki Velić- Dvoršćak, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Željka Velić-Dvoršćak & Silvije Skerlev i partneri j.t.d. iz Zagreba protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 87939104217, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. studenoga 2025. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Tomislava Skerlev, odvjetnika iz Zagreba, a u odsutnosti uredno pozvanoga tuženika, 10. prosinca 2025. donio je, objavio je,

p r e s u d i o j e

I Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba čl. 1., 2, te čl. 4. Ugovora o kreditu broj 757000 od dana 06.10.2005. potvrđen od javne bilježnice Obrenije Ribarić, pod brojem ovjere OU-951/2005 dana 10.10.2005. sklopljenom između tužitelja RL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB:87939104217, kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) te dijelovi odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj odluci kreditora i to dio čl. 2.: „ ...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora“.

II Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB:87939104217, da tužitelju RL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od ukupno 290,54 EUR (slovima:dvijestodevedeset eura i pedesetčetiricenta) sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi;

-na iznos od 3,44 EUR s dospijećem 04.04.2008. pa do isplate,

-na iznos od 3,44 EUR s dospijećem 06.05.2008. pa do isplate,

-na iznos od 3,44 EUR s dospijećem 06.06.2008. pa do isplate,

-na iznos od 3,44 EUR s dospijećem 03.07.2008. pa do isplate,

-na iznos od 3,44 EUR s dospijećem 05.08.2008. pa do isplate,

-na iznos od 3,44 EUR s dospijećem 03.09.2008. pa do isplate,

-na iznos od 3,44 EUR s dospijećem 03.10.2008. pa do isplate,

-na iznos od 3,44 EUR s dospijećem 06.11.2008. pa do isplate,

-na iznos od 3,44 EUR s dospijećem 02.12.2008. pa do isplate,

-na iznos od 5,07 EUR s dospijećem 09.01.2009. pa do isplate,

-na iznos od 5,07 EUR s dospijećem 10.02.2009. pa do isplate,

-na iznos od 5,07 EUR s dospijećem 12.03.2009. pa do isplate,

-na iznos od 5,07 EUR s dospijećem 10.04.2009. pa do isplate,

-na iznos od 5,07 EUR s dospijećem 15.05.2009. pa do isplate,

-na iznos od 5,07 EUR s dospijećem 02.06.2009. pa do isplate,

-na iznos od 5,07 EUR s dospijećem 16.07.2009. pa do isplate,

-na iznos od 5,07 EUR s dospijećem 11.08.2009. pa do isplate,

-na iznos od 5,07 EUR s dospijećem 17.09.2009. pa do isplate,

-na iznos od 6,66 EUR s dospijećem 20.10.2009. pa do isplate,

-na iznos od 6,66 EUR s dospijećem 17.11.2009. pa do isplate,

-na iznos od 6,66 EUR s dospijećem 09.01.2010. pa do isplate,

-na iznos od 6,66 EUR s dospijećem 02.02.2010. pa do isplate,

-na iznos od 6,66 EUR s dospijećem 09.03.2010. pa do isplate,

-na iznos od 6,66 EUR s dospijećem 15.04.2010. pa do isplate,

-na iznos od 6,66 EUR s dospijećem 07.05.2010. pa do isplate,

-na iznos od 6,66 EUR s dospijećem 08.06.2010. pa do isplate,

-na iznos od 6,66 EUR s dospijećem 07.07.2010. pa do isplate,

-na iznos od 6,66 EUR s dospijećem 10.08.2010. pa do isplate,

-na iznos od 6,66 EUR s dospijećem 07.10.2010. pa do isplate,

-na iznos od 6,66 EUR s dospijećem 03.11.2010. pa do isplate,

-na iznos od 6,66 EUR s dospijećem 12.01.2011. pa do isplate,

-na iznos od 6,66 EUR s dospijećem 08.02.2011. pa do isplate,

-na iznos od 6,66 EUR s dospijećem 05.03.2011. pa do isplate,

-na iznos od 6,66 EUR s dospijećem 07.04.2011. pa do isplate,

-na iznos od 6,66 EUR s dospijećem 11.05.2011. pa do isplate,

-na iznos od 6,66 EUR s dospijećem 06.07.2011. pa do isplate,

-na iznos od 6,66 EUR s dospijećem 02.09.2011. pa do isplate,

-na iznos od 6,66 EUR s dospijećem 23.09.2011. pa do isplate,

-na iznos od 54,11 EUR s dospijećem 23.09.2011. pa do isplate,

po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu koje iznosi 3 postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB:87939104217, da tužitelju RL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od ukupno 1.143,44 EUR (slovima:tisućustočetrdeset trieura i četrdesetčetiricenta) sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi;

-na iznos od 4,40 EUR s dospijećem 09.01.2009. pa do isplate,

-na iznos od 5,64 EUR s dospijećem 10.02.2009. pa do isplate,

-na iznos od 6,26 EUR s dospijećem 12.03.2009. pa do isplate,

-na iznos od 4,78 EUR s dospijećem 10.04.2009. pa do isplate,

-na iznos od 4,56 EUR s dospijećem 15.05.2009. pa do isplate,

-na iznos od 2,24 EUR s dospijećem 02.06.2009. pa do isplate,

-na iznos od 0,20 EUR s dospijećem 16.07.2009. pa do isplate,

-na iznos od 0,91 EUR s dospijećem 11.08.2009. pa do isplate,

-na iznos od 2,42 EUR s dospijećem 17.09.2009. pa do isplate,

-na iznos od 1,58 EUR s dospijećem 20.10.2009. pa do isplate,

-na iznos od 0,73 EUR s dospijećem 17.11.2009. pa do isplate,

-na iznos od 2,68 EUR s dospijećem 09.01.2010. pa do isplate,

-na iznos od 4,54 EUR s dospijećem 02.02.2010. pa do isplate,

-na iznos od 6,49 EUR s dospijećem 09.03.2010. pa do isplate,

-na iznos od 5,98 EUR s dospijećem 09.03.2010. pa do isplate,

-na iznos od 9,26 EUR s dospijećem 15.04.2010. pa do isplate,

-na iznos od 8,42 EUR s dospijećem 07.05.2010. pa do isplate,

-na iznos od 10,07 EUR s dospijećem 08.06.2010. pa do isplate,

-na iznos od 19,37 EUR s dospijećem 07.07.2010. pa do isplate,

-na iznos od 17,26 EUR s dospijećem 10.08.2010. pa do isplate,

-na iznos od 25,20 EUR s dospijećem 07.10.2010. pa do isplate,

-na iznos od 21,01 EUR s dospijećem 07.10.2010. pa do isplate,

-na iznos od 17,86 EUR s dospijećem 03.11.2010. pa do isplate,

-na iznos od 27,45 EUR s dospijećem 12.01.2011. pa do isplate,

-na iznos od 33,37 EUR s dospijećem 08.02.2011. pa do isplate,

-na iznos od 29,08 EUR s dospijećem 05.03.2011. pa do isplate,

-na iznos od 29,71 EUR s dospijećem 07.04.2011. pa do isplate,

-na iznos od 26,62 EUR s dospijećem 07.04.2011. pa do isplate,

-na iznos od 27,57 EUR s dospijećem 11.05.2011. pa do isplate,

-na iznos od 38,07 EUR s dospijećem 06.07.2011. pa do isplate,

-na iznos od 39,54 EUR s dospijećem 06.07.2011. pa do isplate,

-na iznos od 51,16 EUR s dospijećem 02.09.2011. pa do isplate,

-na iznos od 46,94 EUR s dospijećem 23.09.2011. pa do isplate,

-na iznos od 608,62 EUR s dospijećem 23.09.2011. pa do isplate,

IV Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB:87939104217, da tužitelju RL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.150,00 EUR (slovima:dvijetisućestopedeseteura) sa zateznim kamatama koje teku od dana 10. prosinca 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V Odbija se tužitelj s preostalim zahtjevom za naknadom parničnih troškova u iznosu od 119,45 EUR kao neosnovanim.

VI Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 757000 od dana 06.10.2005. potvrđen od javne bilježnice Obrenije Ribarić, pod brojem ovjere OU-951/2005 dana 10.10.2005. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu).

Navedenim Ugovorom da mu je odobren iznos kredita 14.803,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB za devize na dan isplate uz primjenu promjenljive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,10% godišnje. Ugovor o kreditu zaključen je s rokom otplate od 84 mjeseca. Prema njegovom shvaćanju, dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržani u Ugovoru o kreditu su nepošteni pa prema tome i ništetni jer su protivni kako odredbama Zakona o zaštiti potrošača, tako i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Shodno tome, deklaratornim zahtjevom predlaže Naslovnom sudu utvrditi da su dijelovi odredaba čl.1, čl. 2., te čl. 4. Ugovora o kreditu ništetni. Valutna klauzula ugovorena je dijelom odredaba čl. 1., čl. 4. Ugovora o kreditu.

Osporava valjanost ugovaranja valutne klauzule sukladno odredbama kako tada važećeg Zakona o zaštiti o potrošača tako i Zakona o obveznim odnosima što sve detaljno izlaže u nastavku tužbe.

Prilikom otplate doveden je u nepovoljan položaj time što prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bio upozoren od strane tuženika o rizicima koji su povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF, a koji se sastoje u mogućnosti rasta vrijednosti CHF u odnosu na HRK niti mu je obrazložena valutna klauzula.

Kao potrošaču iznos kredita koji je bio izražen u valuti CHF je samo značio manju kamatnu stopu, međutim nikada nije bio upozoren da bi nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK. Prilikom zaključenja ugovora kao potrošač nije mogao predvidjeti drastične promjene vrijednosti novca jer u suprotnom ne bi pristao na zaključenje Ugovora o kreditu. Naime, uslijed takvih promjena vrijednosti valute on je u pojedinim razdobljima bio dužan otplaćivati mjesečnu ratu koja je uvećana za cca 35%. Tuženik je, kao banka tj. specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja obuhvaća plasman novca potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda imala ili mogla imati saznanja o rizicima koji su povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. To znači da tuženik prilikom ugovaranja nije postupao u dobroj vjeri. Znanje i iskustvo banaka pa tako i tuženika je u kreditnom poslovanju znatno veće nego znanje prosječnog potrošača te je stoga tuženik bio dužan odgovorno pristupiti njemu kao potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njegovim uslugama, ali ne na svoju štetu.

Tijekom trajanja otplate kredita tuženik je od dana plasmana do naplate kredita višekratno mijenjao visinu anuiteta primjenjujući valutnu klauzulu, a usporedno jednostrano povećavajući kamatnu stopu.

Cilj i smisao valutne klauzule je zaštita vrijednosti ugovorne obveze i po svom zakonskom sadržaju sastoji se od: vrijednosti ugovorne obveze u valuti RH; određivanja strane valute koja će biti mjerilo, odnosa strane valute i valute RH (tečaja) i izračuna vrijednosti obveze u stranoj valuti.

Člankom 22. ZOO-a strankama je dana mogućnost da prilikom ugovaranja novčane obveze ugovore valutnu klauzulu te time sukladno prethodno navedenom zaštite vrijednost ugovorne obveze. Međutim, time nisu derogirani drugi prisilni propisi te uključivanje takve odredbe u sadržaj ugovora nije dopušteno ukoliko bi posljedice njezinog ugovaranja, kao bitnog sastojka ugovora, dovele do toga da je ugovor u suprotnosti sa drugim odredbama i temeljnim načelima ZOO-a kao i Zakona o zaštiti potrošača. Smatra da je u konkretnom slučaju valutna klauzula primijenjena protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, protivno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, protivno načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, protivno i načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a. Povrh toga smatra i da je valutna klauzula ugovorena protivno članku 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača obzirom da se o navedenim odredbama nije pregovaralo te mu iste nisu bile razumljive kao potrošaču slijedom čega je nastala znatna neravnoteža između ugovornih strana ovdje njega i tuženika, a prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik nije postupao u dobroj vjeri. Pri sklapanju ugovora o kreditu tuženik mu je nudio kredit u valuti CHF koji mu je predstavljen kao „sigurna valuta“. On pri sklapanju ugovora nije bio upozoren na rizike koji nužno prate ugovaranje kredita u valuti CHF iako su ti rizici tuženiku bili poznati ili mu nisu mogli ostati nepoznati.

S obzirom na navedeno, nije mogao razumjeti odredbe ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i donijeti informiranu odluku da li želi sklopiti takav ugovor ili ne. Dakle radi se o preuzimanju rizika od njegove strane kao potrošača bez dovoljne informiranosti za svjesno upuštanje u sklapanje ugovora s tako neizvjesnim bitnim sastojcima kao što je cijena. Budući da navedene odredbe nisu bile razumljive te se o njima nije pojedinačno pregovaralo iste su nepoštene te posljedično ništetne.

Tvrdi da je u praksi prilikom otplate mjesečnih iznosa kredita (anuiteta) pogrešno i protivno ZOO (NN 35.05 - dalje u tekstu: ZOO) odredba o valutnoj klauzuli primijenjena na način da se pogoduje banci kreditora, a na njegovu štetu kao korisnika kredita, budući da je predmetna klauzula izvor nepravične zarade (ekstra profita banke, na drugoj strani je za njega došlo do enormnog povećanja rate otplate kredita iskazane u kunama), a ne klauzula kojom se banka štiti od deprecijacije domaće valute – HRK. Prilikom zaključenja ugovora nije mogao predvidjeti da će tuženik valutnu klauzulu tumačiti i primjenjivati suprotno svrsi zbog koje je utemeljena zakonom, a sve kako bi ostvario dodatnu zaradu i to suprotno ZOO i ZPP.

Tuženik ga je protivno načelu dobre vjere sugeriranjem navodio na zaključenje ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF sugerirajući da je takav ugovor najpovoljniji za njega, a što je bilo od znatnog utjecaja na njegovu odluku koji se pouzdao u stručno znanje i dobru vjeru tuženika.

Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku napominje kako je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

Ugovorom o kreditu je u članku 2. ugovorena primjena promjenjive kamatne stope od 5,10% godišnje. Tuženik je ugovorenu kamatnu stopu jednostrano promijenio i to:

01.03.2008. na 6,10% godišnje, 01.12.2008. na 6,70% godišnje, 01.09.2009. na 7.40% godišnje.

On je shvaćanja da su odredbe Ugovora o kreditu u kojima je promjenjivost kamate kao cijene ugovorom prepuštena samo na volju tuženika ništetne, odnosno da ne proizvode pravne učinke.

Također pozivom na odredbu članka 502.c ZPP-a ukazuje da je već navedenom Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine utvrđeno je da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Radi se o presudi donesenoj u kolektivnom sporu koji je pokrenut od strane Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka koje posluju u RH pa tako i tuženika.

Visoki trgovački sud je zauzeo stajalište da su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi po jednostranoj odluci banke u ugovorima o kreditu koje ugovore su tužene banke (između ostalih i tuženik) sklapale u spornim razdobljima sa korisnicima kredita- potrošačima bile uočljive i jasne, ali ne i razumljive. Stoga, primjenom testa poštenosti tih odredbi ugovora, a kojem takve nerazumljive ugovorne odredbe podliježu u smislu odredbe čl. 85. ZZP.03 odnosno čl. 99. ZZP, taj sud je ocijenio da su ove ugovorne odredbe nepoštene, posljedica čega je njihova ništetnost, sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP.03 odnosno čl. 102. ZZP.

S obzirom na to da ugovorne odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi nisu mu bile razumljive te da nije bio od strane tuženika u dobroj vjeri obavješten o rizicima ugovaranja promjenjive kamatne stope, potpuno je razvidno da on nije mogao donijeti informiranu odluku o tome želi li sklopiti takav ugovor o kreditu. Kako je već prethodno navedeno, tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala se temeljem jednostrane odluke tuženika, a što je nezakonito ugovoreno u dijelu odredbe čl.2. Ugovora o kreditu o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo. Opisano postupanje tuženika je po ocjeni Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Nadalje, budući da se radi o Ugovoru o kreditu koji je sklopljen 06.10.2005. s obzirom na primjenu propisa koji je na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, mjerodavan je i Zakon o obveznim odnosima (NN 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.) i) – dalje u tekstu: ZOO. Navedeni propis regulira ugovor o kreditu odredbama 1065. – 1068. koje međutim ne propisuju način određivanja kamate. Budući da je kamata cijena koja se plaća za korištenje kredita, u nedostatku specijalne odredbe dolazi do primjene odredaba ZOO-a o cijeni kod kupoprodaje. Člankom čl. 466. ZOO- a propisano je da se odredba ugovora kojom se određivanje cijene ostavlja na volju jednom ugovaratelju smatra kao da nije ni ugovorena i tada kupac duguje cijenu kao u slučaju kad cijena nije određena.

Smatra da je ugovorna odredba iz članka 2. Ugovora o kreditu, kojom je tuženik ovlašten jednostranom odlukom promijeniti kamatnu stopu, dakle isključivo svojom voljom odrediti cijenu kredita, protivna odredbi članka 466. ZOO-a. Iz tog razloga tužitelj smatra da se jedinom zakonito i valjano ugovorenom kamatnom stopom ima smatrati kamatna stopa od 5,10% kako je i ugovoreno Ugovorom o kreditu. Smatra da ništetnost ugovaranja promjenjive kamatne stope proizlazi i iz članka 46. ZOO-a kojim je propisano da činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je:

„Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

Traži da Naslovni sud utvrdi ništetnim dijelove odredaba čl. 1., čl. 4. te dijelove odredaba čl. 2. Ugovora o kreditu, a prema zakonitom dijelu potonjih odredaba on bi bio dužnik plaćanja kamatne stope od 5,10% za vrijeme cijele otplate kredita te bi bio obvezan isplatu vršiti po tečaju za CHF koji je vrijedio na dan sklapanja Ugovora o kreditu. U protivnom Ugovor o kreditu uz izostavljenu valutu obveze ne bi sadržavao iznos glavnice, a što bi imalo za posljedicu ništetnost Ugovora o kreditu u cijelosti. S obzirom na opsežnu sudsku praksu kojom je jednoglasno utvrđena ništetnost ugovornih odredaba o načinu promjene kamatne stope u skladu jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g., kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., to je tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, 114/22, 156/22; dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih ništetnih odredbi Ugovora.

Sukladno članku 1111. st.1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Nadalje prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Traži da mu tuženik vrati sve iznose koje je primio na temelju ništetnih odredaba uz primjenu pravila o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. – 1117. ZOO te da mu isplati sve iznose preplaćenih kamata, a uvećano za zakonske zatezne kamate.

Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 06.11.2025. (list 417 do 420 spisa), tužitelj predlaže da sud donese Presudu koju je uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka.

2. U odgovoru na tužbu (list 45 do 57 spisa), tuženik između ostalog navodi kako je došlo do statusnih promjena na njegovoj strani. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Tt-23/25802 od 3.7.2023. u sudski je registar upisano pripajanje društva Nova hrvatska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595 društvu Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, čime je navedeno dioničko društvo postalo njegov pravni slijednik.

Prije upuštanja u raspravljanje o biti ovog spora, prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Zlataru zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11.3 Ugovora o kreditu br. 757000 sklopljenog 6.10.2005. (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Tužitelj se nigdje u svojoj tužbi ne referira na sporazumno ugovorenu nadležnost niti daje adekvatna objašnjenja iz kojeg razloga tužbeni zahtjev nije podnio pred mjesno nadležnim sudom u Zagrebu. Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 89/2014, dalje u tekstu kao: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost.

Ovim putem, dodatno pojašnjava navode nepostojanja mjesne nenadležnosti suda iz naslova.

Stoga, s obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Također dostavlja odluku Vrhovnog suda RH broj Gr1 238/12-2 od 2. travnja 2012. prema kojoj postojanje sporazuma o mjesnoj nadležnosti determinira mjesno nadležan sud u prvom stupnju.

Nadalje, tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu. Smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: potraživanje tužitelja je u zastari; utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe; sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač; tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP).

Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva, stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 12.6.2023. pa on prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja.

Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2005.,za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao.Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su njemu plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve njegove tražbine prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi:

„Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog poslašto u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“

Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu.

Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja.

U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a.

Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž- 311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač.

Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a.

Nesporno je da su tužitelj i njegov pravni prednik 6.10.2005. sklopili Ugovor o kreditu, na razdoblje od 84 mjeseci u iznosu od 14.803,00 CHF. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,10 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.Sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presuda Visokog trgovačkog suda RH i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda Visokog trgovačkog suda donesenima u kolektivnoj parnici, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. S obzirom na navedeno, on opravdano tvrdi kako je tužba nepodobna za raspravljanje i ispitivanje, budući da ista ne sadrži određen tužbeni zahtjev te u kojoj se cjelokupna dokumentacija temelji na, odnosno svi navodi isključivo neprimjenjivim utvrđenjima iz parnice Potrošač. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja.

Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007-56/2013) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019), smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeće) odredbe spomenutih članaka mogle biti primjenjive u ovom postupku (a ne mogu!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na utvrđenja iz Parnice Potrošač kao jedini temelj njegovog postavljenog tužbenog zahtjeva.

Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač.

Tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje ništetnosti i isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope njegovom jednostranom odlukom. Osnovanost zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz parnice Potrošač, a pored toga svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu on smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti.

Tako tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u parnici Potrošač. U kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima.

Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj on ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope, a ne samo njen rast, što je evidentno i razumljivo značenje pojma promjenjiva kamatna stopa.

Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač i bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke.

Člankom 26. ZOO-a predviđa se mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate.

Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15).Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.

Iz svega navedenog u točkama a. – d. jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj, bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se on mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu. Tužitelj je tužbom jednostavno konstatirao kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je utvrđena promjenjivost kamatne stope i vezanost glavnice uz valutu CHF ništetne, cjelokupnu argumentaciju utemeljio na neprimjenjivim rješenjima iz Parnice Potrošač te postavio tužbeni zahtjev koji u preostalom sadržaju tužbe ne pronalazi potvrdu, a kamoli dokaz svoje osnovanosti. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju.

Prema tome, netočno je tvrditi da je on donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je njegov interni akt i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope njegovom odlukom (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora.

Opreza radi, on u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju njega u ugovornom odnosu njega i tužitelja.

Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika.

On je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju njega, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava.

Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da on ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena.

Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je on već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga.

Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava.

Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine:

„Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“

Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“

Slijedom toga, opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.

Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP).Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba.

Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane njegovih raspoloživih službenika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je on objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu on postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, on u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da on, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF- a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti on. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.

Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od njega zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi on morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Slijedom toga, očigledno je kako on u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača.Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna.

Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF.

Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i on, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

Nepobitna je činjenica da je on, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od njega zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi on morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva on ne osporava. Slijedom navedenog, iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti, u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Razlog zbog kojeg on nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva je sljedeći. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora.

Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta.

Bez obzira na navedeno, on ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva i, posljedično, smatra da nema mjesta provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

Predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3.U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Plan otplate u jednakim anuitetima (list 16 i 17 spisa), Otplatnu tablicu po kreditu (list 18 do 23 spisa), Ugovor o kreditu broj 757000 od 6.10.2005.(list 24 do 29 spisa), Prometnu karticu po kreditu broj 757000 (list 32 do 39 spisa).

Provedeno je financijsko vještačenje po vještaku mr.sc. Zrinku Ručević, dipl. ekonomisti iz Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja koji je dostavio nalaz i mišljenje 6.12.2024. (list 388 do 396 spisa). Saslušan je tužitelj RL (list 423 i 424 spisa).

4.Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

5.Među strankama tijekom postupka bila je sporna visina i osnov potraživanja, da li je nastupila zastara potraživanja, te da li tužitelj ima status potrošača i da li je o svemu dovoljno informiran od strane tuženika, te da li su utvrđenja iz parnice potrošač mogu primijeniti u konkretnom slučaju.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio slijedeće odlučne i nesporne činjenice:

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 757000 dana 6.10.2005. godine kojim je stavljen na raspolaganje korisniku kredita, kredit u iznosu CHF 14.803,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate,

- da je člankom 2. točka 1. redovna kamata 5,10% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kredita,

- da je namjena kredita kupnja vozila,

- da je člankom 4. predmetnog Ugovora ugovoreno da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti,

- da je člankom 5. ugovoren rok otplate od 84 mjeseca,

- da je člankom 8. ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu CHF 209,92 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu prvog u mjesecu,

- da je prema primijenjenom otplatnom planu, dospijeće prve obveze bilo 1. veljače 2006., a slijedećih svakog prvog dana u mjesecu,

- da iz primijenjenog Otplatnog plana s prikazom promjena kamatne stope po kreditu utvrđeno kako je u razdoblju otplate kredita do dana konačne prijevremene otplate (22. rujna 2011.) kamatna stopa više puta mijenjana, te je iznosila 5,10 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 1. ožujka 2008., 6,10 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. travnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2008., 6,70 % godišnje od anuiteta s dospijećem 2. siječnja 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. rujna 2009., 7,40 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. listopada 2009. do konca izračuna.

8. Iz iskaza tužitelja RL (list 423 i 424 spisa), utvrđeno je, da je Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba. Sredstva kredita namijenjena su bila za kupnju auta. Ugovor je ugovorio preko Auto kuće. Bio je u banci i nije mogao pregovarati o nijednoj odredbi Ugovora o kreditu. Nitko mu u banci nije pojasnio što je to valutna klauzula. Također ga nisu upozorili da bi se mogla mijenjati kamatna stopa. Kredit je uzeo u švicarskim francima iz razloga jer mu je to jedino ponuđeno i ništa drugo nije mogao dobiti, a ponuđeno mu je i kao najpovoljnije. Porasla mu je rata kredita, a poslije i tečaj. Tijekom otplate kredita anuiteti su porasli i do 50% i bilo je to teško otplaćivati iz razloga jer je u početku iznosio 1.000,00 kn i na to je računao.

9. Pravomoćnom Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine, su među ostalim odbijene žalbe prvo tuženika Zagrebačke banke i ostalih tuženika među ostalima i Privredne banke, kao neosnovane te je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici-banke "…u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.,… a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim Ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se pojedinačni nije pregovaralo, a koja je ništetna.

Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizije tužitelja, (točka 1.) te Revizije prvog do sedmog tuženika (točka 2.).

10. Valja samo navesti da je i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj

U-III-2521/2015., U-III-2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III- 2603/2015., U-III-2604/2015. i U-III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. godine djelomično usvojena ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13. od 14. lipnja 2014. , a kojom je preinačenjem prvostupanjske Presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim Ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženika S.d.d. (točka I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Rev- 575/16. od 3. listopada 2017. ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

Predmet je vraćen Visokom Trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u njegovoj ukidnoj Odluci, odnosno da se ispita jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule, jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju, te ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju Ugovora o kreditima valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a s tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne) poštenosti.

10.1. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu.

10.2.Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Presudom i Rješenjem Vrhovnom suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. godine, a kojom su odbijene Revizije tužitelja i tuženika, pa je Vrhovni sud presudio pod točkom 1. da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja Ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81. , 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine (br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/02., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Pravomoćnom Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine, su među ostalim odbijene žalbe prvo tuženika Zagrebačke banke i ostalih tuženika među ostalima i Privredne banke, kao neosnovane te je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici-banke "…u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.,… a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim Ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se pojedinačni nije pregovaralo, a koja je ništetna.

Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizije tužitelja, (točka 1. ) te Revizije prvog do sedmog tuženika (točka 2.).

12. Valja samo navesti da je i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj

12.1.Predmet je vraćen Visokom Trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u njegovoj ukidnoj Odluci, odnosno da se ispita jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule, jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju, te ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju Ugovora o kreditima valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a s tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne) poštenosti.

13. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu.

13.1.Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Presudom i Rješenjem Vrhovnom suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. godine, a kojom su odbijene Revizije tužitelja i tuženika, pa je Vrhovni sud presudio pod točkom 1. da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja Ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81. , 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine (br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/02., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Kako je predmetnom odredbom članka 1. Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne Presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

Naime, i iz samog obrazloženja Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev- 2221/2018. od 3. rujna 2019. odnosno Revt-249/2014. od 9. travnja 2015.) proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenljive kamatne stope u Ugovoru o kreditu a na način kako su to radile banke suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca , pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi kao i o valutnoj klauzuli koja je postojala u Ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne tope na dan sklapanja Ugovora o kreditu dok se nije moglo ocijeniti zašto, i u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati kao i valutna klauzula.

Budući da je kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva nije bila niti određena niti odrediva, a budući je prema odredbama članka 269.stav 2. Zakona o obveznim odnosima propisan da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba prilikom ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope je učinila ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. tuženika što je dovelo do očite neuravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Promjena tečaja valute za koju je Ugovor o kreditu vezan je mijenjana kao što je mijenjana i kamata jednostranom odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja i kamata je postala promjenljiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati, jer je svaka Odluka tuženika o promjeni kamatne stope bila samovoljna i tuženik se u takvim situacijama ponio kao nesavjestan gospodarstvenik, te ugovaranjem takvih ugovornih odredba i samovoljnih podizanja kamatne stope tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj, a bez da ga je o tome prilikom ugovaranja valutne klauzule i u vrijeme zaključenja Ugovora u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za njega.

14.1.Stav je i Vrhovnog suda u citiranoj Odluci da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Naime, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno i Vrhovni sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacija o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom članka 11a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09. i 112/12.) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također stav Vrhovnog suda je da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim odredbama s potrošačem nije pojedinačno se pregovaralo niti potrošač je imao utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita.

Također vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, Vrhovni sud je također zauzeo stav da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju da uzmu ili ostave, pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca iz kredita koje su odobravale tužene banke u konkretnom slučaju i tuženik i to pod uvjetima koje su one diktirale.

15. Prema odredbi članka 138.a Zakona o parničnom postupku od 2007., važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15.1.Odgovarajuću odredbu sadrži i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014.) važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice i sada.

16. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt 249/14- 2. na strani 29. nije ni bilo potrebno: "Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva."), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te se takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

18. U postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno je, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a što sasvim jasno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužiteljice koja je navela da je kredit digla radi kupnje vozila i da u to vrijeme nije imala otvoren nikakav obrt ni firmu, već da je kredit uzela kao fizička osoba. Također kod tuženika nisu joj ponudili niti jedan drugi Ugovor , jedino Ugovor u CHF.

19. Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju, svojstva potrošača, valja navesti da ZZP/02. u članku 3. al. točka 9. te ZZP/14 u članku 15. stavak 5. definiraju da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu iznad svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

20. Iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je Ugovor sklopio u svojstvu potrošača, da je tome tako, sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita određena je člankom 3. predmetnog Ugovora. Kreditor je u svakom trenutku mogao kontrolirati da li je korisnik kredita namjenski utrošio sredstva iz kredita, jer se radilo o namjenskom kreditu.

21. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano uz ostalo Direktivom vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/2012.), te se primjenjuju kao nacionalni propis. Presudom Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13. odlučeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet Ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači, da su u Ugovoru o kreditu morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene visine valute i kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

22. Odredbom članka 11.a stav 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09. i 112/12.) propisano je da ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" citiranog stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje Odluke o korekciji visine kamatne stope. Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču i prije sklapanja Ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom Ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa. Odredbom članka 11.a stav 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je da za sve postojeće Ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar i to jednu od slijedećih varijabli:-referentnu kamatnu stopu ili NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa.

23. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/2003.) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 84. toga Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost Ugovora (članak 87.). Ta je materija jednako bila regulirana i u članku 96., članku 99. i članku 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 97/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013.), a koji je stupio na snagu 30. srpnja 2007.

24. Na temelju svega naprijed navedenog i iznijetog, kao i na temelju iskaza tužitelja kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru, te smatra njegov iskaz životnim, objektivnim i vjerodostojnim, utvrđeno je da je Ugovor o kreditu broj 757000 od 6.10.2005. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, djelomično ništetan i bez pravnog učinka.

24.1.Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju svojstvo potrošača, ZZP/03 u članku 3. te ZZP/14 u članku 15. stav 5. definiraju da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U Konkretnom slučaju nepobitno je utvrđeno da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju vozila koji mu je služio za njegove osobne potrebe i kojega nije iznajmljivao i davao u najam, s time da valja navesti da je namjena kredita decidirano navedena i u članku 3. predmetnog Ugovora. Upravo u konkretnom slučaju, tužitelj je namjenski potrošio sredstva dobivena kreditom za kupnju vozila, jer je i ugovarao kredit preko Auto kuće. Naime, tužena na kojoj je teret dokaza da tužitelj nije potrošač, nije tijekom postupka isto dokazala.

Tuženik također nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita, jer kao što i proizlazi iz iskaza tužitelja, kod tuženika su mu upravo ponudili kredit u švicarcima kao najpovoljniji i ni jedan drugi mu nije ponuđen. Nitko ga u banci nije upozorio da bi se mogla mijenjati kamatna stopa, niti mu pojasnio što je to valutna klauzula, kao što mu nitko nije pojasnio da bi anuiteti kredita mogli porasti u tolikom iznosu.

Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je upozorio tužitelja na bilo kakve posljedice promjenjive kamatne stope odnosno valutne klauzule u CHF. Prema tome ništa ne ukazuje da je tužitelj kao običan građanin mogao predvidjeti sve posljedice promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

25. Prema članku 323. stav 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.) u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

26. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF i promjenom kamatne stope tuženice, na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita, nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju te ništetne odredbe koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužitelju, jer je u smislu odredbe članka 1046. Zakona o obveznim odnosima šteta i umanjenje nečije imovine. Tuženik mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu na navedeni iznos od dana stjecanja. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina, a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnesena dana 12.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

28. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručević iz Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja dipl. ekonomisti (list 388 do 396 spisa).

Iz nalaz i mišljenja vještaka utvrđeno je da je vještak izradio isti na temelju p rimijenjenog otplatnog plana s prikazom promjena kamatnih stopa (list 148. – 19. spisa), Ugovora o kreditu br. 757000 od 6. listopada 2005. (list 24. – 29. spisa) i Prometne kartice po kreditu (list 32. – 39. spisa).

U svojem mišljenju vještak je naveo da isplaćeni iznos od 14.803,00 je iznosio protuvrijednost od 9.359,78 EUR (konvertirani iznos),

• ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada

• razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.2.2006.) do konačne prijevremene otplate (22.9.2011.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 459,44 CHF, odnosno 290,54 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (pozitivni iznosi razlika),

• razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.2.2006.) do konačne prijevremene otplate (22.9.2011.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 1.143,44 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika).

Također ako se promatraju i pozitivni i negativni iznosi (prebijeno), vještak je naveo da tada

• razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.2.2006.) do konačne prijevremene otplate (22.9.2011.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 927,20 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza.

Nadalje je vještak naveo da iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

29. Nalazu i mišljenju stranke nisu prigovarale, a sud ga smatra stručnim, objektivnim i danim u skladu sa znanošću i strukom.

30. Kako utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovanih isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli preplatio tuženiku iznos od 1.143,44 EUR, a u odnosu na promijenjenu kamatnu stopu u razdoblju otplate kredita iznos od 290,54 EUR, to primjenom članka 323. stav 1. i članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima tužitelj ima pravo potraživati navedeni iznos koji je platio tuženoj temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Također ima pravo i na zatezne kamate, a primjenom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima i to od dana kada je tuženiku plaćao mjesečne anuitete, jer se tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom je takve odredbe uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem takve odredbe.

31. Sukladno navedenom, valjalo je konačno postavljeni tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti i utvrditi ništetnim dijelove odredbi Ugovora iz članka 1., 2. te članka 4., te dosuditi naprijed navedene iznose.

32. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 5. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. , 88/2022.i 155/2023. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023. i 107/2025. ).

33.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 200,00 eura, za sastav podnesaka od 19.04.2024., 28.5.2024., 16.11.2025. prema Tbr. 8. točka 1. OT-a za svaki iznos od 200,00 eura. Također priznati su potrebni troškovi i za zastupanje na ročištu dana 22.5.2024. , 17.09.2024., 6.11.2025. za svako iznos od 200,00 eura, prema Tbr. 9. točka 1. OT- a.

Prema Tbr. 46. OT-a, na navedene iznose priznat je i pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 350,00 EUR.

Priznat je i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 2.150,00 EUR.

33.1. Sudsku pristojbu na tužbu i Presudu sud nije priznao tužitelju, iz razloga jer nije plaćena, a također isti je oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, a u skladu s člankom 11. stav 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018., 51/2023.).

33.2. S preostalim zahtjevom za naknadom troškova u iznosu od 119,45 EUR, tužitelj se odbija kao neosnovanim.

34. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

U Krapini, 10. prosinca 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. OD Željka Velić-Dvoršćak & Silvije Skerlev i partneri j.t.d., Zagreb, Amruševa 8/I

2. Hrvatska poštanska banka d.d. [adresa]

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte