Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-1830/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja ŠC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po Mariji Vujasin, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku pod posl. br. P-982/2024 od 03. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku pod posl. br. P-982/2024 od 03. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2005, sklopljenog 18.07.2005. između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu koji glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00% jednokratno, unaprijed…“, dok je toč. II) izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 99,16 eura sa zateznom kamatom od 26.07.2005. do isplate, a toč. III) izreke naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 981,18 eura sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno podredno ukinuti, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je donošenjem pobijane odluke prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da prvostupanjski sud nije proveo test transparentnosti predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita čime da je pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije cijenio odlučnu činjenicu da je predmetna odredba jasna i razumljiva prosječnom potrošaču, odnosno da je tužitelj bio upoznat sa maksimalnim iznosom naknade, te je mogao i morao znati koliki iznos naknade je dužan platiti. Navodi da prvostupanjski sud nije utvrđivao niti da li predmetna ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama. Navodi da činjenica da je napisao predmetni ugovor ne znači da se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru u svezi kojeg stranke nisu pregovarale, da ugovaranje predmetne odredbe nije zabranjeno niti jednim propisom i ista da je uobičajna u bankarskom poslovanju, te da nije ništetna. Navodi da je sud pogrešno odlučio o istaknutom prigovoru zastare, kao i da je pogrešno primijenio odredbu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) jer da nije bio nesavjestan stjecatelj. Osporio je i odluku o trošku kao nezakonitu, a posebno u dijelu kojim su tužitelju priznati troškovi sudskih pristojbi na tužbu i presudu.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora o [broj kredita] od 18.07.2005. zaključenog između pravnog prednika tuženika i tužitelja, a koja se odnosi na ugovorenu naknadu za obavljanje bankarskih usluga (tzv. ulaznu naknadu), uz restitucijski zahtjev na povrat novčanog iznosa naplaćenog primjenom navedene ugovorne odredbe.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da među strankama nije sporno da je tužitelj dana 18.07.2005. sa prednikom tuženika (Slavonska banka d.d. Osijek) sklopio predmetni Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2005, kojim je ugovoreno da se korisnik kreda obvezuje platiti Banci naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga od 1,00% jednokratno i unaprijed,

- da iz sadržaja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita proizlazi da je isti sastavljen od strane prednice tuženice, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da istom nije ništa pojašnjeno u vezi tzv. ulazne naknade, niti od čega se sastoji, niti na koji je način određena visina naknade, kao i da se o toj naknadi nije moglo pregovarati, već je tužitelju ponuđen na potpis gotov, unaprijed sastavljen ugovor,

- da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) 25.07.2005. u iznosu od 747,14 kn, odnosno 99,16 eura,

- da o odredbi čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu stranke nisu pojedinačno pregovarale, već je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane prednice tuženice, dok tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj,

- da je navedeno, kao i činjenica da je plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1,00% jednokratno i unaprijed, prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača,

- da je predmetna odredba transparentna jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu ugovorene naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena,

- da je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, pa da se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava,

- da je navedena odredba nepoštena u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03), a nepoštenost predmetne odredbe da temeljem čl. 87. st. 2. ZZP/03 posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva,

- da prigovor zastare nije osnovan jer da zastara u konkretnom slučaju počinje teći od dana donošenja pobijane prvostupanjske presude, obzirom da se radi o restitucijskom zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenom odredbi čl. 81., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03, kao i čl. 323. st. 1., čl. 324. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a prihvaća tužbeni zahtjev. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

11. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 18.07.2005. ) bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

12. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

13. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

14. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 6. st. 1. koja se odnosi na spornu ugovorenu naknadu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da naknada za troškove obrade kredita iznosi 1,00% iznosa kredita iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.

16. Dakle, sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita bila je u svakom trenutku dostupna tužitelju i ista je bila jasno sastavljena, te mu je omogućavala da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze slijedom čega je riječ o odredbi koja je bila transparenta.

17. Stoga je u odnosu na predmetnu odredbu bilo potrebno ocijeniti da li je ista bila razumljiva tužitelju kao korisniku kredita i potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

18. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

19. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

20. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

21. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22. Dakle, cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 6. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da naknada za korištenje kredita iznosi 1,00% od iznosa kredita jednokratno, međutim nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva, niti da su tužitelju kao potrošaču prezentirani ti podaci. Dakle tužitelj je bio informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao je razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i njenoj krajnjoj svrsi.

23. Kada se pri tom uzme u obzir i da je za iznos predmetne naknade tužitelju povećan iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, a time i njegova obveza, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

24. Također kada se uzme u obzir da predmetna odredba ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora u smislu odredbe čl. 59. toč. 3. ZZP/03 prema kojoj ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i da se po stavu ovog suda ne radi o samorazumljivim troškovima, tada se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

25. Dakle, tuženik je spornom odredbom čl. 6. st. 1. ugovora o kreditu očito na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima i na taj način sebe de facto oslobodio od obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% od iznosa kredita, a što po stavu ovog suda utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

26. Štoviše tuženik niti tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

27. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO- a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

28. Valja istaknuti da je na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokazivanja da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini. Navedenu činjenicu tuženik nije dokazao, pa su žalbeni navodi u tom pravcu neosnovani.

29. Isto tako valja istaknuti da je Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“.

30. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ( NN 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako pravilno tuženik u žalbi navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Stoga su neosnovani žalbeni navodi u tom smislu.

31. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na ništetnost se ne gasi, odnosno ne zastarijeva. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a je da odluka u sporu o utvrđenju ništetnosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju. Stoga novčano potraživanje tužitelja predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništetnost takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužitelja na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništetnosti koji je bezvremenski.

32. Stoga zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

33. Pored toga i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Sud EU je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, istumačio kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

34. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

35. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

36. Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer se u konkretnom slučaju ne radi o sporu pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa slijedom čega se u konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 11. st. 1. toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18, 51/23).

37. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci, 10. prosinca 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ksenija Dimec