Poslovni broj: P-3492/2025-44

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice LC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ana Tošev, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. listopada 2025. godine u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Ane Tošev, odvjetnice i punomoćnice tuženika Melite Grozaj, odvjetnice, dana 10. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-1482/2004. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenog dana 13. prosinca 2004. g. između HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Koturaška 47, Zagreb kao Banke, LC, [adresa], kao korisnika kredita, MC, [adresa] kao sudužnika, ZC iz [adresa], vlasnika obrta: [obrt], [adresa] kao jamca platca i HOTO KUĆE d.o.o., Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 10 kao založnog dužnika, potvrđenog dana 15. prosinca 2004. kod Javne bilježnice Ilinke Lisonek, pod brojem ovjere OU-2832/2004 i to u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao i dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak:

Članak. 2.:

„..... prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita...”Članak .3 .st. 1. i 2.:

„Na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa....”

„...Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 1.213,81 CHF

(tisućudvjestotrinaest švicarskih franaka i 81/100), a podmiruje se u

kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno

važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke, počevši od

31.01.2005.(tridesetprvog siječnja dvijetisućepete) godine...”

„......Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem

srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., na dan dospijeća.”

Članak.6.:

„sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.”

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: [osobni identifikacijski broj], Slavonska avenija 6, 10 000 ZAGREB, isplatiti tužiteljici LC OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnova pretplate zbog tečajnih razlika iznos od 25.447,90 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to na:

-iznos od 1,95 EUR od 03.03.2005.g.

-iznos od 8,12 EUR od 01.01.2009.g.

-iznos od 16,59 EUR od 03.02.2009.g.

-iznos od 20,41 EUR od 03.03.2009.g.

-iznos od 11,66 EUR od 2.04.2009.g.

-iznos od 9,63 EUR od 05.05.2009.g.

-iznos od 9,63 EUR od 05.05.2009.g.

-iznos od 2,90 EUR od 29.12.2009.g.

-iznos od 15,29 EUR od 29.01.2010.g.

-iznos od 16,53 EUR od 10.03.2010.g.

-iznos od 35,25 EUR od 31.3.2010.g.

-iznos od 34,40 EUR od 05.05.2010.g.

-iznos od 54,75 EUR od 08.06.2010.g.

-iznos od 94,40 EUR od 07.07.2010.g.

-iznos od 65,73 EUR od 10.08.2010.g.

-iznos od 145,01 EUR od 10.09.2010.g.

-iznos od 105,54 EUR od 12.10.2010.g.

-iznos od 111,74 EUR od 12.11.2010.g.

-iznos od 144,48 EUR od 14.12.2010.g.

-iznos od 190,49 EUR od 12.01.2011.g.

-iznos od 188.54 EUR od 12.01.2011.g.

-iznos od 33,54 EUR od 15.02.2011.g.

-iznos od 158,76 EUR od 17.03.2011.g.

-iznos od 137,08 EUR od 14.04.2011.g.

-iznos od 213,48 EUR od 17.06.2011.g.

-iznos od 213,48 EUR od 17.06.2011.g.

-iznos od 207,33 EUR od 07.07.2011.g.

-iznos od 323,86 EUR od 05.08.2011.g.

-iznos od 292,99 EUR od 03.09.2011.g.

-iznos od 224,22 EUR od 04.10.2011.g.

-iznos od 221,51 EUR od 03.11.2011.g.

-iznos od 218,17 EUR od 03.12.2011.g.

-iznos od 232,70 EUR od 03.01.2012.g.

-iznos od 247,77 EUR od 03.02.2012.g.

-iznos od 246,86 EUR od 03.03.2012.g.

-iznos od 238,97 EUR od 03.04.2012.g.

-iznos od 241,66 EUR od 03.05.2012.g.

-iznos od 250,42 EUR od 05.06.2012.g.

-iznos od 239,22 EUR od 06.07.2012.g.

-iznos od 241,74 EUR od 02.08.2012.g.

-iznos od 236,23 EUR od 05.09.2012.g.

-iznos od 223,29 EUR od 06.10.2012.g.

-iznos od 239,19 EUR od 06.11.2012.g.

-iznos od 243,05 EUR od 04.12.2012.g.

-iznos od 241,15 EUR od 03.01.2013.g.

-iznos od 221,93 EUR od 05.02.2013.g.

-iznos od 230,56 EUR od 05.03.2013.g.

-iznos od 239,60 EUR od 03.04.2013.g.

-iznos od 234,00 EUR od 04.05.2013.g.

-iznos od 214,68 EUR od 04.06.2013.g.

-iznos od 202,90 EUR od 04.07.2013.g.

-iznos od 207,83 EUR od 07.08.2013.g.

-iznos od 221,42 EUR od 03.09.2013.g.

-iznos od 235,43 EUR od 04.10.2013.g.

-iznos od 227,82 EUR od 05.11.2013.g.

-iznos od 231,99 EUR od 04.12.2013.g.

-iznos od 230,92 EUR) od 04.01.2014.g.

-iznos od 221,52 EUR od 04.02.2014.g.

-iznos od 225,64 EUR od 06.03.2014.g.

-iznos od 223,49 EUR od 04.04.2014.g.

-iznos od 218,01 EUR od 06.05.2014.g.

-iznos od 211,75 EUR od 05.06.2014.g.

-iznos od 217,96 EUR od 03.07.2014.g.

-iznos od 220,08 EUR od 07.08.2014.g.

-iznos od 228,05 EUR od 05.09.2014.g.

-iznos od 230,92 EUR od 07.10.2014.g.

-iznos od 236,05 EUR od 04.11.2014.g.

-iznos od 239,34 EUR od 04.12.2014.g.

-iznos od 13.522,71 EUR od 10.12.2014.g.

do isplate sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: [osobni identifikacijski broj], Slavonska avenija 6, 10 000 ZAGREB da tužiteljici LC OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 7.078,10 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. prosinca 2025. godine pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  je

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 3.8.2021. godine navodi da su dana 13. prosinca 2004. godine tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj: 016-1482/2004, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, u iznosu od 154.000,00 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana, uz kamatnu stopu od 4,95% dekurzivno godišnje, u vrijeme sklapanja i potpisivanja predmetnog ugovora, uz naznaku da je kamatna stopa promjenjiva, te u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te interkalarnu kamatu. Nadalje je u članku 6. istaknuto kako promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu Korisnik bezuvjetno pristaje, odnosno da je korisnik kredita sa istim suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njezine kasnije izmjene i dopune. Ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima i to u jednakim mjesečnim anuitetima, a čiju visinu utvrđuje kreditor planom otplate i to u CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize HYPO-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan plaćanja za CHF. Kredit je u cijelosti otplaćen, a namjena kredita je bila kupovina nekretnine – stana. Isti ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima ne postoji mogućnost pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom korisnikom kredita, ovdje tužiteljem. Prilikom zaključenja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenjem predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 93/03, dalje u tekstu: ZZP), od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama članka 322. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je sklapanjem navedenog ugovora s tužiteljem povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovor o kreditu, koristeći u istom, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnikom kreditnih usluga kao potrošačem- tužiteljem, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluke tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Sporne odredbe u ugovoru o kreditu koje se odnose na visinu kamatne stope, predstavljaju cijenu proizvoda, usluge koju tužitelj kupuje od tuženika. Unošenjem nepoštenih i ništetnih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope od strane tuženika, bez suglasnosti i pregovaranja s tužiteljem, ostala je nepoznata konačna cijena kredita koju tužitelj kao korisnik usluge mora platiti, ne samo prilikom sklapanja ugovora o kreditu, već i tijekom otplate istog kroz anuitete, pa do same konačne isplate kredita. Uvrštavanjem nepoštenih i protuzakonitih odredbi u ugovor o kreditu koje se odnose na promjenjive kamatne stope, a koja promjena ovisi jedino o Odluci same banke, bez pribave suglasnosti korisnika kredita odnosno druge ugovorne strane, banka je postupila protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača na štetu korisnika kredita, te time istog dovela u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na drugu ugovornu stranu. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je donijeta u postupku protiv ovdje tuženika, a po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom u dijelu koji je postao pravomoćan je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba je kao takva ništetna, a kako je to navedeno u gore istaknutoj Presudi, a koja je donesena u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka, između ostalih i protiv ovdje tuženika. Tužitelj isto tako ističe da se navedena presuda odnosi na sve ugovore o kreditu (CHF; EUR; HRK…) u kojima su unijete odredbe o tome da banka ima pravo svojom odlukom jednostrano mijenjati visinu kamatne stope bez ikakvih objektivnih kriterija. Pravomoćnom presudom, potvrđenom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-249/14, naloženo je ovdje tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njegovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima mu se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Pravomoćno je utvrđeno kako je tuženik protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09: dalje u tekstu ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, članak 322., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. "Sud časti Hrvatske gospodarske komore u odluci posl.br. P-I-50/10 od 25.ožujka 2011.zauzeo stajalište da je takvo postupanje nepošteno. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu s tužiteljem, postupao suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP 03 a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama članka 322. Zakona o obveznim odnosima. Odredbe ugovora ne smiju sadržavati skrivene zamke, a čestitost u poslovanju nalaže da pružatelj usluge ne smije steći korist zbog toga što je potrošač potrebit niti smije steći prednost zbog nedostataka iskustva potrošača ili zbog slabog pregovaračkog položaja. Nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne su od samog početka to jest od trenutka kad su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača čitavo vrijeme dok se koriste, dakle od trenutka kad su ugovorene pa nadalje, što sve proizlazi iz samog pojma ništetnosti, koja je posljedica toga što su nepoštene. Nedvojbeno je da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-1482/2004, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, u iznosu od 154.000,00 CHF sklopljenog između parničnih stranaka ništetne, a temeljem prethodno navedene pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, te zakonskih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj naglašava kako je tuženik jednostrano sastavio ugovor te obrazac dao na potpis tužitelju koji nije imao mogućnosti niti prava pregovarati o pojedinim odredbama, a posebno nije imao nikakvih uvida niti utjecaja na sporne Odluke o kamatnim stopama kreditora - tuženika temeljem koje je tuženik tijekom cijelog razdoblja korištenja kredita obračunavao i podizao kamatnu stopu. Odredbe spornog ugovora kojima je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa iako su bile uočljive u Ugovoru o kreditu, tužitelju kao potrošaču nisu bile razumljive, a nitko mu iste nije niti pokušao objasniti jer nije niti mogao obzirom da se radi o nepredvidivim i u trenutku sklapanja ugovorakao i za vrijeme trajanja tog ugovora, očito nepoznatim parametrima, koji ovise isključivo o odluci kreditora – banke Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 96/03, dalje: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Prema članku 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema članku 87. stavak 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema članku 26. stavak 3. ZOO-a ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. Nadalje, odredba članka 269. ZOO-a propisuje da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, time da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom članka 270. stavak 1. ZOO- a propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Prema članku 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope nisu određeni, a ne bi trebalo biti sporno da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva. Osim toga, kod tipiziranog ugovora se i po prirodi stvari o tim uvjetima ne može pojedinačno pregovarati. Ugovorna odredba članka 3. stavak 1. 2. i 3. te članak 6. Ugovora o kreditu broj: 016-1482/2004, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, u iznosu od 154.000,00 CHF, kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Ovo, uz već navedeno kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, proizlazi iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo suviše općenito, paušalno i neprecizno navedeno da se kamatna stopa mijenja u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te da korisnik kredita mora na nju bezuvjetno pristati. Tako određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nestati, iz kojeg razloga itd. Za donošenje meritorne odluke u konkretnoj pravnoj stvari odlučno je utvrditi je li tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati kriterije pod kojima će se ugovorna kamatna stopa mijenjati, a ne kakvo je objektivno stanje tržišta jer prosječan čovjek ne istražuje takve podatke. Nadalje, za ukazati je, da je i u Općim uvjetima poslovanja tuženik samo uopćeno naveo da je visina kamate regulirana Odlukom o kamatnim stopama banke pri čemu se izmjene temelje na profesionalnoj procjeni tržišnih uvjeta, koju banka obavlja kontinuirano, s ciljem zaštite pravne i gospodarske svrhe ugovora i ostvarenja namjera ugovornih strana, rukovodeći se pri tome zahtjevima prilagodbe promjenama tržišnih uvjeta za vrijeme postojanja poslovnog odnosa. Prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi članka 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili Prema članku 87. stavak 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema članku 26. stavak 3. ZOO-a ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. Nadalje, odredba članka 269. ZOO-a propisuje da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, time da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom članka 270. stavak 1. ZOO-a propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Prema članku 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope nisu određeni, a ne bi trebalo biti sporno da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva. Osim toga, kod tipiziranog ugovora se i po prirodi stvari o tim uvjetima ne može pojedinačno pregovarati. Tako određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nestati, iz kojeg razloga itd. Nadalje, za ukazati je, da je i u Općim uvjetima poslovanja tuženik samo uopćeno naveo da je visina kamate regulirana Odlukom o kamatnim stopama banke pri čemu se izmjene temelje na profesionalnoj procjeni tržišnih uvjeta, koju banka obavlja kontinuirano, s ciljem zaštite pravne i gospodarske svrhe ugovora i ostvarenja namjera ugovornih strana rukovodeći se pri tome zahtjevima prilagodbe promjenama tržišnih uvjeta za vrijeme postojanja poslovnog odnosa. Više navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete i promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je trebalo ponuditi (objasniti) razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu – potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno članku 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarao (kako je ranije obrazloženo), a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da je predmetna odredba ugovora o namjenskom kreditu ništetna. Osim u dijelu koji se odnosi na ugovorne odredbe o ugovorenoj i promjenjivoj zateznoj kamatnoj stopi, predmetni ugovor o kreditu ništetan je i u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu uz primjenu švicarskog franka. Ugovorne odredbe iz sklopljenog ugovora o kreditu sa ugovorenom valutnom klauzulom uz primjenu tečaja švicarskog franka nisu bile jasne i razumljive za tužitelja, a time ni poštene, sve u smislu odredbe čl. 81.-88. ZZP/03, kasnije čl. 96. -102. ZZP. U odnosu na ovdje tužitelja (klijenta) kao potrošača s kojima je sklapala ugovor o kreditu, banka je bila u superiornom položaju, zbog čega se od nje očekivalo savjesno i odgovorno ponašanje, a kojim će se pri sklapanju ugovora sa klijentom (ovdje tužiteljem) izbjeći neravnoteža uzajamnih obveza koja iz takvih ugovora proizlazi. Međutim, tuženik je pri sklapanju ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima isključivo i namjerno prikazivao tužitelju samo pozitivnu stranu predmetnog kredita u smislu koristi zbog niže ugovorene kamatne stope na njih, a bez da je ukazao ovdje tužitelju na mogućnost rizika takvih ugovora u smislu izglednosti promjene tečaja švicarskog franka prema kuni u budućem kreditnom razdoblju.

2. Nadalje, tužitelj ističe kako je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Visoki trgovački sud RH potvrdio prvostupanjsku odluku kojom je usvojen tužbeni zahtjev kojim se utvrđuju ništetnima ugovorne odredbe u dijelu kojim se glavnica kredita valutnom klauzulom veže uz valutu švicarski franak. U više naznačenoj presudi utvrđeno je da:

- prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive,

- je logično da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja (čija visina ovisi, osim o kamatama, i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakšeostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

3. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo pisano upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu CHF ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i potrošače postupala savjesno, obzirno, pošteno ni moralno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, kao i da se o ugovornoj odredbi u kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak (cijena) nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je o rizicima i karakteristikama valutne klauzule CHF morao informirati tužitelja, i to dokazno pisanim putem, kao i o mogućim pojavama tijekom otplate koje mogu znatno uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj napominje kako je priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata tuženiku, ali ne i osobi poput tužitelja koja ne raspolaže stručnim znanjem što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe. Naime, osoba koja je ugovarala kredit nema potrebno stručno znanje vezano uz financijske tokove, dok je tuženik financijska ustanova koja se bavi davanjem kredita, te kao profesionalac u poslu ima službu za makroekonomske analize i mogao je predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive stope na ukupan trošak kredita te je raspolagao svim potrebnim stručnim znanjima, temeljem kojih je bio u obvezi upozoriti tužitelja na financijske rizike vezane za valutnu klauzulu u švicarskom franku. Konačno, tužitelj ističe kako je nesporno da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kamatna stopa tužitelju je povećavana nekoliko puta, pa je sa početne 4,95 % povećana dana 01.09.2007.g. na 5,2%, 01.03.2008.g. na 6,2%, 01.10.2008.g. na 6,75 %, 01.12.2010.g. na 6,5 %, 01.10.2011.g. na 6,3 %.Zbog anuitetnog načina obračuna povećana kamatna stopa znači da udio otplaćene glavnice u svakom anuitetu smanjuje. Svako povećanja kamatne stope na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika. Slijednom navedenog, tužitelj potražuje od tuženika povrat svih iznosa koje je preplatio temeljem povećane kamatne stope. Ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta, zbog promjene kamatne stope, za razdoblje od 30.09.2007. god. do 31.12.2013. god. ukupno iznosi 41.216,06 kn.

4. Ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta čini razliku između anuiteta – kamatni dio koji je plaćen po promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta – kamatni dio koji je bio izračunat po kamatnoj stopi od 4,95 %. Zbog promjene deviznog tečaja – valutna klauzula anuiteti kredita su više plaćeni za 83.110,42 kn za razdoblje od 31.01.2005. god. do 09.12.2014. god. Navedena razlika je izračunata kao razlika iznosa kunske rate po prvotnom iznosu anuiteta i srednjeg tečaja navedenog u otplatnom planu i iznosa plaćenih anuiteta promjenjivog srednjeg tečaja na dan plaćanja anuiteta.

5. Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi kako se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 016-1482/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, 13. prosinca 2004. (dalje: ugovor o kreditu). U odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi Kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. i) pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Životno je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora.

6. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem promjenjive kamatne stope bez egzaktnih parametara za promjenu iste i metode izračuna, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Isto zato jer je početna stopa određena ugovorom u čl. 3. i iznosi 3,88 % godišnje, što je znatno ispod kamatnih stopa koje su se ugovarale u to vrijeme. Tuženik je s tužiteljem ugovorio promjenjivu kamatnu stopu u skladu sa zakonskim ograničenjima, dok je tužitelj samostalno izabrao sklapanje baš kredita sa promjenjivom kamatnom stopom. Stoga se ne može smatrati da bi u ovom konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti za ništetnost članka 6. ugovora o kreditu. Tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu. U odnosu na ništetnost valutne klauzule. Prvenstveno, tuženik osporava da bi Ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. Navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1065. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Navedenim člankom određeno je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelja u cijelosti informira o svim bitnim parametrima. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. LCB, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti. Podredno, ako bi sud smatrao da je potrebno provesti predmetni dokaz i na ročištu, tuženik predlaže i saslušanje iste. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 15 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 15 godina. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva te se protivi da se privatno izrađen nalaz koristi kao dokaz u ovom parničnom postupku. Budući da tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavljala razliku kao da se kamatna stopa nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate, tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 10. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu. Čak niti Savez „Potrošač“, kao tužitelj u kolektivnom sporu, nije potraživao fiksnu kamatnu stopu već da visina kamatne stope bude vezana za varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio kolika bi prema njegovom stavu trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa već istu samo paušalno određuje kao početno ugovorenu kamatnu stopu. Tako tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore s fiksnom kamatom u bilo kojoj valuti obveze. Čak i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navodne preplate mogao bi se računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Nadalje, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik osporava da bi tužitelj imao pravo na isplatu iznosa zajedno sa zateznim kamatama. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

7. Tužiteljica je konačno uredila svoj tužbeni zahtjev podneskom od 06.10.2025. godine, a čiji primitak je potvrdio tuženik na ročištu 15. listopade 2025. godine kojom prilikom nije iskaza nikakvo protivljenje ili prigovor istom. Obzirom da pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva te obzirom da je tužitelja u tč. II. samo precizirala tužbeni zahtjev u EUR valuti, to je sud prihvatio ovakvo raspolaganje tužiteljice te je po tom zahtjevu i odlučivao. Isto tako valja naglasiti da tim zahtjevom tužiteljica ne potražuju ništa što tijekom postupka već nije potraživala pa to predstavlja uređenje tužbenog zahtjeva te djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva u cijelu zahtjeva za isplatom temeljem promjenjive kamatne stope.

8. Isto tako sud je imao u vidu i zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, 26. studenoga 2021. godine gdje je utvrđen stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (VSRH, Su IV-162/21).

9. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao: Ugovor o kreditu (list 18- 26 spisa), očitovanje (list 27-30 spisa), aneks očitovanju (list 31-32 spisa), vlasnički list (list 33 spisa), obrtnicu (list 34-35 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 36-38 spisa), punomoć (list 39-42 spisa), otplatni plan (list 43-46 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 47 spisa), obavijest o ukupno plaćenoj glavnici (list 48 spisa), specifikaciju uplata (list 49-51 spisa), podnesak (list 61-62, 161-162 spisa), sudsku praksu (list 63-73, 89-98, 118-122, 164-200, 268-274 spisa), tablicu (list 74-82 spisa), izvod iz zapisnika (list 83, 163 spisa), izjavu svjedoka (list 84-88 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka mr.sc. Zrinka Ručevića (list 131-137 spisa), realizirani otplatni plan (list 153-160 spisa), usmenim očitovanjem stalnog sudskog vještaka mr.sc. Zrinka Ručevića na ročištu dana 19.10.2023. (list 218-219 spisa), saslušanjem tužiteljice na ročištu dana 19.10.2023. (list 219-220 spisa), kamatne stope na kunske kredite bez valutne klauzule (list 224-232, 245-252 spisa) i dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mr.sc. Zrinka Ručevića (list 256-262 spisa).

10. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

11. Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 016-1482/04 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini te je utvrdio da su isti sklopili prednik tuženika kao banka i kreditor te tužitelj kao korisnik kredita dana 13.12.2004 godine. Uvidom u sadržaj ugovora sud je utvrdio da se radi o stambenom kreditu te da je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 154.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize banke na dan korištenja kredita. Početna ugovorena kamata je bila 4,95 % godišnje, a čl. 6 je utvrđeno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi banke. Sam kredit je trebao biti plaćen u jednakim anuitetima sa rokom otplate 31.12.2019. godine.

12. Na ročištu održanom dana 19.10.2023. tužiteljica je izjavila kako je kredit podigla kako bi riješila stambeno pitanje. Nekretninu je koristila za osobne potrebe i nema nikakav obrt. Upravo banku tuženika je odabrala na način da kada se interesirala oko kupnje nekretnine, prodavatelj ju je uputio upravo na banku tuženika, a čula je i da su ostali kupci išli dizati kredite u toj banci. Kredit je otplatila u potpunosti i otplaćivala ga je sama. Nema nikakvih specifičnih znanja iz ekonomije, bankarstva i međunarodnog tečaja valuta. Kada je došla podići kredit u banku, u banici joj nisu sugerirali drugu valutu, već su joj rekli da je to najpovoljnija varijanta. Početna rata je iznosila oko 4.500 kn, a došla na preko 7.500 kn, pa je posudila novac i ranije otplatila kredit. Bila je s ugovorom kod javnog bilježnika, ali tamo joj nitko nije ništa objasnio, već je samo potpisivala dokumente. Pročitala je cijeli ugovor, no da je znala da će joj rata toliko porasti ne bi ga uzimala. Iz medija je čula zbog čega su naglo porasle rate takvih kredita, a u banku nije zbog toga išla. Njoj su ponudili samo kredit s valutnom klauzulom s CHF i rekli joj da je to za nju najpovoljniji kredit. U to vrijeme nije znala puno o tečajevima valuta, te razlike između eura i CHF i da je poslušala ono što su joj rekli jer joj je bilo bitno doći do stana. U vrijeme podizanja kredita radila je djelatnik u postprodajnoj podršci. Više ne živi u stanu koji je kupila. U banci su joj ponudili konverziju u eure, ali ona to nije prihvatila.

13. Iz provedenih dokaza sud je utvrdio da se radi o stambenom kreditu koji je trebao poslužiti tužitelju i njegovoj obitelji da završe kuću u kojoj su trebali svi zajedno živjeti. Ali, zbog financijskih problema koji su nastali tijekom otplate oni u tom nisu uspjeli. Iz navedenog je sud utvrdio da se radilo o potrošačkom kreditu. Iz iskaza te drugih provedenih dokaza sud je utvrdio da tuženik kao banka nije upozorio tužitelja na sve opasnosti i rizike koji mogu nastati ugovaranjem promjenjive kamatne stope prema odluci banke kao niti za valutu klauzulu u CHF, a pogotovo ne da bi zbog promjene istih rata kredita mogla značajno porasti kako se to dogodilo u ovom slučaju.

14. Sud je izvršio uvid u "Izjava svjedoka Iva ŠC" te je utvrdio da je navedena osoba napisala izjavu u kojoj iznosi svoja viđenjima koji način je banka tuženika poslovala s fizičkim osobama na takvim i sličnim poslovima kreditiranja kupnje motornih vozila. Izjavu je sud prihvatio kao pismo djelatnika banke i kao njeno viđenje a ne kao iskaz svjedoka jer to takva "izjava" prema Zakonu o parničnom postupku niti ne može biti. U toj "Izjavi" autorica iznosi općenite podatke a ne konkretna saznanja o konkretnom ugovoru koji je s bankom tuženika sklopila tužiteljica pa stog isto nije relevantno za ovaj konkretan predmet.

15. Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno je: pod 4. izreke, pored ostaloga, da je banka u razdoblju od 01.01.2004.godine do 31.12.2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008.godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banka i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banka o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuđeno je, pored ostaloga, da se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke i suđeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da je , između ostaloga, banka u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo da se djelomično odbija žalba tuženika banka, kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da je četvrto tuženik banka, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

17. Članak 118. Zakona o zaštiti potrošača određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Dakle, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik banka u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

19. Zatim, sud je uzeo u obzir i navode tuženika koji smatra da što se tiče valutne klauzule te valute CHF, da takva klauzula nije protivna zakonu te da je prije zaključenja predmetnog ugovora valuta CHF bila duže vrijeme stabilna te da tuženik nije mogao znati na koji će se način tečaj CHF u budućnosti kretati.

20. Ovaj sud smatra da tuženik tijekom postupka ničime ne dokazuje da bi takva promjena kamata te kretanje tečaja CHF bilo tužitelju pojašnjeno u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a što je isti u obvezi dokazati na osnovi čl. 291. st. 1. ZPP.

21. Nadalje, sud smatra da je došlo do neravnanog položaja tužitelja u odnosu na tuženika kao banku obzirom da tuženiku nisu objašnjeni te nije upozoren na sve rizike koje prte ugovore koji su ugovoreni uz valutnu klauzulu u CHF, a tijekom postupka tuženik nije ničim dokazao da je pojasnio tužitelju tu tematiku kao i da iz dokumentacije u spisu ne proizlazi da je tužitelj imao mogućnost utjecati na sadržaj ugovora o kreditu koji je bio ponuđen od strane banke.

22. Stoga ovaj sud smatra da su ništene pojedine odredbe i to čl. 6 vezano uz promjenjivu kamatnu stopu temeljem jednostrane odluke banke te čl. 2, 3 i 11 predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak.

23. Naime, sud podsjeća i na obrazloženje odluke VSRH Rev-2221/18 od 03.09.2019. godine iz koje proizlazi da banke (uključujući i ovdje tuženika) vezano za pružanje odgovarajućih informacija potrošačima prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditima temeljem propustile dati svojim klijentima sve potrebne informacija na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumijete značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu te sve rizike koji kave ugovorne odredbe nose.

24. Isto tako sud je prilikom gore navedenog utvrđenja ovog suda, imao u vidu i presudu VSRH Rev-18/2018 od 26.05.2020. godine iz koje jasno proizlazi vezanost sudova za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu.

25. Naime, iz te odluke proizlazi da se treba uzeti u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04.07.2013. godine utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valutu uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorna odredba kojom je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka, te da je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502. c. ZPP-a obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima te je stoga ovaj sud vezan za ta utvrđenja i dužan ih je primijeniti.

26. Stoga je vezano uz promjenjivu kamatnu stopu po odluci banke te valutu CHF koja je dio valutne klauzule došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja te je stoga vezano uz navedeno sud utvrdio ništavim pojedine odredbe navedeno Ugovora o kreditu, a što je sud utvrdio kao prethodno pitanje.

27. Slijedom navedenog sud smatra da je temeljem tog ništetnog dijela odredbe čl. 2, 3, 6 i 11 predmetnog Ugovora o kreditu došlo do neosnovanog bogaćenja tuženika kao banke na teret tužitelja te stoga smatra osnovanim zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa koji je nastao zbog promjene tečaja valute u valutnoj klauzuli. Naime, na kraju postupka, tužitelj je odustao od dijela zahtjeva vezano uz promjenjivu kamatnu stopu pa o tome sud u samoj izreci nije odlučivao.

28. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je proveo odgovarajuće financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o.

29. Provedenim financijskim vještačenjem je utvrđeno da je između stranaka bio ugovoren iznos kredita od 154.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio je protuvrijednost od 750.533,78 kn.

30. Zatim je utvrđeno da razlika obveza koja proizlazi iz promjene kamatne stope u tuženom razdoblju (od 30. rujna 2007. do 31. prosinca 2013., iznosi ukupno 7.444,89 CHF, odnosno 36.283,35 kn.

31. Dalje je utvrđeno da razlika obveza koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita u utuženom razdoblju (od 31. siječnja 2005. do 9. prosinca 2014.), iznosi ukupno 191.737,20 kuna ili 25.447,90 EUR.

32. Obzirom na prigovore tuženika sud je pozvao vještaka na ročište radi odgovora na iste kao i pitanja koja će mu biti postavljena.

33. Na ročištu 19.10.2023. g. vještak mr.sc. Zrinko Ručević je izjavio kako je podneskom od 30.studenog 2022. godine tuženik prigovorio nalazu i mišljenju koji je izradio u ovom predmetu ističući kao prvo da je uzeo u obzir pogrešne datume s kojima treba uzeti pojedine tečajeve, a stoga što u skladu s ugovorom treba koristiti tečaj na dan dospijeća, odnosno plaćanja ako je plaćanje izvršeno prije roka dospijeća, u pogledu čega mogu je rekao da ugovorna odredba ne postoji, jer u ugovoru nije navedeno kad bi se koji tečaj trebao koristiti, u kojem je smislu primijenio prvu navedenu odredbu dakle tečaj na dan plaćanja. Ako bi tuženik dostavio kakav dokaz svojih navoda, primjerice važeće odluke u kamatnim stopama banke, a koje se navode u predmetnom ugovoru pa ako u istima piše ono što tuženik navodi, tada bi mogao eventualno sačiniti potrebne korekcije daljnjih izračuna. Drugi prigovor tuženika odnosi se na iskazivanje negativnih tečajnih razlika u pogledu čega je rekao kako mu isto nije bilo stavljeno u zadatak, a tuženik nije ni predložio izvođenje dokaza na tu okolnost. Slijedom svega iznesenog, u cijelosti je ostao kod utvrđenja i izračuna iz pisanog nalaza i mišljenja izraženog u ovom predmetu.

34. Sud je radi razjašnjenja svih spornih pitanja naložio vještaku izradu dopunskog nalaza i mišljenje te je na temelju istog sud utvrdio da ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, tada razlika obveza koja proizlazi iz promjene kamatne stope u tuženom razdoblju (od 30. rujna 2007. do 31. prosinca 2013.), iznosi ukupno 4.815,49 EUR.

35. Dalje je utvrđeno da razlika obveza koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, u utuženom razdoblju (od 31. siječnja 2005. do 9. prosinca 2014.), iznosi ukupno 25.447,89 EUR.

36. Isto tako je utvrđeno da ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica manje platila, tada manje plaćeni iznosi koji proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita i tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze), u utuženom razdoblju (od 31. siječnja 2005. do 9. prosinca 2014.), iznose ukupno 2.186,61 EUR.

37. Dalje je utvrđeno ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada razlika obveza koja proizlazi iz promjene kamatne stope u tuženom razdoblju (od 30. rujna 2007. do 31. prosinca 2013.), iznosi ukupno 4.815,49 EUR, dok razlika obveza koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, u utuženom razdoblju (od 31. siječnja 2005. do 9. prosinca 2014.), iznosi ukupno 175.262,19 kn, odnosno 23.261,28 EUR. Na dopunski nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi.

38. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića iz "Ručević vještačenja d.o.o." obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.

39. Slijedom naprijed navedenog sud je utvrdio da visina zahtjeva tužitelja koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi 25.447,89 EUR te mu je siti iznos dosudio s pripadajućim kamatama kao što je to vidljivo u izreci ove presude.

40. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, a od 01.01.2023. godine pa do isplate temeljem odredbe čl. 29 ST. 2 ZOO- a (NN 114/22 i NN 156/22).

41. Sud smatra osnovanim navode tužitelja da je potrebno uzeti u obzir samo više plaćene iznose te u smislu da se radi o kreditu sa fiksnom kamatom jer je temelj ovog postupka tužiteljeva tvrdnja o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora koji je sklopio u svojstvu potrošača. Odredbom čl. 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnova koji je u ovom postupku utvrđen ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (čl. 1111., odnosno 1115. ZOO). Ovo je razlog što je vještak ispravno, svojim zaključkom u nalazu i mišljenju utvrdio samo više plaćene iznose. Naime, tužitelj od tuženice, čak i u vrijeme kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita, nije ništa primio (primio je samo isplaćeni iznos kredita). Stoga niti tuženik, koji niti nije potrošač, temeljem citiranih odredbi o posljedicama ništetnosti te povrata stečenog bez osnove, nije ovlašten tražiti uračunavanje niže plaćenih iznosa.

42. Nadalje, a vezano uz prigovor tuženika oko postojanja tzv. pozitivnih razlika kada je tečaj za CHF bio niži od onog u vrijeme korištenja kredita sud ukazuje na pravno mišljenje izneseno u odluci vrhovnog suda Republike Hrvatske VSRH Rev-677/23 da nema postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba. Kako u ovoj pravnoj stvari tuženik nije istaknuo prigovor kompenzacije ili protutužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, to sud nije usvojio ovaj njegov prigovor.

43. Vezano uz pitanje zastare, a koji je prigovor tuženik iznio u svom odgovoru na tužbu, sud je krenuo od odredbe čl. 225 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 - u daljnjem tekstu ZOO-a) kojim je određeno da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

44. Uvidom u prijemni štambilj ovog suda na tužbi tužitelja sud je utvrdio da je tužba podnesena dana 03.08.2021. godine.

45. Prvenstveno sud upozorava da europska sudska praksa određuje da podnošenjem kolektivne tužbe dolazi do prekida zastare u pojedinačnim predmetima koje fizičke i pravne osobe radi naknade štete proistekle iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

46. Nadalje, sud upozorava i na tekst presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/17 i VSRH Rev-2245/17 koji su relevantni za pitanje zastare u ovom predmetu. .

47. Ovaj sud smatra da je podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa koja je podnijeta Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 04.04.2012. godine, a što je sud utvrdio uvidom u tekst dostavljene presude broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, došlo do prekida zastare te da je ista ponovo počela teći pravomoćnošću te presude, odnosno dana 13.06.2014. godine kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4. Dakle, ovaj sud smatra da je vezano uz pitanje promjenjive kamatne stope zastarni rok od pet godina počeo ponovo teći dana 13.06.2014. godine.

48. Što se tiče pitanje valutne klauzule u CHF ovaj sud smatra da je po tom pitanju odlučujuća pravna shvaćanja zauzeta u presudi Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine te da zastarni rok od pet godina vezano uz valutnu klauzulu počeo ponovo teći od pravomoćnosti te odluke dana 14.06.2018. godine.

49. Na kraju, sud je imao u vidu i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. godine (Su-IV- 123/2024-5) koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

50. Kako je u ovom predmetu tužba podnijeta dana 03.08.2021. godine, to između pravomoćnosti kolektivne presude i dana podnošenja tužbe nije prošlo više od pet godina zastarnog roka iz čl. 225 ZOO-a vezano uz dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF pa stoga za niti jedan od dosuđenih iznosa s ovo osnova nije nastupila zastara potraživanja te je stoga tužitelju, a na teret tuženika dosudio iznos od 25.447,89 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

51. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 i dr.).

52. Sud je tužiteljici priznao trošak sastava tužbe od 03.08.2021. godine sa 250 bodova (tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 31.12.2021., 25.11.2022., 30.03.2023. i 15.07.2024. godine sa 250 bodova za svaki podnesak (tbr. 8/1), trošak pristupa na ročište 08.05.2023. godine sa 25 bodova (tbr. 9/5), trošak pristupa na ročišta 02.05.2022., 19.10.2023. i 21.11.2024. godine sa 250 bodova za svako ročište (tbr. 9/1) ili ukupno 2.025 bodova, a što uz cijenu jednog boda od 2,00 EUR iznosi 4.050,00 EUR. U daljnjem tijeku postupka sud je tužiteljici priznao trošak podneska od 06.10.2025. godine sa 250 bodova (tbr. 8/1) te trošak pristupa na ročište 15.10.2025. godine sa 250 bodova (tbr. 9/1) ili ukupno 500 bodova, a što uz cijenu jednog boda od 2,00 EUR iznosi 1.000,00 EUR. Iznosu od ukupno 5.300,00 EUR valja pribrojiti i PDV od 1.325,00 EUR pa se dobiva iznos od 1.250,00 EUR. Tom iznosu valja dodati pristojbu na tužbu od 53,10 EUR te trošak financijskog vještačenja do 400,00 EUR pa se dobiva iznos od 7.078,10 EUR.

53. Odredbom čl. 6 Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama izmijenjen je čl. 11 st.1 tč. 20 Zakona sudskim pristojbama na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Navedeno je stupilo na snagu 20.05.2023. godine (NN 51/23 od 12.05.2023. godine). Stoga sud nije tužitelju dosudio trošak sudske pristojbe na presudu.

54. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 10. prosinca 2025. godine pa do isplate.

55. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 10. prosinca 2025. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.