Poslovni broj: P-981/2023-32
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
RJ E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Stipe Vuletić odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o.o. za leasing, Zagreb, Samoborska cesta 145, OIB: 18736141210 zastupan po punomoćniku Ivan Dilber odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 21. listopada 2025. godine u tužitelja osobno uz punomoćnika Stipu Vuletića odvjetnika te zamjenika punomoćnika tuženika EM odvjetničku vježbenicu, dana 10. prosinca 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 4. i čl. 6. Ugovora o operativnom leasingu br. 01179/ZR od dana 02.09.2008.g. kao i odredba čl. 6. st. 10. Uvjeta Ugovora o operativnom leasingu koji su sklopili tužitelj DM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik UNICREDIT LEASING CROATIA d.o.o., Samoborska cesta br. 145, Zagreb, OIB 18736141210, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
II. Nalaže se tuženiku UNICREDIT LEASING CROATIA d.o.o., Samoborska cesta br. 145, Zagreb, OIB 18736141210, isplatiti tužitelju DM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 4.717,96 Eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koje teku:
na iznos od 16,70 EUR od 11.10.2008. godine,
na iznos od 34,36 EUR od 12.11.2008. godine,
na iznos od 18,16 EUR od 09.12.2008.godine
na iznos od 36,24 EUR od 13.01.2009. godine,
na iznos od 35,74 EUR od 10.02.2009. godine,
na iznos od 41,53 EUR od 12.03.2009. godine,
na iznos od 34,35 EUR od 10.04.2009. godine,
na iznos od 34,11 EUR od 13.05.2009. godine,
na iznos od 30,12 EUR od 06.06.2009. godine,
na iznos od 26,93 EUR od 09.07.2009. godine,
na iznos od 29,37 EUR od 14.08.2009. godine,
na iznos od 31,96 EUR od 09.09.2009. godine,
na iznos od 28,52 EUR od 08.10.2009. godine,
na iznos od 27,31 EUR od 11.11.2009. godine,
na iznos od 30,05 EUR od 12.12.2009. godine,
na iznos od 36,02 EUR od 13.01.2010. godine,
na iznos od 39,87 EUR od 06.02.2010. godine,
na iznos od 38,47 EUR od 11.03.2010. godine,
na iznos od 45,72 EUR od 08.04.2010. godine,
na iznos od 46,65 EUR od 13.05.2010. godine,
na iznos od 43,88 EUR od 10.06.2010. godine,
na iznos od 63,50 EUR od 10.07.2010. godine,
na iznos od 58,82 EUR od 10.08.2010. godine,
na iznos od 74,90 EUR od 09.09.2010. godine,
na iznos od 65,96 EUR od 08.10.2010. godine,
na iznos od 58,75 EUR od 09.11.2010. godine,
na iznos od 76,85 EUR od 11.12.2010. godine,
na iznos od 91,32 EUR od 12.01.2011. godine,
na iznos od 82,42 EUR od 10.02.2011. godine,
na iznos od 84,18 EUR od 09.03.2011. godine,
na iznos od 79,01 EUR od 12.04.2011. godine,
na iznos od 80,78 EUR od 11.05.2011. godine,
na iznos od 101,00 EUR od 10.06.2011. godine,
na iznos od 115,64 EUR od 13.07.2011. godine,
na iznos od 128,92 EUR od 10.08.2011. godine,
na iznos od 128,42 EUR od 07.09.2011. godine,
na iznos od 112,96 EUR od 07.10.2011. godine,
na iznos od 113,29 EUR od 09.11.2011. godine,
na iznos od 109,93 EUR od 09.12.2011. godine,
na iznos od 116,68 EUR od 10.01.2012. godine,
na iznos od 122,46 EUR od 10.02.2012. godine,
na iznos od 123,25 EUR od 09.03.2012. godine,
na iznos od 121,23 EUR od 11.04.2012. godine,
na iznos od 122,61 EUR od 10.05.2012. godine,
na iznos od 124,56 EUR od 09.06.2012. godine,
na iznos od 121,77 EUR od 10.07.2012. godine,
na iznos od 122,74 EUR od 08.08.2012. godine,
na iznos od 119,93 EUR od 11.09.2012. godine,
na iznos od 113,36 EUR od 10.10.2012. godine,
na iznos od 113,69 EUR od 13.11.2012. godine,
na iznos od 112,06 EUR od 14.12.2012. godine,
na iznos od 111,17 EUR od 15.01.2013. godine,
na iznos od 104,60 EUR od 12.02.2013. godine,
na iznos od 109,41 EUR od 12.03.2013. godine,
na iznos od 110,53 EUR od 09.04.2013. godine,
na iznos od 108,37 EUR od 10.05.2013. godine,
na iznos od 101,21 EUR od 11.06.2013. godine,
na iznos od 99,23 EUR od 09.07.2013. godine,
na iznos od 101,10 EUR od 10.08.2013. godine,
na iznos od 105,29 EUR od 11.09.2013. godine,
pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. Ugovora o operativnom leasingu br. 01179/ZR od dana 02.09.2008.g. koji su sklopili tužitelj DM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik UNICREDIT LEASING CROATIA d.o.o., Samoborska cesta br. 145, Zagreb, OIB 18736141210, kao kreditoru dijelu u kojem je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati administrativne troškove zaključenja ugovora u iznosu od 624,64 CHF + PDV odnosno ukupno 780,80 CHF.
IV. Nalaže se tuženiku UNICREDIT LEASING CROATIA d.o.o., Samoborska cesta br. 145 Zagreb, OIB 18736141210 isplatiti tužitelju DM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 452,18 Eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koje teku od dana 05.09.2008.g. pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku UniCredit Leasing Croatia d.o.o.o. za leasing, Zagreb, Samoborska cesta 145, OIB: 18736141210 naknaditi tužitelju DM iz [adresa], D [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.813,26 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. prosinca 2025. godine pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Odbija se prigovor radi prijeboja stavljen od strane tuženika kao neosnovan.
Obrazloženje
1 Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 14.02.2023. godine navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o operativnom leasingu br. 01179/ZR od 02.09.2008.g. na iznos od 31.231,94 CHF ( bez PDV-a) . Tužitelj je sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača te je svrha ugovora bila financiranje troškova kupnje vozila za osobne potrebe tužitelja i ti KIA SPORTAGE EX ACTIVE PLUS 2.0 GAS 4X2. saslušanje tužitelja. Ugovorom o operativnom leasingu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 31.231,94 CHF bez PDV-a obračunate prema prodajnom tečaju ZAGREBAČKE BANKE d.d. za CHF koja vrijedi na dan plaćanja. Tužitelj je ugovorio iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su kako se leasing otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za ZAGREBAČKE BANKE d.d. za CHF koji je vrijedio na dan plaćanja. Prvi anuitet je ugovoren u iznosu od 461,07 CHF. U trenutku isplate leasinga tečaj CHF prema u odnosu na Kunu iznosio je 4,44 Kn za 1 CHF 2. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenu ništetnost valutne klauzule tužitelj ističe da je tuženik u odnosu sa tužiteljem koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o leasingu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o leasingu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
3. Nastavno, tužitelj ističe da je tuženik u ugovoru o leasingu koristio takve ugovorne odredbe koje su bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, te su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Navedeno se ne odnosi na promjenjivost kamatne stope, obzirom da ista nije utvrđena ugovorom, već isključivo u Uvjetima ugovora o leasingu i to malim slovima. Također, tuženik u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s tužiteljem kao potrošačem nije tužitelju dao sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o leasingu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose. Iako se ista ne odnosi direktno na tuženika tužitelj upućuje da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-14101/2012 od 04. srpnja 2013. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine. To iz razloga što je postupanje ovdje tuženika prilikom zaključivanja predmetnog ugovora bilo istovjetno postupanju tuženih banaka. U navedenim postupcima je konačno utvrđeno da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; da su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače, zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i ugovaranja promjenjive kamatne stope, da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.
4. Jednako kako su tužene banke postupale ugovaranjem ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, tako je postupao i ovdje tuženik u ugovornom odnosu sa tužiteljem. Tužitelj naglašava da je tuženik prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanu za valutnu klauzulu, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim, pa samim time i ništetnim. Osim saslušanja tužitelja, tužitelj predlaže na sve navedene okolnosti provesti dokaz saslušanjem službenika tuženika koji je izravno sudjelovao u pregovorima oko sklapanja ugovora, te koji je i potpisao predmetni ugovor. Podatke o navedenom službeniku tužitelj predlaže zatražiti od tuženika, obzirom da tužitelj ne raspolaže istim podacima.
5. Zatim se u tužbi navodi da je u vrijeme sklapanja pravnog posla između tužitelja i tuženika na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03). Prema odredbi čl. 3. st. 1. navedenog Zakona, Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S obzirom da je tužitelj kao fizička osoba sklopio Ugovor o leasingu sa tuženikom i to radi kupnje vozila koje mu je bilo potrebno u privatne svrhe, to isti ima svojstvo potrošača. Tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora sa tužiteljem nije imao svojstvo banke pa stoga navedeni Ugovor nije ugovor o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. ZOO-a, isti po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o zajmu. Prema odredbi čl. 499. ZOO-a ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. Prema odredbi čl. 56. ZZP-a ugovorom o potrošačkom zajmu obvezuje se zajmodavac da potrošaču stavi na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Zajmodavac je svaka osoba ili skupina osoba koja u okviru svoje djelatnosti ili svoga zanimanja sklapa s potrošačima ugovore o zajmu. Za potrebe ovoga Zakona, zajmodavac se smatra trgovcem. Prema odredbi čl. 81. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredba čl. 81. ZZP-a temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 91/13). Prema čl. 3. st. 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz polja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. Kako je predmetni Ugovor o leasingu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. U situaciji kada se radi o unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika, ne može se ugovor tumačiti na štetu tužitelja, jer je na tuženiku teret dokazivanja da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo, pri čemu je tuženik dužan dokazati da su stranke o spornoj odredbi doista pregovarale.
6. Tužitelj posebno ističe da se sve gore navedeno izričito odnosi na njegov ugovorni odnos sa tuženikom, obzirom da je predmetni ugovor o leasingu standardizirani, tipski ugovor kakve je tuženik redovito zaključivao. Tužitelj ponavlja da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nisu objašnjene relevantne odredbe ugovora te mehanizam promjene tečaja i parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope, niti su mu bile ponuđene druge mogućnosti sklapanja ugovora. saslušanje službenika tuženika; podatke zatražiti od tuženika Time što je tužitelj znao da ugovara leasing uz valutnu klauzulu i što je institut valutne klauzule opće prihvaćen od svih subjekata i njegovo ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova, te što je znao da ugovara promjenjivu kamatnu stopu, ne znači da je taj institut potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem bio razumljiv na način da bez prethodno predočenih točnih, jasnih, razumljivih kriterija može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, tuženik prije sklapanja Ugovora nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tog Ugovora o leasingu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Takve ugovorne odredbe iz Ugovora o leasingu su stoga bile lako uočljive i jasne, međutim, nisu bile razumljive. Stoga se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 84. ZZP te navedene odredbe podliježu testu poštenosti. Naime, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisnicima zajma pruži dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja i promjenjive kamatne stope potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit izražen, već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Konkretno, korisnik leasinga mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o leasingu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak, u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti. Tuženik dakako nije poštivao kogentna pravila te jasno obavijestio tužitelja da se izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti kune, a što se itekako ostvarilo.
7. U odnosu na troškove zaključenja ugovora tužitelj ističe da su ugovorne strane u članku 5. ugovorile da troškovi zaključenja ugovora iznose 624,64 CHF bez PDV odnosno ukupno 780,80 CHF po prodajnom tečaju ZAGREBAČKE BANKE d.d. za CHF koji je vrijedio na dan plaćanja. U odnosu na ništetnost navedene odredbe tužitelj ističe da je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Prema presudi Europskog suda od 30.4. 2014.godine br. C- 26/13 navodi se da čl. 54 st. 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i valutna klauzula vezana za švicarski franak, odnos s drugim odredbama ugovora, tako da potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjet ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nastavno, tužitelj ponavlja da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
8. Tužitelj napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik leasinga može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik leasinga obvezuje prilikom isplate leasinga platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 780,80 CHF, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.
9. Tužitelj ističe da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o leasingu pristupila u okviru svoje djelatnosti. Sukladno odredbi čl. 323 st. 1 ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Odredbom čl. 323 st. 2 ZOO ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanja uzroka ništetnosti. U ovom slučaju tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja povećanih rata za kredit. Posljedica je vraćanje pretplaćenih iznosa sa pripadajućom kamatom sukladno čl. 1111 st. 1 i čl. 1115 ZOO od dana stjecanja pa do isplate. Predlaže usvojiti njegov tužbeni zahtjev u cijelosti.
10. Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da se podnesenom tužbom zahtijeva da se utvrdi ništetnim dio odredbi čl. 4. i čl. 6. Ugovora o operativnom leasingu br. 01179/ZR od 2. rujna 2008. g. (dalje u tekstu: Ugovor o leasingu) i odredbe čl. 6. st. 10. Općih uvjeta po kojima je ispunjenje obveza tužitelja vezano uz valutnu klauzulu u CHF-u kao i dio odredbe čl. VI. Ugovora o leasingu kojim su ugovoreni administrativni troškovi. S tih osnova zahtijeva isplatu iznosa od kn 36.198,53 (eur 4.807,22) zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od 10.10.2008. g. do 11.09.2013. g., pa sve do isplate kao i iznosa od kn 3.466,75 (eur 460,12) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 05.09.2008. g. pa do isplate. Tužitelj se, između ostalog, poziva na kolektivni spor, koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012 u odnosu na osam tuženih banaka. Tuženik nadalje ističe da u cijelosti osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve tužitelja (osnovanost i visinu) i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo.
11. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., dalje u tekstu: ZZP/07) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Obzirom na navedeno, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača, u suprotnom ne može uživati nikakvu zaštitu s osnove odredbi ZZP/07.
12. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o leasingu u zastari. Odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje, odredbom čl. 215. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti petogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je vršio. Sve obveze tužitelja po ovom ugovoru o leasingu otplaćene su još 2013. godine, pa stoga cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od pet godina od plaćanja koja je vršila, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje u zastari.
13. Tuženik opreza radi ističe da čak i u slučaju kada bi sud ocijenio osnovanim postojanje tražbine tužitelja, a što se spori u cijelosti, tužitelj bi imao pravo potraživati kamate tek od dana podnošenja tužbenog zahtjeva, a ne od dospijeća svakog pojedinog iznosa isplaćenog leasing obroka ili od dana plaćanja administrativnog troška. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe postavljen zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
14. Tuženik ističe da se isti nema osnove pozivati na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine donesenu u sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kao ni ostvarivati prava koja bi joj pripadala temeljem čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14. – dalje u tekstu: ZZP/07). Naime, kolektivni postupak se vodio vezano za valutnu klauzulu u švicarskom franku i odredbu kojom se kamatna stopa mijenja sukladno odlukama Banke vezano za Ugovore o kreditu u CHF i to protiv osam tuženih banaka, dok predmetom tog postupka ni u jednom dijelu nije bio niti jedan ugovor o leasingu (bilo financijski, bilo operativni), niti je bilo koje leasing društvo, a kamoli tuženik bio stranka tog postupka . Odredbom čl. 138.a ZZP/07 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, uvjet za proširene granice subjektivne pravomoćnosti iz kolektivnog postupka jest da se kolektivni postupak vodio protiv ovdje-tuženika te da su predmetom tog kolektivnog postupka bili ugovori o leasingu koje ugovara tuženik. Osim toga, valja ukazati da ne postoje identitet između ugovora o leasingu i ugovora o kreditu. Naime, ugovor o leasingu je ugovor sui generis kojim davatelj leasinga pribavlja objekt leasinga na način da od dobavljača objekta leasinga kupnjom stekne pravo vlasništva na objektu leasinga, te primatelju leasinga odobrava korištenje tog objekta leasinga kroz određeno vrijeme, a primatelj leasinga se obvezuje za to plaćati naknadu, dok kod ugovora o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Štoviše, Vrhovni sud RH u odluci posl.br. Revd 2379/21 jasno je utvrdio da se tužitelji u postupcima protiv leasing društava ne mogu pozivati na kolektivnu zaštitu. Stoga je, uzimajući u obzir naprijed iznesene navode, u potpunosti razvidno da su neosnovani navodi tužitelja iz tužbe kako se na ovaj ugovorni odnos mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda u kolektivnom postupku odnosno tužitelj se neosnovano poziva na te odluke, jer nema mjesta primjeni istih na ovaj ugovorni odnos.
15. Zatim se u odgovoru na tužbu navodi da tužitelj podnesenom tužbom ističe ništetnost svih odredbi Ugovora o leasingu kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF. Tuženik prije svega ukazuje sudu da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o leasingu nije ništetna, i to prije svega zbog toga što je ugovaranje valutne klauzule izričito dozvoljeno temeljem zakona. Naime, odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisano je: ”Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.” Dakle, u hrvatskom zakonodavstvu prilikom ugovaranja pravnih poslova dopušteno je ugovoriti odredbu prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, a što je u ovom konkretnom Ugovoru o leasingu valuta CHF. Ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu stoga slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito i dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO-a, a sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz je ugovorne autonomije stranaka kao jednog od osnovnih postulata obveznog prava. Tužitelj je sam potpisom Ugovora prihvatio takvu obveze i dao ovlaštenje tuženiku valjanim očitovanjem svoje volje. Smisao je zaštitne klauzule u tome da se svota novčane obveze u valuti u kojoj je izražena novčana obveza veže uz promjene cijena onoga za što vjerovnik očekuje da će mijenjati cijenu sukladno promjenama kupovne moći one valute u kojoj je izražena novčana obveza, pa će na taj način svota dužnikove novčane obveze u trenutku ispunjenja odgovarati onoj kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. U ugovorima o leasingu koji su ugovoreni s valutnom klauzulom vezanom uz neku stranu valutu, odobreni iznos je nominiran u stranoj valuti, ali se sva plaćanja po takvom ugovoru obavljaju u domaćoj valuti. Kod ugovora s valutnom klauzulom obveza se dužnika povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran ugovor) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. Dakle, valutna klauzula može djelovati u oba smjera te utjecati bilo na povećanje, bilo na smanjenje obveze. Valutna klauzula jest stoga klauzula kojom se ostvaruje načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja, i čije je ugovaranje toliko rašireno da o njezinoj navodnoj nedopuštenosti ili nezakonitosti ne može biti ni govora. Tužitelj podnesenom tužbom ističe ništetnost svih odredbi Ugovora o leasingu kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF. Tuženik prije svega ukazuje sudu da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o leasingu nije ništetna, i to prije svega zbog toga što je ugovaranje valutne klauzule izričito dozvoljeno temeljem zakona. Naime, odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisano je: ”Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.”
16. Stoga tuženik tvrdi da je, u hrvatskom zakonodavstvu prilikom ugovaranja pravnih poslova dopušteno je ugovoriti odredbu prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, a što je u ovom konkretnom Ugovoru o leasingu valuta CHF. Ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu stoga slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito i dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO-a, a sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz je ugovorne autonomije stranaka kao jednog od osnovnih postulata obveznog prava. Tužitelj je sam potpisom Ugovora prihvatio takvu obveze i dao ovlaštenje tuženiku valjanim očitovanjem svoje volje. Smisao je zaštitne klauzule u tome da se svota novčane obveze u valuti u kojoj je izražena novčana obveza veže uz promjene cijena onoga za što vjerovnik očekuje da će mijenjati cijenu sukladno promjenama kupovne moći one valute u kojoj je izražena novčana obveza, pa će na taj način svota dužnikove novčane obveze u trenutku ispunjenja odgovarati onoj kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. U ugovorima o leasingu koji su ugovoreni s valutnom klauzulom vezanom uz neku stranu valutu, odobreni iznos je nominiran u stranoj valuti, ali se sva plaćanja po takvom ugovoru obavljaju u domaćoj valuti. Kod ugovora s valutnom klauzulom obveza se dužnika povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran ugovor) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. Dakle, valutna klauzula može djelovati u oba smjera te utjecati bilo na povećanje, bilo na smanjenje obveze. Valutna klauzula jest stoga klauzula kojom se ostvaruje načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja, i čije je ugovaranje toliko rašireno da o njezinoj navodnoj nedopuštenosti ili nezakonitosti ne može biti ni govora. Tužitelj podnesenom tužbom ističe ništetnost svih odredbi Ugovora o leasingu kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF. Tuženik prije svega ukazuje sudu da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o leasingu nije ništetna, i to prije svega zbog toga što je ugovaranje valutne klauzule izričito dozvoljeno temeljem zakona. Naime, odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisano je: ”Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.” Dakle, u hrvatskom zakonodavstvu prilikom ugovaranja pravnih poslova dopušteno je ugovoriti odredbu prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, a što je u ovom konkretnom Ugovoru o leasingu valuta CHF. Ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu stoga slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito i dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO-a, a sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz je ugovorne autonomije stranaka kao jednog od osnovnih postulata obveznog prava. Tužitelj je sam potpisom Ugovora prihvatio takvu obveze i dao ovlaštenje tuženiku valjanim očitovanjem svoje volje.
17. Smisao je zaštitne klauzule u tome da se svota novčane obveze u valuti u kojoj je izražena novčana obveza veže uz promjene cijena onoga za što vjerovnik očekuje da će mijenjati cijenu sukladno promjenama kupovne moći one valute u kojoj je izražena novčana obveza, pa će na taj način svota dužnikove novčane obveze u trenutku ispunjenja odgovarati onoj kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. U ugovorima o leasingu koji su ugovoreni s valutnom klauzulom vezanom uz neku stranu valutu, odobreni iznos je nominiran u stranoj valuti, ali se sva plaćanja po takvom ugovoru obavljaju u domaćoj valuti. Kod ugovora s valutnom klauzulom obveza se dužnika povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran ugovor) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. Dakle, valutna klauzula može djelovati u oba smjera te utjecati bilo na povećanje, bilo na smanjenje obveze.
18. Valutna klauzula jest stoga klauzula kojom se ostvaruje načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja, i čije je ugovaranje toliko rašireno da o njezinoj navodnoj nedopuštenosti ili nezakonitosti ne može biti ni govora kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o leasingu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o leasingu na duže vremensko razdoblje i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog, odredba ugovora kojom se iznos ugovora o leasingu veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer ne predstavlja nerazumljivu odredbu.
19. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o leasingu s valutnom klauzulom u CHF, no naravno da su različiti financijski proizvodi koje je tada tuženik imao u ponudi, imali i različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Tuženik dakle opetovano ističe kako je tužitelj imao pravo izbora između više različitih proizvoda koje je tada tuženik kao leasing društvo nudilo te je sam analizirao sve ponuđene opcije i u konačnici donio odluku. Tuženik nije utjecao na odluku tužitelja te ni na koji način nije bio prisiljen sklopiti ugovor o leasingu s valutnom klauzulom u CHF-u.
20. Prema čl. 36. Zakona o leasingu (NN 135/2006) koji je bio u trenutku ugovaranja predmetnog ugovora o leasingu na snazi - ugovor o leasingu obvezno je morao sadržavati sljedeće odredbe: „ 1. Tvrtku i sjedište davatelja leasinga, 2. Tvrtka i sjedište, odnosno ime, prezime i adresu primatelja leasinga, 3. Određenje posla leasinga (financijski ili operativni), 4. Detaljno određenje objekta leasinga, 5. Vrijednost objekta leasinga, 6. Ukupni iznos naknada, 7. Iznos pojedine naknade, 8. Vrijeme trajanja ugovora, 9. Razloge i uvjete prijevremenog prestanka ugovora. ... Ugovor o leasingu mora biti sklopljen u pisanom obliku… Ugovor o leasingu mora biti napisan na pregledan i razumljiv način primatelju leasinga.“
21. Iz navedenog jasno proizlazi da predmetni Ugovor o operativnom leasingu sklopljen između tužitelja kao primatelja leasinga i tuženika kao davatelja leasinga ima sve odredbe predviđene u čl. 36. Zakona o leasingu te da je sastavljen na jasan, pregledan i razumljiv način. Potpisom Ugovora primatelj leasinga je izjavio da je upoznat sa sadržajem te da prihvaća Opće uvjete ugovora o operativnom leasingu koji čine sastavni dio ugovora. Sukladno odredbi čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Dakle, i sadržaj odredbi Općih uvjeta je svakako bio poznat tužitelju. Također, tuženik ističe kako odredbe Ugovora i Općih uvjeta o valutnoj klauzuli nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja te su sastavljene na jasan, pregledan i razumljiv način. Kada su riječi pisane isprave jasne, ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja. Time bi bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa. Slijedom svega navedenog, ističe se da odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u iz ugovora o operativnom leasingu ne predstavlja nepoštenu odredbu te je tužitelj bio dovoljno upoznat sa svim informacijama potrebnim za donošenje odluke o predmetnom zaduženju.
22. Tuženik dodatno ukazuje kako je predmetnim Ugovorom o leasingu kao instrument osiguranja ugovorena i jamčevina u visini od 20,00% iznosa ukupne naknade leasinga te je u trenutku ugovaranja iznosila 6.246,39 CHF. U trenutku uplate sredstava jamčevine na dan 4. rujna 2008. godine u iznosu od 6.246,39 CHF, kunska protuvrijednost je iznosila u kunama 27.925,95 kn (CHF 6.246,39 x 4,47 – prodajni tečaj Zagrebačke banke d.d.) odnosno u eurima po fiksnom tečaju konverzije 3.706,41 eur, dok je u trenutku djelomičnog podmirenja obveza po ugovoru o leasingu i djelomičnog vraćanja jamčevine tužitelju dana 25.09.2013. g. iznos od 6.246,39 CHF u kunskoj protuvrijednosti iznosio ukupno 39.217,02 kn (tužitelju vraćeno kn 38.579,26, a dug zatvoren s kn 637,76) odnosno u eurima po fiksnom tečaju konverzije 5.204,99 eur (CHF 6.246,39 x 6,27 – prodajni tečaj Zagrebačke banke d.d.). Iz ranije navedenog je razvidno je kako je tužitelj prilikom isplate predmetne jamčevine profitirao na povećanju tečaja CHF i to u iznosu od 1.498,58 eur (11.291,07 kn), pa se stoga opravdano postavlja pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj navodno preuzeo ugovaranjem predmetnog Ugovora o leasingu. Iz svih gornjih tvrdnji tuženika proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, odnosno po stajalištu tuženika itekako je bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je i profitirao ugovaranjem jamčevine kao instrumenta osiguranja.
23. Nadalje, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u jamčevini koja je u trenutku kada je isplaćena tužitelju iznosila 11.291,07 kn više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o leasing te predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika i to u iznosu od 1.498,58 eur/11.291,07 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 26.09.2013.g. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. g. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za za tri postotnih poena.
24. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Isto tako, ZZP nigdje ne navodi da je ništetnost ugovorne odredbe ograničena samo u korist potrošača. Dakle, potrebno je jasno razlikovati nepoštenost ugovorne odredbe, kao pretpostavku za ništetnost ugovorne odredbe, od same ništetnosti ugovorne odredbe. I dok je prema ZZP-u nepoštena samo ona ugovorna odredba koja ide na štetu, a ne i na korist potrošača, ništetnost ugovorne odredbe je apsolutna prema obje ugovorne strane i proizvodi opće pravne učinke ništetnosti. Kao pravni učinak ništetnosti ZOO je odredbom članka 323. propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
25. Stoga, obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (a što se osporava u cijelosti) ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre (početni tečaj), to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate leasinga tužitelj plaćao i obroke po nižem tečaju od onoga koji je bio inicijalno ugovoren i osim toga, profitirao je ugovaranjem jamčevine u valuti CHF. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva i utvrđenje ništetnim odredbe čl. VI. Ugovora u onom dijelu u kojem se navode administrativni troškovi u visini od 2,00% te s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od kn 3.446,75 (eur 460,12) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 05.09.2008. g. pa do isplate. Tuženik u cijelosti osporava navode da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik prije svega ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika leasinga za plaćanjem naknade jasna, lako uočljiva i razumljiva te je na takvu ugovornu odredbu tužitelj pristao potpisom Ugovora. U čl. 6. st.6. Općih uvjeta jasno je propisano da „Primatelj leasinga obvezan je platiti naknadu za administrativne troškove za upravljanje ovim ugovorom davatelju leasinga odmah po primitku poziva za plaćanje. Uplaćeni administrativni troškovi se ne vraćaju.“ Dalje u čl.14. Općih uvjeta propisane su kumulativne pretpostavke za stupanje ugovora o leasingu na snagu od kojih je jedna i uplata jednokratne naknade (administrativnih troškova). Tuženik ističe i da je tužitelja u cijelosti informirao o potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za sklapanje ugovora (tzv. administrativnih troškova), dakle, mogao je shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe.
26. Tuženik navodi da je tužitelja o obvezi plaćanja tzv. administrativnih troškova informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog Ugovora o leasingu na način da je jasno iskomunicirana obveza plaćanja predmetnih troškova, i to iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja takve naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem administrativnih troškova. Dodatno se napominje da naknada za sklapanje ugovora, predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja, a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama itd.).
27. Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (JM protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13.
28. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinčani pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razmljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.
29. Konačno, ugovaranje “administrativnih troškova” ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača.
30. Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa leasinga, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade; sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o leasingu, jasno proizlazi zaključak da se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba bila nepoštena i bez pravnog učinka. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži istome da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.
31. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao otplati plan s dokumentacijom (list 11-25 spisa), Ugovor o operativnom leasingu br. 01179/ZR (list 26-31 spisa), financijsku dokumentaciju (list 49-58 spisa), sudsku praksu (list 59-65 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (list76-83 spisa), dodatno financijsko vještačenje (list 98-103 spisa), usmeni iskaz vještaka na ročištu 11.09.2025. godine (list 123-124 spisa) te iskaz tužitelja osobno dan na ročištu održanom dana 21.10.2025. godine (list 127-128 spisa).
32. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.
33. Sud je izvršio uvid u Ugovor o operativnom leasingu br. 01179/ZR te je utvrdio da su tužitelj kako korisnik te tuženik kao leasing kuća dana 02.09.2008. godine sklopili navedeni ugovor i to na iznos od 31.231,94 CHF ( bez PDV-a) . Tužitelj je sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača te je svrha ugovora bila financiranje troškova kupnje vozila za osobne potrebe tužitelja i ti KIA SPORTAGE EX ACTIVE PLUS 2.0 GAS 4X2. saslušanje tužitelja. Ugovorom o operativnom leasingu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 31.231,94 CHF bez PDV-a obračunate prema prodajnom tečaju ZAGREBAČKE BANKE d.d. za CHF koja vrijedi na dan plaćanja. Ugovoreno je plaćanje na rok od 60 mjeseci, a u Ugovoru se nalazila i odredba o administrativnim troškovima koje tužitelj mora platiti u iznosu od 624,64 CHF plus PDV.
34. U svom usmenom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 21. listopada 2025. godine tužitelj DM je iskazao da je predmetni kredit podigao u svrhu kupnje vozila. Nije imao firmu niti obrt na sebi. Izjavio je da je došao u auto kuću te je imao jednog poznanika koji mu je rekao da će on sve srediti vezano uz financiranje i sjeća se da je on tamo potpisao ugovor. Nije nikada čuo za pojam valuta utočišta. Nisu mu niti rekli da HNB ne štiti tečaj prema CHF kao onaj prema EUR. Isto tako mu nisu rekli da bi u otplatnom razdoblju tečaj za CHF mogao značajnije porasti. Prilikom sklapanja ugovora su mu rekli kolika će mu biti rata, rekli su mu da mora platiti neku naknadu, ali ne sjeća se više točnih detalja. Tu naknadu su mu uzeli od kredita. Nitko mu nije ništa objašnjavao za što služi ta naknada i što će njome biti naplaćeno. Po zanimanju je bio dostavljač svijeća i nema specifičnih znanja iz ekonomije, bankarstva i slično. Ugovor je pročitao. Išao je kod javnog bilježnika ovjeriti ugovor, a tamo mu ništa nije objašnjavano, samo se potpisivalo papire. Zbog proteka vremena se više ne sjeća koliko mu se povećala rata. Na poseban upit pun. tužitelja odgovara da nikada nije bio u banci tuženika već je sve papire rješavao u auto kući sa djelatnikom auto kuće. Kredit je osobno otplatio. Još uvijek imam isto vozilo. Na poseban upit pun. tuženika odgovara da je kredit mogao dignuti isključivo u CHF. Tako su mu rekli u auto kući kada ih je pitao za druge valute. Nije uočio u ugovoru klauzulu da se primjenjuju opći uvjeti.
35. Iz naprijed provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužitelj kupio osobno vozilo za privatne potrebe što ovaj ugovor čini potrošačkim ugovorom. Nadalje je sud utvrdio da mu nitko sa suprotne strane nije dao potrebna objašnjenja i upozorenja vezano uz mogućnost značajnijeg povećanja tečaja za CHF, zatim mu nisu dali nikakve informacije o naknadi koju mora platiti i koju je jednostrano u Ugovor s ostalim odredbama unio tuženik pa stoga tužitelj zapravo i nije mogao donijeti informiranu odluku da li da prihvati takav ugovor ili ne. Sve odredbe je jednostrano unio tuženik u Ugovor i samo predao tužitelju na potpis što začni da se zapravo o tim odredbama niti nije pregovaralo.
36. Člankom 35. Zakona o leasingu ( "Narodne Novine", broj 135/06 - primjena od 21. prosinca 2006. do 4. prosinca 2013.) propisano je da se ugovorom o leasingu obvezuje davatelj leasinga pribaviti objekt leasinga od dobavljača objekta leasinga i primatelju leasinga odobriti pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu naknadu.
37. Obveze tužitelja, kao primatelja leasinga, propisane su člankom 43. Zakona o leasingu te je jedna od osnovnih obveza primatelja leasinga da plaća davatelju leasinga naknadu u iznosima, rokovima i na način određen ugovorom o leasingu (stavak 2.).
38. Člankom 3. stavak 1. točka b) Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15 i 102/15.) propisano je da se ovaj zakon ne primjenjuje na ugovore o operativnom leasingu kada u glavnom ili posebnom ugovoru nije propisana obveza kupnje predmeta ugovora, a takva obveza postoji samo onda ako to jednostrano odluči vjerovnik.
39. Dakle, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika ne primjenjuju se pravila o potrošačkom kreditiranju, jer konkretnim Ugovorom o operativnom leasingu nije ugovorena obveza kupnje predmeta ugovora, već je, naprotiv, Općim uvjetima određena obveza vraćanja vozila tuženiku, a što nije sporno između stranaka.
40. Međutim na pravni odnos stranaka primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13 – dalje: ZZP/07) koji je lex specialis u odnosu na Zakon o potrošačkom kreditiranju. Pri tome valja pojasniti da kada se u članku 3. stavak 1 točka b) Zakona o potrošačkom kreditiranju određuje da se ovaj zakon ne primjenjuje na operativni leasing tada to znači da se ograničenja zakona na primjenjuje na leasing, ali samo u kontekstu tog Zakona o potrošačkom kreditiranju, a što ne isključuje primjenu Zakona o zaštiti potrošača.
41. Stoga se na ovu pravnu stvar primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. i Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. - dalje: ZOO) budući je Ugovor sklopljen 06. lipnja 2008. godine.
42. Na konkretan odnos ne primjenjuju se pravna shvaćanja iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. iz kolektivnog spora potrošača protiv banaka u odnosu na ugovore o kreditu vezanih uz CHF, jer tuženik nije bio stranka u predmetnim postupcima. Tako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revd-2379/2021 od 1. lipnja 2021. zauzeo pravno shvaćanje da se na trgovačko društvo koje nije bilo stranka kolektivnog spora ne mogu primjenjivati odluke iz tog spora, bez obzira je li suprotna stranka (tužitelj) trgovac ili potrošač.
43. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
44. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama Ugovora o operativnom leasingu, a sve sukladno članku 96. stavak 4. ZZP/07.
45. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao, već iz iskaza tužitelja proizlazi da mu ništa nije rečeno o rizičnosti valute CHF, iz čega onda slijedi da tužitelj nije dobio potpunu i jasnu informaciju o rizicima ugovaranja najma vozila vezanu uz tečaj CHF te mogućnosti rasta tečaja u toj mjeri da značajno opterećuje plaćanja najamnine, a koje su mu naplaćivane u obroku leasinga. Osim toga, iz predmetnih odredbi Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora o kojima tužitelj nije mogao niti pregovarati.
46. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata davatelja leasinga (najma) koji reguliraju materiju davanja najma i koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.
47. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP/07 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.
48. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.
49. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
50. Imajući u vidu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, jer je u Republici Hrvatskoj valutna klauzula dopuštena i često se koristi, za zaključiti da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo i jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni.
51. Međutim, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13), propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tuženik predočio tužitelju informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.
52. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se obrok leasinga (najamnina) veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan, nije razumljiva.
53. Budući da navedene odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne) poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.
54. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).
55. Priroda i specifičnosti valute CHF nije poznata prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za CHF prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.
56. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja CHF, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer o tome nije bio informiran.
57. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu o valutnoj klauzuli kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora i Općih uvjeta tuženika o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
58. Tijekom postupka nije utvrđeno da je tužitelju jasno i potpuno objašnjena odredba o valutnoj klauzuli zbog čega tužitelj nije mogao predvidjeti posljedice ugovaranja takvih odredbi.
59. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu kojima je ugovoren iznos leasinga i mjesečni obrok leasinga vezan uz valutu CHF prema tečaju Zagrebačke banke.
60. Kako su predmetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa obroka leasinga (najamnine) i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene kamatne stope te na temelju promjene tečaja CHF i iznosa obračunatog prema tečaju CHF u trenutku sklapanja Ugovora.
61. Na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid i pročitao cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o.
62. Providnim financijskim vještačenjem sud je utvrdio da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 09. listopada 2008. godine do konačne otplate kredita, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate na dan plaćanja i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 4.717,96 EUR. Visina plaćene naknade na ime administrativnog troška za zaključenje ugovora o leasingu iznosila je 452,18 EUR, a naplaćena je 04.09.2008. godine.
63. Po prigovoru tuženika sud je dao zadatak vještaku da se očituje na prigovore i prijedloge stranaka te je u dodatnom financijskom vještačenju utvrđeno da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 09. listopada 2008. godine do konačne otplate kredita, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate na dan plaćanja i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, u odnosu na neto ratu leasinga iznosi ukupno 3.809,82 EUR. Tečajne razlike za uplaćenu jamčevinu su iznosile 1.498,58 EUR.
63. U svom usmenom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 11. rujna 2025. godine stalni sudski vještak za financije i računovodstvo Zrinko Ručević iz Ručević vještačenja d.o.o. je izjavio da je u ovom sudskom postupku, na temelju postavljenog zadatka, sačinio nalaz i mišljenju od 18.4.2024. godine u kojem je iskazao razlike obveza koje su nastale u razdoblju otplate kredita, a koje proizlaze iz razlike u tečajevima. Te je razlike izračunavao na način da je ukupnu obvezu kojom je tuženik zadužio tužitelja u svakom pojedinom mjesecu pomnožio razlikom tečajeva koja proizlazi iz tečaja primijenjenog na dan plaćanja i inicijalnog tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Tuženik je na takav izračun stavio prigovor ističući kako smatra da se ti izračuni trebaju sačiniti bez PDV-a koji je sastavni dio ukupne mjesečne obveze, što je pravno pitanje o kojem odlučuje sud, pa on u odgovoru na taj prigovor tuženika u dopunskom nalazu i mišljenju sačinio alternativni izračun u kojem se tečajem razlike računaju samo na neto anuitet leasinga, dakle nisu obračunate na PDV. Ponavlja kako se radi o pravom pitaniju, a njegovo mišljenje kako se tečajne razlike računaju kako je to napravljeno u osnovnom nalazu i mišljenju, dakle na ukupnu obvezu koja je bila obračunata tužitelju u svakom pojedinom mjesecu. U dopunskom nalazu sam također odgovarajući na prigovore tuženika sačinio i izračun tečajnih razlika na uplaćenu jamčevinu, koji iznos je tuženik stavio u prijeboj s potraživanjem tužitelja, a s obzirom se radi pravnom pitaniju sud će odlučiti ima li tuženik ili ne pravo na taj iznos. Na poseban upit pun. tužitelja je sam li od suda dobio zadatak izračunati tečajne razlike u jamčevini, rekao je da je jer mu je rješenjem P-981/2023-15 naloženo očitovati se na prigovore tuženika na dani nalaz i mišljenje pa je on tako postavljen zadatak shvatio na način da trebam sačiniti i taj izračun. Na poseban upit pun. tužitelja je li tuženik na iznos jamčevine obračunao neke kamate tužitelju za razdoblje dok je ista bila pohranjena kod tuženika, rekao je da prema dokumentaciji u spisu predmeta proizlazi da takav obračuna kamata nije sačinjen, dakle jamčevina je obračunata u istom iznosu CHF kao što je bila ugovorom određena inicijalno. Dodatno ističe kako iz ugovornih odredbi predmetnog ugovora ne nalazi da bi bilo ugovoreno obračunavanje i plaćanje bilo kakvih kamata na plaćenu jamčevinu.
64. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića iz "Ručević vještačenja d.o.o." obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.
65. Ovdje sud posebno naglašava da je prihvatio verziju pretplate radi promjene tečaj iz osnovnog nalaza i mišljenja, dakle u iznosu od 4.717,96 EUR jer je tužitelj prilikom svakog plaćanja plaćao i PDV vezano uz tu uplatu. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 1115. ZOO i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik je bio nesavjestan od trenutka kada je primio uplate od strane tužitelja, pa je tuženik dužan kamate platiti od dana plaćanja najamnine (obroka leasinga). Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.
66. Vezano uz prigovor negativnih tečajnih razlika i prigovora jamčevine sud je utvrdio slijedeće. Tuženik je navedene prigovore istaknuo na pripremnom ročištu ali ih nije postavio izričito, odnosno nije naveo nikakav novčani iznos koji potražuje s tih osnova već su ti prigovor istaknuti više načelno. Ovdje valja posebno naglasiti da je prigovor vezano uz jamčevinu neosnovan jer sud nije utvrdio da bi cijeli ugovor bio ništetan pa da bi s osnova vraćanja onoga što je primljeno trebalo uzeti u obzir i jamčevinu koja nije dio tužbenog ili nekog protutužbenog zahtjeva.
67. Nadalje, sud naglašava da je vještak izračun sačinio u nekoliko varijanti od kojih je ovaj sud prihvatio samo onu u kojem su uvaženi samo više plaćene iznose jer je temelj ovog postupka tužiteljeva tvrdnja o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora koji je sklopio u svojstvu potrošača. Odredbom čl. 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnova koji je u ovom postupku utvrđen ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (čl. 1111., odnosno 1115. ZOO). Naime, tužitelj od tuženika, čak i u vrijeme kada je tečaj bio niži od tečaja na dan sklapanja ugovora, nije ništa primio (primio je samo isplaćeni iznos kredita). Stoga niti tuženik, koji nije niti potrošač, temeljem citiranih odredbi o posljedicama ništetnosti te povrata stečenog bez osnove, nije ovlašten tražiti uračunavanje niže plaćenih iznosa.
68. Zatim, a vezano uz prigovor tuženika oko postojanja tzv. pozitivnih razlika kada je tečaj za CHF bio niži od onog u vrijeme korištenja kredita sud ukazuje na pravno mišljenje izneseno u odluci vrhovnog suda Republike Hrvatske VSRH Rev-677/23 da nema postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba. Kako u ovoj pravnoj stvari tuženik nije istaknuo prigovor kompenzacije ili protutužbeni zahtjev u točno određenom iznosu prije zaključenja prethodnog postupka, to sud nije usvojio ovaj njegov prigovor.
69. Što se tiče pitanja osnovanosti prigovora zastare istaknutog od strane tuženika, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
70. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na valutnu klauzulu kod ugovora o leasingu nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.
71. Vezano uz zahtjev koji se odnosi na ništetnost odredbe o administrativnim troškovima, zapravo se radi o odredbi o tzv. ulaznoj naknadi, dakale o odredbi da je tužitelj kao primatelj leasing dužan platiti određenu naknadu prilikom sklapanja ugovora. Sud je financijskim vještačenjem utvrdio da je naknada od 452,18 EU naplaćena dana 04.09.2008. godine tužitelju od strane tuženika.
72. Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita iz čl. VI Ugovora o operativnom leasingu sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.
73. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. VI. Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita (administrativnih troškova) također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.
74. Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
75. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“
76. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2 od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.
77. Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. VI predmetnog Ugovora o operativnom leasingu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznos od 452,18 EUR za naknadu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 05.09.2008. godine pa do isplate, odnosno od prvog slijedećeg dana od dana naplate te naknade pa do isplate.
78. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare za naknadu zbog administrativnih troškova imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
79. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.
80. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).
81. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.).
82. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 13.02.2023. godine sa 200,00 EUR (tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 29.12.2023., 26.04.2024., 13.06.2024. i 24.12.2024. godine sa 200,00 EUR za svaki podnesak (tbr. 8/1), trošak sastava podnesaka od 01.04.2025. i 04.06.2025. godine sa 100,00 EUR za svaki podnesak (tbr. 8/3), trofšak pristufpa na ropčišta 13.02.2024., 11.09.2025. i 21.10.2025. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1) ili ukupno 1.800,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti i pripadajući PDV (tbr. 46 ) u iznosu od 450,00 EUR, trošak financijskog vještačenja od 365,00 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu od 99,13 EUR te na presudu od 99,13 EUR ili sveukupno iznos od 2.813,26 EUR. Navedeni trošak je tužitelju dosuđen na teret tuženika sukladno uspjehu u sporu.
83. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 10. prosinca 2025. godine pa do isplate.
84. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 10. prosinca 2025. godine.
Sudac:
Hrvoje Vučić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
