Poslovni broj: P-1084/2025-21

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Goranj Devrnja odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 21 listopada 2025. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja UE odvjetničkog vježbenika te zamjenika punomoćnika tuženika Krešimira Slunjski odvjetnika, dana 10. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 56653/07 od 29.08.2007. sklopljenog između tužitelja ŽELJKO ZADRO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Societe Generale – Splitska banka d.d., Split, Ruđera Boškovića 16, danas OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, a koje:

- u čl. 7.1. glasi: ''Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,00 % (slovima: dvaposto) od ukupnog iznosa odobrenog kredita – a najmanje 200,00 kn. Naplaćuje se jednokratno, odmah, prije korištenja kredita.''

- u čl. 7.2. glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.''

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba Dodatka ugovoru o kreditu broj: 56653/07 od 21.04.2015.. sklopljenog između tužitelja OE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Societe Generale – Splitska banka d.d., Split, Ruđera Boškovića 16, danas OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, a koje:

- u čl. II. st. 7. glasi: ''Naknada za obradu promjena po kreditu iznosi 500,00 HRK.''

III. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju ŽELJKO ZADRO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 500,00 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 02.04.2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju ŽELJKO ZADRO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 820,56 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 02.04.2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju ŽELJKO ZADRO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 66,35 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 02.04.2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju ŽELJKO ZADRO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 43,07 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 02.04.2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 naknaditi tužitelju ŽELJKO ZADRO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.300,00 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. prosinca 2025. godine pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 22.05.2023. godine navodi da je dana 29.08.2007. sklopio s prednikom tuženika društvom Societe Generale – Splitska banka d.d., Split, Ruđera Boškovića 16, Ugovor o kreditu broj: 56653/07, a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.000,00 EUR obračunatom po kupovnom deviznom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj je također 21.04.2015. sklopio s navedenim prednikom tuženika i Dodatak ugovoru o kreditu broj 56653/07 kojim je tuženik tužitelju odobrio dodatni iznos kredita u visini 3.280,43 EUR obračunat po srednjem tečaju HNB-a vrijedećem na dan isplate (dalje u tekstu: Dodatak)

2. Odredbom čl. 7. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita (tzv. ulazna naknada), bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima.

3. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st. 2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, tužitelj nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 500,00 EUR, nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu.

4. Tužitelj dalje navodi da nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev-673/2023-2 od 13.02.2024 dalje u predmetima Revd-1974/2023-2 od 14.06.2023, Revd-1601/2024-2 od 30.04.2024., te u predmetu Rev-1035/2024-2 od 06.11.2024. Odredbom čl. II. st. 7. Dodatka tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu promjena po kreditu, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, zbog čega baš u tom iznosu tereti tužitelja, i u kojem periodu, što sve navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini također u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima.

5. Nadalje, sporne odredbe u potpunosti odgovaraju pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1 i st. 2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbama koje su unaprijed paušalno formulirane u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojima se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom su tužitelju nametnute obveze sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njima mogao pregovarati i utjecati na sadržaj istih. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknada niti s drugim kreditorima te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja.

6. Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove osiguranja kredita kod osiguravajućeg društva, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 500,00 HRK (66,36 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši naknadu za osiguranje kredita. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi naknade za osiguranje kredita koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom naknadom za osiguranje kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj je način također prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav i Županijski sud u Zagrebu u predmetu GŽ-408/2024 od 02.07.2024. kao i sud EU i to u predmetima: C-224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C- 252/19, koje se dostavljaju u privitku. Slijedom svega naprijed navedenog tužitelj smatra da je njegov preciziran tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti te predlaže da sud isti usvoji te mu dosudi parnični trošak.

7. Tuženik u svom odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu svih tužbenih zahtjeva, kao i osnovu, visinu i tijek zateznih kamata, te predlaže da Sud odbije sve tužbene zahtjeve iz niže prikazanih razloga. Citira činjenične navode iz tužbe i ugovora o kreditu.

8. Prvo tuženik navodi da tužitelj uz tužbu nije dostavio dokaz iz kojeg bi bilo moguće utvrditi je li uopće tužitelj ili su i treće osobe vršile uplate na ime dospjelih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu. Stoga, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i pravilima o teretu dokazivanja, tuženik predlaže sudu bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbeni zahtjev za sve iznose koje nije tužitelj osobno uplatio. Tuženik ističe da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“, tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Također, budući da tužitelj nije potrošač na predmetne tražbine se primjenjuje tumačenje zastare iz odluke VTS-a Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. g. za tražbine stjecanja bez osnove iz ne-potrošačkih ugovora, odnosno primjenjuje se zastarni rok od 5 godina od dana kada je tužitelj izvršio svaku pojedinu uplatu. Tužitelj je zadnju uplatu izvršio nakon isteka roka od pet godina od uplate, posljedično su zastarjele sve tužiteljeve tražbine zahtijevane predmetnom podnesenom tužbom. Predmetno tumačenje nije protivno, već je u skladu s, pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH-a broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Ovakav stav potvrđuje i Presuda VTS-a, posl. br. Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. godine. Stoga, budući da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača, predmetnu tužbu treba odbiti iz svih gore navedenih razloga.

9. Tužitelj tvrdi kako je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu (dalje: „Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva“) koja ima sljedeći sadržaj: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,00 % (slovima dvaposto) od ukupnog iznosa odobrenog kredita – a najmanje 200,00 kn. Naplaćuje se jednokratno, odmah, prije korištenja kredita..“ „Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“ Najprije tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je zaista i platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik napominje kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva.

10. Tuženik navodi kako nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost utvrđenja ništavosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jer je predmetna odredba: uočljiva u samom Ugovoru o kreditu, pisana na način iz kojeg nedvosmisleno proizlazi da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,00% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, odnosno predmetna odredba sadrži sve podatke potrebe radi nedvosmislenog određenja činidbe tužitelja u cijelosti. Štoviše ista je određena na matematički precizan način i posljedično za razumijevanje predmetne odredbe nije potrebno nikakvo posebno financijsko znanje. Stoga predmetna odredba je jasna i razumljiva, sadržana u Ugovoru o kreditu koji je solemniziran, odnosno potvrđen od strane javnog bilježnika kojom je prilikom javni bilježnik tužitelja upozorio na obveze koje za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu, a osobito u vidu jasnoće svih ugovornih odredbi. Tužitelj je pred javnim bilježnikom izričito izjavio da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredaba Ugovora o kreditu. Tužitelj je isto tako pred javnim bilježnikom izjavio da prihvaća pravne posljedice koje za njega iz Ugovora o kreditu proizlaze te da to odgovara njegovoj stvarnoj volji. Stoga, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao postojanje uvjeta za dopustivost ovakvog tužbenog zahtjeva sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, slijedom čega tužitelj nema ni pravni interesa na podnošenje zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik ističe kako je na temelju čl. 187. st. 2. ZPP-a temeljna pretpostavka za podnošenje deklaratorne tužbe postojanje konkretnog pravnog interesa kako je prethodno navedeno. Kako takav pravni interes iz predmetnog zahtjeva ne proizlazi (kao što je slučaj u ovom postupku), sud je dužan tužbu odbaciti primjenom odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a.

11. Dalje tuženik navodi da ako bi sud smatrao da je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva zaista i dopušten, tuženik navodi kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedina ugovorna odredba se može smatrati nepoštenom samo ako se kumulativno ispune sljedeća tri uvjeta: da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, da predmetna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Uuzimajući u obzir uvjete za utvrđenje nepoštenosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, Tuženik ističe kako sud treba utvrditi: da je predmetna Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Naime, činjenica što predmetna ugovorna odredba postoji u Ugovoru o kreditu ne znači automatski da je suprotna savjesnosti i poštenju ili da suprotno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zašto bi tužiteljev položaj bio slabiji, odnosno zašto tužitelj nije mogao sklopiti Ugovor o kreditu koji ne sadrži Odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, okolnosti iz kojih proizlazi „prouzročenje značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja“.

12. Tuženik opreza radi ističe kako niti VSRH, niti VTS, a niti Trgovački sud u Zagrebu pri odlučivanju u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nisu našli da bi navedena Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila nepoštena i posljedično ništetna. Stoga, tužiteljev zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnost Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, posljedično i zahtjev za isplatu nastalu uslijed ništetnosti, treba odbiti. Tužitelj tvrdi kako je ništetna odredba čl. II. st. 7. Dodatka ugovora o kreditu (dalje: „Odredba o naknadi za obradu promjena po kreditu“) koja ima sljedeći sadržaj: „Naknada za obradu promjena po kreditu iznosi 500,00 HRK“. Tuženik napominje kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva.

13. Tuženik navodi kako nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost utvrđenja ništavosti Odredbe o naknadi za obradu promjena po kreditu jer je predmetna odredba: uočljiva u samom Dodatku ugovora o kreditu, pisana na način iz kojeg nedvosmisleno proizlazi da naknada za osiguranje otplate kredita iznosi 435,48 CHF i plaća se jednokratno, odnosno predmetna odredba sadrži sve podatke potrebe radi nedvosmislenog određenja činidbe tužitelja u cijelosti. Štoviše ista je određena na matematički precizan način i posljedično za razumijevanje predmetne odredbe nije potrebno nikakvo posebno financijsko znanje. Stoga predmetna odredba je jasna i razumljiva, sadržana u Dodatku ugovora o kreditu koji je solemniziran, odnosno potvrđen od strane javnog bilježnika kojom je prilikom javni bilježnik tužitelja upozorio na obveze koje za njega proizlaze iz Dodatka ugovora o kreditu, a osobito u vidu jasnoće svih ugovornih odredbi. Tužitelj je pred javnim bilježnikom izričito izjavio da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredaba Dodatka ugovora o kreditu. Tužitelj je isto tako pred javnim bilježnikom izjavio da prihvaća pravne posljedice koje za njega iz Dodatka ugovora o kreditu proizlaze te da to odgovara njegovoj stvarnoj volji. Stoga, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao postojanje uvjeta za dopustivost ovakvog tužbenog zahtjeva sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Dodatka ugovora o kreditu, slijedom čega tužitelj nema ni pravni interesa na podnošenje zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik ističe kako je na temelju čl. 187. st. 2. ZPP-a temeljna pretpostavka za podnošenje deklaratorne tužbe postojanje konkretnog pravnog interesa kako je prethodno navedeno. Kako takav pravni interes iz predmetnog zahtjeva ne proizlazi (kao što je slučaj u ovom postupku), sud je dužan tužbu odbaciti primjenom odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a.

14. Dalje tuženik navodi da ako bi sud smatrao da je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu promjena po kreditu zaista i dopušten, tuženik navodi kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Dodatka ugovora o kreditu pojedina ugovorna odredba se može smatrati nepoštenom samo ako se kumulativno ispune sljedeća tri uvjeta: da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, da predmetna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Stoga, uzimajući u obzir uvjete za utvrđenje nepoštenosti Odredbe o naknadi za obradu promjena po kreditu sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Dodatka ugovora o kreditu, Tuženik ističe kako sud treba utvrditi: da je predmetna Odredbe o naknadi za obradu promjena po kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Naime, činjenica što predmetna ugovorna odredba postoji u Dodatka ugovora o kreditu ne znači automatski da je suprotna savjesnosti i poštenju ili da suprotno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zašto bi tužiteljev položaj bio slabiji, odnosno zašto tužitelj nije mogao sklopiti Dodatak ugovora o kreditu koji ne sadrži Odredbu o naknadi za obradu promjena po kreditu, okolnosti iz kojih proizlazi „prouzročenje značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja“.

16. Tuženik opreza radi ističe kako niti VSRH, niti VTS, a niti Trgovački sud u Zagrebu pri odlučivanju u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nisu našli da bi navedena Odredbe o obradu promjena po kreditu bila nepoštena i posljedično ništetna. Stoga, tužiteljev zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnost Odredbe o naknadi za obradu promjena po kreditu, posljedično i zahtjev za isplatu nastalu uslijed ništetnosti, treba odbiti.

17. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku sukladno troškovniku niže zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na cjelokupni parnični trošak teku od dana donošenja prvostupanjske odluke nadalje.

18. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu (list 7-11 spisa), financijsku dokumentaciju (list 12-24 spisa), sudska praksa (list 55-58 i 61-66 spisa), nalaz i mišljenje financijskog vještaka (list 68-75 spisa), spisa),

19. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

20. Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu te je utvrdio da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita te tuženika kao banka kreditor dana 29.08.2007. godine. Na strani tuženika je naveden prednik tuženika društvo Societe Generale – Splitska banka d.d., Split, Ruđera Boškovića 16. Predmetnim Ugovorom o kreditu broj: 56653/07, a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.000,00 EUR obračunatom po kupovnom deviznom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) tuženik se obvezao isti vratiti u 120 mjeseci, a sam kredit je ugovoren bez određene namjene. Nadalje je sud utvrdio da je tužitelj dana 21.04.2015. sklopio s navedenim prednikom tuženika i Dodatak ugovoru o kreditu broj 56653/07 kojim je tuženik tužitelju odobrio dodatni iznos kredita u visini 3.280,43 EUR obračunat po srednjem tečaju HNB-a vrijedećem na dan isplate (dalje u tekstu: Dodatak). Jednom od odredbi predmetnog Ugovora i to odredbom čl. 7. tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) od 2 % od iznosa kredita, a najmanje 200,00 kuna. Ova se naknada naplaćuje jednokratno prije korištenja kredita. Dodatkom predmetnog Ugovora o kreditu broj: 56653/07 od 21.04.2015. godine sklopljenom između istih strana tuženik je obvezao tužitelja odredbom čl. II. st. 7. glasi: ''Naknada za obradu promjena po kreditu iznosi 500,00 HRK“ da plati i tu naknadu.

21. U svom usmenom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 21. listopada 2026. godine tužitelj OE je izjavio da je predmetni kredit podigao u svrhu uređenja kuće. Nije imao firmu niti obrt na sebi. Banku tuženika odabrao je obzirom je bila nekakva akcija s tom bankom. Osobno je vraćao kredit i to uskratom s mirovine. Prilikom podizanja kredita u banci ga nisu upozorili za što će služiti te naknade, niti koja je svrha istih. Ugovor o kreditu je pročitao ali nije sve razumio. Prilikom razgovora u banci razgovaralo se o tome koje sve papire mora donijeti, koliko može dignuti kredita i kolika će biti rata za otprate, a o drugim stvarima se nije uopće razgovaralo. Prilikom isplate kredita njemu je uskraćen iznos za ulaznu naknadu. Išao je kod javnog bilježnika ovjeriti potpis, a cijeli postupak se sveo na potpisivanje dokumenata bez nekih obrazloženja i uputa od strane istog. On je uz ovaj kredit tražio još sklapanje dodatka radi povećanja iznosa, a postupak se sveo na isti način kao i kod potpisivanja osnovnog ugovora. On je sam otplatio kredit. Po zanimanju je muzeolog i nema stručnih znanja iz područja ekonomije i bankarstva. Na poseban upit pun. tuženika odgovara da nije pitao djelatnika banke ili javnog bilježnika neka dodatna pitanja radi razjašnjenja.

22. Iz naprijed provedenih dokaza sud je utvrdio da je razlog za podizanje kredita bio uređenje kuće tužitelja koju je koristio za stanovanje. Nadalje je sud utvrdio da je tužitelj sam obustavom na mirovini otplaćivao navedeni kredit što sve čini isti potrošačkim kreditom. Isto tako je sud utvrdio da tužitelju u banci nisu objasnili zbog čega je banka u ugovor unije odredbe o naknadama te koja je svrha tih naknada. Zapravo, iz iskaza tužitelja proizlazi da o tome se niti nije uopće pregovaralo.

23. Na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid i pročitao svu dokumentaciju u spisu te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o.

24, Predmetnim vještačenjem je utvrđeno da je dana 11. rujna 2007. banka naplatila tužitelju ulaznu naknadu za obradu kredita u visini od 500,00 EUR (za toliko je umanjena isplata ugovorenog iznosa po kreditu), što predstavlja 2,00% iznosa odobrenog kredita, kao i da je dana 21. travnja 2015. banka je naplatila tužitelju ulaznu naknadu za obradu kredita po Dodatku Ugovoru o kreditu u iznosu od 499,94 kn, odnosno 66,35 EUR (konvertirani iznos).

25. Zatim je predmetnim vještačenjem utvrđeno da zatezne kamata na iznos od 500,00 EUR za razdoblje od 11. rujna 2007. do 02. travnja 2025. godine iznose 820,56 EUR, a zatezne kamate na iznos od 66,35 EUR za razdoblje od 21. travnja 2015. do 2. travnja 2025. iznose 43,07 EUR. Na nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi.

26. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića iz "Ručević vještačenja d.o.o." obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.

27. Slijedom svega naprijed navedenog sud je utvrdio visinu potraživanja tužitelja kako je to utvrđeno financijskim vještačenjem i navedeno u tč. 24 i 25 ove presude.

28. Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita iz čl. 7 Ugovora o kreditu sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.

29. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. 7. Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.

30. Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

31. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

32. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2 od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

33. Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 7 predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznos od 500,00 EUR za naknadu te 820,56 EUR za kamatu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 02.04.2025. godine na oba iznosa pa do isplate.

34. Nadalje, sve što je naprijed navedeno odnosi se i na čl. II. st. 7 Dodatka ugovoru o kreditu, odnosno naknade koju je tužitelj morao platiti za povećanje iznosa kredita bez da je dobio bilokakve informacije o razlogu postojanja te naknade i bez pregovora o istoj. Stoga je sud tužitelju dosudio iznos od 66,35 EUR za naknadu te 43,07 za kamatu zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 02.04.2025. godine pa do isplate, odnosno od prvog slijedećeg dana od dana plaćanja pa do isplate.

35. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

36. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita), a ni o ostalim nakandama nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.

37. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).

38. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23).

39. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 17.02.2025. godine sa 200,00 EUR (tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 04.04.2025., 03.07.2025., 03.09.2025. i 09.10.2025. godine sa 200,00 EUR za svaki podnesak (tbr. 8/1), trošak pristupa na ročišta 04.04.2025. i 21.10.2025. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1) ili ukupno 1.400,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti i pripadajući PDV u iznosu od 350,00 EUR (tbr. 46), trošak vještačenja do 400,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu od 30,00 EUR i na presudu od 100,00 EUR pa sveukupni trošak tužitelja iznosi 2.300,00 EUR te je isti dosuđen tužitelju na teret tuženika sukladno uspjehu u sporu.

40. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 i 8 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 10. prosinca 2025. godine pa do isplate.

41. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 10. prosinca 2025. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.