Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-954/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Jasminke Pavković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Kristina Neral Ključević, odvjetnica u Samoboru, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9538/2023-8 od 29. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika OTP banke d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9538/2023-8 od 29. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika OTP banke d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 080409255705 SJ, Oznaka Uk – 2 sklopljenog između tužitelja i tuženika 8. travnja 2008. i ovjerenog kod javnog bilježnika Joze Rotima iz Zagreba, pod brojem Ov-80/08 i to u članku 6. točki 6.3 koja glasi: "Za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke." (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.926,85 eura sa zateznim kamatama tekućim od 13. lipnja 2017. do isplate i troškove postupka u iznosu 1.000,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2025. do isplate (točka II. izreke) i odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u iznosu 750,00 eura (točka III. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) jer da obrazloženje presude ne sadržava sve što je propisano člankom 338. stavak 4. ZPP- a. Zatim da je počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu 312,50 eura i trošak sudskih pristojbi za žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a jer je suprotno žalbenim navodima, po utvrđenju ovog suda, obrazloženje sačinjeno u skladu s navedenom zakonskom odredbom.

6. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a budući pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koje imaju podlogu u izvedenim dokazima kao i razloge o svim prigovorima te se presuda može ispitati, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio.

7. Iz sadržaja žalbe tuženika proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporna ugovorna odredba nije nepoštena), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

8. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

9. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim članka 6.3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev za isplatu naplaćene naknade.

10. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

11. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 8. travnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu,

- da je člankom 6.3. Ugovora o kreditu ugovoreno da će za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita banka naplatiti naknadu u skladu s odlukom banke,

- da je tužitelju 12. lipnja 2017. prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada u iznosu 1.926,85 eura koji iznos proizlazi iz potvrde tuženika.

12. Nadalje je ocjenom iskaza tužitelja utvrđeno da je tužitelj potrošač u smislu članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. – dalje ZPP/07) i da je izostalo pregovaranje o predmetnoj naknadi, već je tužitelju predočen unaprijed sastavljen tipski ugovor, te mu nitko u banci nije pojašnjavao odredbe ugovora i rekao mu za naknadu kod prijevremene otplate kredita, niti je znao da će morati platiti tu naknadu čime je izostala informiranost tužitelja na što se konkretno naknada odnosi. Zatim da je plaćanje troškova prijevremene otplate kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 4 % iznosa djelomičnog povrata kredita, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

13. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

14. Pravilno je prvostupanjski sud na navedena utvrđenja primijenio materijalno pravo iz članka 96. stavak 1. ZPP/07 kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 99. ZZP/07 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 102. toga Zakona takva odredba ništetna.

15. Kako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog (tipskog) ugovora trgovca, u smislu članka 96. stavka 2. ZZP/07, smatra se da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, a tužitelj je u svojem iskazu negirao ikakvo pregovaranje o tome, tada zakonska presumpcija iz članka 96. stavka 2. ZZP/07 nije dovedena u pitanje, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da je tužitelj "prosječan potrošač" i da je mogao zatražiti pojašnjenja za svaku ugovornu odredbu, jer tuženik nije osporavao tužitelju svojstvo potrošača u smislu članka 3. stavka 1. točke 1. ZZP/07, a iz njegovog iskaza proizlazi da uopće nije bio informiran o obvezi plaćanja naknade kod prijevremene otplate kredita.

16. S obzirom na to da iz teksta same sporne odredbe jasno proizlazi da je riječ o naknadi za uslugu prijevremene otplate kredita čija se visina utvrđuje Odlukom o tarifi naknada Banke, tvrdnje žalitelja da zapravo nije riječ o naknadi za uslugu, nego o stvarno pretrpljenoj šteti koju je pretrpio trgovac ne mogu se prihvatiti i ne dovode u pitanje pravilnost činjeničnog stanja koji je utvrdio prvostupanjski sud. Zbog toga je neodlučno pozivanje žalitelja na članak 1024. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO). To tim više što je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u paušalnom iznosu od 4% preostalog iznosa kredita. U takvim je okolnostima jasno da su netočni žalbeni navodi o tome da ta paušalizirana naknada predstavlja unaprijed dogovoreni iznos stvarno pretrpljene štete.

17. Pored utvrđenja da tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju te da prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nije riječ o ugovornoj odredbi koju tuženik sastavio u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

18. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (4% neotplaćene glavnice), a kako je to pravilno obrazložio prvostupanjski sud. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Članci 1021. do 1027. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za uslugu mogućnosti prijevremene otplate kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbi koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

20. Imajući na umu da je obveza ispunjenja zahtjeva za (materijalnom) transparentnosti odredbe o naknadi za uslugu prijevremene otplate kredita na tuženiku (kao trgovcu) kao i činjenicu da sadržaj usluge koju tuženik tom prilikom pruža tužitelju kao i vrijednost te usluge nisu samorazumljivi i općepoznati, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 6.3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara vrijednosti stvarno pružene usluge. Ta ugovorna obveza koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze da dokazuje da su prilikom prijevremene isplate kredita stvarno pružene usluge u vrijednosti od 4,0% neotplaćenog iznosa kredita, utječe i prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zbog toga je riječ o odredbi koja je uz pravilnu primjenu članka 96. stavka 1. i 102. stavka 1.

ZZP/07 ocijenjena nepoštenom i utvrđena ništetnom.

21. U odnosu na zahtjev za isplatu naplaćene naknade, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kojim je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju iznos od 1.926,85 eura koji se sastoji od naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, a koji iznos proizlazi iz potvrde koju je sastavio tuženik.

22. Budući je u postupku utvrđeno da je nepoštena i ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena predmetna naknada, a imajući u vidu da je tuženik sastavljač Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a. Konkretno to znači od 13. lipnja 2017., a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio.

23. Također je pravilo prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu naknade, a koji stav je podudaran pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da se u ovom postupku odlučivalo o ništetnosti odredbe o naknadi, jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

24. U odnosu na troškove postupka ističe se da prema članku 365. stavak 2. ZPP- a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a budući tuženik određeno ne pobija prvostupanjsku odluku o visini troškova postupka, to glede visine odluka o troškovima nije ispitivana.

25. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

26. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu jer njegova žalba nije osnovana.

U Velikoj Gorici 10. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak