Zakon.hr

P-1022/2024-11

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆN,iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], mlt. FN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],zastupana po majci i zakonskoj zastupnici BN iz [adresa] i mlt. ĆNŠ iz [adresa],zastupan po majci i zakonskoj zastupnici KN iz iz [adresa]., svi zastupani po punomoćniku Branku Kobaš, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 53056966535, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 7. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Branka Kobaš i zamjenika punomoćnika tuženika Mislava Srb, odvjetnika u Osijeku, dana 10.prosinca 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- Iz čl. 2.st.1. Ugovora kreditu br. 528-50-4284781, sklopljenog dana 26.07.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 27.07.2007. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV-24922/07,

u dijelu odredbe koji glasi:

„…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

u dijelu odredbe koji glasi:

”…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”

II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju na ime tečajne razlike iznos od 4.297,21 EUR (četiritisućedvjestodevedesetsedameura dvadesetjedancent), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od : 54,86 eura tekućom od 16.04.2010.

54,86 eura tekućom od 16.05.2010.

54,86 eura tekućom od 16.06.2010.

54,86 eura tekućom od 16.07.2010.

54,86 eura tekućom od 16.08.2010.

54,86 eura tekućom od 16.09.2010.

54,86 eura tekućom od 16.10.2010.

54,86 eura tekućom od 16.11.2010.

54,86 eura tekućom od 16.12.2010.

54,86 eura tekućom od 16.01.2011.

54,86 eura tekućom od 16.02.2011.

54,86 eura tekućom od 16.03.2011.

54,86 eura tekućom od 16.04.2011.

54,86 eura tekućom od 16.05.2011.

54,86 eura tekućom od 16.06.2011.

54,86 eura tekućom od 16.07.2011.

54,86 eura tekućom od 16.08.2011.

88,04 eura tekućom od 16.09.2011.

62,16 eura tekućom od 16.10.2011.

58,88 eura tekućom od 16.11.2011.

58,88 eura tekućom od 16.12.2011.

58,88 eura tekućom od 16.01.2012.

58,88 eura tekućom od 16.02.2012.

118,61 eura tekućom od 16.03.2012.

118,61 eura tekućom od 16.04.2012.

118,61 eura tekućom od 16.05.2012.

118,61 eura tekućom od 16.06.2012.

118,61 eura tekućom od 16.07.2012.

118,61 eura tekućom od 16.08.2012.

64,86 eura tekućom od 16.09.2012.

64,86 eura tekućom od 16.10.2012.

64,86 eura tekućom od 16.11.2012.

64,86 eura tekućom od 16.12.2012.

2.007,81 eura tekućom od 16.01.2013.

godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015..a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 30.prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.708,29 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana 10. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine u roku od 15 dana.

IV. S preostalim dijelom tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih iznosa u iznosu od 480,81 EUR (četiristoosamdeseteuraosamdesetjedancent),sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja do isplate – odbija se.

Obrazloženje

I. Tužitelj CN podnio je dana 18.02.2020 tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da dana 26.07.2007. godine tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu br. 528-50-4284781, potvrđen dana 27.07.2007. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV-24922/07, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 21.719,25 CHF po srednjem tečaju Kreditora- tuženika na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 312,00 CHF. Preuzetu obvezu prema tuženiku tužitelj je u cijelosti ispunio. Redovna kamatna stopa se sa početnih 5,49 % godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br: Pž- 6632/2017- 10 od 14.06.2018. god., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine, utvrđeno je da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku, od dana 01.08.2007. godine pa do konačne otplate, više platio dugovani iznos za 36.000,00 kn. Kako je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. - 31.12.2008. god., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. -31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Prema čl 1111. st.1. ZOO-a,, ,kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.". Sukladno st. 3. istog članka,, obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala". Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da,,Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.". Prema čl 6. st 3. Zakona o sudovima (NN: 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti", a obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da sud donese sljedeću presudu:

Utvrđuje se da je ništetna odredba:

...u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

- u dijelu odredbe koji glasi:

"...po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća..."

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 36.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 01.08.2007. godine do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika,te navodi da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl. br. Pž-6632/17: ,,Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača", odnosno,,Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: ... ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije", „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora." Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 10-11. ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima" te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača ". Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi:,,Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču. ".Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne - kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr. ". Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. VSRH navodi kako se postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani. Pojam „prosječnog potrošača" nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna", a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunski kredit). Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „,uzmi ili ostavi", već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u Švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provodi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi. Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u de slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u svo istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj:

(i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje; (ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu.

Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva" tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom. Obrazloženjem presude VTSRH posl. br. Pž- 7129/13 jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama12 (donesen 13.10.2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.6.2009. s kasnijim izmjenama13), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Slijedom navedenog tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01.01.2011. Ovi opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje:

6-mjesečnog Libor-a za CHF,

3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i

6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima.

U prilogu se dostavlja pregled kretanja prosječno ostvarenih kvartalnih pokazatelja ovih parametara od prvog kvartala 2004. do četvrtog kvartala 2013. godine. Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine (NN 112/12) koji je u čl. 11.a st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. godine nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Promjene gore navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja su od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tuženik tužitelju povećao kamatnu stopu. Pri tome tuženik ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Stoga tuženik predlaže saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijesti o primjeni kamatnih stopa. Tuženik prigovora visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. U pisanom podnesku od 25.ožujka 2022. (stranica 149 spisa) tužitelj po punomoćniku navodi da sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijsko- knjigovodstvene struke uređuje konačan tužbeni zahtjev, koji sada glasi:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

u dijelu odredbe koji glasi:

„…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

- iz čl.7. st.1. Ugovora kreditu br. 528-50-4284781, sklopljenog dana 26.07.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 27.07.2007. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV-24922/07,u dijelu odredbe koji glasi: ”…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju na ime tečajne razlike iznos od 32.377,32 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos: 413,33 kn tekućom od 16.04.2010.

413,33 kn tekućom od 16.05.2010.

413,33 kn tekućom od 16.06.2010.

413,33 kn tekućom od 16.07.2010.

413,33 kn tekućom od 16.08.2010.

413,33 kn tekućom od 16.09.2010.

413,33 kn tekućom od 16.10.2010.

413,33 kn tekućom od 16.11.2010.

413,33 kn tekućom od 16.12.2010.

413,33 kn tekućom od 16.01.2011.

413,33 kn tekućom od 16.02.2011.

413,33 kn tekućom od 16.03.2011.

413,33 kn tekućom od 16.04.2011.

413,33 kn tekućom od 16.05.2011.

413,33 kn tekućom od 16.06.2011.

413,33 kn tekućom od 16.07.2011.

413,33 kn tekućom od 16.08.2011.

663,33 kn tekućom od 16.09.2011.

468,33 kn tekućom od 16.10.2011.

443,66 kn tekućom od 16.11.2011.

443,66 kn tekućom od 16.12.2011.

443,66 kn tekućom od 16.01.2012.

443,66 kn tekućom od 16.02.2012.

893,66 kn tekućom od 16.03.2012.

893,66 kn tekućom od 16.04.2012.

893,66 kn tekućom od 16.05.2012.

893,66 kn tekućom od 16.06.2012.

893,66 kn tekućom od 16.07.2012.

893,66 kn tekućom od 16.08.2012.

488,66 kn tekućom od 16.09.2012.

488,66 kn tekućom od 16.10.2012.

488,66 kn tekućom od 16.11.2012.

488,66 kn tekućom od 16.12.2012.

15.127,81 kn tekućom od 16.01.2013.

godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.“

4. U pisanom podnesku od 28.rujna 2022. (stranica 175 spisa) tužitelj po punomoćniku navodi da sukladno nalogu suda od 15.rujna 2022.g.,a sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj uređuje tužbeni zahtjev koji sada glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

u dijelu odredbe koji glasi:

„…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

u dijelu odredbe koji glasi:

”…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”

II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju na ime tečajne razlike iznos od 32.377,32 kuna/ 4.297,21 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

413,33 kn / 54,86 eura tekućom od 16.04.2010.

413,33 kn / 54,86 eura tekućom od 16.05.2010.

413,33 kn / 54,86 eura tekućom od 16.06.2010.

413,33 kn / 54,86 eura tekućom od 16.07.2010.

413,33 kn / 54,86 eura tekućom od 16.08.2010.

413,33 kn / 54,86 eura tekućom od 16.09.2010.

413,33 kn / 54,86 eura tekućom od 16.10.2010.

413,33 kn / 54,86 eura tekućom od 16.11.2010.

413,33 kn / 54,86 eura tekućom od 16.12.2010.

413,33 kn / 54,86 eura tekućom od 16.01.2011.

413,33 kn / 54,86 eura tekućom od 16.02.2011.

413,33 kn / 54,86 eura tekućom od 16.03.2011.

413,33 kn / 54,86 eura tekućom od 16.04.2011.

413,33 kn / 54,86 eura tekućom od 16.05.2011.

413,33 kn / 54,86 eura tekućom od 16.06.2011.

413,33 kn / 54,86 eura tekućom od 16.07.2011.

413,33 kn / 54,86 eura tekućom od 16.08.2011.

663,33 kn / 88,04 eura tekućom od 16.09.2011.

468,33 kn / 62,16 eura tekućom od 16.10.2011.

443,66 kn / 58,88 eura tekućom od 16.11.2011.

443,66 kn / 58,88 eura tekućom od 16.12.2011.

443,66 kn / 58,88 eura tekućom od 16.01.2012.

443,66 kn / 58,88 eura tekućom od 16.02.2012.

893,66 kn / 118,61 eura tekućom od 16.03.2012.

893,66 kn / 118,61 eura tekućom od 16.04.2012.

893,66 kn / 118,61 eura tekućom od 16.05.2012.

893,66 kn / 118,61 eura tekućom od 16.06.2012.

893,66 kn / 118,61 eura tekućom od 16.07.2012.

893,66 kn / 118,61 eura tekućom od 16.08.2012.

488,66 kn / 64,86 eura tekućom od 16.09.2012.

488,66 kn / 64,86 eura tekućom od 16.10.2012.

488,66 kn / 64,86 eura tekućom od 16.11.2012.

488,66 kn / 64,86 eura tekućom od 16.12.2012.

15.127,81 kn / 2.007,81 eura tekućom od 16.01.2013.

5. Rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj P-111/2020-37od 7.studenog 2022. (stranica 184 spisa) utvrđen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari zbog smrti tužitelja ŽN, koji je preminuo dana **.**.2022.,temeljem odredbe čl.212.st.1.t.1.ZPP (stranica 184 spisa).

6.Rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj P- 111/2020-39 od 15.srpnja 2024. (stranica 196 spisa) temeljem odredbe čl.215.st.1. ZPP određen je nastavak postupka u ovoj pravnoj stvari,te pozvani nasljednici iza pok tužitelja - ĆN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (izvanbračna supruga), mlt. FN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (kći ostavitelja),zastupana po majci i zakonskoj zastupnici BN iz [adresa] i mlt. ĆNŠ iz [adresa] (sin ostavitelja) zastupan po majci i zakonskoj zastupnici KN iz [adresa]., da preuzmu postupak u ovoj pravnoj stvari (stranica 196 spisa).

7.Na ročištu održanom kod ovog suda dana 7. studenog 2025. (stranica 215 spisa) punomoćnik I., II. i III. tužitelja - nasljednika iza pok. tužitelja ŽN, izjavio je da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva kako je specificirano u pisanom podnesku od 28. rujna 2022., naveo da navedenim tužbenim zahtjevom potražuje tečajnu razliku, te je tužbeni zahtjev postavio u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka financijsko knjigovodstvene struke. Uređuje navedeni tužbeni zahtjev s obzirom da je tužitelj preminuo a parnicu preuzeli nasljednici tako da traži da sud naloži tuženiku da utuženi iznos isplati sadašnjim tužiteljima, nasljednicima iza pokojnog ŽN.

8.Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, Otplatni plan, Prijepis knjigovodstvene kartice, Zahtjev za kredit, Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.07.2007. do 30.09.2007.,Tržišne parametre za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF - prosječne veličine za kvartal, proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko- knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o., izvršio uvid u pisano očitovanje vještaka i saslušao vještaka financijsko-knjigovodstvene struke.

9.Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovu tečajne razlike.

10.Uvidom u Ugovor o kreditu broj kreditu br. 528-50-4284781 (stranica 6 spisa) , utvrđeno je da je sklopljen dana 26.srpnja 2007. godine između sada pok. tužitelja ŽN. kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora. Navedenim ugovorom tuženik je korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 21.719,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1).

Člankom 2. ugovora ugovorena je redovna kamata od 5,49 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (stavak 1). Kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem ovog ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim propisima.

Člankom 4. Ugovora ugovoren je rok otplate kredita 84 mjeseca.

Namjena kredita je kupnja novog vozila (čl.6.).

Člankom 7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30.11.2007. godine. Kredit se otplaćuje u korist računa banke navedenog u ugovoru. Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa banke.

11.Navedeni ugovor potvrđen je po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV-24922/07 dana 27. srpnja 2007. (stranica 10 spisa).

12.Da bi odlučio o tužbenom zahtjevu sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o., koji je u pisanom nalazu i mišljenju od 9. ožujka 2022. (stranica 116-142 spisa) naveo:

Tužitelj CN naspram početno ugovorene kamatne stope radi promjena istih više je uplatio tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. od dana 01. kolovoza 2007. godine do kraja otplate kredita mjeseca prosinca 2012. godine iznos od 5.996,30 kuna. Razlika tečaja CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik na dan isplate kredita i to tečaja 4,435528 iznos 32.377,32 kune.

Iz navedenog proizlazi da je tužitelj CN uplatio po Ugovoru o kreditu broj 528-50-4284781 zaključen dana 26. srpnja 2007. godine od prvotno zaključenog kredita više za iznos od 38.373,62 kune.

Svakomjesečni pregled utvrđenih razlika u kunama pobrojao je na stranicama 26 do 26 ovog pisanog Nalaza i mišljenja.

12. 1.U pisanom očitovanju na primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještak je naveo da tuženik nema prigovora na matematički izračun, a Nalaz je rađen sukladno Rješenju suda. U vještačenju nije rađena simulacija otplatnog plana već su primijenjeni otplatni planovi tuženika. Navodi da je netočna tvrdnja punomoćnika tuženika da je razliku kunske protuvrijednosti anuiteta iskazao samo u razdobljima kada je tečaj bio veći od tečaja na dan isplate kredita. Vještačenje je izrađeno sukladno rješenju suda što znači da kada je CHF slabio u odnosu na HRK onda se kunska protuvrijednost obveze klijenta (nedospjele glavnice duga)i nedospjelog anuiteta smanjivala, a kada je CHF u odnosu na HRK jačao onda se kunska protuvrijednost obveze i anuiteta povećavala, a upravo kako to zahtjeva i punomoćnik tuženika. U svezi prigovora punomoćnika tuženika pod točkama 19. do 22.podneska navodi da je vještačenje rađeno sukladno rješenju suda, te je pravna stvar da li su primijenjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane (stranica 157 spisa).

12.2.Stalni sudski vještak Darijo Dumančić iz Posrednik d.o.o., saslušan na ročištu kod suda izjavio je da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja koji je dao sukladno zadatku koje mu je dan u rješenju suda,te kod pisanog očitovanja od 05. travnja 2022., a na primjedbe tuženika. Tuženik nema primjedbe na matematički izračun, a ostale primjedbe su pravne prirode. U konkretnom slučaju utvrdio je da preplata po osnovu povećanja kamate iznosi 5.996,30 kuna što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 795,85 eura. a tečajna razlika iznosi 32.377,32 kune, što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 4.297,21 eura. Tijekom otplate kredita kamata nije bila niža od početno ugovorene, a u izračun razlike tečaja uzeo je u obzir i negativne stavke kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog. Izračun je dao na datume uplata. Na str. 15 nalaza navedeni su datumi uplata. Uvidom u tužbeni zahtjev tužitelja od 28. rujna 2022. godine utvrdio je da je isti postavljen na način da se zatezna kamata na tečajnu razliku potražuje od idućeg mjeseca kada je ista nastala. Primjerice, za tečajnu razliku nastalu u ožujku 2010. kamata se potražuje od 16. travnja 2010., a plaćanje je izvršeno 18. ožujka 2010., dakle nakon izvršenog plaćanja (stranica 216 spisa).

13.Odredbom čl.322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14.Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

15.Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

16.Za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i broj: Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine i Rev - 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (između ostalih i tužena u ovom predmetu) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, s napomenom da sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a sud je za takva utvrđenja vezan u ovoj parnici (Napomena: Odluka suda EU u predmetu OTP banka i dr. protiv RH od 08.studenog 2022.,objavljena 01.prosinca 2022 - Zahtjev broj 38541/21).

17.S obzirom na izloženo, te s obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, proizlazi zaključak da su predmetne naprijed citirane ugovorne odredbe u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne a kako je to navedeno u izreci (čl.4., čl. 247, čl. 322, čl. 323 i čl. 324. ZOO/05, te čl. 82., 83., 84., 85. i 86. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača - NN 96/03).

18.Dakle, odredba čl.502 ZPP, te odredbe ZZP (čl.118.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl.502.a st.1. ZPP-a.

19.Točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene po kolektivnoj tužbi broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđeno je da je tužena banka u razdoblju od 01.siječnja 2004. do 31.prosinca 2008.godine povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita kod sklapanja ugovora o potrošačkim kreditima koristeći ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa.

20.Dakle, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je između stranaka na standardnom obrascu, o predmetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije se pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj predmetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu valutnoj klauzuli definiranih od strane tuženika, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedenih odredbi.

21.Također je za navesti da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

22. Za napomenuti je da sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje u svojstvu svjedoka javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu, s obzirom da javni bilježnik solemnizaciju vrši temeljem odredbe čl.59.st.2 te čl. 24,57 i 58 Zakona o javnom bilježništvu,što znači da za te isprave vrijedi presumpcija istinitosti dok se ne dokaže suprotno (VTS RH Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.god.). Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem u svojstvu svjedoka djelatnika tuženika EN, jer je isti preminuo (stranica 215 spisa),te nije proveden dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke s obzirom da je preminuo dana **.**.2022.,a punomoćnik tuženika na ročištu održanom kod ovog suda dana 7.studenog 2025. je izjavio da ne traži saslušanje nasljednika iza pok. tužitelja, s napomenom da je punomoćnik nasljednika pok. tužitelja na istom ročištu izjavio da je I-tužiteljica ĆN izvanbračna supruga pok. tužitelja, koja u vrijeme sklapanja ugovora nije bila u zajednici sa sada pok. tužiteljem, a ostali tužitelji su mlt. djeca pokojnog tužitelja (stranica 216 spisa)

23.Odredbom čl.322 ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora,a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

24.Provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke čiji nalaz i mišljenje je sud prihvatio jer je dan u skladu s pravilima struke i nepristrano, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je tužitelj po osnovu ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli – preplatio tuženiku ukupno iznos od 5.539,31 EUR. Stoga je sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne preplaćene iznose, tekuće od dana plaćanja do isplate odnosno kako je to navedeno u izreci presude (čl. 1115. ZOO/05; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tijekom otplate kredita nepoštene, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl. 3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

25.Neutemeljen je dokazni prijedlog tuženika za provođenje dokaza financijskim vještačenjem i pribave podataka od strane Hrvatske narodne banke ili druge financijske institucije,na okolnost povijesnog kretanja 6mj. Libor za CHF,3- godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečnog troška regulacije,te usporedba zbroja tih parametara sa promjenom i visinom promjenjive kamatne stope iz tužiteljevog kredita i prosječnim stopama sličnih kredita u RH (stranica 35 spisa) – jer takovo što nije ugovoreno predmetnim ugovorom o kreditu.

26.U odnosu na navode tuženika da je u izračun potrebno uzeti u obzir sve anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita (stranica 110 spisa), za navesti je da je vještak financijsko-knjigovodstvene struke izjavio saslušan na ročištu kod suda da tijekom otplate kredita kamata nije bila niža od početno ugovorene, a u izračun razlike tečaja uzeo je u obzir i negativne stavke kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog, te je tužbeni zahtjev postavljen sukladno navedenom izračunu u nalazu i mišljenju.

27.U odnosu na prigovor zastare, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

27.1.Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022.godine zauzeo je pravno shvaćanje broj Su-IV -33/2022- 2, prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

27.2.U konkretnom slučaju utužena je tražbina dospijeća kako je navedeno. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012. godine i prekinula je tijek zastare za tužitelja, te je zastara počela teći iznova (245. st. 1. ZOO) od dana pravomoćnosti tog dijela presude broj P-1401/12 ( u dijelu za promjenjivu kamatu), dakle nakon 13. lipnja 2014. godine, a tužba u ovom predmetu je podnijeta dana 18.veljače 2024., s napomenom da je u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018.god.(Pž-6632/2017).

27.3.Dakle, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke koja je donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kako je naprijed navedeno, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

28.Stoga s obzirom na izloženo, te s obzirom da je u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. god.(Pž-6632/2017), to u konkretnom slučaju nije osnovan prigovor zastare glede tužbenog zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa tečaja (VSRH Revd - 3538/2020-2 od 09.ožujka 2021. godine; VSRH Građanski odjel, Objedinjeno pravno shvaćanje broj: Su-IV-33/2022-2 od 31.siječnja 2022.godine).

29.Tužitelj je u tužbi postavio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa u iznosu od 36.000,00kn,te je nakon provedenog vještačenja u pisanom podnesku od 25.ožujka 2022. (stranica 149 spisa) postavio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenog tečaja u ukupnom iznosu od 32.377,32 kn (stranica 149 spisa), pri čemu je snizio tužbeni zahtjev što ima karakter djelomičnog povlačenja tužbe, čemu se tuženik protivio (stranica 152 spisa),te je stoga sud s obzirom na sve naprijed izloženo s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu tužitelja odbio, s napomenom da je osnovan prigovor zastare za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (tužba podnijeta dana 18.veljače 2022.

30.Tužitelj je u tužbi postavio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te sumarni kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznos, koji tužbeni zahtjev je nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko knjigovodstvene struke specificirao sukladno izračunu vještaka, pri čemu je zahtijevao isplatu tečajne razlike, te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti u smislu čl. 191. st. 2. ZPP (ŽS Rijeka Gž R-469/17-2). Za navesti je i to da s obzirom da je tužitelj o egzaktnoj visini svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog vještačenja, da je preinaka tužbe dopuštena temeljem odredbe čl. 190. st. 2. ZPP (čl. 39., čl. 117. st. 2. ZID ZPP (Napomena: Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su IV-162/2021 od 26.studenog 2020.godine - točka 4.).

31.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.2. ZPP (čl.155 ZPP).

31.1.Tužitelj je uspio u postupku po osnovi 100% a po visini 89,94%, što iznosi 189,94 %, te kada se navedeni iznos podijeli sa dva (osnova i visina) proizlazi uspjeh tužitelja u postupku od 94,97%,a uspjeh tuženika od 5,03%. Primjenom metode iz čl.154. ZPP oduzimajući manji postotak od većeg utvrđen je uspjeh tužitelja u postupku od 89,94%.

Tužitelj je imao trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr.7.t.1.),

sastav pisanih podnesaka od 20.12.2021.,25.03.2025.,19.04.2022 po Tbr.8.t.1. u visini od po 100 bodova,

kao i za sastav pisanih podnesaka od 07.05.2020, 19.01.2022, 28.09. 2022.. po Tbr.8.t.4. u visini od po 25 bodova, te pisanih podnesaka od 14.08.2024. i 23.12.2024. po Tbr.8.t.4. u visini od po 25 bodova uz povišenje od 20% po Tbr.40., te za zastupanja na ročištima kod ovog suda dana 12.01.2022.godine (Tbr.9.t.1.) 100 bodova i dana 07.11.2025.po Tbr.9.t.1.100 bodova uz povišenje od 20% po Tbr.40., koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te troška sudskih pristojbe na tužbu u iznosu od 94,23 EUR – ukupno iznos od 1.604,23 EUR

Stoga tužitelju pripada naknada parničnog troška u iznosu od 89,94%. od navedenog iznosa tj. iznos od 1.442,84 EUR plus trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, koji je tužitelju priznat u cijelosti jer je bio neophodan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari – ukupno 1.708,29 EUR.

32.Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl.29. ZOO).

33.S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci.

Osijek,10. prosinca 2025.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte