Republika Hrvatska
Općinski sud u Šibeniku
Stjepana Radića 81
Poslovni broj: P-1195/2021-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Šibeniku (OIB: 29399232217), po sutkinji Martini Miletić Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja TŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], 8. dalmatinske brigade 24, zastupan po punomoćniku ŽŽ, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d (OIB: 53056966535) Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupan po punomoćniku punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave, zaključene dana 20. studenog 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno zajedno sa punomoćnikom Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu te zamjenika punomoćnika tuženika Darija Silov, odvjetnici u Šibeniku, po objavi dana 10. prosinca 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1.Ugovora o kreditu broj 168-50-4102857 od 15.5.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 28.135,44 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 168-50-4102857 od 15.5.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 5.271,57 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj do 31.12.2007. po kamatnoj stopi od 15%,, od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:
na iznos 1,66 EUR od 31.08.07.
na iznos 0,42 EUR od 30.11.07.
na iznos 3,56 EUR od 31.01.08.
na iznos 5,97 EUR od 29.02.08.
na iznos 10,12 EUR od 31.03.08.
na iznos 3,89 EUR od 30.04.08.
na iznos 1,45 EUR od 31.05.08.
na iznos 4,53 EUR od 30.06.08.
na iznos 0,01 EUR od 31.07.08.
na iznos 0,23 EUR od 31.08.08.
na iznos 2,91 EUR od 30.09.08.
na iznos 23,22 EUR od 31.10.08.
na iznos 9,62 EUR od 30.11.08.
na iznos 26,91 EUR od 31.12.08.
na iznos 29,57 EUR od 31.01.09.
na iznos 30,77 EUR od 28.02.09.
na iznos 28,15 EUR od 31.03.09.
na iznos 28,80 EUR od 30.04.09.
na iznos 23,61 EUR od 31.05.09.
na iznos 19,79 EUR od 30.06.09.
na iznos 20,81 EUR od 31.07.09.
na iznos 22,82 EUR od 31.08.09.
na iznos 22,64 EUR od 30.09.09.
na iznos 20,61 EUR od 31.10.09.
na iznos 24,43 EUR od 30.11.09.
na iznos 27,49 EUR od 31.12.09.
na iznos 31,85 EUR od 31.01.10.
na iznos 30,85 EUR od 28.02.10.
na iznos 36,77 EUR od 31.03.10.
na iznos 35,64 EUR od 30.04.10.
na iznos 24,17 EUR od 31.05.10.
na iznos 13,66 EUR od 03.06.10.
na iznos 21,98 EUR od 30.06.10.
na iznos 34,78 EUR od 03.07.10.
na iznos 52,86 EUR od 31.07.10.
na iznos 64,76 EUR od 31.08.10.
na iznos 60,65 EUR od 30.09.10.
na iznos 54,04 EUR od 31.10.10.
na iznos 67,99 EUR od 30.11.10.
na iznos 85,75 EUR od 31.12.10.
na iznos 73,18 EUR od 31.01.11.
na iznos 77,59 EUR od 28.02.11.
na iznos 71,98 EUR od 31.03.11.
na iznos 72,99 EUR od 30.04.11.
na iznos 96,79 EUR od 31.05.11.
na iznos 99,11 EUR od 30.06.11.
na iznos 118,57 EUR od 31.07.11.
na iznos 3.651,62 EUR od 19.08.11.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.799,81 eura sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužitelj TŽ zastupan po punomoćniku ŽŽ, odvjetniku u [adresa], podnio je ovom sudu, dana 18. svibnja 2021. godine, tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. radi isplate.
1.1. Tužitelj u tužbi navodi kako je sa tuženikom, dana 15. svibnja 2007. godine, sklopio Ugovor o kreditu broj 168-50-4102857 a kojim ugovorom mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 28.135,44 CHF isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik da je u unaprijed uniformiranom ugovoru i to u čl. 1. istog ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita u čl. 7. ugovora, vezao za navedenu valutu CHF te je čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5,20% godišnje ugovorivši da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerivih parametara na koji će se ona mijenjati. Postupajući na navedeni način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorne kamate, tuženik da je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja kao temeljenog načela obveznog prava prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu tužitelja.
1.2. Zbog protupravnog ponašanja tuženika da je protiv istog vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tuženika i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku pod poslovnim brojem P- 1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH da je dana 13. lipnja 2014. godine, odlučujući po žalbi tuženika, presudom po poslovnim brojem Pž-7129/13-4 u točki II potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2 kojom se utvrđuje da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja tako što je potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna, isto da je utvrđeno i u pogledu valutne klauzula.
1.3. Slijedom svega naprijed navedenog a radi povrata sredstava koje je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora tužitelj da ima pravni interes da sud prihvati tužbeni zahtjev.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik je osporavao osnov i visinu tužbenog zahtjeva te je isticao prigovor zastare. Tuženik nije sporio kako je sa tužiteljem sklopio ugovor o kreditu i to dana 15. svibnja 2007. godine kojim je istim stavio na raspolaganje iznos od 28.135,44 CHF. Međutim tuženik je isticao kako je odredba o promjenjivosti kamatne stope jasna, lako uočljiva, razumljiva te je tuženik na istu, u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i pristao a nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu. Isto tako, tuženik je isticao kako tužitelj neosnovano ističe kako je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena i nedopuštena a kao takva i ništetna te da tuženik ničim ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli i valuti CHF. Tuženik da je vodio računa o tužitelju kao klijentu, a što da je vidljivo i iz samog zahtjeva za kredit koji je ispunio i potpisao sam tužitelj i u kojem je isti, po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu. Promjena tečaja da ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. U svom odgovoru na tužbu tuženik je isticao kako je tužitelj sa svojim zahtjevom u zastari. Naime, sukladno odredbi čl. 226. Zakona o obveznim odnosima da je propisano da tražbine u pogledu valutne klauzule kao takve, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja kao i na kamatu na svaki pojedini anuitet. Slijedom svega navedenog predložio je da sud odbije zahtjev tužitelja kao neosnovan.
3. U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 15. svibnja 2007. godine, broj Ugovora 168-50- 4102857, presliku ponude za kupnju motornog vozila od dana 15. svibnja 2007. godine, preslike otplatnog plana za tužitelja po kreditu broj 168-50-4102857, preslike zahtjeva za kredit od dana 15. svibnja 2007. godine i saslušanja tužitelja na ročištu pred ovim sudom dana 20. studenog 2025. godine.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno sud je sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19) utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
6. Među strankama nije sporno da su iste sklopile Ugovor o kreditu broj 168- 50-4102857 od dana 15. svibnja 2007. godine, i to tužitelj kao korisnik kredita a tuženik kao kreditor. Navedenim ugovorom tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 28.135,44 CHF sa promjenjivom kamatnom stopom u iznosu od 5,55% godišnje, sa rokom otplate kredita na vremenski period od 84 mjeseca.
6.1. Među strankama je sporno da li je ništetna ugovorna odredba ugovora o kreditu kojom je valutna klauzula iz razloga koji je tijekom postupka ukazivao tužitelj, kao i da li sukladno naprijed navedenom tužitelj ima pravo od tuženika potraživati, temeljem instituta stjecanja bez osnove, povrat preplaćenih mjesečnih anuiteta.
7. U postupku također nije sporno da je Ugovor o kreditu sklopljen u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine ( Narodne novine broj: 96/03) a koji zakon je specijalni propis na području zaštite potrošača na temelju koje je trgovac ovlašten jednostrano izmijeniti ugovornu odredbu, ako za to ima valjani razlog naveden u ugovoru. Konkretno radi se o odredbi čl. 81. citiranog Zakona u kojoj se navodi kako se nepoštenom odredbom smatra odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača.
8. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od dana 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da nije prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske polovni broj Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine utvrđeno da je tuženik u razdoblju od dana 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2014. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći iste ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovarana redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga – potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrditi egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te odredbama Zakona o obveznim odnosima.
8.1. Isto tako, iz odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-3412/2018 od dana 19. ožujka 2019. godine razvidno je da je mišljenje Vrhovnog suda RH prema odredbi čl. 502a st. 1 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom, zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijetu tužbu ( tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je čl. 502.c. ZPP-a propisan učinak presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.
8.2. Stoga, kako je dakle, utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, tj. kao korisnika kredita, jer je ugovorio nepoštenu i ništetenu odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik je dužan vratiti vrijednost više preplaćenih anuiteta budući je iste stekao bez osnove. Prema odredbi čl. 210. st. 1. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/96 u daljnjem tekstu ZOO) kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
9. Slijedom svega naprijed navedenog pravni osnov za valutnu klauzulu utvrđen je u cijelosti.
10. Iako je tuženik u odgovoru na tužbu osporavao visinu tužbenog zahtjeva, u tijeku postupka, podneskom od dana 11. travnja 2023. godine, obavijestio je sud da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. Budući da je tuženik obavijestio sud da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva nije bilo potrebe za provođenjem dokaza financijskim vještačenjem, već je ista postala nesporna među strankama.
11. Slijedom svega naprijed navedenog, utvrdivši da je pravni osnov za valutnu klauzulu u cijelosti utvrđen i osnovan, a visina među strankama nije sporna sud je sukladno odredbi čl. 210. ZOO-a po osnovu stjecanja bez osnove dosudio tužitelju utvrđenu razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate kredita.
11.1. Na dosuđeni iznos tužitelju je sukladno čl. 214. ZOO-a priznata zakonska zatezna kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa anuiteta pa do isplate, što je preciznije određeno u izreci presude.
12. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako su se on i njegova supruga, 2007. godine, odlučili na kupnju osobnog automobila budući je njegova supruga trebala početi raditi u Kninu te im je bio potreban automobil kojim bi ista mogla odlaziti raditi. Kada je sklapao ugovora o kreditu nitko da ga nije upozorio na eventualne rizike koji mogu nastati odabirom valute. Visina anuiteta u trenutku sklapanja ugovora o kreditu da je iznosila da je iznosila 1750 kuna a nakon nekog vremena visina anuiteta da je porasla na iznos od 3200 kuna a što da je za njega i njegovu obitelj predstavljalo izuzetno teško financijsko razdoblje budući je njegova plaća u tom trenutku iznosila 6.000 kuna a njegova supruga da nije radila. Ovaka iskaz tužitelja u skladu je i sa čl. 6. Ugovora o kreditu u kojem je kao namjena navedena kupnja novog vozila pa je očito kako se radilo o vozilu koje je bilo namijenjeno tužitelju isključivo za njegove osobne potrebe.
13. Tuženik je također u tijeku postupka isticao prigovor zastare, u pogledu navedenog prigovora zastare tuženika, isti prigovor je neosnovan jer je odlukom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ništetna, točnije kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u toč. 8 a u kojoj je odlučeno da je tuženik povrijedila prava i obveze potrošača ugovorivši ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli. Stoga se primjenjuje novi zastrani rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. godine do 15. lipnja 2023. godine. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 18. svibnja 2021. godine, proizlazi da je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO-a.
14. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 dalje: ZPP-a). Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u tužbenom zahtjevu istom je priznat trošak postupka i to sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika T. 7. toč.1, trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura uvećano za PDV ukupno 250,00 eura, trošak za zastupanje na ročištu od dana 28. veljače 2023. godine, dana 28. ožujka 2023. godine, dana 15. listopada 2025. godine, dana 20. studenog 2025. godine za svako ročište 200,00 eura uvećano za PDV ukupno 250,00 eura, trošak za sastav podneska od dana 15. ožujka 2023. godine i dana 30. rujna 2025. godine, trošak sudske pristojbe na tužbu 49,81 eura a što ukupno iznos trošak od 1.799,81 eura.
15. Slijedom svega naprijed navedenog riješeno je kao u izreci.
U Šibeniku, 10. prosinca 2025.
SUTKINJA
Martina Miletić Lovrić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste.
Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud, u dovoljnom broju primjeraka sud i protivnu stranu.
DN-a:
- tužitelju po punomoćniku ŽŽ, odvjetniku u OD Kalebota, Split
- tuženiku po punomoćnicima iz Mađarić & Lui, Zagreb