REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
STALNA SLUŽBA U POŽEGI
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj: Gž R-2/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Renate Marić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marini Pezer, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, iz Zagreba, OIB 52634238587, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu iz Velike Gorice, Građansko-upravni odjel, po zamjeniku Općinskog državnog odvjetnika Krešimiru Balogu, radi isplate, rješavajući žalbe tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu broj Pr-14/2023-25 od 6. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Žalbe tužitelja i tuženice odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu broj Pr-14/2023-25 od 6. prosinca 2024.
II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
I Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj - Ministarstvu obrane, OIB 52634238587, da tužitelju HJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime naknade za neiskorištene slobodne dane u razdoblju od 1. srpnja 2017. do 31. srpnja 2022. isplati iznos od 9.884,23 EUR bruto, sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 117,53 EUR od 15.08.2017. pa do isplate
na iznos od 214,67 EUR od 15.09.2017. pa do isplate
na iznos od 156,84 EUR od 15.10.2017. pa do isplate
na iznos od 150,31 EUR od 15.11.2017. pa do isplate
na iznos od 110,42 EUR od 15.01.2018. pa do isplate
na iznos od 192,47 EUR od 15.02.2018. pa do isplate
na iznos od 168,66 EUR od 15.03.2018. pa do isplate
na iznos od 153,34 EUR od 15.04.2018. pa do isplate
na iznos od 160,61 EUR od 15.05.2018. pa do isplate
na iznos od 146,65 EUR od 15.06.2018. pa do isplate
na iznos od 160,61 EUR od 15.07.2018. pa do isplate
na iznos od 146,65 EUR od 15.09.2018. pa do isplate
na iznos od 168,80 EUR od 15.10.2018. pa do isplate
na iznos od 46,05 EUR od 15.11.2018. pa do isplate
na iznos od 154,05 EUR od 15.12.2018. pa do isplate
na iznos od 161,39 EUR od 15.01.2019. pa do isplate
na iznos od 151,78 EUR od 15.02.2019. pa do isplate
na iznos od 174,54 EUR od 15.03.2019. pa do isplate
na iznos od 166,22 EUR od 15.04.2019. pa do isplate
na iznos od 238,01 EUR od 15.05.2019. pa do isplate
na iznos od 151,78 EUR od 15.06.2019. pa do isplate
na iznos od 174,54 EUR od 15.07.2019. pa do isplate
na iznos od 132,80 EUR od 15.08.2019. pa do isplate
na iznos od 178,51 EUR od 15.09.2019. pa do isplate
na iznos od 169,68 EUR od 15.10.2019. pa do isplate
na iznos od 155,55 EUR od 15.11.2019. pa do isplate
na iznos od 173,32 EUR od 15.12.2019. pa do isplate
na iznos od 165,43 EUR od 15.01.2020. pa do isplate
na iznos od 161,39 EUR od 15.02.2020. pa do isplate
na iznos od 185,62 EUR od 15.03.2020. pa do isplate
na iznos od 168,73 EUR od 15.04.2020. pa do isplate
na iznos od 168,73 EUR od 15.05.2020. pa do isplate
na iznos od 176,78 EUR od 15.06.2020. pa do isplate
na iznos od 210,91 EUR od 15.07.2020. pa do isplate
na iznos od 353,57 EUR od 15.09.2020. pa do isplate
na iznos od 181,23 EUR od 15.11.2020. pa do isplate
na iznos od 237,33 EUR od 15.12.2020. pa do isplate
na iznos od 205,85 EUR od 15.01.2021. pa do isplate
na iznos od 259,23 EUR od 15.02.2021. pa do isplate
na iznos od 56,36 EUR od 15.04.2021. pa do isplate
na iznos od 247,46 EUR od 15.05.2021. pa do isplate
na iznos od 185,16 EUR od 15.06.2021. pa do isplate
na iznos od 188,54 EUR od 15.07.2021. pa do isplate
na iznos od 188,54 EUR od 15.08.2021. pa do isplate
na iznos od 188,54 EUR od 15.09.2021. pa do isplate
na iznos od 188,67 EUR od 15.10.2021. pa do isplate
na iznos od 198,43 EUR od 15.11.2021. pa do isplate
na iznos od 189,42 EUR od 15.12.2021. pa do isplate
na iznos od 181,17 EUR od 15.01.2022, pa do isplate
na iznos od 198,43 EUR od 15.02.2022, pa do isplate
na iznos od 208,35 EUR od 15.03.2022, pa do isplate
na iznos od 181,17 EUR od 15.04.2022, pa do isplate
na iznos od 74,41 EUR od 15.05.2022. pa do isplate
na iznos od 320,12 EUR od 15.06.2022, pa do isplate
na iznos od 197,00 EUR od 15.07.2022, pa do isplate
na iznos od 141,88 EUR od 15.08.2022. pa do isplate
osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II Odbija se djelomice kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
„II Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587 da tužitelju HJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime naknade zbog neiskorištene dnevne stanke u utuženom razdoblju od 01. srpnja 2017. godine do 31. srpnja 2022. godine isplati iznos od 2.917,64 EUR bruto sa zakonskim zateznim kamatama
na iznos od 24,48 EUR od 15. kolovoza 2017. godine pa do isplate
na iznos od 67,08 EUR od 15. rujna 2017. godine pa do isplate
na iznos od 49,01 EUR od 15. listopada 2017. godine pa do isplate
na iznos od 46,97 EUR od 15. studenog 2017. godine pa do isplate
na iznos od 18,82 EUR od 15. siječnja 2018. godine pa do isplate
na iznos od 28,64 EUR od 15. veljače 2018. godine pa do isplate
na iznos od 52,71 EUR od 15. ožujka 2018. godine pa do isplate
na iznos od 47,92 EUR od 15. travnja 2018. godine pa do isplate
na iznos od 50,19 EUR od 15. svibnja 2018. godine pa do isplate
na iznos od 45,83 EUR od 15. lipnja 2018. godine pa do isplate
na iznos od 50,19 EUR od 15. srpnja 2018. godine pa do isplate
na iznos od 45,83 EUR od 15. rujna 2018. godine pa do isplate
na iznos od 26,37 EUR od 15. listopada 2018. godine pa do isplate
na iznos od 28,73 EUR od 15. studenog 2018. godine pa do isplate
na iznos od 48,14 EUR od 15. prosinca 2018. godine pa do isplate
na iznos od 50,43 EUR od 15. siječnja 2019. godine pa do isplate
na iznos od 47,43 EUR od 15. veljače 2019. godine pa do isplate
na iznos od 54,54 EUR od 15. ožujka 2019. godine pa do isplate
na iznos od 25,97 EUR od 15. travnja 2019. godine pa do isplate
na iznos od 74,38 EUR od 15. svibnja 2019. godine pa do isplate
na iznos od 47,43 EUR od 15. lipnja 2019. godine pa do isplate
na iznos od 54,54 EUR od 15. srpnja 2019. godine pa do isplate
na iznos od 35,57 EUR od 15. kolovoza 2019. godine pa do isplate
na iznos od 61,98 EUR od 15. rujna 2019. godine pa do isplate
na iznos od 53,03 EUR od 15. listopada 2019. godine pa do isplate
na iznos od 48,61 EUR od 15. studenog 2019. godine pa do isplate
na iznos od 54,16 EUR od 15. prosinca 2019. godine pa do isplate
na iznos od 51,70 EUR od 15. siječnja 2020. godine pa do isplate
na iznos od 50,43 EUR od 15. veljače 2020. godine pa do isplate
na iznos od 58,01 EUR od 15. ožujka 2020. godine pa do isplate
na iznos od 52,73 EUR od 15. travnja 2020. godine pa do isplate
na iznos od 52.73 EUR od 15. svibnja 2020. godine do isplate
na iznos od 55,24 EUR od 15. lipnja 2020. godine pa do isplate
na iznos od 52,73 EUR od 15. srpnja 2020. godine pa do isplate
na iznos od 110,49 EUR od 15. rujna 2020. godine pa do isplate
na iznos od 56,64 EUR od 15. studenoga 2020. godine pa do isplate
na iznos od 59,33 EUR od 15. prosinca 2020. godine pa do isplate
na iznos od 47,40 EUR od 15. siječnja 2021. godine pa do isplate
na iznos od 69,44 EUR od 15. veljače 2021. godine pa do isplate
na iznos od 35,22 EUR od 15. travnja 2021. godine pa do isplate
na iznos od 66,28 EUR od 15. svibnja 2021. godine pa do isplate
na iznos od 54,01 EUR od 15. lipnja 2021. godine pa do isplate
na iznos od 58,92 EUR od 15. srpnja 2021. godine pa do isplate
na iznos od 58,92 EUR od 15. kolovoza 2021. godine pa do isplate
na iznos od 58,92 EUR od 15. rujna 2021. godine pa do isplate
na iznos od 58,96 EUR od 15. listopada 2021. godine pa do isplate
na iznos od 62,01 EUR od 15. studenog 2021. godine pa do isplate
na iznos od 59,19 EUR od 15. prosinca 2021. godine pa do isplate
na iznos od 56,61 EUR od 15. siječnja 2022. godine pa do isplate
na iznos od 62,01 EUR od 15. veljače 2022. godine pa do isplate
na iznos od 65,11 EUR od 15. ožujka 2022. godine pa do isplate
na iznos od 56,61 EUR od 15. travnja 2022. godine pa do isplate
na iznos od 15,50 EUR od 15. svibnja 2022. godine pa do isplate
na iznos od 107,73 EUR od 15. lipnja 2022. godine pa do isplate
na iznos od 61,56 EUR od 15. srpnja 2022. godine pa do isplate
na iznos od 24,18 EUR od 15. kolovoza 2022. godine pa do isplate
osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“
III Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj - Ministarstvu obrane, OIB 52634238587, da u roku od 15 dana da tužitelju HJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.272,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim počev od dana donošenja ove presude 6. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan za iznos od 878,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.
2. Protiv presude pravovremene žalbe podnijeli su tužitelj i tuženica.
2.1. Tužitelj pobija točke II. i III. izreke presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, pogrešne primjene materijalnog prava i oduke o troškovima. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude, podredno ukidanje i vraćanje na ponovan postupak, a sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.
2.2. Tuženica pobija presudu u točkama I. i III. izreke, zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2. i 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže usvajanje žalbe i ukidanje presude u pobijanom dijelu te vraćanje predmeta na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu ili preinačenje presude. Potražuje trošak sastava žalbe.
3. Odgovor na žalbu tuženice podnio je tužitelj osporavajući postojanje žalbenih razloga koje u svojoj žalbi navodi tužena. Predlaže odbijanje žalbe tuženice kao neosnovane i potvrđivanje točke I. izreke presude prvostupanjskog suda, uz obvezivanje tuženice da naknadi tužitelju trošak sastava odgovora na žalbu.
4. Žalbe nisu osnovane.
5. Pobijanom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 9.884,23 eura bruto sa zateznim kamatama, a na ime naknade za neiskorištene slobodne dane u razdoblju od 1. srpnja 2017. do 31. srpnja 2022., s obrazloženjem da je za vrijeme dežurstva u dežurnom borbenom dvojcu (dalje u tekstu DBD) tužitelj ostvario pravo na korištenje slobodnih dana suglasno odredbama čl. XIX Odluke o rasporedu radnog vremena („Narodne novine“ 66/14, 23/15, 84/15, 106/17, 39/18, 46/18; dalje u tekstu Odluka o rasporedu radnog vremena) kojom je propisano da kada dežurstvo traje pet i više dana djelatna vojna osoba stječe pravo na jedan slobodni dan, a za svaki dan dežurstva u neradni dan pravo na jedan slobodni dan.
5.1. Pobijanom presudom je i odbijen zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je zahtijevao isplatu naknade zbog neiskorištene dnevne stanke u razdoblju od 1. srpnja 2017. do 31. srpnja 2022. u iznosu 2.917,64 eura bruto sa zateznim kamatama s obrazloženjem, u bitnom, da je teret dokaza činjenice da nije bio u mogućnosti tijekom utuženog razdoblja koristiti dnevni odmor bio na tužitelju, da tužitelj to nije dokazao, da tuženica nije dužna voditi evidenciju o korištenju dnevnih odmora, da sud ne prihvaća navode tužitelja da kroz cijelo utuženo razdoblje nije iskoristio niti jedan dnevni odmor. S obzirom na režim rada u dežurstvu borbenog dvojca kako ga je opisao tužitelj i svjedoci ŠJ, ĆJ i IJ nije vjerojatno da tužitelj (kao i druge djelatne vojne osobe koje su radile u dežurstvu borbenog dvojca) uslijed velikog intenziteta radne angažiranosti nisu mogli koristiti dnevne stanke. Tim više, što noću odnosno u vrijeme mraka tužitelj nije niti imao bilo kakvih zaduženja. Zbog toga je sud utvrdio da tužitelj nema pravo na naknadu za neiskorištene dnevne odmore jer je te odmore tužitelj ipak koristio.
6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih žalbenih navoda i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka, kao i pravilnu primjenu materijalnog prava, u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu ZPP), utvrđenje je ovoga suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita kod donošenja odluke o glavnom zahtjeva. Nisu počinjene bitne povrede parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a. Posebno je za istaknuti da nije počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2. ZPP-a, jer se ne radi o zahtjevu koji ne ide u sudsku nadležnost, odnosno radi se o isplati plaće iz radnog odnosa.
6.1. Također ovaj drugostupanjski sud nalazi da kod donošenja pobijane odluke nije počinjena istaknuta bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, o kojima nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
6.2. Zbog naprijed iznesenog žalbe stranaka podnesene protiv prvostupanjske presude u okviru ovog zakonskog žalbenog razloga nisu utvrđene osnovanima.
7. Od utvrđenih bitnih činjenica u postupku nije sporno da je tužitelj od 1. lipnja 2016. zaposlen kod tužene kao djelatna vojna osoba, konkretno da je raspoređen u Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, 91. Zrakoplovna baza, Eskadrila borbenih aviona, na ustrojbenom mjestu zrakoplovnog tehničara, da je mjesto rada tužitelja vojarna „Pukovnik Marko Živković“ u Velikoj Gorici te da je tužitelj raspoređen na rad u sastavu tzv. „Dežurnog borbenog dvojca“ s time da u vrijeme kad nije radio u tom dežurstvu, tužitelj je radio u redovnom radnom vremenu od 8,00 do 16,00 sati.
7.1. Nesporno je da je lista angažiranosti na dežurstvu "Dežurnog borbenog dvojca“ tijekom 2017-2022. koju je tužena dostavila u spis, dokument na temelju kojeg predlažu da se utvrdi vrijeme koje je tužitelj u utuženom razdoblju proveo u radu na dežurstvu "Dežurnog borbenog dvojca“. Stranke su učinile nespornim i da je tužitelj u utuženom razdoblju koristio slobodne dane, ali iz različite osnove u odnosu na utuženu osnovu, odnosno ti slobodni dani koje je koristio nisu se odnosili na dežurstvo u "Dežurnom borbenom dvojcu“. Nadalje, stranke su učinile nespornim da dežurstvo "Dežurnog borbenog dvojca“ traje sedam dana neprekidno, od 0-24 sata. Stranke su učinile nespornim i da se radno vrijeme dežurstva "Dežurnog borbenog dvojca“ nije obavljalo u redovnom radnom vremenu, već po posebnom rasporedu odnosno dežurstvu. Nije sporno niti da je Odlukom o rasporedu radnog vremena („Narodne novine“ 66/14., 23/15, 84/15, 106/17, 39/18, 46/18, 54/19) točka XI. stavak 2. propisano da djelatna vojna osoba koja radi u turnusu ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta u skladu s naravi i potrebama posla.
8. Sporno je da li se ta Odluka Ministra obrane odnosila samo na 2016. godinu ili se i nadalje, odnosno u utuženom razdoblju, primjenjuje na tužitelja, nastavno ima li tužitelj pravo na naknadu uslijed neiskorištenih slobodnih dana i je li tužitelj u utuženom periodu koristio dnevnu stanku u trajanju 60 minuta i nastavno ima li pravo na naknadu zbog nekorištenja iste, sve u spornom vremenskom periodu.
9. Odluku o pravu na naknadu za neiskorištene slobodne dane u razdoblju od 1. srpnja 2017. do 31. srpnja 2022. prvostupanjski sud je obrazložio na slijedeći način. Odredbom članka 153. stavak 3. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" br. 73/2013., 75/2015., 50/2016., 30/2018.) propisano je da raspored radnog vremena određuje odlukom Ministar. Odlukom o rasporedu radnog vremena ("Narodne novine" br. 66/2014., 23/2015., 84/2015., 106/2017., 39/2018., 46/2018) propisano je člankom III., da radno vrijeme djelatnih vojnih osoba podrazumijeva redovno radno vrijeme i radno vrijeme prema posebnom rasporedu; člankom V. da redovno radno vrijeme utvrđuje se u trajanju od 40 sati tjedno raspoređeno na pet dana, u pravilu od ponedjeljka do petka od 8,00 do 16,00 sati, da iznimno pojedini zapovjednici imaju ovlast zbog potreba službe odrediti drugačiji početak i završetak radnog vremena; (članak V. stavak 3.). Nadalje, člankom XIII. stavak 1. Odluke o rasporedu radnog vremena propisano je da radno vrijeme prema posebnom rasporedu obuhvaća rad u vrijeme vojnih vježbi, uvježbavanja i ostalih oblika obuke u vojnim lokacijama i građevinama, dežurstava, stražarske službe, unutarnje službe, sudjelovanja u operacijama potpore miru, operacijama odgovora na krize, humanitarnim operacijama i drugim aktivnostima u inozemstvu, rada u terenskim uvjetima, na taborovanju i obveznog smještaja u vojnim lokacijama i građevinama ili na drugom mjestu rada, odnosno obavljanja zadaća zbog potreba službe. Odredbom članka XIX. Odluke o rasporedu radnog vremena propisano je da kada dežurstvo u sustavu zaštite zračnog prostora borbenim dvojcem, medicinskog prevoženja, Obalne straže Republike Hrvatske, protupožarne pripravnosti te službe traganja i spašavanja helikopterima traje pet i više dana djelatne vojne osobe ostvaruju pravo na slobodne dane, na način da za svakih navršenih pet radnih dana dežurstva ostvaruju pravo na jedan slobodan dan, a za svaki neradni dan dežurstva jedan slobodan dan.
9.1. Dakle, kako nije sporno da je tužitelj dežurao u DBD u razdobljima kako to slijedi iz evidencije radnog vremena, to bi isti sukladno navedenim odredbama Odluke o rasporedu radnog vremena, a kako mu tuženica nije omogućila korištenje slobodnih dana ostvarenih po toj osnovi imao pravo na naknadu u visini koja je utvrđena iz nalaza i mišljenja vještaka Vatroslava Zovko, odnosno u iznosu 9.884,23 eura bruto kako je to specificirano navedenim nalazom i mišljenjem vještaka.
9.2. Ocijenjeno je neosnovanim ustrajanje tuženice u navodima da je kod donošenja presude trebalo primijeniti Odluku od 28. prosinca 2015. Naime, u istoj se jasno navodi da se odnosi „za 2016.“ godinu, pa činjenica da je tužitelju i nakon 2016. godine isplaćivana naknada u iznosu neto 150,00 kuna za svaki dan neposrednoga angažiranja na zadaći borbenog dežurstva, ne može isključiti pravo tužitelja na naknadu za neiskorištene slobodne dane, jer osnove za isplatu te naknade nakon 2016. godine nije bilo. Stoga, ne radi se o kumulaciji prava, jer tužitelj nije imao pravo na tu naknadu koju mu je tuženica plaćala.
9.3. Pritom niti zapovjedi od 15. siječnja 2016., odnosno 21. siječnja 2016. ne ukazuju da je tu naknadu valjalo primjenjivati i na godine nakon 2016. jer se temelje upravo na predmetnoj Odluci ministra obrane koja se odnosi na 2016. U zapovijedi od 13. srpnja 2016. ne spominje se naknada niti slobodni dani, a zapovijed od 14. srpnja 2020. glede djelatnih vojnih osoba navodi samo vrijeme korištenja ostvarenih slobodnih dana prema Odluci o rasporedu radnog vremena. Stoga je, u vezi navedenog, žalba tuženice u dijelu koji se odnosi na pobijani dio prvostupanjske presude neosnovana jer tužitelj, budući nije koristio slobodne dane (što nije sporno) sukladno odredbi članka XIX Odluke o rasporedu radnog vremena ima pravo na naknadu u visini kako to slijedi iz nalaza i mišljenja vještaka.
10. Sud drugog stupnja je prihvaćajući pravno stajalište prvostupanjskog suda kako je isto naprijed navedeno, prihvatio kao materijalno pravno osnovano i obrazloženje suda o pravu na naknadu zbog neiskorištene dnevne stanke u razdoblju od 1. srpnja 2017. do 31. srpnja 2022., o kojem dijelu tužbenog zahtjeva je odlučeno odbijajućim dijelom pobijane presude.
10.1. I prema stavu suda drugog stupnja pravilno je sud prvog stupnja primjenom odredbi Odluke o rasporedu radnog vremena zaključio da tužitelj u vrijeme dežurstva u sastavu borbenog dvojca, a koje predstavlja radno vrijeme prema posebnom rasporedu ima pravo na dnevni odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta.
10.2. Nadalje sud prvog stupnja je nakon provedenog postupka utvrdio te donio pravilne činjenične zaključke i odluke :
- da je režim rada u DBD - neprekidna nazočnost u bazi za dnevne svjetlosti, spremnost u svakom trenutku izvesti bilo kakav rad na avionima kako bi bili spremni za polijetanje, spremnost opslužiti avion nakon slijetanja;
- da nisu prihvaćeni iskazi tužitelja i svjedoka SJ u dijelu u kojem je iskazao da nikada tijekom utuženog petogodišnjeg razdoblja nije mogao koristiti dnevni odmor jer u tom dijelu njegov iskaz nije uvjerljiv, životan niti logičan;
- da je iz iskaza tužitelja i svjedoka SJ utvrđeno da djelatne vojne osobe dežurne u sustavu dežurnog borbenog dvojca u pojedinim iznimnim situacijama uzbune odnosno nužnosti hitnog polijetanja aviona (dakle zbog prirode posla) moraju prekinuti dnevni odmor ili ga ne mogu koristiti u vrijeme takvog polijetanja;
- da tužitelj navodi da im se hrana 3 puta dnevno dovozila i to otprilike uvijek u isto vrijeme, ali ih oni ne mogu konzumirati uvijek u vrijeme kada budu dovezeni. Naime, obrok bude dovezen u određenu prostoriju te ih tamo čeka kada su mogućnosti zbog posla doći radi konzumacije istog;
- da iz iskaza svjedoka UJ proizlazi da da se svakog dana, tijekom dnevne svjetlosti, u kuhinji zrakoplovne baze priređuju obroci hrane te se tri puta dnevno ti obroci dovoze do onog dijela baze u kojoj se nalaze zrakoplovni tehničari i piloti, kako bi im se omogućila konzumacija obroka. Tehničari i piloti konzumiraju te obroke, tri obroka dnevno, pa u to vrijeme koriste dnevni odmor odnosno vrijeme za gablec;
- da svjedok ĆJ navodi da Dežurni borbeni dvojac ima na raspolaganju posebnu zgradu za svoj boravak, pa dakle u toj zgradi bilo koji član borbenog dvojca može boraviti jednako danju i noću. Imaju na raspolaganju kuhinju, dnevni boravak, blagovaonicu, i sobe. Hrana se dovozi u zgradu u kojoj borave, tri puta dnevno, i svatko je slobodan svoj obrok konzumirati kada se za to odluči.
11. Osnovano prvostupanjski sud u vezi naprijed navedenog zaključuje i da tuženica nije pozitivnim propisima imala predviđenu obvezu evidentiranja korištenja dnevnog odmora, odnosno sukladno Odluci o rasporedu radnog vremena i Pravilniku o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ 73/17), pa je stoga na tužitelju bio teret dokaza da u utuženom periodu se upravo radilo o takvim situacijama da se nije mogao koristiti dnevni odmor.
11.1. Nadalje kako iz iskaza svjedoka proizlazi da su tijekom dežurstva u DBD konzumirali tri obroka dnevno i da su na taj način koristili i dnevni odmor (što slijedi i iz iskaza svjedoka ĐJ i UJ, jer isti navode da su obroke konzumirali i koristili dnevni odmor u vrijeme kada su im ti obroci dovezeni, izuzev ako je bila uzbuna) znači da tužitelj na kojem je teret dokaza, nije kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja, dokazao da su u utuženom razdoblju upravo uvijek bile situacije da isti nije mogao koristiti dnevnu stanku uslijed velikog intenziteta radne angažiranosti, odnosno uzbune. Tužitelj je trebao dokazati da mu nije omogućeno korištenje dnevnog odmora u razdoblju od 1. srpnja 2017. do 31. srpnja 2022., odnosno da je i to vrijeme radio, a kako se takav zaključak kao valjan ne može izvesti iz izvedenih dokaza, pravilno je sud prvog stupnja primjenom pravila o teretu dokaza odbio tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu kao neosnovan.
12. Zbog svega naprijed navedenog, žalbe tužitelja i tužene odbijene kao neosnovane u cijelosti te su potvrđeni stavci I. i II. izreke pobijane presude, a sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.
13. Prvostupanjski sud je pravilno odluku o naknadi troškova postupka temeljio na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a, imajući u vidu da je tužitelj djelomično uspio u sporu. Pri tome žalbeni navod da je sud trebao primijeniti odredbu članka 154. stavak 5. ZPP-a nije utvrđen osnovanim, jer se odbijajući dio prvostupanjske presude u pogledu visine iznosa u razmjeru s dijelom tužbenog zahtjeva koji je prihvaćen kao osnovan ne može smatrati neznatnim. Prvostupanjski sud je izračun uspjeha stranaka u postupku, uzimajući u obzir i uspjeh stranaka u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, također pravilno izvršio, u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a, tako da je žalba tužitelja i u tom dijelu neosnovana. Dakle, pravilno su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.272,00 eura. Pri tome sud je detaljno obrazložio koje troškove priznaje kao osnovane, a koje ne, a pravilnost odluke prvostupanjskog suda o istom tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju, zbog čega je drugostupanjski sud odlučio odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i u pogledu troškova postupka. Također je odbijena i žalba tuženika izjavljena protiv odluke o naknadi parničnih troškova, koja je podnesena općenito i bez posebnog specificiranja na koje pojedine troškove se odnosi, pa drugostupanjski sud na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a nije bio u obvezi svoju odluku o tom dijelu tuženikove žalbe obrazlagati.
14. Sud drugog stupnja odbio je zahtjeve stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka, jer tužitelj i tužena sa svojim žalbama u postupku nisu uspjeli, sve sukladno odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP- a, dok trošak sastava tužiteljevog odgovora na žalbu nije ocijenjen potrebnim za postupak u smislu članka 155. ZPP-a.
15. Zbog svega naprijed iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Požegi, 10. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća
Branimir Miljević
