Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-683/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Stokrp, predsjednice vijeća, Ivane Mašić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Josipa Štrucelja, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-300/2025-9 od 30. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-300/2025-9 od 30. lipnja 2025. pod točkom I. i II. te točkom III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 387,43 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

II Preinačava se navedena presuda pod točkom III. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 843,75 EUR s pripadajućim zateznim kamatama i za navedeno sudi:

Odbija se tužitelj FĐ sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 843,75 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

III Odbija se zahtjev tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-300/2025-9 od 30. lipnja 2025., odlučeno je:

"I. Odredba članka 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj [broj] od **.**.2008. godine zaključenog između tužitelja FĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora koja glasi „Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju FĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 166,66 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 08.04.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju FĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.231,18 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. lipnja 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da istu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 6.1. Ugovora o kreditu broj: [broj] o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1,10 % iznosa kredita koja se naplaćuje prije isplate kredita, kao i isplata iznosa isplaćenog po toj osnovi.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, niti tuženik u žalbi konkretno navodi o kojim bi se to bitnim povredama odredaba parničnog postupka radilo.

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Volksbank d.d. kao kreditor 5. travnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu radi kupnje osobnog vozila, broj Ugovora: [broj] na iznos od 24.846,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, te da je člankom 6.1. ugovoreno da se u iznosu od 1,10% iznosa kredita, jednokratno naplaćuje naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita prije isplate kredita, po kojoj osnovi je tužiteljica isplatila tuženoj sporni iznos.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu članka 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 1,110% od iznosa kredita koja se plaća jednokratno.

8. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužiteljice da je odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 1,10% od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužitelju nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. – dalje: ZOO) te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9. Valja istaći da osim što u članku 6.1. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

10. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužena) nije dokazala stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer joj nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

12. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim članak 3. Ugovora o kreditu.

13. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Na temelju navedenih utvrđenja primjenom odredbe članka 323. stavak 1., članka 1111. i članka 1115. ZOO pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 166,66 EUR naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tuženika.

15. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti u smislu odredbe članka 328. ZOO ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti u smislu odredbe članka 323. ZOO obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama članka 1111. do članka 1120. ZOO, zastara nastupa prema odredbi članka 214. stavak 2. ZOO protekom zakonom određenog vremena, zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

16. Međutim, odlučujući o troškovima parničnog postupka sud prvoga stupnja pogrešno je postupio kada je taj trošak računao prema vrijednosti spora istaknutoj u tužbi u iznosu od 1.231,18 EUR.

17. To stoga što je deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti članak 6. 1. predmetnog Ugovora o kreditu poslužio samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu iznosa od 166,66 EUR, te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora mjerodavne za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku, već se vrijednost predmeta spora u tom slučaju određuje samo prema visini novčanog potraživanja iz zahtjeva za isplatu (tako i u odluci VSRH Rev-374/2013-3 od6. prosinca 2017).

18. Imajući u vidu navedeno tužitelju je za sastav tužbe valjalo priznati trošak u visini od 25 bodova (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023. – dalje: Tarifa), pristup ročištu 17. ožujka 2025. 25 bodova i ročištu 5. lipnja 2025. 25 bodova, za sastav podneska 20. veljače 2025. 25 bodova te pristup ročištu za objavu presude 12,5 bodova što ukupno iznosi 112,50 bodova ili 225,00 EUR, što uvećano za iznos od 25% PDV-a ili 56,25 EUR te trošak sudske pristojbena tužbu u iznosu od 53,09 EUR i presudu u iznosu od 53,09 EUR ukupno iznosi 387,43 EUR.

19. Kako je tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 EUR, to je valjalo odbiti tužitelja po tom osnovu s iznosom od 843,75 EUR.

20. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP odlučiti kao pod točkom I izreke ove drugostupanjske presude, a prihvatiti je kao djelomično osnovanu i temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP odlučiti kao pod točkom II izreke ove drugostupanjske presude.

21. Kako je tuženik sa žalbom uspio samo glede odluke o troškovima postupka radi kojega nisu nastali posebni troškovi, tako je valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. u svezi sa člankom 154. stavak 5. ZPP).

U Karlovcu 10. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Stokrp