REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-1674/2023-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TI, ranije iz Dubrovnika, Bana [adresa], a sada iz Dubrovnika, Dr. Vladka Mačeka 28, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 12. studenoga 2025. godine, održane u nazočnosti BI, odvjetničkog vježbenika i zz za Goran Devrnja, odvjetnika u Zagrebu kao punomoćnika tužitelja i u nazočnosti Hrvoja Matića, odvjetnika u Zagrebu, kao punomoćnika tuženika, dana 10. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju TI, ranije [adresa], a sada iz Dubrovnika, Dr. Vladka Mačeka 28, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.633,17 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od: 14,91
EUR
od dana
06.11.2007. do isplate
14,88
EUR
od dana
06.12.2007. do isplate
15,07
EUR
od dana
06.01.2008. do isplate
14,99
EUR
od dana
06.02.2008. do isplate
15,26
EUR
od dana
06.03.2008. do isplate
15,41
EUR
od dana
06.04.2008. do isplate
59,97
EUR
od dana
06.05.2008. do isplate
58,49
EUR
od dana
10.12.2008. do isplate
57,91
EUR
od dana
10.12.2008. do isplate
58,62
EUR
od dana
10.12.2008. do isplate
57,57
EUR
od dana
10.12.2008. do isplate
57,62
EUR
od dana
10.12.2008. do isplate
58,25
EUR
od dana
10.12.2008. do isplate
100,05
EUR
od dana
10.12.2008. do isplate
95,00
EUR
od dana
28.04.2009. do isplate
101,41
EUR
od dana
28.04.2009. do isplate
102,40
EUR
od dana
28.04.2009. do isplate
102,84
EUR
od dana
28.04.2009. do isplate
101,62
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
101,85
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
99,97
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
98,59
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
98,96
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
99,69
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
99,62
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
98,89
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
100,27
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
101,38
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
102,95
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
102,59
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
104,73
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
104,33
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
105,12
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
111,96
EUR
od dana
29.10.2010. do isplate,
a koje su kamate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine određene prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana; kao i da naknadi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.707,63 EUR sa zateznim kamatama od dana 10. prosinca 2025. godine pa do isplate, prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj je dana 27. veljače 2019. godine podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi isplate. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 21.12.2004. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: 266-432/2004 kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 175.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom stranke su ugovorile da će Korisnik kredita-tužitelj platiti banci-tuženiku redovnu kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, a koja na dan sklapanja iznosi 5,25 % godišnje. Člankom 6. Ugovora o kreditu propisano je da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci tuženika.
2. Tužitelj u tužbi navodi da su tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ovlaštena tijela podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke. Presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovarala, a koja je ništetna.
3. Obzirom da je navedenom presudom Visokog trgovačkog suda pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača korisnika kredita u smislu da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu obvezu, tužitelj ovom tužbom traži od Naslovljenog suda da utvrdi ništetnom dio odredbe iz čl. 6. Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ona ništetna.
4. Tužitelj navodi da je temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu, tuženik tijekom godina u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu, a samim time i visinu tužiteljeve obveze s osnova povrata predmetnog kredita. Tužitelj je zbog toga platio tuženiku više iznose anuiteta od onih utvrđenih prvotnim otplatnim planom. Obzirom da je tužitelj sva povišenja anuiteta otplate učinio temeljem ništetne ugovorne odredbe tj. dijela odredbe, isti je stekao bez osnova razliku između anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu i onih naknadno utvrđenih Odlukama tuženika.
5. Tužitelj u tužbi ističe kako je od tuženika dopisom od dana 05.02.2019.g. zatražio dostavljanje dokumentacije nabrojane u točki V. među dokaznim prijedlozima, dali da ga je tuženik odbio pisanim očiovanjem od dana 14.02.2019.g, pa s tim u vezi tužitelj ističe kako uslijed takvog postupanja tuženika u ovom trenutku tužitelj nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev glede visine potraživanja, te također ističe kako tuženik nedvojbeno raspolaže predmetnom dokumentacijom, kako se ista ima smatrati zajedničkom za obje strane i da ju je stoga dužan dostaviti tužitelju. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud službenim putem zatraži od tuženika dostavu u spis:
- Početni Otplatni plan za kredit broj 266-432/2004
- Pregled/popis svih promjena kamatne stope za cijelo razdoblje otplate kredita broj 266-432/2004
- Knjigovodstvena kartica prometa po kreditu za cijelo razdoblje otplate kredita broj 266-432/2004
6. Tužitelj u tužbi napominje kako i nakon pribavljanja predmetne dokumentacije od strane tuženika zadržava pravo da specificira tužbeni zahtjev nakon provođenja financijskog vještačenja, ukoliko prema svom stručnom znanju i ispravama koje posjeduje to neće biti u mogućnosti točno utvrditi.
7. Slijedom svega naprijed navedenog, kako tužitelj nije u mogućnosti postaviti visinu tužbenog zahtjeva prije nego što tuženik dostavi dokumentaciju, to predlaže da naslovni sud temeljem članka 186b Zakona o parničnom postupku donese sljedeću presudu:
„Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju TI, [adresa] T 6, Dubrovnik, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od
kn, visina kojeg će se odrediti tek nakon što tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
_________kn od dana
do isplate
_________kn od dana
do isplate
_________kn od dana
do isplate
_________kn od dana
do isplate
_________kn od dana
do isplate
…
po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, kao i da naknaditi cjelokupni prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, s tijekom od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“
8. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj svojim podneskom od 17.04.2019. godine očituje se na tuženikov odgovor na tužbu i navodi da u odnosu na navode iz točke III. odgovora na tužbu kojima tuženik ističe da tužbeni zahtjev ne ispunjava uvjete za stupnjevitu tužbu, jer da ne sadrži zahtjev za dostavljanjem dokumentacije, tužitelj ističe kako su takvi navodi pogrešni i paušalni. Tužitelj napminje da njegova tužba ispunjava sve potrebne uvjete iz čl. 186. ZPP-a koji se traže za postavljanje stupnjevite tužbe, te ističe da je u više istovrsnih slučajeva do sada uspješno podnosio stupnjevitu tužbu koja je strukturirana kao i u ovosudnom predmetu.
9. Tužitelj ističe da tuženik pogrešno tumači čl. 186. ZPP-a, jer iz stipulacije navedene odredbe ne proizlazi da bi u petitu tužbe trebalo postaviti zahtjev za dostavljanjem dokumentacije, već je isključivo potrebno samo postaviti zahtjev za isplatu neodređenog iznosa novca, čija će se visina utvrditi nakon što tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju i podatke, te nastavno navodi da je takav zahtjev procesnopravne prirode i da je dovoljno u historijatu tužbe iznijeti činjenice iz kojih proizlazi da tuženik raspolaže dokumentacijom koju ne želi dobrovoljno ustupiti tužitelju i koja je nužna za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, što je tužitelj sve i iznio u historijatu, te ističe da je potom u petitu dovoljno postaviti zahtjev kakav je istaknut u tužbi, a da sud temeljem izloženog donosi procesno rješenje kojim nalaže tuženiku dostavljanje tražene dokumentacije, nakon čega slijedi specifikacija tužbenog zahtjeva.
10. Tužitelj smatra da je tuženikov prijedlog za odbacivanjem tužbe neosnovan, a tužitelj ističe da sve da je tuženik i u pravu glede načina postavljanja stupnjevite tužbe, sud bi u tom slučaju trebao tužitelja pozvati na ispravak tužbe, a ne ju odbaciti.
11. Tužitelj navodi da u odnosu na navode tuženika iz točke IV. odgovora na tužbu kojima tvrdi da nisu ispunjeni uvjeti da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bude ništetna, jer da se o njoj pojedinačno pregovaralo i da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelj ističe kako su isti navodi neosnovani, jer tužitelj smatra da tuženik svojim navodima da tužitelj nije dokazao da su ispunjeni uvjeti materijalnopravnih odredaba ZZP-a za utvrđenje ništetnosti, tuženik kao da zaboravlja da su navedene zakonske odredbe ZZP-a, kao i ostale odredbe iz glave ZZP-a o nepoštenim odrebama u potrošačkim ugovorima, razmatrane od strane sudova u okviru kolektivnog spora prilikom ocjene poštenosti takvih ugovornih odredbi te je upravo razmatranjem svega navedenog utvrđeno da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu predstavljale valjan razlog za izmjenu kamatne stope, inače takve odredbe ne bi bile proglašene nepoštenim i ništetnim.
12. Tužitelj cijeni da ovakve konstrukcije tuženika predstavljaju pokušaj da se i u ovome, pojedničanom postupku, tužitelja i sud ponovno uvuče u raspravu o nečemu o čemu je već pravomoćno presuđeno, a da o predmetnom tužitelj citira i odluka VSRH u kolektivnom sporu, gdje se navodi: „U smislu prednjeg, a polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su 1. -7.tužene banke sklapale u spornom razdoblju sa potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o primjenljivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu u buduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, a zbog čega su takve odredbe od strane sudova ocijenjene nerazumljivim, te posljedično tome i nepoštene, te dovodeći takvu pravnu ocjenu sa onom izraženom u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 od strane neovisne odvjetnice prof. dr. V. T., zaključiti je da je ocjena nižestupanjskih sudova o nepoštenosti ugovornih odredbi utemeljena na tumačenju mjerodavnih odredbe ZZP, upravo u duhu prava Europske unije. (str. 38 odluke VSRH).“ 13. Tužitelj napominje da kada se govori o pitanju pojedinačnog pregovaranja, za ništetnost i poštenost dijela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, uopće nije bitno da li se pojedinačno pregovaralo o kamatnoj stopi koja je navedena u ugovoru, odnosno o pitanju da li će ista biti fiksna ili promjenjiva, već o odredbi prema kojoj je takva redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, te citira: “O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nesporno se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženici niti ne tvrde da su potrošači mogli na nju utjecati” (strana 54 odluke VTS).“
14. Tako tužitelj izvodi zaključak da su netočni navodi tuženika o tome da se pojedinačno pregovaralo o uvjetima pod kojima je kamatna stopa promjenjiva, a isto potvrđuje i sam tuženik kada ističe da je životno nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent pregovara s djelatnikom banke o svakoj odredbi ugovora, iako, tužitelj ističe, ta odredba predstavlja bitan sastojak ugovora obzirom determinira kamatnu stopu, odnosno cijenu ugovorenog financijskog proizvoda.
15. Vezano uz pitanje da li je promjena stope dovela do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno jesu li promjene učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno koliko je bitno da li je tuženik doista zloupotrebljavao navedene odredbe i koristio ih arbitrarno, tužitelj navodi da će samo citirati odgovarajuće dijelove obrazloženja sudova u kolektivnom sporu: „Stoga, po ocjeni ovog suda, ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženici su potpuno izbjegli utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a 91 odnosno članka 247. ZOO-a 05 koje propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu svakako su predmet i cijena, a kamate su cijena” (strana 58 odluke VTS)“; „Nije isključeno da su je banke koristile sukladno načelu savjesnosti i poštenja, međutim, kako se test poštenosti u ovom postupku odnosi na sadržaj ugovorne odredbe, bitno je utvrditi uzrokuje li ta odredba sama za sebe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, od trenutka zaključenja ugovora (ništetnost postoji ex tunc), znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
16. U svakom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja.” (strana 62 odluke VTS).“;
17. „Ako su ugovorne odredbe nepoštene, one su nepoštene i zato ništetne od samog početka, i to bez obzira kako ih tuženici koriste, jer način korištenja određenih ugovornih odredaba kao nepoštena poslovna praksa može biti poseban čin povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, pri čemu poslovna praksa može biti nepoštena bez obzira kakve su same odredbe.“ (str. 55 i 56 odluke VTS-a).
18. Tužitelj ističe da o navodima tuženika da je ponašanje tuženika u cijelosti bilo usklađeno s važećim propisima, tužitelj također upućuje na relevantne navode iz obrazloženja odluke VTS-a: “….Činjenica da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara jer u razdoblju od 2004-2008. godine nije bila propisana obveza banaka da promjenjive kamatne stope nužno moraju biti ugovorene povezivanjem na određenu referentnu kamatnu stopu uvećanu za promjenjivi dio, na koju se tuženici pozivaju tvrdeći da propuštanjem određivanja tih parametara nisu mogli prekršiti propis kojega u tom obliku nije niti bilo, ide u prilog stavu da su upravo zbog toga kao savjesni gospodarstvenici trebali prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, potrošača, i u ugovoru odrediti neku određenu referentnu vrijednost, kako promjena stope, a time i određivanje obveze potrošača ne bi bilo prepušteno jednostranoj odluci. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Da je zakon detaljno u tom smislu regulirao obvezu banaka, ne bi u ovom slučaju bilo niti potrebe primijeniti načelo savjesnosti i poštenja. Osim toga nije pošteno koristiti ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a kojima se daje ovlaštenje bankama mijenjati obvezu potrošača prema odlukama banke bez unaprijed dogovorenih preciznih kriterija. To je nepravedno i nepošteno prema potrošačima i iz razloga jer su tako banke u svoje standardne ugovore samoinicijativno uvele drugi promjenjivi bitan element koji je za potrošača neizvjestan, a kojeg određuju one same, a potrošači na njihovu odluku ne mogu uopće utjecati…” (strana 61 odluke VTS-a).
19. Tužitelj posebno ističe da su svi navodi iz točke VII. odgovora na tužbu glede ništetnosti valutne klauzule u potpunosti irelevantni za ovaj predmet obzirom tužbeni zahtjev nije ni postavljen s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, te se stoga tužitelj ne namjerva o tome dalje očitovati, već samo ističe da se protivi svim predloženim dokazima iz točke VII. odgovora na tužbu.
20. Tužitelj u odnosu na istaknuti prigovor zastare iz točke VIII. tužitelj smatra, kako je jedino pravilno stajalište da trenutak započinjanja tijeka zastare zahtijevanja povrata svih preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi, jest istek dana pravomoćnosti odluke o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, konkretno istek dana 13.06.2014.g. Tužitelj navodi da od isteka navedenog dana uopće su počele djelovati bilo kakve posljedice ništetnosti kao temelj zahtjeva za povratom pa se samim time ukazuje bespredmetnim da bi zastara bilo kojeg zahtjeva utemeljenog na takvim posljedicama nastupila prije nastupa tih samih posljedica, a da je predmetno stajalište potvrđeno i u nedavno donesenoj revizijskoj odluci VSRH broj Rev-2245/17 od dan 20.03.2018.g., kojom je izraženo obvezujuće pravno shvaćanje glede pravnog pitanja tijeka zastarnog roka u pojedinačnim slučajevima vezanim uz presude u kolektivnom sporu. Tužitelj iz predmetne odluke VSRH posebno izdvaja: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).“; „Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 - dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.“ (str. 5 Odluke VSRH).
21. Kroz daljnji tijek postupka, do zaključenja glavne rasprave, tužitelj svojim podneskom od 09.01.2020. godine vezano za navode tuženika kako je tužitelj sklopio nagodbu s društvom Prima Solvent d.o.o., Zagreb, odnosno DDM Invest III AG, ističe kako isto ne proizlazi iz dostavljene dokumentacije, te ujedno ističemo kao da je i istina činjenica točna (a nije) je u potpunosti bez predmetno pitanje vezano za ovu tužbu i ovaj tužbeni zahtjev.
22. Tužitelj apostrofira da je tuženik taj koji je tužitelju dužan isplatiti sve iznose koje mu je uzeo temeljem ništetnog ponašanja i pravomoćno utvrđenih ništetnih odredbi, te svaka prodaja potraživanja tuženika prema trećoj osobi je u potpunosti pravno nebitna glede pitanja potraživanja tužitelja prema tuženiku temeljem ovoga što on utužuje. Tužitelj ističe da je nevažan i odnos novoga navodnog vjerovnika DDM Invest III AG i samoga tužitelja, jer isti odnos nije odnos između ovdje stranaka i potraživanja tužitelja prema tuženiku temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
23. Isto tako, odnos između tuženika i cesionara DDM Invest III AG je odnos koji se ne tiče ovdje tužitelja i kako je isti skroz nebitan za ovaj pravni odnos tako se protivimo bilo kakvom miješanju društva DDM Invest III AG u ovaj postupak.
24. Ako će tuženik nešto morati isplaćivati tužitelju temeljem ove tužbe, pa će smatrati da on ima neko potraživanje prema društvu DDM Invest III AG zbog te isplate, onda to neka ostvaruje u posebnoj parnici prema tom subjektu.
25. Tužitelj smatra da je je nevjerojatno da tuženik smatra da nema pasivne legitimacije ako je on prodao potraživanje trećem subjektu, jer da je tako, onda bi tuženiku bilo najbolje da proda sva potraživanja trećim subjektima i navodno bi se riješio svih parnica "FRANAK" u kojima je tuženik.
26. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj nakon zaprimanja financijskog nalaza i mišljenja financijskog vještaka DARFIN d.o.o. ističe da nema primjedbi na nalaz i mišljenje obzirom je isti izrađen u cijelosti u skladu s pravilima struke i spisu priležećoj dokumentaciji, a da je vještak u točki 2.3. nalaza i mišljenja ispravno utvrdio i u tablici prikazao iznose anuiteta koje je tuženik morao primijeniti da je za cijelo vrijeme važenja kredita obračunavana ugovorena kamatna stopa od 5,25 %, te u točki 2.3. iznose anuiteta koje je tuženik doista primijenio nakon prvog povećanja kamatne stope, kao što je vještak ispravno utvrdio datume plaćanja anuiteta kada su nastale svake pojedine mjesečne preplate te iznose u CHF pravilno preračunao u kune. Sve navedeno prikazano je u tabeli u točki 3. na strani 5 i 6 nalaza i mišljenja, iz koje je vidljiv svaki mjesečni iznos preplate te datum plaćanja pojedinog anuiteta. Tužitelj navodi da slijedom svega navedenog, svojim podneskom od 24.08.2020. godine specificira svoj tužbenih zahtjev sukladno nalazu vještaka, a to sukladno čl. 186.b. st. 3. ZPP-a, te prelaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 19.839,62 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose kako je navedeno u istom podnesku tužitelja od iznos od 24.08.2020. godine, te da tuženik tužitelju naknadi i parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom tekućom na isti od presuđenja pa do isplate.
27. Kroz daljnji tijek postupka, tužitelj svojim podneskom od 12.10.2020. godine se očituje na navode tuženika iznesene nakon financijskog vještačenja, te napominje da u odnosu na navode tuženika kako se na ugovor ne može primjenjivati fiksna kamatna stopa obzirom je ugovorena promjenjiva, tužitelj opetovano napominje kako nigdje ni spomenuo nije fiksiranje prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope već da se cijeli njegov tužbeni zahtjev temelji na shvaćanju Vrhovnog suda, a koje je jedan od temeljnih postulate obveznog prava – institute djelomične ništetnosti. Tužitelj ističe da je nesporno i kroz sudsku praksu u nebrojeno navrata potvrđeno, kako je način na koji je tuženik jednostranom odlukom mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu, nepošten, time nezakonit iz čega slijedi i spomenuta ništetnost. Dakle, s obzirom da je promjena kamatne stope ništetna, kao zakonita ostaje važiti ona početno ugovorena, pa da je logično i iz toga slijedi kako se svako povećanje kamatne stope ima smatrati nezakonito nametnutom obvezom tužitelju, a iz čega proizlazi da svaki plaćeni iznos uslijed takvog povećanja (a koji premašuje onaj iznos koji bi tužitelj bio dužan platiti da do nezakonitog povećanja nikada nije ni došlo), predstavlja stečeno bez osnove i podrazumijeva tužitelju pravo na povrat.
28. U odnosu na navode tuženika o cesiji koju je tuženik izvršio u odnosu na društvo DDM Invest AG, a koje u Republici Hrvatskoj zastupa društvo PRIMA SOLVENT d.o.o., tužitelj ističe kako je isti ugovor o cesiji irelevantan za potraživanje tužitelja, jer da pravna osnova temeljem koje tužitelj postavlja zahtjev za isplatu jest institut stjecanja bez osnove; dakle, radi se o izvanugovornom odnosu između tužitelja i tuženika na koji cesija prava iz Ugovora o kreditu (uzgred budi rečeno, otplaćenog ugovora!) na novog vjerovnika, ni na koji način ne može utjecati.
29. Izričitom odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, stjecanjem bez osnove smatra se povećanje nečije imovine bez odgovarajućeg pravnog temelja; u konkretnom slučaju, eklatantno je da je tuženikova imovina povećana temeljem ništetnih odredbi, a na štetu tužitelja. Tužitelj napominje kako smatra da se tuženik neosnovano protivi preinaci tužbe koju je tužitelj navodno učinio podneskom od 10.08.2020.g., te tužitelj ističe kako se uopće ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva.
30. Tužitelj navodi da je podnio tužbu sukladno odredbi čl. 186.b Zakona o parničnom postupku (stupnjevitu tužbu), a u st. 4. kojeg stoji kako je tužitelj ovlašten odrediti svoj tužbeni zahtjev po provedenom vještačenju, a da je iz odredbe čl. 186.b. st. 4. razvidno kako je tuženik podneskom od 10.08.2020.g., specificirao svoj tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka. Nadalje, tužitelj ističe da su neosnovani i pogrešni i tuženikovi navodi vezano uz tijek zatezne kamate, jer tužitelj ovdje ne pokušava utvrditi ništetnost Ugovora o kreditu kao dvostranog odnosa između ravnopravnih stranaka obzirom o takvom odnosu ovdje nema govora. Pojašnjava da u trenutku prve promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika kao i prvog rasta tečaja CHF, konkretan Ugovor o kreditu prestaje biti odnos između ravnopravnih stranaka i postaje višegodišnje sukcesivno samovoljno bogaćenje vršeno povećavanjem ugovorene (i od strane tužitelja, očekivane) obveze bez (a) bilo kakve mogućnosti utjecaja tužitelja na isto i (b) bez bilo kakvog činjenja tužitelja usmjerenog ka uravnoteživanju položaja ugovornih strana. Tužitelj posebno ističe da je tuženik nepošteni stjecatelj od trenutka stjecanja svakog pojedinog uvećanog iznosa anuiteta, obzirom je isti stekao na temelju jednostranog nezakonitog postupanja, te bi bilo nelogično prihvatiti poimanje kako je tuženik pošteni stjecatelj obzirom je stjecanje učinjeno na nezakonit način; paradoksalno je poštenim okarakterizirati postupanje koje je protivno zakonskim propisima.
31. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tuženiku da u potpunosti snosi troškove postupka.
32. U odgovoru na tužbu, tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik tako, prije svega, budući da se tužitelj poziva na odredbu članka 186. b. st. 1.2., i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 148/11 i 25/13 – dalje ZPP), tuženik prigovora da bio ovako postavljen zahtjev materijalno i formalno odgovarao tzv. stupnjevitoj tužbi, a posebno imajući u vidu da ne postoji nalog tuženiku za dostavom tražene dokumentacije. Tako tuženik navodi da tužitelj ne može podnijeti stupnjevitu tužbu bez zahtjeva za dostavom dokumentacije koja mu nedostaje, a ukoliko je riječ o dokumentaciji koja je propisana odredbama članka 186b. ZPP-a.
33. Stoga, budući da tužbeni zahtjev tužitelja kojim se potražuje isplata, a koja nije određena, a nije postavljen zahtjev za dostavom dokumentacije, nije u skladu s čl. 186b. st. 3. ZPP-om, niti je tužbeni zahtjev određen u pogledu glavne stvari i sporednih traženja sukladno čl. 186. st. 1 ZPP-a, pa tuženik predlaže da sud odbaci tužbu.
34. Tuženik posebno ističe da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 96. st. 1. ZZP/07 odnosno čl. 81. ZZP/03, i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te napominje da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tuženik napominje da je tužitelj, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Tuženik navodi da odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Životno je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj klauzuli ugovora.
35. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem promjenjive kamatne stope bez egzaktnih parametara za promjenu iste i metode izračuna, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te da takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja.
36. Isto zato, jer je početna stopa određena ugovorom u čl. 3. i iznosi 5,25 % godišnje dok je najviša kamatna stopa određena čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., dalje u tekstu: ZOO), pa tuženik nastavno navodi da je s tužiteljem ugovorio promjenjivu kamatnu stopu u skladu sa zakonskim ograničenjima, dok je tužitelj samostalno izabrao sklapanje baš kredita sa promjenjivom kamatnom stopom. Tuženik navodi da se ne može smatrati da bi u ovom konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti za utvrđenje ništetnosti članka 3. ugovora o kreditu.
37. Tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju istovrsnih ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu.
38. Tuženik osporava da bi Ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva, a navedeno iz razloga, jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1021. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Tim člankom je određeno da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
39. Tuženik navodi u odgovoru na tužbu da je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika i to, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i kod prodaje tih proizvoda klijentima. Upravo je kroz predmetnu edukaciju vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta iz kredita klijentima, pa se u tu svrhu predlaže saslušati svjedoke koje tuženik predlaže.
40. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva, niti je banka mogla procijeniti kretanje tečaja CHF, te na istu okolnost predlaže saslušanje djelatnika banke.
41. Pored navedenog, tuženik posebno ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 575/16 od 3.10.2017. u kojemu iznosi slijedeći stav: „Dakle, za ocjenu osnovanosti ili ne zahtjeva tužitelja, a vezano za pitanje valjanosti ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak, u nastavku postupka odlučno je jesu li sklapanju tih ugovora potrošačima kao korisnicima kredita bili priopćeni svi podaci koji su mogli utjecati na obim njihovih obveza i na temelju kojih su oni mogli realno sagledati koliki će biti iznos njihovog zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
42. Isto tako čini se potrebnim ocijeniti jesu li banke prilikom pregovaranja s klijentima kao budućim korisnicima kredita jasno ih upozorile na njihove obveze vraćanja kredita u slučaju porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka), odnosno smanjenja vrijednosti domaće valute prema ugovorenoj stranoj valuti, bez obzira na okolnost što potrošač svoje prihode ostvaruje u domaćoj valuti.
43. Konačno, ako ocjenom navedenih elemenata se ocijeni da je u pregovorima s potrošačima, banka nije ispunila sve prethodno navedene obveze, a koje su pretpostavke da bi se ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu mogla smatrati jasnom i razumljivom, a zbog čega bi bilo mjesta ispitivanju (ne)poštenosti iste, potrebno je ocijeniti je li takav propust u postupanju banaka bio počinjen u dobroj vjeri, te je li se sklapanjem takvih ugovora doista stvorila znatna neravnoteža između ugovornih stranaka, vodeći pritom računa o vremenu sklapanja pojedinih ugovora o kreditu i tijekom vremena nastalih promjena u tečaju kune prema švicarskom franku“.
44. Tuženik smatra da je nejasno zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelje u cijelosti informira o svim bitnim parametrima, te tuženik napominje da je on o svim relevantnim okolnostima tužitelje obavijestio, kao i upozorio na rizike koje valutna klauzula nosi. Iz svega navedenog je vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa se u tu svrhu predlaže saslušati svjedoke.
45. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF.
46. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 30 godina, a valutnu je klauzulu ponudio tužiteljima upravo kao zaštitnu vrijednosnu klauzulu za budući slučaj potrebe očuvanja kupovne moći kune.
47. U odgovoru na tužbu, tuženik izražava stav da ukoliko bi Naslovni sud našao da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, ista su ništetne ex tunc dakle od trenutka sklapanja ugovora o kreditu. Zastarni rok za potraživanja koja se temelje na institutu stjecanja bez osnove je, sukladno čl. 225. ZOO-a, pet godina. Obveza povrata stečenog na temelju ništetne odredbe ugovora dospijeva danom ispunjenja obveze sadržane u tom ugovoru, pa je stoga tužbeni zahtjev tužitelja u ovom postupku u potpunosti zastario.
48. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. Zakona o parničnom postupku, te da je osnovna zadaća suda suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu.
49. Tuženik navodi da bi primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske.
50. U konačnici, čak i kad bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe ne može ponovno početi teći ispočetka, te slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da obveže tužitelja tuženiku naknaditi trošak postupka.
51. U daljnjem tijeku postupka, tuženik svojim podneskom od 03.06.2019. godine očituje se na podnesak tužitelja od 26. travnja 2019. na način da tuženik ističe kako je čl. 186.b Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst i 25/13. – dalje: ZPP) regulirano podnošenje tzv. stupnjevite tužbe. Budući da je stavkom 3. tog članka uređen postupak u sporovima u kojima tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev, tuženik smatra da o tužiteljevom prethodnom zahtjevu za dostavom podataka sud mora donijeti rješenje, pa da slijedom navedenoga, tužiteljev zahtjev mora biti određen i specificiran u pogledu dokumentacije za koju zahtijeva dostavu, a ne paušalan kako je to učinjeno predmetnom tužbom, pa budući da se ne radi o nekom od procesnih rješenja iz čl. 278. ZPP-a, tuženik mora imati i pravo žalbe na takvo rješenje, a samim time i prethodno pravo raspravljati pred sudom je li tužiteljev zahtjev za dostavom osnovan.
52. Tuženik nastavno napominje kako je odredbom članka 502.c ZPP-a propisano: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“
53. Dakle, da se samo u postupcima za naknadu štete parnična stranka može pozvati na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu, a kako se ovdje može vidjeti, u konkretnom slučaju je tužitelj podnio tužbu radi isplate na temelju stjecanja bez osnove, jer se kod vraćanja uslijed ništetnosti ugovornih odredbi primjenjuju se pravila o stjecanju bez osnove. Dakle, kako ovdje nije riječ o naknadi štete, ZPP ne propisuje da bi u ovakvim situacijama sud bio vezan presudom u kolektivnom sporu.
54. Nadalje, tuženik smatra da pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, ali da ovdje tužitelj ne navodi nikakve činjenice niti dokaze da je tužitelju povrijeđeno neko pravo nego se samo paušalno poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 i citira pojedine dijelove te presude, ali da to ne znači da je u ovoj konkretnoj situaciji doista povrijeđeno tužiteljevo pravo, jer je upravo svrha tzv. individualnih parnica je u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju, a da to tužitelj ovdje ne dokazuje.
55. U odnosu na prigovor zastare, tuženik ponavlja da, ukoliko bi sud i prihvatio stav da bi zastara bila prekinuta pokretanjem kolektivnog spora, ona ne bi mogla početi ponovno teći za potraživanja koja su zastarjela već prethodno pokretanju kolektivnog spora. Budući da se radi o ugovoru iz 2004. godine, tuženik je predmetni prigovor istaknuo i u odnosu na ona plaćanja po predmetnom kreditu koja su zastarjela prije pokretanja samog kolektivnog spora.
56. Tuženik ostaje kod svih predloženih dokaza te ističe da svaka strana u postupku ima pravo dokazivati činjenice i okolnosti koje joj idu u prilog te je sud obvezan svakoj stranci dati mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke.
57. U tijeku postupka do zaključenja glavne rasprave, tuženik svojim podneskom od 11.12.2019. godine navodi kako dostavlja u spis ugovor o cesiji sklopljen između cesionara DDM Invest III AG i tuženika kao cedenta te nagodbu sklopljenu između cesionara i tužiteljice, kao i primjerak tužbe, odgovora na tužbu i ostale dostavljene dokumentacije, a sve radi dostave društvu DDM Invest III AG, zastupanog po PRIMA SOLVENT d.o.o. Zagreb, Gradišćanska 32, OIB 35029956158, te pozivanja istog da stupi u parnicu kao umješač na strani tuženika.
58. Nadalje, tuženik dostavlja dokumentaciju po predmetnom ugovoru o kreditu zatraženu pod točkom 6. tužbe, i to:
- Specifikacija uplata za ugovor o kreditu br. 266-432/2004, partija broj
- Pregled prometa za ugovor o kreditu br. 266-432/2004, partija broj 53109397
- Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu za broj ugovora 266- 432/2004, broj partije 53109397
- Početni otplatni plan za ugovor o kreditu broj 266-432/2004
- Otplatni plan za ugovor o kreditu br. 266-432/2004, partija broj 53109397.
59. U tijeku postupka, tuženik se svojim podneskom od 10.02.2020. godine očituje na način da navodi da je pogrešna tvrdnja tužitelja kako tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije u ovom postupku, jer da to nije točno, već da je tuženik samo predložio pozivanje društva DDM Invest III AG da stupi u parnicu kao umješač, jer za to ima pravni interes.
60. Tuženik se svojim podneskom od 23.09.2020. godine očituje na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka društva Darfin d.o.o. od 16. srpnja 2020. i podnesak tužitelja od 10. kolovoza 2020. Te navodi da tuženik nema prigovor na sam izračun no osporava metodologiju koja je korištena prilikom izrade nalaza i mišljenja budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu. Isto tuženik obrazlaže navodeći da izračunom kakav je prezentiran u ovom predmetu ugovor o kreditu pretvara se u ugovor s fiksnom kamatnom stopom, a što je protivno volji stranaka u trenutku njegovog sklapanja, budući da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, jer da čak niti Savez „Potrošač“, kao tužitelj u kolektivnom sporu, nije potraživao fiksnu kamatnu stopu već da visina kamatne stope bude vezana za varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu. Zbog navedenog, tuženik predlaže da financijski vještak izradi dopunu nalaza i na način da se izračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na HRK kredite u predmetnom vremenskom periodu.
61. Nadalje, tuženik ponovno ističe kako je predmetni ugovor o kreditu prenesen na novog vjerovnika društvo DDM Invest AG, a koje u Republici Hrvatskoj zastupa društvo PRIMA SOLVENT d.o.o., te tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja i iz razloga što je tražbina cedirana na novog vjerovnika pa dužnik, u konkretnom slučaju tužitelj, svoja prava iz ugovora ne može ostvariti u posebnoj parnici prema ranijem vjerovniku, jer isti više nije stranka iz ugovora, a u prilog svoje tvrdnje poziva se na pravomoćnu sudsku praksu Županijskog suda u Zadru, Gž- 193/2020 od 10. travnja 2020.
62. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 10. kolovoza 2020. Tuženik osporava da bi tužitelj imao pravo na isplatu iznosa zajedno sa zateznim kamatama kako je to navedeno u predmetnom podnesku tužitelja.
63. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora, a da u prilog tome govori i presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-3811/2017 od 22. siječnja 2020. gdje se navodi: „Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl. 1115. ZOO-a. Dan podnošenja tužbe se smatra danom podnošenja zahtjeva u smislu čl. 1115. ZOO-a. Prema sudskoj praksi (VSRH, Rev-2398/10) nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja se vezuje uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. Tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je (i kad točno) tuženika prije podnošenja tužbe pozivao da mu vrati stečen novac bez osnove. Teret dokaza te činjenice je na tužitelju pa je presuđeno da tuženik tužitelju plati zatezne kamate na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe 25. srpnja 2017. do isplate. Za više tražene zatezne kamate za razdoblje 27. travnja 2006.g. pa do dana kada je kamata dosuđena je tužbeni zahtjev odbijen budući da tužitelj nije dokazao je li i kad prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da vrati primljeni iznos, odnosno nije dokazao je li tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj. Stopa zatezne kamate je precizirana u skladu sa važećim propisima.“
64. Tuženik smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule.
65. Tuženik ponovno ističe prigovor zastare za eventualna potraživanja jer su ista zastarjela, u zastarnom roku od pet godina.
66 Tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te da naloži tužitelju da naknadi parnične troškove tuženiku.
67. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom i čitanjem dokumentacije dostavljene po strankama u tijeku postupka, provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku DARFIN d.o.o, pa kako je sud utvrdio da je dokazni prijedlog tuženika stavljen u podnesku od 23.09.2020. godine novi zadatak tuženika za financijsko vještačenje zadatak koji nije dan po tuženiku u prethodnom postupku, a okolnosti na koje tuženik predlaže daljnje finacijsko vještačenje kao u svom podnesku od 23.09.2020.godine bile su poznate tuženiku i prije zaključenja prethodnog postupka, kao i sam zadatak koji je sud dao financijskom vještaku, isključivo na prijedlog tužitelja, obzirom da tužnik u prethodnom postupku, vezano uz financijsko vještačenje nije predlagao okolnosti na koje bi se vještak trebao očitovati, a do zaključenja prethodnog postupka (u vezi odredbe čl. 292. u vezi odredbe čl. 290. - sve ZPP-a), sud je riješio da se daljnji dokazi neće provoditi, a posebno što matematički izračun financijskog vještaka nije sporan za tuženika. Sud je, također, utvrdio da u odnosu na predložene personalne dokaze neće provoditi te dokaze, obzirom na ustaljenu sudsku praksu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano uz nepotrebnost i izvođenja tih dokaza u ovakvoj vrsti sporova, te je riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.
68. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je donio presudu poslovno broj P-1030/19-27 dana 22. veljače 2021. godine, u kojoj je presudio kako slijedi:
„I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da tužiteljici TI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 19.839,62 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
112,33 kn od dana 6.11.2007 do isplate
112,11 kn od dana 6.12.2007 do isplate
113,52 kn od dana 6.1.2008 do isplate
112,93 kn od dana 6.2.2008 do isplate
114,98 kn od dana 6.3.2008 do isplate
116,11 kn od dana 6.4.2008 do isplate
451,81 kn od dana 6.5.2008 do isplate
440,69 kn od dana 10.12.2008 do isplate
436,29 kn od dana 10.12.2008 do isplate
441,71 kn od dana 10.12.2008 do isplate
433,75 kn od dana 10.12.2008 do isplate
434,14 kn od dana 10.12.2008 do isplate
438,86 kn od dana 10.12.2008 do isplate
753,80 kn od dana 10.12.2008 do isplate
715,77 kn od dana 28.4.2009 do isplate
764,10 kn od dana 28.4.2009 do isplate
771,52 kn od dana 28.4.2009 do isplate
774,88 kn od dana 28.4.2009 do isplate
765,63 kn od dana 16.6.2010 do isplate
767,40 kn od dana 16.6.2010 do isplate
753,26 kn od dana 16.6.2010 do isplate
742,84 kn od dana 16.6.2010 do isplate
745,61 kn od dana 16.6.2010 do isplate
751,10 kn od dana 16.6.2010 do isplate
750,62 kn od dana 16.6.2010 do isplate
745,07 kn od dana 16.6.2010 do isplate
755,48 kn od dana 16.6.2010 do isplate
763,84 kn od dana 16.6.2010 do isplate
775,71 kn od dana 16.6.2010 do isplate
772,99 kn od dana 16.6.2010 do isplate
789,11 kn od dana 16.6.2010 do isplate
786,05 kn od dana 16.6.2010 do isplate
792,01 kn od dana 16.6.2010 do isplate
843,60 kn od dana 29.10.2010 do isplate
po stopi koja se određuje čl. 1. Uredbe o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.948,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, s tijekom od dana 22. veljače 2021. godine pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se tužiteljica TI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], sa zahtjevom za dosuđenjem zatezne kamate na glavno novčano potraživanje za period od 06.11.2007. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“
69. Protiv ove presude žalbu je izjavio tuženik iz svih žalbenih razloga, te o istoj odlučuje Županijski sud u Vukovaru, koji dana 22. veljače 2022. rješenje broj Gž- 342/2021-3 kojim se uvažava žalba, te se ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj: P-1030/2019-27 od 22. veljače 2021. te predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
70. Županijski sud u Vukovaru naveo je da je prvostupanjskom presudom naloženo tuženiku da tužitelju isplati 19.839,62 kune sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je navedeno u izreci presude temeljem utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu koji su zaključile parnične stranke 21. prosinca 2004. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju parnični trošak od 10.948,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom dok je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom za dosuđenje zatezne kamate na glavno novčano potraživanje za period od 16. studenog 2007. do 31. srpnja 2015. Žalbom tuženik pobija takvu prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog svih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. – u nastavku teksta: ZPP) i predlaže preinačenje prvostupanjske presude i odbijanje tužitelja s tužbenim zahtjevom.
71. Županijski sud u Vukovaru navodi da je žalba tuženika osnovana.
72. Županijski sud u Vukovaru u svom ukidnom rješenju navodi da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povrjeda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, te da suprotno žalbenim navodima prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, razumljiva je, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude i sadrži razloge o odlučnim činjenicama.
73. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a žalitelj ponavlja tvrdnje da nije pasivno legitimiran, jer je sporni Ugovor o kreditu prenesen na novog vjerovnika Društvo DDM Invest AG koje u Republici Hrvatskoj zastupa Društvo PRIMA SOLVENT d.o.o., ali da je prvostupanjski sud opravdano odbio takav prigovor tuženika navodeći da je točno da je sačinjen Ugovor o cesiji između tuženika i navedenog Društva, ali da tuženik nije dokazao svoju tvrdnju da je tužiteljica s Društvom DDM sklopila nagodbu vezano uz predmet ovog spora niti bilo kakvu nagodbu, jer na tekstu nagodbe nedostaju svi podaci o dužniku kao i pojedinosti takve nagodbe, iznos potraživanja koja su predmet nagodbe kao niti potpis dužnika. Nije osnovana tvrdnja tuženika da ti nedostatci postoje radi zaštite podataka tužitelja, jer nagodba ne može biti valjana bez potpisa jedne od stranaka.
74. Financijskim vještačenjem utvrđeno je da je zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita u odnosu na početno ugovorenu kamatu tužitelj platio 19.839,62 kune više, a tuženik nije osporavao matematički izračun već metodologiju u pogledu primjene početno ugovorene kamatne stope za cijeli tijek otplate kredita. Drugostupanjski sud navodi da prigovori tuženika na nalaz i mišljenje financijskog vještaka usmjereni su na stav tuženika da vještak nije mogao primijeniti na cijelo vrijeme otplate kredita početno ugovorenu kamatnu stopu pretvorivši ju u tzv. fiksnu kamatu, a što nije prihvaćeno u sudskoj praksi, jer je utvrđena nepoštenom i ništetnom odredba ugovora o promjenjivoj kamati iz razloga što je tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu i to bez unaprijed utvrđenih kriterija.
75. Sud svoju odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi obrazlaže pozivom na pravna stajališta u postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF odnosno presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, broj: Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017 kao i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:96/03. – dalje: ZZP) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81.82., i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07.,125/07.,75/09.,79/09.,89/09.,133/09.) i to člancima 96. i 97. tog zakona. Uvažavajući naprijed navedeno kao i utvrđenje u postupku kolektivne zaštite da korisnici kredita kao potrošači nisu informirani od strane banaka o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu vezanih uz CHF čime je narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na njihovu štetu, te imajući u vidu direktan učinak presude u kolektivnom sporu na pojedinačne restitucijske zahtjeve prvostupanjski sud utvrđuje ništetnost navedenih odredbi, a iz istih razloga odbija provedbu dokaza saslušanjem predloženih svjedoka od strane tužene.
76. Županijski sud u Vukovaru navodi da je tuženik već u odgovoru na tužbu predložio saslušanje svjedoka ĆI kao djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju istovrsnih ugovora o kreditu a prvostupanjski sud nije obrazložio svoju odluku da taj dokazni prijedlog neće provesti, a iz prijedloga tuženika i navoda suda nije moguće utvrditi da li je navedeni svjedok kao djelatnik banke sudjelovao upravo u sklapanju ugovora sa tužiteljem ili je isti sudjelovao u sklapanju drugih istovrsnih ugovora o kreditu. Kako se žalitelj poziva na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje to je odlučna činjenica upravo to da li je navedeni svjedok sudjelovao pri zaključenju ovog konkretnog spornog ugovora o kreditu.
77. Drugostupanjski sud navodi da je tuženikov prigovor zastare pravilno odbijen, a što potvrđuje i pravni stav Vrhovnog sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u predmetu broj: Rev-2245/2017, a prema kojem stavu su prekid i ponovni tijek zastare vezani za podnošenje tužbe u kolektivnom sporu i pravomoćnost presuda koje su donesene imajući u vidu svrhu postupka kolektivne zaštite potrošača, te relativno kratke rokove zastare. Zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a je prekinut podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, a ponovno je počeo teći pravomoćnošću odluka o ništetnosti ugovorenih odredbi.
78. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj:P-1401/2012 je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a kako je tužba podnijeta 13. lipnja 2019. to je jasno da nije nastupila zastara, pa iz ovih navedenih razloga osnovani su žalbeni navodi vezani za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer tužena tijekom postupka smatra da je u konkretnom slučaju tužiteljica bila obaviještena o svim rizicima promjene tečaja prije i u vrijeme sklapanja Ugovor o kreditu kao i o uvjetima promjene kamatne stope.
79. Budući je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog saslušanja djelatnice tuženika na okolnosti zaključenja ugovora, jer se direktan učinak presuda u postupku kolektivne zaštite na konkretni restitucijski zahtjev odnosi i na ovaj predmet, ali u pojedinačnim parnicama mora biti utvrđeno činjenično stanje na osnovu kojeg bi se mogla primijeniti stajališta sudova u kolektivnom sporu o ništetnosti navedenih odluka. Županijski sud u Vukovaru navodi da prema odluci Ustavnog suda u pogledu provedbe dokaze saslušanjem djelatnika banke (osobnog bankara) u pojedinačnim restitucijskim sporovima (U-III/4613/2021, U-III/3540/2021, U-III/3446/2021 i U- III/5458/2021) zaključak prvostupanjskog suda da ne provodi dokaz saslušanjem predloženog svjedoka je pogrešan, a slijedom toga i preuranjen u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva.
80. Budući je žalba tuženika uvažena, a prvostupanjska presuda ukinuta, to je ukinuta i odluka o parničnom trošku te će o istom kao i trošku žalbenog postupka biti odlučeno novom presudom prvostupanjskog suda, a temeljem svega navedenog i članka 370. ZPP-a žalba je uvažena, a prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen istom sudu na ponovno suđenje radi otklanjanja navedenih nedostataka.
81. U ponovnom suđenju, Općinski građanski sud u Zagrebu vodio je postupak pod poslovnim brojem P-1674/2023 te je u tom ponovnom suđenju tužiteljica ustrajala kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svoj zahtjev konačno specificira podneskom od 01.04.2025. godine iskazujući ga u EUR kao službenoj valuti Republike Hrvatske, pa isti zahtjev sada glasi:
„Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju TI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.633,17 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
14,91
EUR
od dana
06.11.2007. do isplate
14,88
EUR
od dana
06.12.2007. do isplate
15,07
EUR
od dana
06.01.2008. do isplate
14,99
EUR
od dana
06.02.2008. do isplate
15,26
EUR
od dana
06.03.2008. do isplate
15,41
EUR
od dana
06.04.2008. do isplate
59,97
EUR
od dana
06.05.2008. do isplate
58,49
EUR
od dana
10.12.2008. do isplate
57,91
EUR
od dana
10.12.2008. do isplate
58,62
EUR
od dana
10.12.2008. do isplate
57,57
EUR
od dana
10.12.2008. do isplate
57,62
EUR
od dana
10.12.2008. do isplate
58,25
EUR
od dana
10.12.2008. do isplate
100,05
EUR
od dana
10.12.2008. do isplate
95,00
EUR
od dana
28.04.2009. do isplate
101,41
EUR
od dana
28.04.2009. do isplate
102,40
EUR
od dana
28.04.2009. do isplate
102,84
EUR
od dana
28.04.2009. do isplate
101,62
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
101,85
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
99,97
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
98,59
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
98,96
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
99,69
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
99,62
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
98,89
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
100,27
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
101,38
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
102,95
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
102,59
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
104,73
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
104,33
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
105,12
EUR
od dana
16.06.2010. do isplate
111,96
EUR
od dana
29.10.2010. do isplate,
po stopi koja se određuje, do 31.12.2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01.01.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, kao i da naknadi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“
82. Tužitelj kod ovako specificiranog tužbenog zahtjeva ustraje do zaključenja glavne rasprave u ponovnom suđenju, te potražuje i troškove postupka zajedno sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.
83. Tuženik u ponovnom suđenju navodi da ostaje kod prijedloga za saslušanjem svjedokinje gđe ĆI, [adresa], dok je od ostalih dokaznih prijedloga odustao, da bi u daljnjem tijeku postupka do zaključenja glavne rasprave u ponovnom suđenju, tuženik odustao i od izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje EI u ovom predmetu. Tuženik također ističe kako je tužitelj po struci ekonomist pa se ne može smatrati da se u ovom slučaju radi o potrošaču u svezi kojem Zakon o zaštiti potrošača pruža zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi. Tuženik dostavlja u spis ovjerenu izjavu gđe TIŽ te odustaje od prijedloga da se sasluša kao svjedok u ovom predmetu kao i od prijedloga za saslušanjem g. DI, gđe ĐI i g. VI.
84. Kod svih svojih navoda iz odgovora na tužbu i istaknutih prigovora, tuženik ustraje do zaključenja glavne rasprave, te nakon provođenja zamolbenog saslušanja tužiteljice pred Općinskim sudom u Dubrovniku, tuženik i tužitelj suglasno predlažu da sud donese odluku temeljem stanja spisa, pa i tuženik potražuje troškove postupka zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.
85. U ponovnom suđenju, sud je uz već izvedene dokaze u ranijem tijeku postupka što su: uvid i čitanje dokumentacije dostavljene po strankama u tijeku postupka, provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku DARFIN d.o.o, pa kako je sud utvrdio da je dokazni prijedlog tuženika stavljen u podnesku od 23.09.2020. godine novi zadatak tuženika za financijsko vještačenje zadatak koji nije dan po tuženiku u prethodnom postupku, a okolnosti na koje tuženik predlaže daljnje finacijsko vještačenje kao u svom podnesku od 23.09.2020.godine bile su poznate tuženiku i prije zaključenja prethodnog postupka, kao i sam zadatak koji je sud dao financijskom vještaku, isključivo na prijedlog tužitelja, obzirom da tuženik u prethodnom postupku, vezano uz financijsko vještačenje nije predlagao okolnosti na koje bi se vještak trebao očitovati, a do zaključenja prethodnog postupka (u vezi odredbe čl. 292. u vezi odredbe čl. 290. - sve ZPP-a), sud je riješio da se daljnji dokazi neće provoditi, a posebno što matematički izračun financijskog vještaka nije sporan za tuženika, proveo i daljnje dokaze i to: zamolbenim saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke pred Općinskim sudom u Dubrovniku, zapisnik o kojem saslušanju je pročitan pred ovim sudom i raspravnim sucem te punomoćnicima stranaka, pa kako je tuženik odustao od svih svojih ranije istaknutih personalnih dokaza, sud je pročitao spis u cijelosti, kao i naknadno dostavljenu dokumentaciju u spis, te je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi, obzirom da su to suglasno predložile obje stranke u ovom sporu.
86. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je donio u ponovnom suđenju presudu kao u izreci, kojom konačno postavljen tužbeni zahtjev tužitelja usvaja u cijelosti, a na osnovi provedenog dokaznog postupka i cijeneći upute i stavove iz ukidnog rješenja Županijskog suda u Vukovaru poslovno broj: Gž- 342/2021-3 od dana 22. veljače 2022. godine.
87. Sud je na prijedlog tuženika svojom obavijesti i pozivom od 17. veljače 2020. godine obavijestio društvo DDM Invest III AG o ovoj parnici uz tužbu i dokumentaciju, kao i tuženikov podnesak od 10.02.2020. godine, te ga pozvao da se u roku od 30 dana očituje da li ima inateresa stupiti u parnicu kao umješač na strani tuženika, a istom društvu je i upućen poziv za ročište zakazano u ovoj pravnoj stvari za dan 18.05.2020. godine, na koje uredno pozvan nije pristupio, iako je 20. veljače 2020. godine primio Obavijest suda, navedenu dokumentaciju i podneske, kao i poziv za navedeno ročište, te niti u datom mu roku kao u obavijesti od 17.02.2020.godine izrazio želju da sudjeluje u ovom postupku kao umješač ili se očitovao na bilo koji drugi način, pa je sud postupka nastavio bez daljnjeg pozivanja društvo DDM Invest III AG, a što tuženiku može biti poznato uvidom u spis i stanje spisa.
88. Nije sporno između stranakama u tijeku ovog postupka da je tužitelj kao korisnik kredita, dana 21.12.2004. sklopio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj:
266-432/2004 kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 175.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom stranke su ugovorile da će Korisnik kredita- tužitelj platiti banci-tuženiku redovnu kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, a koja na dan sklapanja iznosi 5,25 % godišnje. Člankom 6. Ugovora o kreditu propisano je da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci tuženika.
89. Sud je temeljem dostavljene dokumentacije po tuženiku utvrdio da on istom nije dokazao svoju tvrdnju da je tužiteljica s društvom DDM Invest AG sklopila nagodbu vezano uz predmet ovog spora, odnosno, bilo kakvu nagodbu, jer na dostavljenom tekstu nagodbe nedostaju svi podaci o dužniku, kao i pojedinosti takve nagodbe,kao iznosi potraživanja koja su predmet nagodbe, te i potpis dužnika, tako da je to za ovaj sud, samo nacrt neke nagobe s nekim, sudu nepoznatim dužnikom koji bi moglo sklopiti društvo DDM Invest AG, tako da je sud utvrdio da je tužitelj dokazao i svoju aktivnu legitimaciju, kao i svoju pasivnu legitimaciju, a tuženik nije uspio opovrći. Tužitelj ispravno tvrdi, prema utvrđenju ovog suda, da je odnos između tuženika i DDM Invest AG vezano uz cesiju njihov međusobni ugovorni odnos, koji ni na koji način nije od utjecaja na ovaj spor.
90. U tijeku postupka, tuženik je učinio nespornim svoju pasivnu legitimaciju, ali osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna, kao i da bi tuženik imao pravo tražiti povrat navodno od tuženika stečeno bez pravne osnove, kao i tijek zatražene kamate na takve mjesečne iznose, te spori da bi se direktno na ovaj spor mogla primjenjivati pravomoćna odluka iz spora donesenog u postupku kolektivne zaštite potrašača, te tuženik ističe i prigovor zastare, kao i urednosti same tužbe i potrebe isticanja stupnjevite tužbe, te osporava da bi tuženik nepošteno i nesavjesno postupao u ugovornom odnosu s tužiteljem vezano uz ovu pravnu stvar.
91. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao da je prije utuženja u ovoj pravnoj stvari, dana 05.02.2019. godine od tuženika zatražio dostavu dokumentacije vezane uz Ugovor o kreditu broj 266-432/2004. od 21.12.2004. godine, kako je ista dokumentacija taksativno navedena, a daje to bilo prije utuženja u ovoj pravnoj stvari, kao i što je sud utvrdio da je postojao osnov za postavljanje stupnjevite tužbe, te da je tuženik traženu dokumentaciju dostavio tek po nalogu suda kao u rješenju od 08.07.2019.godine, i to podneskom od 11.12.2019. godine, pa je time sud utvrdio da je neosnovan prigovor tuženika o navodnoj neurednosti i neuređenosti tužbe, te da se u ovoj pravnoj stvari ne bi radilo o stupnjevitoj tužbi, jer je sud utvrdio da je tužitelj tužbom zatražio predmetnu dokumentaciju od tuženika, a koju je tužitelj od tuženika tražio i prije utuženja, za potrebe uređenja tužbenog zahtjeva i njegove specifikacije, a iz stanja spisa sud je utvrdio da je tuženik istu dokumentaciju dostavio za tužitelja i sud sudu dana 11.12.2019. godine. Sud je naložio tuženiku dostavu predmetne dokumentacije, to je tuženik učinio po nalogu suda, sud je proveo financijsko vještačenje na okolnosti predložene po tužitelju, dok tuženik za financijskog vještaka nije imao nikakvih zadataka u toj fazi postupka, gdje je trebao iznijeti dokazne prijedloge.
92. Sud je utvrdio da je tužitelj uredio svoj tužbeni zahtjev svojim podneskom od 24.08.2020. godine, a nakon provođenja financijskog vještačenja, koje je provedeno nakon što je tuženik uz podnesak od 11.12.2019. godine dostavio dokumentaciju koju je i prije utuženja tražio tužitelj od tuženika, pa da nema niti jednog razloga za odbacivanje tužbe, jer tužba i tužbeni zahtjev nemaju nedostataka zbog kojih bi bili nepodobni za raspravljanje i odlučivanje.
93. Sud je utvrdio da je najstarije potraživanje tužitelja s naslova povrata onog što je platio tužitelju po ugovornoj odredbi po kojoj je tuženik ovlašten samostalno određivati promjenu kamatne stope, temeljem jednostrane odluke tuženika, dospjelo s danom 06.11.2007.godine, a da je isto specificirano čim su se za to ispunili uvjeti, tj. po dostavi od tuženika tražene dokumentacije i provođenja financijskog vještačenja na osnovi iste, te je sud utvrdio da je tužitelj postupio prema ovlaštenjima koja mu daje odredba čl. 186.b. ZPP-a vezano uz postavljanje stupnjevite tužbe, te da njegova tužba nije bila niti nepotpuna niti neuredna, a da je istu specificirao i konačno uredio nakon provođenja financijskog vještačenja podneskom od 24.08.2020. godine. Tužitelj je tako, prema utvrđenju ovog suda, postupio u cijelosti u skladu s odredbama čl. 186.b. te uredio svoj tužbeni zahtjev u skladu sa st. 4. istog članka ZPP-a, te je sud utvrdio da su prigovori neurednosti i nepotpunosti tužbe, neosnovani u cijelosti.
94. Na osnovi spisu priležeće dokumentacije i financijskog vještačenja provedenog po financijskom vještaku DARFIN d.o.o. sud je utvrdi da ovaj financijski vještak u svom nalazu navodi da mu je zadatak utvrditi koliki je iznos anuiteta izražen u kunama po mjesecima tužitelj preplatio svojom otplatom ugovora o kreditu u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa.
95. Iz nalaza financijskog vještaka DARFIN d.o.o. sud je utvrdio da on navodi da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 27.02.2019. godine, gdje tužitelj navodi da temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu, tuženik je tijekom godina u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu, a samim time i visinu tužiteljeve obveze s osnova povrata predmetnog kredita. Tužitelj je zbog toga platio tuženiku više iznose anuiteta od onih utvrđenih prvotnim otplatnim planom. Obzirom da je tužitelj sva povišenja anuiteta otplate učinio temeljem nišettne ugovorne odredbe, tj. dijela odredbe, tuženik je stekao bez osnova razliku između anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu i onih naknadno utvrđenih Odlukama tuženika.
96. Sud je iz nalaza ovog financijskog vještaka utvrdio da su tuženik, tadašnji Hypo Alpe Adria bank d.d. (Addiko bank d.d.) kao kreditor i TI, tužiteljica, kao korisnik kredita zaključili su dana 21.12.2004. godine Ugovor o kreditu (list: 4-9) broj:
266-432/2004 (u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos od 175.000,00 CHF, te da je člankom 3. tog Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa u visini 5,25% godišnje, promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, a rok otplate iznosi 30 godina, dok je člankom 4. Ugovora ugovoreno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.
97. U odnosu na otplatni plan u CHF prema obračunu tuženika koji prileži spisu na listu 118-120, sud je utvrdio da je vještak isti prikazao u Tablici na listu 197-198 spisa, te ustvrdio da sveukupno iznos mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 260.030,89 CHF od čega je otplata glavnice 175.00,00 CHF i kamata 85.030,89 CHF.
98. U odnosu na otplatni plan u CHF prema ugovoru o kreditu, vještak je za isti koristio početni otplatni plan po kreditu (list spisa 107-117), a prikaz je dao u Tablici na listu spisa 199-200), te u nalazu utvrdio da sveukupno iznos mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu iznosi 248.528,84 CHF od čega je otplata glavnice 175.000,00 CHF i kamata 73.528,84 CHF.
99. Razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu prikazana je u nalazu kao u Tablici na listovima spisa 200-201. Sud je utvrdio da je financijski vještak u svom nalazu naveo da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 4.099,55 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 19.839,62 HRK.
100. Za anuitet koji dospijeva 31.07.2010. je plaćena dospjela kamata u iznosu 906,07 CHF te dospjela glavnica u iznosu 121,26 CHF te po tom anuitetu preostaje neplaćeno zaduženje za dospjelu glavnicu u iznosu od 94,35 CHF.
101. Za ostale anuitete koji dospijevaju od 31.08.2010. do otkaza kredita 02.08.2013. godine je plaćena dospjela kamata u iznosu 50.558,77 kn, pa s obzirom da nisu podmireni anuiteti u cijelosti, a zadatkom za izradu vještva je potrebno izračunati razlike po plaćenim anuitetima, razlike nisu obuhvaćene Nalazom. 102. Sud je utvrdio da financijski vještak DARFIN d.o.o. je donio zaljučak, tj. mišljenje u kojem navodi da razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je Nalazom utvrđena preplata, a kao u Tablici na listu spisa 202, te da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, pod uvjetom da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 4.099,55 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 19.839,62 kn primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan dospijeća.
103. Za anuitet koji dospijeva 31.07.2010. je plaćena dospjela kamata u iznosu 906,07 CHF te dospjela glavnica u iznosu 121,26 CHF te po tom anuitetu preostaje zaduženje za dospjelu glavnicu u iznosu od 94,35 CHF.
104. Sud je utvrdio da za ostale anuitete koji dospijevaju od 31.08.2010. do otkaza kredita 02.08.2013. godine je plaćena dospjela kamata u iznosu 50.558,77 kn. S obzirom da nisu podmireni anuiteti u cijelosti, a zadatkom za izradu vještva je potrebno izračunati razlike po plaćenim anuitetima, razlike nisu obuhvaćene nalazom.
105. Tužitelj ne stavlja prigovora na ovako provedeno financijsko vještačenje, dok istome vezano uz matematičku točnost izračuna ne prigovara tuženik, ali prigovara metodologiji i ističe svoje pravno viđenje predmetne situacije i stavlja nove zadatke za financijskog vještaka kao dopunu nalaza, što je u stvarnosti novi zadataka vještaku koji nije bio po tuženiku stavljen u prethodnom postupku, do zaključenja istog, niti do samog podneska tuženika od 23.09.2020.godine, sud isto nije raspravljao, već je odlučio da se daljnji dokazi neće provoditi.
106. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je vještak DARFIN d.o.o. postupio u cijelosti u skladu s danim mu zadatkom, koji je predložio tužitelj, a odredio sud, da je svoj nalaz i mišljenje sačinio na osnovi spisu priležeće dokumentacije, objektivno i detaljno obrazloženo, u cijelosti dano u skladu s pravilima znanosti i struke. 107. Sud je u ponovnom suđenju saslušao zamolbeno tužiteljicu osobno pred Općinskim sudom u Dubrovniku, dok je tuženik odustao od svih svojih ranije isticanih personalnih dokaza.
108. Sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio da je ona rođena 1972. godine i po zanimanju ekonomistica, koja iskazuje da su došli u tadašnju Hypo banku i da su im službenici banke ponudili kredit u CHF i da im se taj kredit učinio kao povoljan, a početna rata mu je bila tadašnjih 4.000,00 kn i oni su tu ratu u to doba mogli podnijeti. Išli su u više banaka i zatražili više ponuda, ali im je upravo ponuda Hypo banke u trenutku podizanja kredita bila najpovoljnija.
109. Ne sjeća tko je sudjelovao u sastavljanju predmetnog ugovora, ali se sjeća da se radilo o unaprijed sastavljenom ugovoru i da su ga oni potpisali, te da nisu imali nikakvu mogućnost pregovaranja o promjenjivoj kamatnoj stopi, nisu im bile objašnjene odredbe o valutnoj klauzuli, referentnoj stopi uz koju se promjenjiva kamatna stopa veže, niti su bili upozoreni na rizike koji bi iz istaknutih parametara mogli proizaći. Kredit u CHF im je bio ponuđen kao jedini, odnosno, kao jedino su za njega bili kreditno sposobni. Radio se o stambenom kreditu za kupnju stana u kojem su živjeli, a sada je prodan.
110. Rata je rasla do 7.000,00 kn, pa su tužiteljica i njezin suprug i jamac bili blokirani, a dug cediran prema solventu, kojem su poslije isplatili tražbinu u cijelosti. Tužiteljica navodi na pitanje da li je stan bio iznajmljivan, da su u stanu ona živjela sa svoje troje djece i da stan nije bio nikad iznajmljivan. Nikada se više ne bi odlučila za podizanje ovakvog kredita i navodi da sada živi u podstanarstvu.
111. Na poseban upit punomoćnika tuženika odgovara da je pročitala predmetni ugovor, a u odnosu na primjedbe glede ugovornih odredbi da istih nije imala. U odnosu na pojašnjenje pojedinih ugovornih odredbi, tužiteljica navodi da pojašnjenje nije tražila, a u odnosu na okolnost je li se raspitivala o kreditima s fiksnom kamatnom stopom, tužiteljica navodi da je upravo taj kredit bio joj jedini podnuđen. 112. Sud je ovaj iskaz tužiteljice saslušane osobno kao stranke zamolbenim putem pred Općinskim sudom u Dubrovniku prihvatio u cijelosti kao istinit, jer je dan logično, životno uvjerljivo, dosljedno i u cijelosti je u skladu s ostalim u spisu provedenim dokazima i dokumentacijom, kao i provedenim financijskim vještačenjem. 113. Sud je utvrdio da je tužiteljica iskazala da nije bila posebno upozorena na rizičnost predmetnog ugovora, a posebno njegovog dijela o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranim odlukama tuženika, gdje tužiteljici nije prikazano, niti je obaviještena o tome kada će se, kako i pod kojim uvjetima ista kamatna stopa mijenjati jednostrano po tuženiku, a tuženik je istu odredbu ugradio u predmetni ugovor i već gotov, tipski ugovor dao tužiteljici na potpisivanje, bez mogućnosti da o tako bitnom dijelu ugovora pregovara. Tuženik nije dokazao da je bilo neposrednog pojedinačnog pregovaranja, kako istog smatra dokazanim postojeća sudska praksa, a teret tog dokaza je bio upravo na tuženiku. Ovakav način postupanja tuženika nije savjestan, niti donosi ravnopravnost ugovornih stranaka, te krši i ostale osnovne postulate ZOO-a.
114. Sud je utvrdio da je tužiteljica dokazala svoj status potrošača, svoju aktivnu legitimaciju, pasivnu legitimaciju tuženika, osnov i visinu svog tužbenog zahtjeva, njegovu dospjelost, a kao što je sud presudio u izreci ove presude.
115. Sud je utvrdio da je netočna tvrdnja tuženika da se na ovaj konkretan predmet i tužbu tužitelja te cijeli spor ne bi odnosila pravomoćna presuda donesena u postupku pokrenutom po potrošačima, korisnicima kredita u CHF, radi zaštite njihovih kolektivnih interesa. Sud je i u ponovnom suđenju utvrdio da je u kolektivnom sporu utvrđeno da je u svakom od takvih ugovora određena jednostrana promjenjivost kamatne stope bez ikakvih određenja uvjeta promjenjivosti te referentne stope za koju se veže promjena, čime je nadalje uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, slijedom istog su sve navedene ugovorne odredbe kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke utvrđene nepoštenim, a prema tome ništetnim (str. 62 obrazloženja odluke VTS-a), te da tužitelj točno navodi i tvrdi u ovoj parnici, da tuženik ničime ne obrazlaže zašto smatra da sadržaj ugovorne odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu nije istovjetan onim ugovorima o kojima se sudilo u kolektivnom sporu, a uvidom u istu ugovornu odredbu je potpuno jasno da sadržaj sporne odredbe ne daje potrošaču nikakav objektivan kriterij za izmjenu kamatne stope slijedom čega bi tuženika mogla ekskulpirati od svih činjeničnih utvrđenja i pravnih stajališta zauzetih u kolektivnom sporu.
116. Sud je utvrdio da je netočan navod tuženika da se tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 118 ZZP-a čl. 502c ZPP-a mora isključivo temeljiti na institute naknade štete, tj. da se ovdje radi o naknadi štete koju tužitelj potražuje od tuženika, jer je prema utvrđenju ovog suda potpuno jasno kroz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske da se radi o ništetnosti pojedine ugovorne odredbe iz potrošačkog kredita, ili njezina dijela, zbog čega oštećeni potrošači ustaju tužbom za povrat od banaka, pa tako i tužitelj u ovoj pravnoj stvari od tuženika, onog što je tuženik stekao od tužitelja bez pravne osnove, tj. temeljem nepoštene i ništetne odredbe, po kojoj je promjena kamatne stope ugovorena temeljem jednostrane odluke kreditora, tj. tuženika, bez ikakvog utjecaja tužitelja na te promjene i bez da je tuženik dao bilo koji parametar pod kojim uvjetima, kada i kako će se ista kamatna stopa mijenjati.
117. Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju tuženik nije postupao zakonito, jer i sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, navodi u svojoj presudi donesenoj u sporu radi pružanja kolektivne zaštite potrošačima iz ugovora o potrošačkom kreditiranju, da je postupanje tuženika ukupno ocijenjeno kao nepošteno kada su u pitanju izvršene promjene kamatne stope: “….Činjenica da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara jer u razdoblju od 2004-2008. godine nije bila propisana obveza banaka da promjenjive kamatne stope nužno moraju biti ugovorene povezivanjem na određenu referentnu kamatnu stopu uvećanu za promjenjivi dio, na koju se tuženici pozivaju tvrdeći da propuštanjem određivanja tih parametara nisu mogli prekršiti propis kojega u tom obliku nije niti bilo, ide u prilog stavu da su upravo zbog toga kao savjesni gospodarstvenici trebali prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, potrošača, i u ugovoru odrediti neku određenu referentnu vrijednost, kako promjena stope, a time i određivanje obveze potrošača ne bi bilo prepušteno jednostranoj odluci. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Da je zakon detaljno u tom smislu regulirao obvezu banaka, ne bi u ovom slučaju bilo niti potrebe primijeniti načelo savjesnosti i poštenja. Osim toga nije pošteno koristiti ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a kojima se daje ovlaštenje bankama mijenjati obvezu potrošača prema odlukama banke bez unaprijed dogovorenih preciznih kriterija. To je nepravedno i nepošteno prema potrošačima i iz razloga jer su tako banke u svoje standardne ugovore samoinicijativno uvele drugi promjenjivi bitan element koji je za potrošača neizvjestan, a kojeg određuju one same, a potrošači na njihovu odluku ne mogu uopće utjecati…” (strana 61 odluke VTS-a).
118. Nije sporno prema utvrđenju ovog suda, da je promjena kamatne stope dozvoljena temeljem zakona (čl. 26. ZOO-a), kao i da je tuženikova Odluka o kamatnim stopama Banke, kao banke o načinu promjene kamatne stope u smislu odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio ugovora o kreditu, ali je sud utvrdio da niti jedan od tih akata, tj. niti ugovor niti opći akti tuženika ne daju tužitelju odgovor o načinu i uvjetima, te vremenu promjene kamatne stope, te da nema navedenih pravih i provjerljivih parametara temeljem kojih će se ta promjena vršiti u tijeku ugovornog razdoblja, te je i VTS-a o istome odlučio da (str. 56 i 57 odluke VTS-a): „Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva, uz napomenu da tužitelj niti ne tvrdi suprotno, ali nije razumljiva. Ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, smatra da ta odredba nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije sporno da niti ugovor niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome, čemu u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke, koja može i ne mora biti u skladu s kriterijima iz općih uvjeta, kad bi oni i bili razumljivi. Naime, u ugovorima čak nije navedeno da je promjena kamatne stope (što treba shvatiti kao promjenu obveze potrošača) vezana za odluku banke prema kriterijima iz općih uvjeta poslovanja, nego samo za odluku banke, što možda podrazumijeva i pod uvjetima iz općih uvjeta, ali nije tako navedeno.“, te (str. 60 odluke VTS-a): „Dodatnu okolnost koja je po ocjeni ovog suda presudna za ocjenu uzrokuje li ta odredba znatnu neravnotežu na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja je činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametara.“.
119. Tako da je sud utvrdio da dio ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora u dijelu gdje je predviđeno da će se promjena kamatne stope vršiti u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Banke, nije ni na koji način poštena, nije takva da osigurava ravnopravnost i jednakost ugovornih stranaka, te dovodi tužitelja u nepovoljan i nepošten položaj spram tuženika kao kreditora, u kojem tužitelj kao korisnik kredita i potrošač, niti može niti zna temeljem čega bi mogao utjecati na način promjene kamatne stope i njezinu visinu, te je time njegova ugovorna odredba vezana uz cijenu kredita, a to je visina kamatne stope, te je time visina njegove obveze, ostala neodređena i neodrediva, osim u dijelu gdje je u ugovoru naznačena kamatna stopa koja je na snazi u vrijeme sklapanja samog ugovora. Nadalje, sud je utvrdio da na ovo ni na koji način nije mogao utjecati proces solemnizacije, kako to tuženik netočno tvrdi, te se poziva na odluke VSRH, koje se ne odnose na ovu pravnu problematiku, niti se mogu na isto koristiti, jer bi tako solemnizacija, da je tuženik u pravu, a sud je utvrdio da tuženik nije u pravu, isključila mogućnost pobijanja valjanosti solemniziranih ugovora, kao i utvrđenje ništetnosti bilo cijelih tih ugovora, bilo njihovih pojedinih dijelova. Treba napomenuti da sama znatna neravnoteža nema samo novčani ekvivalent, iako niti on ovdje nije zanemariv, kao je sud utvrdio iz provedenog financijskog vještačenja, već da neravnotežu i to znatnu čini dovođenje tužitelja kao potrošača u znatno pravno nepovoljniji položaj, što je također ovdje bio slučaj. 120. Sud je utvrdio da i VSRH u odluci o kolektivnom sporu, navodi: „U smislu prednjeg, a polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su 1.-7.tužene banke sklapale u spornom razdoblju sa potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o primjenljivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu u buduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, a zbog čega su takve odredbe od strane sudova ocijenjene nerazumljivim, te posljedično tome i nepoštene, te dovodeći takvu pravnu ocjenu sa onom izraženom u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 od strane neovisne odvjetnice prof. dr. V. T., zaključiti je da je ocjena nižestupanjskih sudova o nepoštenosti ugovornih odredbi utemeljena na tumačenju mjerodavnih odredbe ZZP, upravo u duhu prava Europske unije.“ (str. 38 odluke VSRH), a VTS na str. 54 svoje odluke: “O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nesporno se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženici niti ne tvrde da su potrošači mogli na nju utjecati”.
121. Vezano uz navode tuženika da se radi o razumljivoj ugovornoj odredbi i te je u ovaj sud utvrdio da je u obrazloženju pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda RH: „Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud zaključuje da ugovorne odredbe kojima se određuje da je kamata promjenjiva prema odluci banke nisu razumljive, što znači da je u smislu odredbe članka 84. ZZP-a 03 odnosno članka 99. ZZP-a 09 njihovu poštenost dopušteno ocjenjivat“, kao i: „Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva, uz napomenu da tužitelj niti ne tvrdi suprotno, ali nije razumljiva. Ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, smatra da ta odredba nije razumljiva jer.... Takva odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome....“ (str. 56 i 57 odluke VTS-a), a isto tako činjenica da se tužitelj odlučio upravo na ovaj od više vrsta tipskih ugovora tuženika koji su bili tada u opticaju, ne znači da se o predmetnoj ugovornoj odredbi i njihovim značenjima posebno pregovaralo, niti da je tužitelj imao ili mogao imati tada bilo kakvog utjecaja na ugovaranje iste.
122. Treba naglasiti, da iako nije bilo specijalnog zakona, postojao je i bio na snazi ZOO koji je propisivao osnovna načela obvezno-pravnih odnosa, kao i propisivao uvjete pod kojima su određene ugovorne odredbe ništetne, kao što su odredba čl. 269., čl. 270. st. 1., čl. 271. i sl. – sve ZOO-a, vodeći računa da je za ovaj sud nesporno da činidba tužitelja nije bila niti određena niti odrediva, jer nisu postojali navedeni parametri po kojima će se mijenjati ugovorna kamata temeljem odluke i/ili akata tuženika, kao i što je ugovaranje valute CHF uz visinu obveze tužitelja kako s osnova glavnice, tako i kamate, bilo na način da tužitelj nije bio valjano informiran o posebno povećanom riziku te valute i da tečaj CHF u odnosu na kunu, Hrvatska narodna banka ne štiti, dok u odnosu na EUR štiti, zbog čega je isto postupanje tuženika bilo nesavjesno i nepošteno, a i ova visina obveze i rizika tužitelju nepoznata (čl. 323. u vezi odredbe čl. 324., te čl. 325., čl. 326. ZOO-a, vodeći računa da je tuženik takvim ugovornim odredbama postupao suprotno osnovnim načelima ZOO-a), pa je sud u ovom pojedinačnom parničnom postupku, utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni redovne kamatne stope po tuženiku, kao i primjenom utvrđenja iz pravomoćno okončane parnice pokrenute pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, na koju se poziva i tužiteljica u ovoj parnici. Sud je utvrdio da su sporni dijelovi ugovornih odredbi suprotni odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10. - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je predmetna odredba ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a, o čemu je sud odlučio kao o prethodnom pitanju u ovoj pravnoj stvari. Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene historijatom tužbe ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a. 123. Sud je utvrdio da su sva potraživanja tužitelja, prije podnošenja tužbe u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, što je bio dan 04.04.2012. godine, koji je prekinuo tijek zastare, unutar općeg zastarnog roka od pet godina, te da ista nisu bila u zastari u vrijeme podnošenja te tužbe i prekida zastare, tako niti glavna niti sporedna potraživanja tužitelja, da je pravomoćnost presude donesene u kolektivnom sporu dana 13.06.2014. godine, bio dan od kada je ponovo početo teći zastarni rok upravo pravomoćnim okončanjem parnice radi zaštite kolektivnih interesa, što je bilo dana 13. lipnja 2014. godine (donošenje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine kojom je pravomoćno odlučeno o ništetnosti odredbe ugovora o potrošačkom kreditu gdje banka, tj. tuženik, samostalno mijenja redovnu kamatnu stopu temeljem svojih internih odluka, a kako je to uglavljeno u pojedinim potrošačkim ugovorima o kreditu prema tuženiku pripremljenim tipskim ugovorima).
124. Kako je stupnjevita tužba podnesena u ovoj pravnoj stvari dana 27.02.2019. godine, sud je utvrdio da je podnošenjem iste pojedinačne tužbe u ovoj pravnoj stvari prekinut novi tijek zastare od pet godina, koji je počeo teći od 13.06.2014. godine, te je tužitelj specificirao svoj tužbeni zahtjev dana 24.08.2020.godine, uređujući isti nakon provođenja financijskog vještačenja u ovoj pravnoj stvari, obzirom da je u ovoj pravnoj stvari podnesena stupnjevita tužba (čl. 186.b. st. 3. ZPP-a), kao i što je izvršio novu specifikaciju tužbenog zahtjeva u ponovnom suđenju podneskom od 01.04.2025. zbog promjene valute Republike Hrvatske u EUR, te zbog zakonske obveze da isto uređenje učini, pa je sud utvrdio da tužiteljevo najstarije potraživanje dospijeva s danom 06.11.2007. godine, a najmlađe s danom 29.10.2010. godine, sud je utvrdio da je u cijelosti neosnovan prigovor tuženika o nastupanju zastare potraživanja tužitelja u ovoj pravnoj stvari.
125. Dakle, smisao odredbe čl. 186.b ZPP-a, da se omogući tužitelju utuženje i kada ne raspolaže svom potrebnom dokumentacijom i dokazima na kojima bi mogao precizno i potpuno određeno postaviti svog zahtjev, a ta dokumentacija je u posjedu tuženika koji na traženje tužitelja mu istu nije predao i prije utuženja, a sud je utvrdio da je evidentno da je tužitelj izvan i prije pokretanja ove parnice zatražio od tuženika dostavu dokumetnacije neophodne za uređenje tužbenog zahtjeva, kao i za financijsko vještačenje, pa je prema utvrđenju ovog suda, da je podnošenjem ovakve tužbe prekinuti ponovni tijek zastare, vezano uz glavna i sporedna potraživanja tužitelja.
126. Stavove o zastari, a koje je primijenio u konkretnom slučaju i ovaj parnični sud, iznio je u svojoj revizijskoj odluci VSRH broj Rev-2245/17 od dan 20.03.2018.g., kojom je izraženo obvezujuće pravno shvaćanje glede pravnog pitanja tijeka zastarnog roka u pojedinačnim slučajevima vezanim uz presude u kolektivnom sporu, pa tužitelj iz navedene odluke VSRH tužitelj citira: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).“, kao i: „Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 - dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.“ (str. 5 Odluke VSRH).
127. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da niti jedno tužiteljevo glavno i sporedno potraživanje nije u zastari, da se ne radi o naknadi štete, već o potraživanju povrata neosnovano stečenog po tuženiku temeljem ništetne i nepoštene odredbe, za koju tužitelj u tužbi traži da sud istu odredbu iz dijela čl. 3. Ugovora utvrdio u ovom postupku, a kao što je sud ništetnost iste odredbe utvrdio kao prethodno pravno pitanje, što bi bio dužan učiniti i bez traženja suda, po službenoj dužnosti, vezano uz nepoštenu ugovornu odredbu, kao i neodređenu i neodredivu obvezu tužitelja spram tuženika, gdje tuženik sam u tijeku ugovornog razdoblja može mijenjati kamatnu stopu isključivo svojom jednostranom Odlukom.
128. Dakle, sud je dužan i po služenoj dužnosti paziti na ništetnost, pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi prema odredbi čl. 328. ZOO-a, te da tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari niti u odnosu na glavno niti na sporedna novčana potraživanja, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, kao i primjenom odredbi u smislu odredbi čl. 1111, te u vezi odredbe čl. 225, kao i odredbe čl. 223, čl. 214., čl. 215., 216, 241., kao i odredbe čl. 1115. - sve ZOO-a.
129. Slijedom svega iznesenog, sud je prihvatio konačnu specifikaciju tužbenog zahtjeva tužitelja kao potrebnu i dopuštenu za rješavanje ukupnih odnosa između stranaka, te utvrdio prigovor tuženika vezano uz zastaru, neosnovanim u cijelosti, a kao što je to sud već obrazložio, te utvrdio temeljem svega iznesenog, da niti jedno od potraživanja tužitelja, bilo glavnog bilo sporednog nije u zastari prema konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva, te da je tužitelj time dokazao osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, a kao u izreci ove presude, a ništetnost nepoštenih odredbi kojima nije točno određena obveza tužitelja spram tuženika vezano uz cijenu kredita, tj. visinu redovne kamatne stope, koju je tipskim ugovorom tuženik predvidio da će sam određivati, kada će, kako i na koji način vršiti istu promjenu, bez mogućnosti tužitelja da o istome pregovara ili na bilo koji način utječe. 130. U odnosu na dosuđene zatezne kamate na potraživanje tužitelja vezano uz povrat od tuženika stečenog bez osnove, sud je utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme sačinjavanja i sklapanja ovog ugovora, kao i njegove nepoštenog i ništetnog dijela odredbe iz čl. 3. po kojoj tuženik u svom tipskom ugovoru stavlja odredbu po kojoj će se kamatna stopa mijenjati jednostranom odlukom tuženika kao kreditora, te je time primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, sud dosudio tužitelju na glavna potraživanja zateznu kamatu od pojedinih izvršenih stjecanja bez osnove po tuženiku, a kao u izreci ove presude, te sud utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost, visinu i dospjelost svog konačno specificiranog tužbenog zahtjeva u cijelosti, koji je još i u kunama bio postavljen u cijelosti s provedenim nalazom i mišljenjem, a kasnije prema fiksnom tečaju konverzije prikazan u EUR, a sve kao što je sud dosudio tužitelju u cijelosti u izreci ove presude, te je slijedom utvrđenog sud našao i prigovor tuženika o tijeku zatezne kamate na mjesečne iznose koje tužitelj potražuje neosnovanim u cijelosti.
131. Treba napomenuti, da tužitelj u vrijeme izvršavanja pojedinih isplata, nije imao spoznaju da bi tuženik plaćao nešto što nije dužan platiti, ili ne bi trebao platiti, već je plaćao ono što je i kako bilo ugovoreno, te uredno izvršavao svoje ugovorne obveze, ne znajući pri tome da bi te odredbe vezano uz način izmjene redovne kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, bile ništetne.
132. Sud je utvrdio da je tužitelj, dokazao ništetnost dijela ugovorne odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kao što je to sud već obrazložio, kao i da je tuženik od tužitelja neosnovano temeljem istog ništetnog dijela ugovorene odredbe u utuženom vremenu stekao iznos od 4.099,55 CHF u kunskoj protuvrijednosti od 19.839,62 kn prema srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan dospijeća, što je sadašnjih 2.633,17 EUR, te da je tuženik isti iznos dužan vratiti, tj. isplatiti tužitelju, obzirom da je to stekao od tužitelja bez osnove, tj. temeljem ništetnog dijela ugovorne odredbe, a sve kao što je tužitelj zatražio konačnom specifikacijom tužbenog zahtjeva, a sud presudio kao u izreci ove presude, usvojivši tako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
133. Zaključno, sud utvrdio, da tvrdnja tuženika o nemogućnosti djelovanja direktnog učinka tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i tamo donesene pravomoćne presude, na pojedinačne sporove potrošača, kao što je ovaj konkretno, nije točna niti pravno i činjenično opravdano, ali je proveo i dokaze u ovom pojedinačnom parničnom postupku, pa na ukupnosti utvrđenja i slijedeći upute Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-342/2021-3 od dana 22. veljače 2021. godine. 134. Sud je utvrdio da tužitelj kroz cijeli tijek postupka niti ne tvrdi da bi bilo nedopušteno ugovaranje promjenjive kamatne, ali je sud utvrdio na osnovi već iznesenog i obrazloženog, da je nesporno da je već navedenim presudama iz kolektivnog spora utvrđeno da je u konkretnom slučaju tužiteljevog Ugovora o kreditu ugovaranje takve stope bilo nepošteno i ništetno, a obzirom tuženik nije u Ugovor unio nikakve parametre temeljem kojih bi tužitelj imao bilo kakvu predodžbu o tome pod kojim uvjetima i na koji način bi se ugovorena redovna kamatna stopa imala mijenjati, te da nedostatak navedenih parametara ni sam tuženik nije osporavao u kolektivnom sporu, a što je vidljivo i iz obrazloženja odluke VTS-a na str. 54, pa se za potrebe ovog postupka utvrđuje razlika koja je nastala primjenom nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, spram jedine poznate kamatne stope tužitelju, a to je bila početna kamatne stopa. Sud je do istog utvrđenja došao i u ovom pojedinačnom parničnom postupku, na ranije opisani način. Treba naglasiti, da smisao ove tužbe i isticanje tužiteljeve tvrdnje o ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 3. kao i traženja isplate po tužitelju, nije zasnovano u nepravilnom obračunu i povećanju kamatne stope, već u činjenici da je tuženik sam propisao i stavio u tipski ugovor odredbu po kojoj isključivo o njegovoj odluci sam mijenja kamatnu stopu, bez ikakvog utjecaja tužitelja na isto, a koji kriteriji, uvjeti, način i visina tako izmijenjene kamatne stope redovne kamate, tužitelju nisu mogli biti poznati, niti određeni, niti odredivi. 135. Sud je utvrdio da tužitelj točno tvrdi da prava i obveze ugovornih strana, a tako i pravo tuženika da obračunava i naplaćuje kamatu po stopi većoj od početno utvrđene, proizlazi iz odgovarajućih ugovornih odredbi, te da u slučaju da određene odredbe budu utvrđene ništetnim, a ugovor može opstati bez istih, takav ugovor vrijedi oslobođen učinka navedenih odredbi, a da u ovom konkretnom slučaju, ukoliko su odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene ništetnim to ugovor vrijedi bez istih odredbi, ugovorna obveza na plaćanje onog dijela anuiteta koji proizlazi iz povišene kamatne stope ne postoji, a u skladu s time strana koja je na ime takve obveze nešto platila, ima pravo na povrat danog. 136. Sud je utvrdio da se Ugovor o kreditu ima primjenjivati te redovna kamatna stopa naplaćivati za cijelo vrijeme svog važenja pa do stupanja na snagu čl. 11.b ZPK prema onoj redovnoj kamatnoj stopi koja je ugovorena, što pretpostavlja tužiteljevu preplatu na ime svih uplata učinjenih po nezakonito povišenoj redovnoj kamatnoj stopi, a kako upućuje i obrazloženje odluke VSRH kojim se pojašnjava učinak ništetnosti utvrđene presudama u kolektivnom sporu: “…Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1. -7. tuženih banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP te ugovorne odredbe ništetne, a kako je pravilno to ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom…” (strana 36 odluke VSRH).
137. Sud je utvrdio da su sva potraživanja tužitelja, prije podnošenja tužbe u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, što je bio dan 04.04.2012. godine, koji je prekinuo tijek zastare, unutar općeg zastarnog roka od pet godina, te da ista nisu bila u zastari niti glavna niti sporedna potraživanja tužitelja, da je pravomoćnost presude dana 13.06.2014. godine bio dan od kada je ponovo početo teći zastarni rok upravo pravomoćnim okončanjem parnice radi zaštite kolektivnih interesa, što je bilo dana 13. lipnja 2014. godine (donošenje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine kojom je pravomoćno odlučeno o ništetnosti odredbe ugovora o potrošačkom kreditu gdje banka, tj. tuženik, samostalno mijenja redovnu kamatnu stopu temeljem svojih internih odluka, a kako je to uglavljeno u pojedinim potrošačkim ugovorima o kreditu prema tuženiku pripremljenim tipskim ugovorima).
138. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. prosinca 2007. godine prema odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31.07.2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01.08.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude.
139. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, troška financijskog vještačenja, plaćene sudske pristojbe na tužbu, i plaćene sudske pristojbe na presudu.
140. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 17.04.2019., ročište 08.07.2019., podnesak 09.01.2020., ročište 18.05.2020., podnesak 24.08.2020., podnesak 12.10.2020., ročište 18.01.2021., podnesak 22.03.2023., podnesak 12.09.2024., podnesak 01.04.2025., ročište 13.05.2025., ročište 12.11.2025. - svaka od ovih parničnih radnji od 100 bodova, što čini ukupno 1300 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 2.600,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 650,00 EUR, te čini zbir od 3.250,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu 53,09 EUR, trošak plaćene sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu u iznosu od 72,73 EUR, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR, pa je tako ukupan trošak utvrđen u iznosu 3.707,63 EUR i dosuđen tužiteljici u cijelosti kao u izreci ove presude.
141. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 10. prosinca 2025. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.
142. Slijedom svega iznesenog, a slijedeći utvrđenja i upute Županijskog suda u Vukovaru iz njegova rješenja poslovni broj Gž-342/2021-3 od 22. veljače 2022. valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 10. prosinca 2025. godine
Sudac:
Tanja Hučera
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na Županijski sud u Vukovaru.
DNA:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun.
