Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-817/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Britvec predsjednice vijeća, sutkinje Vinke Vrančić izvjestiteljice i članice vijeća, te suca Josipa Štrucelja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-397/2023 od 6. lipnja 2025., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-397/2023 od 10. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 10. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-397/2023 od 6. lipnja 2025., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-397/2023 od 10. lipnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška u iznosu 182,79 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-397/2023 od 6. lipnja 2025. koja je ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-397/2023 od 10. lipnja 2025. suđeno je:

"I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, broj [broj kredita] od **.**.2005., sklopljenog između stranaka, u dijelu koji glasi: „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01.000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora".

II. Tužena Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 dužna je tužiteljici SĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 553,34 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. siječnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , te iznos od 1.115,22 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. III Tužena je dužna tužitelju, naknaditi parnične troškove u iznosu od 615,58 eura sa zateznim kamatama tekućim od 6. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.".

Ujedno je rješenjem istog suda, istog poslovnog broja i datum odbijen prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Karlovcu.

2. Protiv te presude i rješenja žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova tuženiku, podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, te traži trošak sastava žalbe u iznosu 125,00 EUR uvećano za PDV 25% u iznosu 31,35 EUR i pristojbu na žalbu u iznosu 26,54 EUR, što ukupno iznosi 182,79 EUR.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnijet.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od **.**.2005., u dijelu u kojem je ugovorena prije korištenja kredita naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita 01,000% (jedan posto) na iznos kredita obračunata s datumom ugovora, te zahtjev za povrat plaćenog.

5. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa ni bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

6. Nesporno je između parničnih stranaka da su zaključile Ugovor o kreditu broj [broj kredita] od **.**.2005. kojim je tuženik isplatio tužiteljici kredit u iznosu 86.042,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan puštanja kredita, s promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a koji Ugovor u članku 10. stavak 1. sadrži odredbu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju je korisnik dužan platiti prije korištenja kredita 01,000% (jedan posto) na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora.

7. U vrijeme zaključivanja tog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. – dalje: ZZP/03) koji u članku 81. stavak 1. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u stavku 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u stavku 4. propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

7.1. Prema odredbi članka 85. ZZP/03 ako na temelju zakona i sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

7.2. Prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, stavak 2. ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

8. Sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima tuženika, na temelju svih provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor,

- da je tužena banka unaprijed imala određenu visinu ulazne naknade u postotku od kredita, koji postotak je ovisio o visini kredita,

- da je sporna odredba bila unaprijed formulirana i unijeta u ugovor, te se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tužene banke,

- da se o spornoj odredbi ugovora o naknadi za obradu kredita nije moglo pregovarati u pravcu njene visine niti je tužiteljica mogla utjecati na njenu visinu,

- da se radilo o općenitim obavijestima, vezano za ulaznu naknadu, koje je banka u predugovornoj fazi davala svojim klijentima, pa tako i tužiteljici,

- da tuženik nije dokazao da su tužiteljici prilikom zaključenja ugovora o kreditu pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade ni na što se točno ista odnosi, te pravilno zaključio da je sporna odredba u predmetnom Ugovoru o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je nepoštena i ništetna prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 i odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03.

9. Zahtjev transparentnosti sadržan je u odredbi članka 85. ZZP/03 prema kojem, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Kod provođenja testa poštenosti u smislu odredbe članka 83. ZZP/03 mora se preispitati tiče li se navedena nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i o kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi.

9.1. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u vezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je odbijena revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1402/2011 od 4. srpnja 2013., pravomoćno odlučeno po kolektivnoj tužbi protiv banaka pa tako i tuženika, utvrđeno je da su banke odnosno tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP/03 o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su te odredbe ništetne.

10. U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, tuženik suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao da se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, niti je dokazao da jednokratni troškovi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita 01,000% (jedan posto) na iznos kredita obračunate s datumom ugovora, odgovaraju određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužiteljicu prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi obveze plaćanja tog iznosa odnosno naknade. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužiteljice kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

10.1. Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

10.2. Odlukom Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

11. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom-potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/2017. od 12. listopada 2017.) propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona.

12. Prema odredbi članka 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ broj 29/1978., 39/1985., 46/1985., 57/1989. – Narodne novine broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001. – dalje: ZOO/91) koja je sadržajno identična odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 25/2011., 78/2015. – dalje: ZOO), u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13. Neosnovano tuženik u žalbi osporava pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na prigovor zastare. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare tražbine, pravilno sud prvog stupnja smatra da je ništetnost sporne odluke utvrđena tek u tijeku postupka pa zastara restitucijskog zahtjeva u roku od 5 godina iz članka 371 ZOO/91 nije počela teći, pozivom na zaključak broj Su-IV-47/2020 i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici od 30. siječnja 2020. Prema stajalištu Suda EU zauzetom u presudi od 10. lipnja 2021. u predmetu C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 BNP Paribas Personal Finance, zastarni rok za povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene odredbe ne može isteći prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost te odredbe.

14. Odredbom članka 214. koja je sadržajno istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. – dalje: ZOO) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ta odredba ne ostavlja dvojbe o tome da je dužnik dužan kao nepošten stjecatelj platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

15. Odluka o parničnom trošku u točki III. izrijeke je pravilna u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a kojom je propisano da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, u vezi članka 155. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu 50,00 EUR pravilno je priznat tužiteljici primjenom Tbr. 9.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023. – dalje: Tarifa) pri čemu nije odlučno što je presuda objavljenja i putem e- oglasne ploče suda.

16. Kako iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedišta tuženika bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a iz iskaza tužiteljice proizlazi da se o toj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, to je prema odredbi članka 81. stavak1. i 2. ZZP/03 ista ugovorna odredba nepoštena jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice obzirom bi ona, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bila izvrgnuta dodatnim troškovima zbog putovanja na udaljenosti oko 115,00 kilometara u jednom smjeru odnosno u oba smjera 230 kilometra što nije neznatna udaljenost, te potrebi ulaganja dodatnog vremena, a što bi tužiteljicu moglo odvratiti od podnošenja tužbe, dok sudska praksa na koju se tuženik poziva u žalbi nije primjenjiva u konkretnom slučaju.

17. Budući da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu kreditora nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03 i stoga ništetna prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03, u ovom predmetu riječ je o izberivoj mjesnoj nadležnosti prema odredbi članka 59. ZPP-a, jer se na području Općinskog suda u Karlovcu nalazi poslovna jedinica tuženika. Naime, prema odredbi članka 59 ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

18. U odnosu na tvrdnje tuženika u žalbi o tome da navedena poslovnica tuženika nije upisana u sudski registar, valja navesti da odredba članka 59. ZPP-a ne uvjetuje da bi poslovna jedinica bila upisana u sudski registar, te je riječ o izberivoj nadležnosti nevezano o organizacijskom obliku u kojem je tuženik radio

19. Slijedom svega iznijetoga, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu i pobijano prvostupanjsko rješenje, te odlučiti kao u točki I izrijeke ove presude.

20. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, valjalo je temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu žalbenog troška u iznosu 182,79 EUR, te odlučiti kao u točki II izrijeke ove presude.

U Karlovcu, 10. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Britvec