Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-863/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Britvec kao predsjednice vijeća, suca Josipa Štrucelja kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vinke Vrančić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Nataša Lisac, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, koju zastupa generalni punomoćnik Mihovil Granić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja i o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6858/21-18 od 4. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se kao neosnovane žalba tužitelja i žalba tuženika te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6858/21- 18 od 4. listopada 2023.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6858/21- 18 od 4. listopada 2023., odlučeno je:

" I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Utvrđuje se da je da je ništetan Ugovor o kreditu broj 758504 kojim prednik tuženika VOLKSBANK d.d. stavlja na raspolaganje tužitelju TA (OIB [osobni identifikacijski broj]) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 43.000,00 EUR po kupovnom tečaju za devize tuženika na dan isplate kredita."

II Utvrđuje se da su ništetne sljedeće odredbe Ugovora o kreditu broj 758504 kojim prednik tuženika VOLKSBANK d.d. stavlja na raspolaganje tužitelju TA (OIB [osobni identifikacijski broj]) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 43.000,00 eura po kupovnom tečaju za devize tuženika na dan isplate kredita:

- Odredba članka 4. kojom se ugovara promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke

- Odredba članka 5.1. kojom je ugovorena administrativna naknada od 1.00% jednokratno na iznos odobrenog kredita.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.140,67 eura/8.594,38 kn, u roku 15 dana."

2. Pravovremenom žalbom navedenu presudu u točki I pobija tužitelj radi apsolutno bitne povrede parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je obrazloženje nejasno i nepotpuno, uslijed čega je presudu nemoguće ispitati pa navodi da je na taj način prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu parninog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Ističe da pogrešno prvostupanjski sud zaključuje da predmetni ugovor može opstati i bez djelomično ništetne odredbe jer da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja tog ugovora i trajanja tog ugovornog odnosa predstavlja zavaravajuću poslovnu praksu. Stoga predlaže preinačiti točku I izreke presude i predmetni ugovor proglasiti u cijelosti ništetnim. Traži trošak sastava žalbe uvećan za sudske pristojbe.

3. Tuženik podnosi pravovremenu žalbu kojom pobija prvostupanjsku presudu u odnosu na točku II i III izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te bitnih povreda odredaba parničnog postupka, dakle zbog svih žalbenih razloga propisanih u članku 353. stavak 1. ZPP-a. Navodi da sud izvodi zaključke temeljem neosnovanog referiranja na presude broj P-1401/12 i broj Pž-7129/13, da je promjenjivost ugovorene kamatne stope zakonski dopuštena, te da sud pogrešno utvrđuje članak 5.1. koji se odnosi na administrativnu naknadu ništetnim. Ističe da prvostupanjski sud nije uzeo kao relevantnu okolnost da se radi o ugovoru o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u EUR, nego da pobijanu presudu zasniva na okolnostima koje su bile karakteristične u kolektivnoj parnici čiji je predmet raspravljanja i odluke bila odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke isključivo u ugovorima čija je glavnica vezana uz valutnu klauzulu u CHF. Navodi da prvostupanjski sud nije utvrdio niti savjesnost tuženika kao stjecatelja. Pobija i odluku o trošku zbog neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti. Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da istu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

7. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. točka 11. ZPP-a jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza, pa se može ispitati zakonitost i pravilnost iste.

8. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu broj 758504 kojim je prednik tuženika Volksbank d.d. stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 43.000,00 EUR po kupovnom tečaju za devize tuženika na dan isplate kredita, kao i zahtjev da su ništetne odredba članka 4. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci i kamatama i naknadama banke, te odredba članka 5.1. kojom je ugovorena administrativna naknada od 1% jednokratno na iznos odobrenog kredita. Zahtjev za isplatu nije postavljen.

10. Između stranaka nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita i tuženik (tj. njegov pravni prednik Volksbank d.d.) kao kreditor 8. rujna 2008. zaključio Ugovor o kreditu na iznos od 43.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti s otplatom kroz 15 godina, da su stranke ugovorile kamatu s promjenjivom stopom koja je u trenutku ugovoranja iznosila 8,89% godišnje, da su se stranke suglasile da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se odlukom o kamatama i naknadama tuženika, da je tuženik povisivao kamatnu stopu iznad 8,89% godišnje, te da je ugovoreno da tužitelj mora platiti 1,00% administrativne naknade jednokratno na iznos odobrenog kredita.

11. Žalba tužitelja nije osnovana obzirom da je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza i to uvida u Ugovor o kreditu, dokumentaciju tuženika i saslušanjem tužitelja pravilno zaključio da ugovor može opstati i bez djelomično ništetnih odredaba (članak 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005.– dalje: ZOO), jer je utvrđeno da je isti zaključen radi "zatvaranja" drugog kredita i radi namicanja sredstava za uređenje kuće, pa je prvostupanjski sud zaključio da je odlučujuća pobuda na strani tužitelja ispunjena.

12. Ovaj drugostupanjski sud ukazuje i na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024. da ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača s jedne strane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda s druge.

13. Prema tome, pravilno je utvrdio i zaključio prvostupanjski sud da predmetni Ugovor o kreditu može opstati bez nepoštene, a time i ništetne odredbe iz članka 4. Ugovora kojom su stranke ugovorila da je redovna kamata promjenjiva sukladno Odluci o kamatama i naknadama tuženika, jer u smislu članka 324. stavak 1. ZOO-a navedna ugovorna odredba nije bila niti uvjet ugovora niti odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, niti takav zaključak proizlazi iz činjeničnih navoda tužbe, a niti iz činjenica utvrđenih tijekom prvostupanjskog postupka. Prema tome, tužitelj uopće nije dokazao da bi naznačena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi redovnih ugovornih kamata prema jednostranoj odluci tuženika (odnosno prednika tuženika) kao kreditora bila uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je predmetni ugovor sklopljen, niti je izložio činjenice iz kojih bi takav zaključak proizlazio. Stoga je odlučujući pod točkom I izreke pobijane presude na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 324. stavak 1. ZOO-a. Slijedom iznesenog proizlazi da i ovaj drugostupanjski sud prihvaća pravna shvaćanja prvostupanjskog suda.

14. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima se pobija točka II izreke prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe članka 4. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama i naknadama banaka i ništetnost odredbe članka 5.1. kojom je ugovorena administrativna naknada od 1,00% jednokratno na iznos odobrenog kredita, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da su isti neosnovani jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo. Neosnovano ističe u žalbi tuženik da je prvostupanjski sud svoje zaključke izveo temeljem neosnovanog referiranja na presude iz kolektivnog spora vezano za CHF, obzirom da tako nešto ne proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske presude. Netočan je i žalbeni navod tuženika da prvostupanjski sud nije uzeo kao relevantnu okolnost da je riječ o ugovoru o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u EUR, obzirom da prvostupanjski sud jasno izlaže da su tuženik (tj. njegov prednik Volksbank d.d.) kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili ugovor o kreditu na iznos od 43.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti.

15. Ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (članak 4. Ugovora o kreditu) prvostupanjski sud je pravilno objasnio polazeći od činjenice da se radilo o standardnom ugovoru koji sadrži odredbu prema kojoj je godišnja kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Pritom pravilno zaključuje prvostupanjski sud da se nije pojedinačno pregovaralo o odredbi iz članka 4. Ugovora o kreditu jer je teret dokazivanja te činjenice bio na tuženiku, a tu činjenicu tuženik nije dokazao.

16. Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da su u ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predivjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Bez toga odredba o promjenjivosti kamatne stope uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga, zaista tužitelj nije znao, niti je mogao znati koju će cijenu (redovitu kamatu) platiti. Činjenica da kamatu određuje jednostrano tuženik (banka) uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve protivno načelu savjesnosti i poštenja, kako je to pravilno naveo i prvostupanjski sud, a tuženik navedeno svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u pitanje.

17. U odnosu na tzv. ulaznu naknadu (članak 5.1. Ugovora o kreditu) tuženik također nije dokazao da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, tim više jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se radilo o tipskom ugovoru, odnosno ugovoru koji je bio prethodno sastavljen i pripremljen od strane tuženika (banke).

18. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, prema stavku 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te prema stavku 4. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

18.1. Prema odredbi članka 85. ZZP/03 ako na temelju zakona i sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

18.2. Prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema stavku 2. ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

19. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njezinoj krajnjoj svrsi.

20. U tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom tuženik suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao da se o spornoj odredbi koja se odnosi na jednokratnu naknadu 1% od iznosa kredita koji se naplaćuje prilikom korištenja kredita pojedinačno pregovaralo, niti je dokazao da jednokratni troškovi obrade odgovaraju određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužitelja prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi plaćanja te naknade. Prosječno pažljivi potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužitelja kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Direktivom vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

22. Odlukom Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

23. Na tuženiku je prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03 teret dokaza da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, što međutim tuženik u tijeku postupka nije dokazao. Naime, iz iskaza tužitelja ne proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, te kako je iz predmetnog Ugovora o kreditu vidljivo da je riječ o tipiziranom unaprijed formuliranom ugovoru o kreditu, a tuženik nije dokazao da jednokratni troškovi obrade odgovaraju određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama iz članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03 i da je stoga ništetna prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03.

24. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare budući je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. poslovni broj Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

25. Odluka o trošku pravilno je utemeljena na odredbama članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP-a, uz pravilnu primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te ista nije dovedena u pitanje uopćenim i paušalnim žalbenim navodima tuženika.

26. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane, a pobijanu presudu potvrditi na temelju odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a.

27. Kako niti tužitelj niti tuženik nisu uspjeli sa svojim žalbama ne pripada im pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.

U Karlovcu 10. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Britvec