Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1576/2025-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov- Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliu odvjetniku iz Pule , protiv tuženika ŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Sanji Borovnici, odvjetnici u Puli, radi činidbe, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj P-147/2022-56 od 29. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj P-147/2022-56 od 29. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku da ukloni postavljenu vanjsku jedinicu klima uređaja sa zajedničkog dijela zgrade – fasade koja se nalazi ispod prozora njezina stana u atriju zgrade u [adresa], stan broj 7 na prvom katu te zahtjev da mu se naloži da se suzdrži od bilo kakvog daljnjeg uznemiravanja prava vlasništva tužitelja i ostalih zajedničara pod prijetnjom novčane kazne (točka I.) te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tužitelj, sadržajno ukazujući na žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP).

3. U žalbi prije svega navodi da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio pravnu osnovu tužbe, kao tužbu radi uznemiravanja vlasništva iz čl. 167. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje ZV) obrazlažući da je tužbeni zahtjev upravljen na činjenje, uklanjanje vanjske jedinice klima uređaja, pri čemu je zahtjev utemeljio na činjenici da je tuženik neovlašteno raspolagao zajedničkom stvari. Upućuje na primjenu odredbi čl. 60., 61. i 62. st. 2. ZV-a kojima je propisano ovlaštenje upravljati zajedničkom stvari, a koji propis je, prema stajalištu žalitelja u nazočnom slučaju trebalo primijeniti u rješavanju pravnog odnosa stranaka. Ističe da je tijekom postupka utvrđeno da je tuženik postavio vanjsku jedinicu klima uređaja na fasadu zgrade, da fasada predstavlja zajednički dio zgrade, da tuženik za navedene radove nije imao suglasnost ostalih suvlasnika pa smatra da je tužbeni zahtjev trebalo prihvatiti. Pored toga navodi da su izostali razlozi za primjenu pravila o zaštiti od uznemiravanja prava vlasništva u čemu nalazi povredu postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Naglašava da vanjska jedinica klima uređaja ventilira zrak izravno u žaliteljeve prozore, sprječavajući ga u neometanom korištenju prozora, ali da na tim činjenicama na temelji tužbeni zahtjev, već samo opisuje posljedice neovlaštenog postavljanja tog uređaja.

4. Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

5. Žalba nije osnovana.

6. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za uklanjanje postavljenog klima uređaja ispod prozora stana koji je u knjizi položenih ugovora upisan kao vlasništvo prednice tuženika RJ, a koji stan se nalazi na istom katu kao i stan u vlasništvu tužitelja, pri čemu tužitelj zahtijeva zaštitu kao jedan od zajedničkih vlasnika nekretnine.

8. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je tužitelj tužbu podnio protiv KJ, koja je u vrijeme podnošenja tužbe bila upisana kao vlasnica narečenog stana, da je nakon smrti RJ postupak nastavljen u odnosu na njezinog nasljednika, sada tuženika ŽJ, da je krajem 2017. ispod prozora sobe u kojoj je boravila PJ postavljen klima uređaj, u svrhu grijanja stana, budući da je prednica tuženika bila u visokoj životnoj dobi i teško bolesna, vezana za krevet, da je klima uređaj snage 3,5 kW postavio svjedok SJ, zaposlen u trgovačkom društvu Frigobox, koje se bavi tim poslovima, a nije sporno da tuženik prethodno nije tražio suglasnost ostalih suvlasnika zgrade za postavljanje klima uređaja. Nadalje je utvrđeno da je klima uređaj postavljen u atriju zgrade, s unutrašnje strane, na kojem se nalazi još nekoliko klima uređaja drugih korisnika, da se prema propisima jedinice lokalne samouprave klima uređaj nije mogao postaviti na glavno ili bočno pročelje zgrade, niti montirati na krov zbog prevelike visinske razlike te da je tužitelj, odmah nakon toga zatražio uklanjanje klima uređaja, uz prigovor da mu klima uređaj smeta zbog topline koju odašilje vanjska jedinica u prozor njegova stana. Potom je utvrđeno da je, nakon smrti KJ u kolovozu 2018. stan uglavnom prazan, budući da tuženik živi s obitelji u Italiji te koristi isti stan tijekom ljeta tjedan ili dva.

9. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja ocjenjuje da tužitelj traži zaštitu svog vlasništva na temelju čl. 167. ZV-a (zaštita od uznemiravanja) pa da je u postupku bio dužan dokazati da je nekretnina njegovo vlasništvo te da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari. S obzirom na činjenicu da je provedenim dokazima utvrđeno da klima uređaj proizvodi uobičajenu razinu buke te uobičajenu količinu topline, jednako kao i svaki drugi klima uređaj takve vrste, da buka i toplina nisu prekomjerne, zaključuje da postavljanje klima uređaja ne predstavlja uznemiravanje prava vlasništva tužitelja, zbog čega odbija tužbeni zahtjev. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a te odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa) na način da je tuženiku priznat trošak zastupanja odvjetnika u ukupnom iznosu od 1.500,00 eura.

10. Tužitelj u žalbi inzistira na tome da nije tražio sudsku zaštitu radi uznemiravanja vlasništva, već zaštitu kao zajednički vlasnik fasade na kojoj je postavljen klima uređaj. Kako sam tužitelj navodi u žalbi, sud nije vezan pravnom osnovom tužbe pa je sud prvog stupnja bio ovlašten zahtjev tužitelja ocijeniti i primjenom druge pravne osnove, ali na temelju istog činjeničnog supstrata. Međutim, sagledavajući pravni odnos stranaka i kroz odredbe o zajedničkom vlasništvu, valja zaključiti da ni u tom slučaju tužiteljev zahtjev ne bi bio osnovan.

11. Prije svega treba istaći da bi iz priloženih isprava proizlazilo da suvlasnici nekretnine u kojoj se nalaze susjedni stanovi tužitelja i tuženika nisu povezali etažno vlasništvo sa suvlasništvom u smislu čl. 370. ZV-a, odnosno povezali knjigu položenih ugovora sa zemljišnom knjigom, što ne utječe na zaključak da su tužitelj i tuženik vlasnici posebnih dijelova zgrade, a što su postali stupanjem na snagu ZV-a (1. siječnja 1997.). Vlasništvo posebnog dijela zgrade (etažno vlasništvo) je neodvojivo povezano s određenim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, što znači da su zajednički dijelovi zgrade u suvlasništvu svih suvlasnika cijele nekretnine pa se ne bi radilo o odnosu zajedničkih vlasnika, već odnosu suvlasnika (čl. 43. ZV-a). Naime, prema čl. 57. st. 2. ZV-a stvar može biti u zajedničkom vlasništvu samo na temelju zakona pa kako zakon ne propisuje da bi zajednički dijelovi zgrade bili u zajedničkom vlasništvu, proizlazi da su žalbeni navodi kojima tužitelj ukazuje na primjenu odredbi ZV-a o zajedničkom vlasništvu bez osnove.

12. Kada se pak odnos stranaka razmotri kao odnos suvlasnika, te s tim u svezi koje bi bile posljedice poduzimanja kakvog posla jednog od suvlasnika bez suglasnosti ostalih (što tužitelj apostrofira u žalbi), proizlazi da je tuženik poduzeo posao redovite uprave u smislu čl. 40. ZV-a, a o poslovima koji se tiču redovitog upravljanja stvari odlučuju suvlasnici većinom glasova, koja većina se računa po suvlasničkim dijelovima. Članak 41. ZV-a propisuje koji bi poslovi predstavljali poslove koji premašuju okvir redovitog upravljanja (naročito promjena namjene stvari, veći popravci, dogradnja, nadogradnja, preuređenje, otuđenje cijele stvari…), za koje poslove je potrebna suglasnost svih suvlasnika pa imajući u vidu da bi iz opisa primjerice navedenih poslova proizlazilo da bi se u tom slučaju radilo o poslovima većeg obima, valja zaključiti da je tuženik poduzeo posao redovite uprave. Kako u zgradi u kojoj se nalaze stanovi u vlasništvu stranaka postoji još nekoliko stanova, te kako je samo tužitelj kao jedan od suvlasnika podnio tužbu, proizlazi da ni prema pravilima o zaštiti suvlasništva zahtjev tužitelja, onako kako je postavljen, ne bi bio osnovan.

13. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 10. prosinca 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Helena Vlahov-Kozomara