- 1 -              III Kr 69/2023-6

m

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 69/2023-6

 

 

 

U I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. A. P. i drugih, zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 1., 2. i 6. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – ispravak; dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o zahtjevima os. A. P. i os. Dž. C. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Sisku od 23. studenog 2021. broj K-16/2019-46 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 31. kolovoza 2022. broj I Kž-127/2022-6, u sjednici održanoj 18. listopada 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi os. A. P. i os. Dž. C. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom koju čine uvodno citirane presude Županijskog suda u Sisku i Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske os. A. P. je zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz čl. 227. st. 1., 2., i 6. KZ/11 na temelju čl. 227. st. 6. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine dok je os. Dž. C. tom presudom zbog počinjenja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz čl. 227. st. 1. i 4. KZ/11 na temelju čl. 227. st. 4. KZ/11 osuđen na kaznu zavora u trajanju od tri godine te mu je na temelju čl. 72. KZ/11 izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od dvije godine dulje od izrečene kazne zatvora koja počinje teći od dana izvršnosti presude.

 

2. Protiv ove pravomoćne presude oba osuđenika su podnijela zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude temeljem čl. 517. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22; dalje: ZKP/08), i to os. A. P. putem branitelja D. K., odvjetnika iz S., s prijedlogom da se prihvati zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude „….te istu preinačiti, odnosno okrivljenika A. P. osloboditi od optužbe.“, a os. Dž. C. putem branitelja dr. sc. Z. Z. odvjetnika iz Z., s prijedlogom „…usvojiti zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ukinuti presudu Županijskog suda u Sisku…. i presudu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske…., a predmet u stvari osuđenika Dž. C. vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.“

 

3. Postupajući u skladu s odredbom na temelju čl. 518. st. 4. ZKP/08 prvostupanjski sud je primjerak oba zahtjeva sa spisom dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u odgovoru na zahtjeve navelo da ih smatra neosnovanima.

 

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske uredno je prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dostavljen osuđenicima i braniteljima.

 

5. Zahtjevi nisu osnovani.

 

6. Osuđenik A. P. tvrdi da je pravomoćnom presudom na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon u smislu odredbe čl. 469. toč. 1. ZKP/08 jer da djelo koje je opisano u činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude nije kazneno djelo. U zahtjevu izlaže cjelovit činjenični opis izreke prvostupanjske presude tvrdeći da se u dijelu opisa koji se odnosi na njegove radnje navode samo okolnosti naleta njegovog vozila na vozilo kojim je upravljala M. K.. Ističe da je predmet njegove inkriminacije upravljanje vozilom brzinom od 149 km/h, na dijelu ceste gdje je brzina kretanja ograničena prometnim znakom na 130 km/h, što je protivno odredbi čl. 54. st. 1. toč. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ br. 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14; dalje ZSPNC), te kršenje odredbe čl. 37. ZSPNC-a o držanju sigurnosnog razmaka. Napominje da ga se tereti da je bio svjestan svih ovih protupravnosti, ali da je olako držao da takvim postupanjem neće ugroziti druge sudionike u prometu, s tim da činjenični opis koji se odnosi na njegovo postupanje završava opisom posljedica do kojih je došlo naletom njegovog vozila najprije na stražnji dio osvjetljene lake prikolice koja je bila priključena na vozilo M. K., uslijed čega dolazi do prijeloma rude lake prikolice, njenog odvajanja od automobila te prevrtanja na desni bočni dio, dok se osobni automobil M. K. zanio u desno na traku za zaustavljanje vozila u nuždi gdje se zaustavio. Ukazuje da se tek u nastavku činjeničnog opisa koji se odnosi na protupravno postupanje os. Dž. C., koji kritične zgode, svjestan da zbog alkoholiziranosti od 1,49 g/kg, što je protivno čl. 199. st. 2. ZSPNC i prevelike brzine kretanja vozila od 151 km/h, što je protivno čl. 54. st. 1. ZSPNC, može ugroziti druge sudionike u prometu i pristajući na to, nalijeće vozilom najprije na zaustavljenu prikolicu, a potom i na zaustavljeni automobil M. K. uslijed čega su M. K. te putnica u tom automobilu G. M., uz više teških tjelesnih ozljeda, obje zadobile i posttraumatski razdor prsne aorte od kojih su posljedica na mjestu preminule.

 

6.1. Osuđenik A. P. iz navedenog zaključuje da u činjeničnom opisu koji se odnosi na njegovu inkriminaciju nije navedena posljedica koju zakon popisuje kao bitno obilježje kaznenog djela iz čl. 227. st. 1., 2. i 6. KZ/11 jer da njegovim postupanjem nije nastupila niti teška tjelesna ozljeda druge osobe, smrt jedne ili više osoba ili imovinska šteta velikih razmjera, tako da bi se u odnosu na njega moglo raditi samo o prekršaju, a ne o kaznenom djelu. Smatra da se činjenični opis u kojem je opisana posljedica smrt dviju osoba odnosi isključivo na postupanje os. Dž. C. koji je u drugom, vremenski odvojenom događaju, uslijed alkoholiziranosti i prevelike brzine, naletio na automobil s navedenim oštećenicama (naletna brzina na vozilo oštećenica 92 km/h), iz čega proizlazi da je ovaj osuđenik bio taj koji je prouzrokovao njihovu smrt, a nikako os. P. koji je prema čionjeničnom opisu naletio na prikolicu oštećenica.

 

6.2. Nadalje, os. A. P. osporava pravilnost utvrđenja suda o postojanju uzročnosti između njegovih radnji i posljedice smrti dviju osoba. Naime, navodi da niti sud prvog stupnja, koji se u obrazloženju presude u argumentaciji postojanja kauzalnosti između postupanja os. P. i posljedica poziva na teoriju ekvivalencije, niti drugostupanjski sud koji se u tom pravcu poziva na toriju objektivnog uračunavanja (ali da je detaljnije ne obrazlaže), nisu imali u vidu da se radilo o prekidu uzročne veze između njegove vožnje i nastupa smrti oštećenica. Za njihovu smrt ne može odgovarati on jer njegove radnje nisu u vezi s tom posljedicom, jer je uzročno-posljedični niz koji je on započeo prekinut zaustavljanjem vozila koje su u tim trenucima sudjelovali u nesreći i izlaskom dvije osobe iz vozila u kojem su ostale dvije navedene oštećenice. Tek nakon toga započinje drugi niz radnji koje, međutim, poduzima os. Dž. C. i koje su u konačnici dovode do smrti dviju osoba. Dakle, zbog navedenog prekida uzročne veze isključivo su radnje os. Dž. C. dovele do smrti oštećenica i stoga se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti teorije ekvivalencije, niti objektivnog uračunavanja na koje se pozivaju sudovi u obrazloženju svojih odluka.

 

7. Međutim, suprotno naprijed navedenim tvrdnjama o. A. P., radnje koje su opisane u činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude sadrže sva obilježja predmetnih kaznenih djela i to u odnosu na njega, kaznenog djela iz čl. 227. st. 1., 2. i 6. KZ/11, a u odnosu na os. D. C., kaznenog djela iz čl.227. st. 1. i 4. KZ/11. Iako su u predmetnom događaju sudjelovale kao počinitelji kaznenih djela dvije osobe, svaka kroz svoje radnje počinjenja i različite oblike krivnje, ne radi se o dvije vremenski odvojene prometne nesreće, već o jednoj prometnoj nesreći u kojoj su smrtno stradale dvije osobe. Radi se o istoj prometnoj nesreći koja započinje najprije protupravnim postupanjem os. A. P. koji svojim vozilom nalijeće na prikolicu vozila u kojem su se nalazile četiri osobe, koja se prevrće i ostaje desnoj prometnoj traci, a vozilo s putnicama se zanosi i ostaje zaustavljeno na zaustavnoj traci, te na taj način izaziva opasnost za život i tijelo ljudi. U takovoj opasnoj situaciji koja i dalje traje, dolazi do nastavka događaja jer odmah nakon toga, desetak sekundi kasnije dolazi do naleta vozila os. Dž. C. najprije na prevrnutu prikolicu, a potom i na vozilo u kojem su ostale dvije oštećenice i koje tom prilikom smrtno stradavaju. U činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude je ovaj jedinstveni događaj, koji sadrži sva obilježja predmetnih kaznenih djela za koje su osuđenici proglašeni krivima, pravilno opisan na način da se pravilno najprije opisuju protupravne radnje os. A. P. koje neposredno vremenski prethode protupravnim radnjama os. Dž. C. i koje se stoga u činjeničnom opisu iznose u nastavku tog opisa, da bi se na koncu, kao posljedice do kojih je došlo protupravnim postupanjem oba osuđenika, opisala činjenica smrti M. K. i G. M..

 

7.1. Drugostupanjski je sud vezano za prigovor navodne manjkavosti činjeničnog opisa os. A. P. na gotovo istovjetan način već odgovorio u svojoj presudi (toč.7.), doduše, očitujući se na postupovni prigovor iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 koji je iznesen u osuđenikovoj žalbi protiv prvostupanjske presude da je izreka prvostupanjske presude nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima jer da je smrt oštećenica vezana samo za postupanje os. C..

 

7.2. Prema tome, prigovor os. A. P. o povredi čl. 517. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 469. toč. 1. ZKP/08 nije osnovan.

 

7.3. Prigovor ovog osuđenika o nepravilnom utvrđenju iz pravomoćne presude o postojanju uzročne veze između njegovih radnji i smrti oštećenica je prigovor činjeničnog karaktera koji u smislu odredbe čl. 517. st. 1. ZKP/08 ne može biti osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka. Ovaj je osuđenik istovjetni činjenični prigovor isticao tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka, a na taj prigovor mu je detaljno i argumentirano odgovoreno (toč. 22.2.-23. prvostupanjske presude i toč. 9.-9.1. obrazloženja drugostupanjske presude).

 

8. Osuđenik Dž. C. također neosnovano tvrdi da mu je pravomoćnom presudom na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon u smislu odredbe čl. 469. toč. 1. KZ/11 te da je na taj način zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osnovan u smislu odredbe čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP/08.

 

8.1. Naime, ovaj osuđenik smatra da on nije izazvao prometnu nesreću, a to je zakonska pretpostavka kaznenog djela iz čl. 227. st. 1. i 4. KZ/11 za koje je on proglašen krivim. Tvrdi da je predmetnu prometnu nesreću izazvao os. A. P. koji je svojim vozilom naletio na skup vozila te je, nakon što se prikolica otkvačila od pogonskog vozila, naletio na „nepredvidivu zapreku“, nakon čega je djelovanjem zakona fizike, odnosno silom inercije, a ne vlastitom radnjom, došlo do odbacivanja njegovog vozila na zaustavljeno vozilo oštećenica koje je bilo na zaustavnoj traci.

 

8.2. Međutim, nema nikakve dvojbe da je i os. Dž. C. svojim nepropisnim postupanjem, svojom alkoholiziranošću i prevelikom brzinom kretanja, uz os. A. P., koji je zbog prevelike brzine i neodržavanja sigurnosnog razmaka prethodnim naletom na skup vozila oštećenica stvorio opasnu situaciju na cesti, na taj način izazvao predmetnu prometnu nesreću u kojoj su smrtno stradale dvije osobe. Dakle, promašen je prigovor ovog osuđenika da u konkretnom slučaju u odnosu na kazneno djelo za koje se on tereti izostaje navedena zakonska pretpostavka izazivanja prometne nesreće te da se stoga ne radi o kaznenom djelu. Uostalom, u biti se ovaj prigovor os. Dž. C. o povredi kaznenog zakona svodi na pitanje uzročnosti, koje je činjeničnog karaktera i koje se u postupku odlučivanja o ovom izvanrednom pravnom lijeku ne može problematizirati, kao što je to već rečeno u toč. 7.3. ove odluke.

 

8.3. Isto se odnosi i na prigovor os. Dž. C. o neutvrđivanju trenutka nastupa smrti obje oštećenice koje su umrle uslijed postraumatskog razdora prsne aorte jer da je moguće da je do smrti oštećenica došlo i kod prvog naleta vozila os. P.. Također je u pitanju činjenični prigovor (koji je u prethodnoj fazi postupka detaljno raspravljen i na koji je ovom osuđeniku u pravomoćnoj presudi već u dovoljnoj mjeri odgovoreno) koji ne može biti osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

8.4. Nadalje, os. Dž. C. u zahtjevu (toč. 4. obrazloženja) osim navedenih tvrdnji ističe i prigovor kojega uvodnu u zahtjevu nije isticao, o povredi prava na obranu jer da mu na raspravi nije prihvaćen dokazni prijedlog preslušavanjem zapisa iz tzv. crne kutije i prijedlog da se neposredno ispita svjedok H. V. L..

 

8.5. Međutim, os. Dž. C. niti u tijeku istrage niti u tijeku prvostupanjskog postupka nije sudu predlagao provođenje vještačenja tzv. crne kutije, nego je tek u žalbi ukazao na potrebu provođenja tog dokaza, i to u kontekstu povrede prava na obranu, a na to mu je drugostupanjski sud u obrazloženju presude argumentirano odgovorio (toč. 7.2.). Nadalje, u odnosu na prigovor o neprovođenu neposrednog ispitivanja svjedoka H. V. L. osuđeniku se ukazuje da je točno da je on u tijeku prvostupanjskog postupka na raspravi održanoj od 27. travnja 2021. i 10. lipnja 2021. predlagao da se ovaj svjedok neposredno ispita, međutim, na raspravi održanoj 9. rujna 2021. on je, nakon što optužba i obrana os. P. nisu predlagale druge dokaze, predložio da se dopunski presluša vještak P. T. (što je i prihvaćeno), dok druge dokaze nije predlagao. Nakon toga, na raspravi održanoj 4. studenog 2021., kada je dokazni postupak i dovršen, os. Dž. C. nove dokaze ponovno nije predlagao te se izričito suglasio s čitanjem iskaza navedenog svjedoka, to je sud na temelju čl. 431. st. 1. toč. 6. ZKP/08 (list 431.) i učinio, nakon čega nove dokazne prijedloge stranke nisu stavljale (list 435.). Takav postupak os. C. koji ne ustrajava na prvotnom dokaznom prijedlogu da se neposredno ispita svjedok L., već se kasnije suglasio s čitanjem zapisnika o iskazu tog svjedoka s dokaznog ročišta od 22. srpnja 2015., izvan bilo kakve sumnje ukazuje da je on na taj način manifestirao jasan stav da odustaje od tog prvotnog dokaznog prijedloga.

 

8.6. Prema tome, iz izloženog nedvojbeno proizlazi da prava obrane os. Dž. C. na raspravi nisu povrijeđena, tako da i u ovom dijelu zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan.

 

9. Iz svih navedenih razloga, kako osuđenikov zahtjev za izvanredno preispitivanje nije osnovan, na temelju čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP/08, presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 18. listopada 2023.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Dražen Tripalo, v.r.