62. P-1575/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu ovog suda Ivi Buljan, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Dragičević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu DRAGIČEVIĆ I PARTNERI d.o.o. Zagreb, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. Zagreb, Ulica Radoslava Lopašića 6, radi isplate 6.770,00 eur, nakon zaključene glavne rasprave, u prisutnosti punomoćnika stranaka 6. studenoga 2025., na ročištu za objavu i uručenje presude, 9. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA D.D., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473, isplatiti tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., LONJIČKA ULICA 2A, ZAGREB, OIB: 25132169807 iznos od 6.056,52 eur zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

na iznos od 4.453,64 eur od 1. listopada 2015. pa do isplate,

na iznos od 1.602,88 eur od 1. listopada 2015. pa do isplate,

sve po stopi koja se za razdoblje do 31.12.2022.g. obračunava u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023.g. do 29.12.2023.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.327,41 eur. zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 9. prosinca 2025. pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 713,48 eur.

Obrazloženje

1.Tužbeni navodi

1.1. Tužitelj je 13. lipnja 2023. podnio naslovnom sudu stupnjevitu tužbu. U historijatu tužbe navodi da je 23. rujna 2005. korisnik kredita, zaključio s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 3205371936/05 (dalje u tekstu: Ugovor) te Dodatak ugovora o konverziji od 25. siječnja 2016. Pojašnjava da je korisnik kredita sklopio s tužiteljem Ugovor o cesiji, broj: OV-3463/2023 od 2. lipnja 2023. kojim je na tužitelja prenesena (cedirana) tražbina korisnika kredita na tužitelja a radi se o tražbini preplaćenih iznosa nastalih kao posljedica nevaljanosti ugovornih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u valuti CHF, ovo sve vezano za nevaljanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj je o obavljenoj cesiji izvijestio tuženika te zatražio kompletnu dokumentaciju vezano uz kreditnu partiju korisnika kredita koji je svoju tražbinu cedirao na tužitelja, međutim nije je zaprimio. Na temelju navedenog Ugovora tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 54.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.

1.2. Predmetnom tužbom, obzirom je tražbina prenesena na tužitelja, tužitelj potražuje preplaćene iznose po kreditnoj partiji korisnika kredita po osnovi utvrđene nevaljanosti ugovornih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u valuti CHF. Zbog aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK početni anuitet po zaključenom Ugovoru ubrzo je porastao do te mjere da je u jednom trenutku iznosio znatno viši iznos koji je u potpunoj disproporciji od početnog anuiteta. Vezano uz ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima upire na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P- 1401/2012 4. srpnja 2013. te presudu Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018.

1.3. Slijedom navedenog tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose koji je preplatio uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne preplaćene iznose računajući od svake pojedine izvršene preplate pa do isplate. Tužitelj također, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđivanja visine preplaćenog iznosa kako s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Obzirom da tužitelj do danas ne raspolaže potrebitom dokumentacijom za provedbu financijsko- knjigovodstvenog vještačenja kao jer mu nije dostavljena od strane tuženika, tužitelj sukladno čl. 186 ZPP-a, predlaže da sud naloži tuženiku da u spis dostavi tužitelju dokumentaciju po kreditu broj: 3205371936/05,

1.4. Nadalje, tužitelj predlaže da se po pribavi navedenih podataka i isprava od tuženika, provede financijsko – knjigovodstveno vještačenje radi provjere tih podataka i utvrđenja visine preplaćenih anuiteta odnosno iznosa preplate nastalih zbog promjene valutnog tečaja-valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, odnosno radi utvrđenja preplate koju je korisnik kredita, prednik tužitelja izvršio po Ugovoru o kreditu br. 3205371936/05 (kreditima te dodacima koje je tužitelj imao zaključene s tuženikom) preplate izvršene i nastale od strane korisnika kredita prednika tužitelja u odnosu na promjenu tečaja CHF u odnosu na kune pri čemu će vještak uzeti u obzir početni tečaj CHF, sukladno ugovoru o kreditu br. 3205371936/05 (ugovorima o kreditu i dodacima) i to za razdoblje od 23.09.2005. pa do otplate istog, odnosno za razdoblje od zaključenja istih do otplate.

1.5. Nakon provedenog postupka predlaže naložiti tuženiku da tužitelju, isplati iznos preplaćenih iznosa s osnove promjene valutnog tečaja-valute, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, odnosno iznos pretplate koju je tužitelj izvršio po Ugovoru o kreditu br. 3205371936/05 radi promjene tečaja CHF u odnosu na kune pri čemu će vještak na umu imati početni tečaj CHF, sukladno Ugovoru o kreditu br. 3205371936/05 i to za razdoblje od 23. rujna 2005. pa do otplate, odnosno razdoblje od zaključenja istih do otplate, a čiju će visinu i tijek zateznih kamata na iste tužitelj odrediti nakon što tuženik dostavi u sudski spis, po posebnom rješenju suda, Tablicu pregleda uplata po kreditu korisnika kredita, prednika tužitelja, za razdoblje od 23. rujna 2005. pa do dostave iste, odnosno za razdoblje od zaključenja ugovora i dodataka do dostave, Obavijest o promjenama kamatnih stopa te Početni otplatni plan uz Ugovor o kreditu broj: 3205371936/05 (kreditima te dodacima koje je prednik tužitelja imao zaključene s tuženikom), Anekse-dodatke Ugovoru, izračun konverzije, odnosno kompletnu dokumentaciju vezano za predmetni/e kredit/e, te nakon što se provede vještačenje radi provjere i dopune dostavljenih podataka i radi utvrđenja visine gore označenih iznosa preplate, kao i troškove parničnog postupka.

2. Odgovor na tužbu

2.1. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, u bitnome navodeći da se ugovor o cesiji tek uz tužbu, daje na uvid tuženiku te tražbina koju tužitelj potražuje nije mogla biti predmetom prijenosa između tužitelja i korisnika kredita. Prava koja bi eventualno proizlazila iz potrošačkog ugovora, u ovom konkretnom slučaju iz Ugovora o kreditu sklopljenog između korisnika kredita i tuženika su strogo osobne naravi koja pripadaju potrošačima (korisniku kredita) osobno te stoga nisu prenosiva, dok je tužitelj istovremeno pravna osoba, trgovačko društvo registrirano za naplatu potraživanja te stoga nije niti može biti potrošač u smislu članka 3. stavka 1. ZZP/07, odnosno u smislu članka 5. stavka 1. ZZP/14. Naime, odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) , određeno je da vjerovnik ne može ustupiti onu tražbinu čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

2.2. Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su korisnik kredita i tuženik 29. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom stranke su izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je kredit korisnika kredita koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur odnosno položaj korisnika kredita je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur.

2.3. Odredbom čl. 19.c ZIDZPK/15 određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eur, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u eurna datum sklapanja ugovora o kreditu.

2.4. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u eur, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u eur.

2.5. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u eur, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Odredbom čl. 19. d propisano je da je banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15. Tuženik je u cijelosti postupio prema gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika.

2.6. Nadalje, tuženik je korisniku kredita pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u eur utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za eur kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora.

2.7. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi korisniku kredita sklapanje dodatka, a korisnik kredita je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno korisnika kredita je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je korisnik kredita slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom. Ističe da je sud EU, 5. svibnja 2022. donio odluku u predmetu C-567/20, kojom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU utvrdio je da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga: što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama ZIDZPK/15 sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke); što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke); što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova.

2.8. Nadalje, tužitelj ističe da je u oglednom sporu koji se vodio pod posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, 4. ožujka 2020. donijeto rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje:

Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?”

odgovorio:

“Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”

VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH.

VSRH odgovarajući na postavljeno pravno pitanje:

Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?”

odgovorio:

“Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”

2.9. VSRH nadalje zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u eur imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve, ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - S) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj.

2.10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je 1. lipnja 2022.donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020- 6 kjim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15.

Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos-1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

3. Tijek postupka

3.1. Podnesak tužitelja od 20. ožujka 2024.

3.1.1. Tužitelj ističe da je u međuvremenu od korisnika kredita uspio pribaviti dokumentaciju potrebnu za određivanje tužbenog zahtjeva kao i provođenje financijskog vještačenja i to: pregled promjena kamatnih stopa, promet po kreditu, izračun konverzije na dan 30. rujna 2015., obavijest o izračunu efekata konverzije. predlaže sudu da odredi provođenje financijskog vještačenja na okolnost preplaćenih iznosa anuiteta po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, a s obzirom na iznos koji je banka isplatila korisniku kredita i iznos koji je korisnik kredita vratio tuženiku, a koji je viši od iznosa kojeg je trebao vratiti imajući u vidu početni tečaj CHF, a gdje se u obzir ima uzeti i eventualna preplata priznata korisniku kredita prilikom konverzije, kao i izračunati eventualno suviše nisko umanjenje glavnice prilikom vršenja konverzije. Tužitelj nije u posjedu početnog otplatnog plana pa predlaže da sud službenim putem tuženiku naloži da dostavi početni otplatni plan.

3.1.2. Očitujući se na navode tuženika pojašnjava da je predmetni kredit, stambeni kredit te da predmetni ugovor o kreditu ima svojstvo potrošačkog ugovora, zbog čega je tuženik s korisnikom kredita sklopio Aneks ugovora o konverziji 29. siječnja 2016. kojim se u čl. 1. i 2. utvrđuje kako je sklopljen upravo na temelju i prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Time i sam tuženik priznaje svojstvo potrošača korisniku kredita, a ista prava korisnika kredita kao potrošača cesijom su prešla na ovdje tužitelja. Konverzija odnosno zaključivanje bilo kakvih dodataka ugovoru o kreditu ne mogu otkloniti ništetnost spornih ugovornih odredbi odnosno zaključivanjem predmetnog dodatka ugovoru nisu konvalidirane ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF niti su otklonjene posljedice ništetnosti, a pogotovo je netočno, prema mišljenju tužitelja, navesti da se one primjenjuju retroaktivno kada ništetnost nastupa ex lege i nastaje ex tunc.

3.1.3. Tuženik ističe kako iz ništetnog ugovora o zajmu, tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Tužitelj primarno ističe kako su odredbe predmetnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a od dana podnošenja zahtjeva samo ako je stjecatelj bio pošten. S obzirom da je presudom u kolektivnoj parnici utvrđeno kako je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iz toga je potrebno zaključiti kako je tuženik dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana izvršenog plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Tuženik u skladu s navedenim uređuje tužbeni zahtjev na način da s osnove navodne ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli zahtijeva isplatu iznosa od 6.605,67 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. rujna 2005. godine pa do isplate.

3.2. Podnesak tuženika od 10. travnja 2024. i podnesak tužitelja od 30. listopada 2024.

3.2.1. Vezano uz uređenje tužbenog zahtjeva iz podneska tuženika od 20. ožujka 2024. ističe da je tužitelj uredio tužbeni zahtjev na način da s osnove navodne ništetnosti predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva. S tim u vezi tuženik ističe kako se na zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.605,67 eur ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP- a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

3.2.2. Tuženik ističe da je zakonodavac jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetni podnesak kojim je postavljen tužbeni zahtjev podnesen dana 20. ožujka 2024. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja.

3.2.3. U podnesku od 30. listopada 2024. tužitelj ističe da dokumentacijom, na temelju koje je postavio određeni tužbeni zahtjev, nije raspolagao u trenutku podnošenja tužbe, pa je stoga sukladno zakonu podnio stupnjevitu tužbu. Međutim, naknadno korisnik kredita je tužitelju dostavio dokumentaciju koju je posjedovao i temeljem koje je precizirao tužbeni zahtjev.

3.4. Dokazni postupak

3.4.1. Na pripremnom ročištu 2. prosinca 2023., sud je u skladu s odredbom 5. st. 2. i 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj, 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu; ZPP) pozvao stranke da se izjasne o pravnoj osnovi spora kao i da predlože redoslijed izvođenja dokaza. Tužitelj je predložio da sud provede dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja i korisnika kredita te financijsko – knjigovodstvenog vještačenja na utvrđenje visine tužbenog zahtjeva. Predložio je sudu pribaviti otplatni plan kako je to navodio i u svojim podnescima prije održavanja pripremnog ročišta.

3.4.2. Tuženik je predložio da se navedeno vještačenje provede na okolnosti koje je iznio na ročištu, a stranke su se usuglasile o osobi vještaka,. Darku Prpiću dipl. oec. Stalni sudski vještak za financije, računovodstvo i vrijednosne papire

3.4.3. Sud je odredio provođenje dokaza saslušanjem svjedoka SH te je odbijen dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja (personalni dokazi) kao nepotreban, budući da se izvođenjem tog dokaza ne bi utvrdila neka činjenica koja je odlučna za rješenje predmetnog prijepora.

3.4.4. Sud je odredio provođenje vještačenja po odabranom vještaku Darku Prpiću na utvrđenje sljedećih okolnosti:

- utvrditi visinu tužbenog zahtjeva odnosno preplaćenih iznosa anuiteta po osnovi ništetnih odredbi po valutnoj klauzuli, a s obzirom na iznos koji je banka isplatila korisniku kredita i iznos koji je korisnik kredita vratio tuženiku, a koji je viši od iznosa kojeg je trebalo vratiti imajući u vidu početni tečaj CHF gdje se u obzir ima uzeti i eventualna preplata priznata korisniku kredita prilikom konverzije, kao i izračunati suviše nisko umanjene glavnice prilikom konverzije

- izračunati novčani iznos, izražen u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita; (na okolnost konverzije kredita)

- očitovati se o tome je li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li prilikom konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnih stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i dali je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR) (na okolnost utvrđene preplate na dan 30.09.2015. u čl.5. Dodatka Ugovoru o kreditu)

- očitovati se koliki je prilikom izračuna konverzije iznos preplate odnosno kolika je razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, na dan uplate i zbroja rata/anuiteta po kreditu u eur u skladu s otplatim planom za kredit u eur.

3.4.5. U daljnjem tijeku postupka stranke su iznosile svoja pravna shvaćanja, a sud je u postupku izvođenja dokaza, na temelju odredbe čl. 220. ZPP-a dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako pregledao i cijenio isprave koje priležu spisu predmeta.

3.4.6. Sud je na prijedlog tuženika proveo dopunsko vještačenje po ranije imenovanom vještaku, na čiji matematički izračun tuženik nije stavljao primjedbe, a na okolnost obračuna zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi valute zaključno do dana 30. rujna 2025., kao i da se vještak očituje koliki dio iznosa od tako utvrđene pretplate od 1.524,25 eur otpada na pretplatu s osnove valute, a koliko s osnove promjenjive kamatne stope.

3.4.7. Nakon tako provedenog dokaznog postupke, cijeneći dokaze zasebno i u njihovoj ukupnosti, u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev na iznos od 6.056,52 eur u cijelosti osnovan, dok je valjalo utvrditi povlačenje tužbe za iznos od 713,48 eur. Navedenom povlačenju tužbe, tuženik se nije mogao osnovano protiviti budući da se ustvari radi o uređenju tužbenog zahtjeva. Sud utvrđuje da se ne radi se o preinaci tužbe jer nije istaknut drugi zahtjev uz postojeći, nije promijenjena istovjetnost zahtjeva te zahtjev nije povećan (čl. 191. ZPP-a)

4. Predmet spora, odlučne činjenice i procesna pitanja o kojima ovisi odluka u sporu

4.1. Tužitelj u ovom predmetu potražuje preplaćene iznose po kreditnoj partiji korisnika kredita po osnovi utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u valuti CHF. Sve to vezano uz ništetnost takve ugovorne odredbe, a koja je utvrđena u kolektivnoj parnici, i zbog koje je korisnik kredita plaćao suviše visoke iznose tuženiku.

4.2. Tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu iz odredbe čl. 186.b. ZPP-a, a nakon što je pribavljena potrebna dokumentacija i nakon što je vještak izradio nalaz i mišljenje te dopunsko vještvo, tužitelj je postavio određeni tužbeni zahtjev pa je sud odlučivao o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 6.056,52 eur.

4.3. Vještak je u nalazu i mišljenju izračunao kolika je razlika između stvarno plaćenih iznosa i onih koji bi imali biti plaćeni da je tečaj CHF za čitavo vrijeme trajanja ugovornog odnosa (odnosno do 30. rujna 2015.) bio isti kao na dan isplate kredita korisniku i to; u iznosu od 4.568,76 eur; zatezne kamate na tako preplaćene iznose do zaključno 30. rujna 2015. u iznosu od 1.409,13 eur; razliku u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i prosječnog tečaja u iznosu od 1.602,88 eur.

4.4. Kako je vještak utvrdio da je korisniku kredita u konverziji priznata preplata u iznosu od 1.524,25 eur na temelju odredbe čl.172.ZOO-a (pravila o uračunavanju), od obračunatih zateznih kamata oduzeo je već priznatu preplatu, a kako navedeno nije bilo dostatno za prijeboj, preostali dio oduzeo od utvrđene razlike u nedospjeloj glavnici. S obzirom na navedeno, nakon izvršenog prijeboja utvrđena je preplata korisnika kredita u iznosu do 4.453,64 na dan 30. ruja 2015. te razlika u izračunu nedospjele glavnice u iznosu od 1.602,88 eur (s obzirom na izvršen prijeboj).

4.5. Na ovom mjestu valja istaknuti da sud u cijelosti prihvaća izrađeno osnovno vještvo, kao i njegovu dopunu, budući da je izrađeno u skladu s pravilima struke, da je stručno i nepristrano te iz razloga što niti jedna od stranaka nije prigovorila samom matematičkom obračunu koji je sačinio sudski vještak. Tuženik je uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka (smanjenje), što prema stajalištu ovog suda ne predstavlja djelomično povlačenje tužbe kojem bi se tuženik mogao protiviti u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, niti utječe na kvalitativnu ocjenu suda o parničnom trošku.

4.6. Naposlijetku, među strankama nije sporno da se u predmetnom slučaju radi o konvertiranom kreditu točnije da su korisnik kredita i tuženik 29. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u eur sukladno ZIDZPK/15.

4.7. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog potraživanja, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom sporu, svojstvo potrošača korisnika kredita, osnovu tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata na iznos glavnice.

5. O zastari utuženog potraživanja

5.1. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja istaknuti da je u kolektivnom sporu koji je pokrenuo Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (pa tako i ovdje tuženika), presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđena ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

5.2. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi, poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a.

5.3. Iz navedenog razloga, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iznova od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

5.4. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora.

5.5. Pravno shvaćanje ovog suda jest da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od 5 (pet) godina koji se primjenjuje ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a što ovdje jest slučaj (čl. 225. ZOO-a). Prema odredbi čl. 214. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/11, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana od kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

5.6. Sagledavajući činjenična i pravna pitanja ovog spora, a pri tom ne ulazeći na ovom mjestu u opširnije elaboriranje merituma, sud utvrđuje da je zastara počela teći 14. lipnja 2018., kada je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Kako je predmetni postupak pokrenut tužbom 13. lipnja 2023., a zastara utuženog potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počela je teći 14. lipnja 2018., to sud utvrđuje da u predmetnom slučaju od dana početka tijeka zastarnog roka do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 225. ZOO-a.

5.7. Slijedom navedenih utvrđenja, sud nalazi tuženikov prigovor zastare neosnovanim.

6. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije

6.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud navodi da je odredbom čl. 80. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

6.2. To znači da se identitet tražbine ne mijenja promjenom subjekata, pa su tako sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (ovdje korisnik kredita), prešle na tužitelja kao primatelja tražbine. Zbog toga, sud utvrđuje da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

6.3. Uvidom u čl. 2. Ugovora o ustupu tražbine (list 8 spisa) sud utvrđuje da su ugovorne strane ugovorile da se usupa novčana tražbina koja je odrediva jer ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa. Nadalje, uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), sud utvrđuje da je ustupljena cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu prema Zagrebačkoj banci d.d. odnosno tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada (čl. 1. Ugovora).

6.4. Dakle, u konkretnom slučaju, radi se o ustupu novčane tražbine, koja suprotno navodima tuženika, nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, te se narav samog prijenosa ne protivi prenošenju na drugu osobu u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a jer nije riječ o primjerice nezapljenjvoj tražbini, naknadi nematerijalne štete i slično.

6.5. To što se ovdje radi o tražbini po osnovi ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Takvo stajalište zauzeto je u odlukama Europskog suda u presudi C-383/18 od 11. rujna 2019. (točke 20.i 24.) i presudi C-519/19 od 18. studenog 2020. (t. 53. i 54.)

6.6. Imajući u vidu izneseno, sud zaključuje da ugovor o u ustupu tražbine (cesiji) u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine sa korisnika kredita, kao potrošača, na ovdje tužitelja. Pravomoćnom odlukom ovog suda, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. zaključivao s potrošačima ugovore s ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama vezanjem glavnice ugovora za valutu švicarski franak.

6.7. Na taj način deklarirana je ništetnost odredbi iz svih ugovora o kreditu u navedenom vremenskom razdoblju koji sadrže sporne odredbe. Slijedom navedenih utvrđenja, tužitelj u ovom postupku, prema uvjerenju ovog suda, nije bio dužan dokazivati da su predmetne odredbe iz ugovora o kreditu ništetne. Valja istaknuti da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a). Budući da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne kako je ranije obrazloženo, osnovana je i dospjela tražbina korisnika kredita prema tuženiku.

6.8. Kako je sud utvrdio da predmetni ugovor o ustupu tražbine ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom te da nema negativnih pretpostavki vezanih uz prirodu prenesene tražbine, kao i da identitet ustupljene tražbine nije promijenjen uslijed čega novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač, ovaj sud zaključuje da je tužitelj aktivno legitimiran u postupku.

6.9. Zaključno se ističe da je u predmetnom slučaju riječ o potrošačkom kreditu što je vidljivo iz dopisa Zagrebačke banke d.d. od 20. srpnja 2015. iz kojeg proizlazi da se radi o stambenom kreditu (list 288 spisa), iskaza svjedoka LH kojeg sud prihvaća u cijelosti kao logično, uvjerljivo i sukladno ispravama u spisu i svih ostalih isprava u spisu.

7. Opseg zaštite i nepoštene ugovorne odredbe

7.1. U skladu s odredbom čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP-a, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

7.2. Prema tome, ovaj sud je u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno, vezan je za utvrđenje da je odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli ništetna. Odluka suda, Poslovni broj: 7 P-121/2019-40 u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, tako obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

7.3. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, ovaj sud ističe svoje stajalište; pravomoćnom presudom, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno je da je tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

7.4. Na taj način došlo je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90. istog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07.) potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. navedenog Zakona te suprotno odredbama ZOO-a te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima.

7.5. Iz obrazloženja odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., proizlazi da se pojedini potrošači, u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove.

7.6. Slijedom navedene argumentacije, sud zaključuje da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je prednik tuženika sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, pa se u ovoj parnici poštenje i valjanost navedenih odredbi ne može ponovno razmatrati.

7.7. Prvostupanjski sud ističe da je u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (tako Rev-120/23) izraženo stajalište da banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču pri sklapanja konkretnog ugovora ispita zaposlenik banke koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, dakle osoba koja je kao punomoćnik po zaposlenju u smislu odredbe članka 43. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 152/11- pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23; dalje: ZTD) pregovarala s korisnikom kredita i sklapala ugovor o kreditu.

7.8. Iako ne dijeli takav stav, prvostupanjski sud bi, po prirodi stvari, proveo navedeni dokaz poštujući navedene odluke, no tuženik nije predlagao provođenje takvog dokaza. Smisao kolektivne zaštite odražava se upravo u činjenici da se naknadno ne provode dugotrajni i neekonomični postupci, već da se "krovna presuda" prelije na sve koji naknadno traže pojedinačnu pravnu zaštitu pred sudovima pa se tako i sva utvrđenja iz kolektivne presude ponovno ne mogu propitivati.

8. Osnova i visina tužbenog zahtjeva (vračanje stečenog bez osnove)

8.1. Tuženik ističe da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15. Naime, u skladu s prethodno navedenim razlozima i činjenici da tužitelj uopće nema pravo nikakvu restituciju, predmetni nalaz vještaka uopće nije relevantan za odluku u ovom predmetu, iako ne osporava njegovu matematičku točnost.

8.2. Sud prethodno ističe da je praksa po ovom pitanju neujednačena, pa će se u obrazlaganju odluke o tužbenom zahtjevu referirati na ona shvaćanja kojima se priklanja. Vezano uz navedeno utvrđenje, ovaj sud ističe da je Vrhovni sud u Republici Hrvatske u odluci Rev 1096/2022-2 izrazio je stajalište da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

8.3. Ovaj sud također nalazi da tako dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili ga nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači, po prirodi stvari, imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

8.4. Zakonom o konverziji zakonodavac je nastojao konstruirati normativni okvir koji bi potrošače oštećene nepoštenim ugovaranjem doveo u položaj kao da su od početka imali ugovorenu valutu i kamatnu stopu koje su bile stabilne i predvidive odnosno kao da su imali kredit u eurima. Međutim, takav pristup zanemaruje činjenicu da hrvatski potrošači nisu imali te “hipotetske” euro ugovore, nego konkretne, individualne CHF ugovore čiji su sadržaj i dinamika obveza bili određeni upravo odredbama koje su naknadno proglašene nepoštenima. Uspoređivanje njihovog položaja s položajem drugih potrošača koji su u istom razdoblju sklapali valjane i drugačije strukturirane ugovore, stoga je metodološki pogrešno: oni nisu bili u istoj početnoj situaciji, nisu sklapali iste ugovore, niti su trpjeli iste posljedice. Dodatno, u hrvatskom pravnom poretku postoji pravomoćna kolektivna presuda koja je utvrdila da su banke u određenom razdoblju sustavno koristile nepoštenu poslovnu praksu pri sklapanju CHF ugovora, a ta presuda proizvodi učinke prema svim potrošačima koji su sklapali takve ugovore.

8.5. Zakonitost i provedba konverzije prema ZID ZPK/15 utvrđena je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. pa je takvo utvrđenje obvezujuće i za ovaj sud. No, to ne znači da su sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači i korisnik kredita u CHF izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su uvjeti i način otplate kredita, pri čemu se ne radi o sklapanju novog ugovora o kreditu. Kada bi se i zauzeo pravni stav da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

8.6. Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema ZID ZPK/15 potrošač ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu pa korisnik kredita zadržava pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

.

8.7. Dodatno, ni naknadna konverzija kredita nije ispunila svoju stvarnu i pravnu svrhu, a to je potpuno obeštećenje potrošača i vraćanje u položaj u kojem bi se nalazio da nepoštene ugovorne odredbe nisu bile ugovorene. Konverzijom nisu otklonjene sve štetne posljedice ništetnih odredaba, niti je potrošaču osigurana puna restitucija. Sama konverzija djelovala je isključivo kao tehnički mehanizam za stabilizaciju budućih obveza, bez retroaktivnog uklanjanja već nastale neravnoteže. Time se ne može smatrati da je konverzija predstavljala pravno relevantan način sanacije nepoštenih odredaba niti da je potrošaču osigurala pravično i potpuno obeštećenje.

8.9. U svrhu utvrđenja visine utuženog potraživanja, sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, Darku Prpiću dipl. oec. čiji nalaz i mišljenje sud, kako je ranije navedeno, u cijelosti prihvaća, budući da izračun nije osporen od stranaka. Vještak je nalaz i mišljenje sačinio na temelju dokumentacije u spisu te je utvrdio da zbroj više plaćenih razlika anuiteta osnove promjene tečaja i zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike, umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 4.453,64 eur, razlika preostale glavnice po konverziji koja je navedena u osnovnom Nalazu iznosi 1.602,88 eur, sveukupno predstavlja iznos ukupno uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 6.056,52 eur.

8.10. Sud ističe da tuženik smatra da je sud, ako nađe tužbeni zahtjev osnovanim, dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, a što je vidljivo i iz nalaza i mišljenja vještaka, a koje iznose 397,85 eur. Vezano uz navedeno, sud ističe kako tuženik nije istaknuo odgovarajući zahtjev o kojem bi sud mogao meritorno odlučiti pa stoga navedeno nije od značaja za predmetnu odluku.

8.11. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Kako su odredbe predmetnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, to se prema odredbi čl. 1115. ZOO-a vraća ono što je stečeno bez osnove, uključujući i plodove i zatezne kamate, i to, budući da je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja.

9. Zatezne kamate

9.1. Na ovom mjestu, sud smatra važnim ponoviti da prema odredbi čl. 1115. ZOO- a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, to uključuje i plodove i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

9.2. Pravomoćnom presudom ovog suda, poslovni broj P-1401/2012, utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je stoga bio nesavjestan jer je znao odnosno morao znati da su takve odredbe nepoštene.

9.3. Tijek zateznih kamata sud je dosudio od sljedećeg dana od izračuna konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. (od 1. listopada 2015.) pa do isplate, a stopa zateznih kamata određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a (ostali odnosi) budući da tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

10. Troškovi postupka

10.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. te čl. 164. st. 2. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti (kvalitativno) uspio u sporu, dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23.; dalje: Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23)..

10.2. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi zastupanja po odvjetniku, primjenjujući pritom Tbr. 48.3. Tarife, i to; za sastav tužbe iznos od 200,00 eur (Tbr. 7.1. Tarife), obrazloženih podnesaka od 20.3.2024., 30.10.2024., 9.5.2025., i 28.5.2024., svaka radnja u vrijednosti od 200,00 eur (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanja na ročištima 2.12.2024., 24.2.2025., i 6.11.2025. svaka radnja u vrijednosti od 200,00 eur (Tbr. 9.1. Tarife), uvećano za PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife), što zajedno iznosi 2.000,00 eur.

10.3. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 127,41 eur prema Tbr. br. 1. st. 1. Uredbe o tarifi i čl. 7. st. 1. ZSP-a te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 200,00 eur (Tbr. br. 1. stavak 2. Uredbe o tarifi), što iznosi dosuđenih 2.327,41 eur.

12.4. Na priznate troškove parničnog postupka, tužitelj ima pravo na zatezne kamate prema odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, i to od 25. listopada 2024. kao dana donošenja presude pa do isplate

(čl. 151. st. 3. ZPP-a)

13. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci.

.

Zagreb, 9. prosinca 2025.

S U D A C

Iva Buljan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa odluke u pisanom obliku u tri primjerka. O žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.