Poslovni broj: P-5036/2023-25

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Biserka Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DN iz [adresa], OIB; 4464738640, zastupana po Vinku Adžiću i Ivanu Adžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB; 92963223473, zastupana po odvjetnicima odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dana 09. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se u prigovor radi prijeboja tuženika od 12. ožujka 2024. godine preciziran podneskom od 24. travnja 2025. godine.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju DN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, isplati ukupan iznos od 22.974,21 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose i to na to;

- na iznos od 15,45 eur od 16.1.09. do isplate,

- na iznos od 15,45 eur od 16.1.09. do isplate,

- na iznos od 15,45 eur od 16.1.09. do isplate,

- na iznos od 11,18 eur od 10.2.09. do isplate,

- na iznos od 24,68 eur od 10.3.09. do isplate,

- na iznos od 5,05 eur od 10.4.09. do isplate,

- na iznos od 4,72 eur od 10.5.09. do isplate,

- na iznos od 1,24 eur od 10.6.09. do isplate,

- na iznos od 3,23 eur od 10.7.09. do isplate,

- na iznos od 1,60 eur od 10.9.09. do isplate,

- na iznos od 10,77 eur od 10.1.10. do isplate,

- na iznos od 17,98 eur od 10.2.10. do isplate,

- na iznos od 15,24 eur od 10.3.10. do isplate,

- na iznos od 26,00 eur od 10.4.10. do isplate,

- na iznos od 31,19 eur od 10.5.10. do isplate,

- na iznos od 46,87 eur od 10.6.10. do isplate,

- na iznos od 57,94 eur od 10.7.10. do isplate,

- na iznos od 43,59 eur od 10.8.10. do isplate,

- na iznos od 85,42 eur od 10.9.10. do isplate,

- na iznos od 67,27 eur od 10.10.10. do isplate,

- na iznos od 70,20 eur od 10.11.10. do isplate,

- na iznos od 81,56 eur od 10.12.10. do isplate,

- na iznos od 106,72 eur od 10.1.11. do isplate,

- na iznos od 79,42 eur od 10.2.11. do isplate,

- na iznos od 87,58 eur od 10.3.11. do isplate,

- na iznos od 77,16 eur od 10.4.11. do isplate,

- na iznos od 104,21 eur od 23.5.11. do isplate,

- na iznos od 120,91 eur od 10.6.11. do isplate,

- na iznos od 126,46 eur od 11.7.11. do isplate,

- na iznos od 213,04 eur od 10.8.11. do isplate,

- na iznos od 129,38 eur od 10.9.11. do isplate,

- na iznos od 119,01 eur od 10.10.11. do isplate,

- na iznos od 119,73 eur od 10.12.11. do isplate,

- na iznos od 119,73 eur od 10.12.11. do isplate,

- na iznos od 131,30 eur od 10.1.12. do isplate,

- na iznos od 138,07 eur od 10.2.12. do isplate,

- na iznos od 136,28 eur od 22.3.12. do isplate,

- na iznos od 138,82 eur od 28.4.12. do isplate,

- na iznos od 136,68 eur od 10.5.12. do isplate,

- na iznos od 141,68 eur od 10.6.12. do isplate,

- na iznos od 135,87 eur od 10.7.12. do isplate,

- na iznos od 136,35 eur od 10.8.12. do isplate,

- na iznos od 126,35 eur od 10.9.12. do isplate,

- na iznos od 129,65 eur od 10.10.12. do isplate,

- na iznos od 136,79 eur od 10.11.12. do isplate,

- na iznos od 19.430,94 eur od 23.11.12. do isplate,

kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.250,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 09. prosinca 2025. godine do isplate, a koje kamate su do 31.12.2007. određene po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31. prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu Korisnika kredita sa tuženikom kao Kreditorom dana 11. kolovoza 2005. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu za izgradnju kuće za osobne potrebe, broj kreditne partije: 7102827182 – dalje u tekstu:

Ugovor, kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 120.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Tužitelj se odobreni iznos kredita obvezao vratiti uz valutnu klauzulu. Člankom 7 Ugovora određeno je da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunama te da prvi anuitet iznosi 660,87 CHF. Na dan puštanja kredita u otplatu (7.9.2005.) srednji tečaj HNB u odnosu na CHF je bio 4,817070; međutim tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu brzo porastao te je bio konstantno povećan u odnosu na početno stanje sve do otplate kredita. To je tužitelju uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obroka kredita, što mu je u velikoj mjeri otežalo plaćanje istog. Tužitelj je za cijelo vrijeme trajanja kredita, bez obzira ne promjene/povećanja anuiteta u odnosu na početno stanje, isti uredno plaćao, sve do prijevremene otplate kredita u studenom 2012. Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužitelja kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora namjerno propustio obavijestiti tužitelja o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik tužitelju nije objasnio niti koja je tečajna politika HNB tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka potvrđena presudom Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske u presudi posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, te na primjenu čl. 502 c ZPP-a, kao i na čl. 82 st. 1 odnosno 96 st. 2 Zakona p zaštiti potrošača. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05), slijedom čega je tužitelj ovlašten postaviti kondemnatorni zahtjev za isplatu. Slijedom toga, tužitelj potražuje preplaćene iznose u konačnom iznosu od 22.974,21 euro zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kao i naknadu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Poziva se na odluku VSRH poslovni broj Rev-2221/18 od 03.09.2019. godine kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te na odluke suda EU. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Predlaže da sud odbaci tužbtu, a podredno da odbije tužbeni zahtjev.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu (list 6-10 spisa), u otplatni plan (list 11-20 spisa), u promet po kreditu (list 21-28 i 63-70 spisa), proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (list 158-159 spisa), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. (list 164-171 spisa).

4. Među strankama nije sporno da su parnične stranke dana 11. kolovoza 2005. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu za izgradnju stambene građevine broj kreditne partije: 7102827182, kojim je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 120.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Tužitelj se odobreni iznos kredita obvezao vratiti uz valutnu klauzulu. Člankom 7 Ugovora određeno je da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunama te da prvi anuitet iznosi 660,87 CHF.

5. Sporno je da li su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, sporno je da li je nastupila zastara potraživanje, sporno je da li je tužitelj potrošač, te a li je aktivno legitimiran te je sporna visina tužbenog zahtjeva. Sporno je i da li je osnovan prigovor prijeboja.

6. Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

9. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 01.04.2005. do 31. 12 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

11. Dakle ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora provedu dokazi i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača.

12. Na tu okolnost proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice koja je u svom iskazu navela da prilikom i prije sklapanja predmetnog ugovora od tuženika nisu dobili nikakve detaljne informacije što je to valutna klauzula niti koji su rizici kod sklapanja ugovora sa valutnom klauzulom u CHF. Zposlenica tuženika s kojom su dogovarali sklapanje ugovora o kreditu bila je osobna bankarka njezinom supruga te su u nju imali povjerenja. Ona im je tako jedino ponudila sklapanje ugovora u CHF dok je to tada bio najpovoljniji kredit. O sklapanju ugovora sa drugom valutnom klauzulom nisu razgovarali. Prije potpisivanja ugovora isti je pročitala no u njemu nije vidjela ništa problematično dok joj je rečeno da je ugovor s valutnom klauzulom u CHF najpovoljniji i ima najnižu kamatu. NIje imala nikakav prigovor na sadržaj ugovora te nije tražila izmjenu istoga. Svjesna je što je valutna klauzula i znala je da ista može varirati na način da se povećaju odnosno smanje mjesečni anuiteti no nije mislila da će se to dogoditi u obimu u kojem se to dogodilo. Nisu razgovarali o samom sadržaju ugovora obzirom je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen.

13. Ovakvom iskazu sud je u cijelosti poklonio vjeru obzirom je isti dat životno i logično te sud nije imao nikakvog razloga posumnjati u isti, a isti je također i u skladu s ostalim dokazima koji se nalaze u spisu. Iz navedenog, ovaj sud zaključuje da je u ovom slučaju prednik tuženika postupio na isti način kako je to utvrđeno tijekom postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da tužitelja nije u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, te je sud zaključio da se u ovom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

14. Također, iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor sklopila radi obnove stare kuće u kojoj su živjeli prije sklapanja ugovara, a u kojoj stanuju i danas. U trenutku sklapanja ugovora bila je zaposlena u Ministarstvu okoliša te nije imala otvoren nikakav obrt ili trgovačko društvo.

15. Čl. 3 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a što sud smatra da je tužitelj bio prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a što je sud utvrdio gore provedenim dokazima, a iz čega proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor sklopio u svojstvu potrošača.

16. Iz iskaza tužiteljice također proizlazi da je upravo ona platila sve rate kredita, a što proizlazi i iz dokaza koji se nalaze u spisu, stoga sud smatra neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice.

17. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika promjene valute po srednjem tečaju tuženika iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

18. Uvidom u Ugovor o kreditu, plan otplate, a poglavito iz nalaza i mišljenja vještaka, a koji dokaz je sud prihvatio jer je dan stručno, sažeto i jasno, te uzimajući u obzir činjenicu da stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu vještva, sud je utvrdio da se za trajanja kredita tečaj mijenjao od na više i na niže te je utvrđeno da je tužitelj počeo s otplatom kredita kredita 16.01.2009, dok je zadnji iznos plaćen 23.11.2012. godine. Tuženik ne spori da su plaćeni svi anutiteti..

19. Na okolnost visine utuženog potraživanja sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. te je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka i iz dokumentacije koja se nalazi u spisu utvrđeno da razlika između iznosa računatih temeljem promjene tečaja koje je tužitelj više uplati za predmetno razdoblje iznosi 22.974,21 eura. Ukupna razlika s osnove valute za koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos iznosi 863,04 eura.

20. Na ovakav nalaz i mišljenje stranke nisu istaknule prigovor matematičke prirode, a iz kojeg razloga sud nije proveo dokaz saslušanjem vještaka obzirom smatra da bi isto bilo u suprotnosti s načelom ekonomičnosti, a s druge strane, obzirom da stranke nisu isticale prigovor na matematički izračun datog vještva, time je visina tužbenog zahtjeva, a kako ju je postavio vještak, postala nesporna, dok sud ne utvrđuje nesporne činjenice.

21. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove.

22. Neosnovan je prigovor zastare, jer je podnošenjem tužbe u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe 4. travnja 2012., došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a i tužitelj je mogao od prvog naplaćenog anuiteta, u roku 5 godina, tražiti od tuženika povrat iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne obveze. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu za razdoblje otplate kredita od siječnja 2009 do studenog 2012. godine. U odnosu na prvo (najstarije) potraživanje došlo je do prekida zastare 4. travnja 2012. i zastara u odnosu na preplaćeni tečaj CHF zastara iznova počinje teći 15. lipanj 2018. godine. (pravomoćno okončanje spora donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule kada je zastara počela teći iz početka) Člankom 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Tužitelj je tužbu podnio 05. lipnja 2023. iz čega slijedi da prigovor zastare u odnosu na valutnu klauzulu nije osnovan.

23. Tuženik je podneskom od 12. ožujka 2024. godine postavio prigovor radi prijeboja, isti precizirajući podneskom od 24.travnja 2025.godine, predlažući da sud izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja, ukoliko utvrdi da postoji tražbina tužitelja i to u iznosu 863,04 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, a koliko konačno tuženik potražuje.

24. Člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost promjene kamatne stope, tako da je krivnja za ništavosti ugovornih odredbi na strani tuženika. Dakle, nije tužitelj kao stranka ugovora odgovorna za ništavosti navedenih odredbi već je, upravo suprotno, tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Isto tako tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost promjene kamatne stope i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po eventualnoj manjoj kamatnoj stopi je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika. Stoga je sud odbio takav prigovor tuženika.

25. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a sud je tužitelju dosudio trošak parničnog troškova, a prema vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to; trošak sastava tužbe prema Tbr 7/1 250 bodova, trošak sastava podneska od 07.12.2023. prema Tbr 8/1 250 bodova, trošak sastava podneska od 14.03.2024. prema Tbr 8/1 250 bodova, trošak pristupa na ročište dana 19.09.2024. prema Tbr 9/1 250 bodova, trošak pristupa na ročište dana 20.02.2025. prema Tbr 9/1 250 bodova, trošak sastava podneska od 17.04.2025. prema Tbr 8/1 250 bodova, trošak sastava podneska od 06.05.2025. prema Tbr 8/1 250 bodova, te trošak pristupa na ročište dana 04.11.2025. prema Tbr 9/1 250 bodova, što ukupno iznosi 2000 bodova, odnosno 4.000,00 eura, a što uvećano za PDV čini iznos od 5.000,00 eura. Tužitelju je također priznat trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 250,00 eura, tako da ukupan trošak dosuđen tužitelju iznosi 5.250,00 eura. Na dosuđeni trošak sud je odredio kamate sukladno čl. 151 st. 3 ZPP-a.

26. Temeljem čl. 155 ZPP-a, sud tužiteljici nije dosudio trošak sastava podneska od 07.03.2024. godine obzirom smatra da je sve navode iz tog podneska tužiteljica mogla iznijeti u podnesku od 07.12.2023.godine, a za sastav kojeg podneska je tužiteljici dosuđen trošak.

27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude

U Zagrebu, 09. prosinca 2025. godine

Sudac:

Biserka Pavković Fućak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

tužiteljica po punomoćniku

tuženik po punomoćniku