Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-169/2025-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Tamari Turek, u pravnoj stvari tužitelja RG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Petrić i dr. iz Varaždina, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 26. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja, te zamjenika punomoćnika tuženika, 9. prosinca 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. , Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužitelju RG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 22.300,64 eur (dvadeset dvije tisuće tristo eura i šezdeset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 16.427,21 eur teče od 1.10.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30.12.2023. pa nadalje do isplate po godišnjoj stop i koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati troškove ovog postupka u iznosu od 4.221,07 (četiri tisuće dvjesto dvadeset jedan euro i sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. prosinca 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troškova ovog postupka odbija, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe od 9. lipnja 2025.

II. Odbacuje se tuženikov prigovor radi prebijanja iznosa od 66,58 eur, kao nepravodoban.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Volksbank d.d. kao kreditor sklopili dana 16. kolovoza 2007. Ugovor o kreditu broj 312232 (dalje u tekstu: «Ugovor o kreditu»), da je Ugovorom o kreditu tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 178.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po kupovnom tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita, da je rok vraćanja kredita iznosio 30 godina i to na način da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u iznosu od CHF 982,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize važećem na dan dospijeća, da je tuženik u čl. 7. Ugovora o kreditu ugradio odredbu kojom se povrat obveza po Ugovoru o kreditu obračunava po prodajnom tečaju za devize CHF tuženika važećem na dan dospijeća, da tužitelj od strane tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije bio obaviješten o svim bitnim parametrima koji utječu na mogućnost promjene tečaja i time njegove kreditne obveze, što je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama parničnih stranaka, da se o navedenoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, a da je posljedica nepoštenosti odredbe njezina ništetnost, kao i da su stranke dana 1. veljače 2016. sklopile Aneks kojim su odredbe osnovnog Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valute obveze tužitelja, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, no da time tuženik nije tužitelju vratio sve iznose koje je stekao bez osnove, pri čemu se tužitelj poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

2. Podneskom od 9. lipnja 2025., a koji je podnesen nakon zaključenja prethodnog postupka, te po provedenom knjigovodstveno-financijskom vještačenju, tužitelj je povećao tužbeni zahtjev za isplatu na iznos od 22.300,64 eur, a kojoj se preinaci tužbe tuženik nije protivio. Temeljem čl. 190. st. 2. i st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01.,117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19.; u daljnjem tekstu: ZPP), a vodeći se zaključkom usvojenim na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021., sud je odlučio kao u toč. I. izreke gornjeg rješenja, te prihvatio preinaku tužbe sadržanu u podnesku tužitelja od 9. lipnja 2025. kojom je isti povećao tužbeni zahtjev na isplatu, a s obzirom da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao postaviti konačni tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, unatoč poduzimanju potrebnih radnji prije podnošenja tužbe u smislu čl. 186. st. 1. ZPP-a u svrhu postavljanja urednog tužbenog zahtjeva, te je konačni zahtjev postavio nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja po određenju ovoga suda.

3. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome navodi da ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, da je čl. 10. Ugovora o kreditu br. 312232 sklopljenog 16. kolovoza 2007. ugovorena nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora, da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani iz razloga što je potraživanje tužitelja u zastari, što je provedena konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, što utvrđenja iz parnice potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, što sve i kada bi utvrđenja iz parnice potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a, što sve i kada bi presuda iz parnice potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici potrošač, što tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, što ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP); te prigovara načinu postavljanja tužbenog zahtjeva.

4. Valja napomenuti da je tijekom ovog parničnog postupka tuženik Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.) pripojen Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB: 87939104217, sada tuženiku, a što je utvrđeno i pravomoćnim rješenjima ovog suda broj P - 1476/2019-15 od 25. studenog 2024. i P-1476/2019-19 od 24. veljače 2025.

5. Također, sud ističe da je o prigovoru mjesne nenadležnosti odlučeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1838/2022-2 od 22. ožujka 2023. na način da je isti odbijen.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u povijesni izvadak (list 5-8 spisa), ugovor o kreditu (list 9-14 spisa), otplatnu tablicu (list 15-16 spisa), otplatni plan (list 17 -20 spisa), Aneks (list 21-24 spisa), prometnu tablicu (list 25-29 spisa), izračun preplate (list 30-39 spisa), izvod iz sudskog registra (list 192-198 spisa), nalaz stalne sudske vještakinje Danijele Podbojec (list 217-241 spisa) i dopunu nalaza (list 259-261 spisa), te je saslušan tužitelj.

7. Temeljem čl. 8. ZPP nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja s osnova stjecanja bez osnove u iznosu od 22.300,64 eur s pripadajućim zateznim kamatama s osnova preplate zbog promjene tečaja CHF, a koji je novčani iznos prešao u imovinu tuženika ispunjenjem čl. 7.1. Ugovora o kreditu broj 312232 od 16. kolovoza 2007., a koje odredbu tužitelj ocjenjuje nepoštenom u smislu čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007.; dalje: ZZP), a posljedično tome i ništetnom sukladno čl. 102. st. 1. ZZP, pri čemu se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/12 od 4. srpnja 2013., djelomično potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

9. Između stranaka nije sporno, te isto proizlazi i iz dokumentacije u spisu, i to :

- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor dana 16. kolovoza 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 312232 (dalje: Ugovor o kreditu),

- da se čl. 1. Ugovora o kreditu pravni prednik tuženika kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 178.000,00 CHF po kupovnom tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita,

- da je čl. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da će se kredit iskoristiti za kupnju kuće,

- da je čl. 7.1. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta koji se sastoje od dijela glavnice i kamate, a iznose 982,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika važećem na dan dospijeća.

10. Između stranaka je sporno je li odredba čl. 7.1. Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima izraženim u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika važećem na dan dospijeća , ništetna u smislu čl. 96., čl. 97. i čl. 102. st. 1. ZZP, a posljedično tome potražuje li osnovano tužitelj od tuženika iznose koje mu je platio temeljem navedene ugovorne odredbe, pri čemu tuženik osporava tužiteljevo pozivanje na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., osporava nepoštenost te ništetnost sporne odredbe Ugovora o kreditu, visinu utuženog potraživanja, pri čemu ističe i prigovor zastare, dok je sporan i pravni učinak sklapanja Aneksa I. od 1. veljače 2016.

11. Sukladno čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.; dalje: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

12. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13. Sukladno čl. 326. st. 1. ZOO ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.

14. Sukladno čl. 148. st. 1. ZOO obnova je bez učinka ako je prijašnja obveza bila ništetna ili već ugašena.

15. Sukladno čl. 96. st. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Sukladno čl. 102. st. 1. i st. 2. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna, pri čemu ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

17. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. Sukladno čl. 502.a ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

19. Sukladno čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20. Polazeći od čl. 502.c ZPP sud je prvenstveno uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, te u iskaz tužitelja, utvrdio da je tužitelj isti sklopio u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije ničime osporio, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u rješenju broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u ko lektivnom sporu nema svojstvo potrošača jest na tuženiku koji takav prigovor ističe), a da je tuženik predmetni Ugovor sklopio u svojstvu trgovca u smislu čl. 3. st. 2. ZZP sklapajući predmetni Ugovor u okviru svoje djelatnosti. Sud je nadalje utvrdio da je predmetni Ugovor sklopljen 16. kolovoza 2007., dakle unutar razdoblja obuhvaćenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kao i da je spornom odredbom Ugovora o kreditu ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima izraženim u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan dospijeća, a na koje se ugovorne odredbe odnosi utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. Imajući u vidu navedena utvrđenja sud je temeljem čl. 502.c ZPP vezan za pravna utvrđenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. o nepoštenosti i ništetnosti sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima izraženim u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan dospijeća. Valja napomenuti da u ovome postupku tužitelj ne potražuje naknadu štete, već zahtijeva povrat stečenog bez osnove zbog utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi, no da je odredbu čl. 502.c ZPP potrebno tumačiti teleološki, a s obzirom da se zaštita kolektivnih interesa ne može učinkovito ostvariti isključivo gramatičkim tumačenjem čl. 502.c ZPP i njegovom primjenom isključivo u parnicama za naknadu štete (sudska praksa - rješenje Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-63/18 od 27. kolovoza 2018.). Slijedom navedenog, sud nalazi neosnovanim tuženikovo osporavanje učinaka presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u ovome sporu.

21. S obzirom da je sud u ovome postupku vezan pravnim utvrđenjima presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a slijedom toga nije obvezan provoditi dokazni postupak radi utvrđenja činjenica o kojima ovisi odluka o nepoštenosti i ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu, konkretno činjenice nerazumljivosti osporenih ugovornih odredaba tužitelju kao prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke, nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te posljedično tome i postojanja znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (sudska praksa – presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), sud nije našao potrebnim niti ekonomičnim posebno analizirati dostavljenu dokumentaciju, i to povijesni izvadak (list 5-8 spisa), ugovor o kreditu (list 9-14 spisa), otplatnu tablicu (list 15-16 spisa), otplatni plan (list 17 -20 spisa), Aneks (list 21-24 spisa), prometnu tablicu (list 25-29 spisa), izračun preplate (list 30-39 spisa), te izvod iz sudskog registra (list 192-198 spisa). U odnosu na okolnost informiranja tužitelja o rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima neposredno od strane zaposlenika tuženika, valja napomenuti da tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika na navedenu okolnost, dok tužitelj u svom iskazu u bitnome navodi da nije dobio upozorenja koja se tiču specifičnosti zaduživanja u valuti CHF, nije mu bilo rečeno da je valuta CHF "valuta utočišta", niti da HNB ne bi štitio tečaj kune prema tečaju CHF kao što ga štiti prema tečaju EUR, a koji iskaz sud prihvaća, a s obzirom da nije proturječan dokumentaciji predanoj u spis, niti je tuženik kakvim dokazom pobio iskaz tužitelja, a slijedom čega je sud stava da tuženik u ovome postupku nije dokazao da bi prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu neposredno po svojim djelatnicima informirao tužitelja o rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

22. Slijedom svega gore navedenog, a polazeći od pravnih utvrđenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojima je sud vezan u ovom postupku, kao i činjenice da tuženik u ovome postupku nije dokazao da bi prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu neposredno po svojim djelatnicima informirao tužitelja o rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, sud je spornu odredbu Ugovora o kreditu ocijenio nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom, kao i ocijenio osnovanim i potraživanje tužitelja s osnova stjecanja bez osnove, a s obzirom da je tužitelj sukladno čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. st. 1. ZOO stekao pravo na povrat svih neosnovano plaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe od trenutka sklapanja predmetnog Ugovora.

23. U odnosu na prigovor zastare valja uputiti na odredbu čl. 225. ZOO sukladno kojoj tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi broj Rev - 2245/17 od 20. ožujka 2018. sukladno kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, te na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a slijedom čega se prigovor zastare tuženika ukazuje u cijelosti neosnovanim, a s obzirom da je u konkretnom slučaju zastara za potraživanje s osnova povrata preplaćenog temeljem ništetne odredbe o otplati kredita primjenom valutne klauzule u CHF počela teći 15. lipnja 2018., dok je predmetna tužba podnesena prije isteka općeg zastarnog roka dana 31. listopada 2019.

24. Odluku o visini tužiteljevog potraživanja sud temelji na nalazu stalne sudske vještakinje Danijele Podbojec od 12. svibnja 2025. iz kojeg proizlazi da je tužitelj tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita do 30. rujna 2015. više platio iznos od 16.427,21 eur, pri čemu jasno naznačuje preplatu po svakom pojedinom anuitetu s danom uplate istog, da zatezna kamata na preplatu do 30. rujna 2015. iznosi 5.873,43 eur, da u konverziji nije utvrđena preplata, kao i da je konverzija izvršena temeljem Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje: ZID ZPK). Sud je u cijelosti prihvatio nalaz stalne sudske vještakinje Danijele Podbojec, a s obzirom da je izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije sadržane u spisu, a sudu jasno i razumljivo prikazuje izračun preplaćenog iznosa, pri čemu stranke matematičkom izračunu vještakinje nisu prigovorile. U odnosu na primjedbe tuženika iz podneska od 10. lipnja 2025. vještakinja je podnijela dopunu nalaza od 23. lipnja 2025., a u kojoj je dala jasne odgovore na istaknuta pitanja, pri čemu valja napomenuti da je tuženik na ročištu održanom dana 26. studenog 2025. naveo da nema prigovora na matematički izračun vještakinje, te da ne traži saslušanje iste. Valja napomenuti i da je vještakinja nalaz izradila sukladno uputi iz ovosudnog rješenja kojim joj je vještačenje povjereno, te je izračun izrađen primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita tijekom cijelog razdoblja otplate ispravan obračun, a sukladno utvrđenjima iz točke 22. ovog obrazloženja. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u toč. I. izreke ove presude, odnosno naložio tuženiku platež preplaćenog iznosa s osnova promjene tečaja CHF kako je utvrđen nalazom stalne sudske vještakinje Danijele Podbojec.

25. U odnosu na prigovor radi prebijanja iznosa od 66,58 eur valja napomenuti da je tuženik isti istaknuto tek u podnesku od 10. lipnja 2025., odnosno nakon zaključenja prethodnog postupka, a slijedom čega se tuženikov prigovor radi prebijanja u smislu čl. 288.a st. 6. ZPP ukazuje nepravodobnim, te je sud odlučio kao u toč. II. izreke gornjeg rješenja. No, valja uzgredno istaknuti da je iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Danijele Podbojec razvidno da je ista negativne tečajne razlike u iznosu od 66,58 eur uračunala u ukupnu preplatu s osnova promjene tečaja CHF, odnosno da je iznos od 66,58 eur prebijen u izračunu vještakinje s ukupnom preplatom.

26. U odnosu na učinak Aneksa od 1. veljače 2016. valja prvenstveno napomenuti da je isti sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK, kao i da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Danijele Podbojec od 12. svibnja 2025. i dopune od 23. lipnja 2025. proizlazi da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK. Imajući u vidu navedeno, sud iskaz tužitelja u dijelu u kojem ist i navodi da s bankom nije mogao pregovarati o uvjetima konverzije, niti o sadržaju Aneksa, iako prihvaća, no ujedno i ocjenjuje irelevantnim, sve s obzirom da je predmetni Aneks sastavljen, odnosno izračun konverzije izrađen sukladno odredbama ZID ZPK, te ne predstavlja ugovor formuliran isključivom voljom tuženika, već ugovor čiji je sadržaj određen prisilnim propisom (ZID ZPK). Također, valja istaknuti da predmetni Aneks po ocjeni ovoga suda nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva, odnosno da ne ispunjava kakve druge pretpostavke ništetnosti pravnog posla, te da je istim uređen ugovorni odnos između stranaka počevši od 1. listopada 2015. pa nadalje na način da su za preostalo razdoblje otplate kredita ugovorile jasno definiranu promjenjivu kamatnu stopu, te valutnu klauzulu u EUR. Nadalje, valja istaknuti da su stranke sklapanjem Aneksa od 1. veljače 2016. uredile svoj obvezni odnos na način da su tužitelja kao potrošača utvrđivanjem i uračunavanjem preplate stavile u financijskom smislu u položaj jednak položaju u kojem bi bio da je od početka ugovornog odnosa koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, no predmetnim Sporazumom sukladno čl. 326. st. 1. ZOO predmetni Ugovor o kreditu nije konvalidiran, niti je sukladno čl. 148. st. 1. ZOO izvršena obnova predmetnog Ugovora o kreditu, niti se sklapanjem Aneksa od 1. veljače 2016. ili na neki drugi način tužitelj odrekao svog prava na potpunu restituciju u smislu čl. 323. st. 1. ZOO, pri čemu ni ZID ZPK ne propisuje takav učinak provedene konverzije (sudska praksa presuda Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-480/2021-2 od 16. listopada 2024.).

27. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO, te na čl. 1115. ZOO, a slijedom čega je, s obzirom da se tuženik kao sastavljač ništetnih odredbi smatra nepoštenim stjecateljem, valjalo istome naložiti isplatu zakonske zatezne kamate na preplaćeni iznos od 1. listopada 2015., a kako je to i utvrđeno nalazom stalne sudske vještakinje Danijele Podbojec.

28. Odluku o troškovima parničnog postupka sud temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a sukladno kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

29. Sud je potrebnim za vođenje parničnog postupka tužitelju priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eur po tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje: Tarifa), trošak sastava podneska od 8. studenog 2024. i 9. lipnja 2025. u iznosu od 500,00 eur za svaki podnesak po tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak sastava žalbe od 9. lipnja 2022. u iznosu od 250,00 eur po tbr. 10. toč. 4. Tarife, trošak zastupanja na ročištima održanima dana 16. ožujka 2025. i 26. studenog 2025. u iznosu od 500,00 eur za svako ročište po tbr. 9. toč. 1. Tarife, a koje iznose valja uvećati za pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 687,50 eur, za trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eur, za trošak izračuna preplate prije pokretanja postupka u iznosu od 185,81 eur, te za trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 197,76 eur, a što ukupno predstavlja priznati trošak od 4.221,07 eur.

30. Sud tužiteljici kao potreban nije priznao trošak sastava podneska od 28. studenog 2024., a s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje ovog parničnog postupka u smislu čl. 155. st. 2. ZPP, to iz razloga što istim tužitelj isključivo dostavio izvadak iz sudskog registra radi donošenja rješenja o nastavku postupka, a uvid u koji registar sud vrši sam po službenoj dužnosti, pri čemu valja napomenuti da je navedeni izvadak tužitelj dostavio i ranije uz podnesak od 8. studenog 2024. u odnosu na koji mu je priznat trošak sastava istog; kao ni trošak sudske pristojbe na presudu, a s obzirom da je tužitelj oslobođen obveze plaćanja iste.

31. Odluka o zateznim kamatama na troškove parničnog postupka temelji se na čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17.) sukladno kojem će sud ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u ovršnoj ispravi, na prijedlog ovrhovoditelja, u rješenju o ovrsi odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke odnosno sklapanja nagodbe do naplate, slijedom čega je valjalo naložiti tuženiku da tužitelju isplati zatezne kamate na troškove ovog parničnog postupka od dana donošenja ove presude do isplate.

32. Iz iznesenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude i rješenja.

U Varaždinu 9. prosinca 2025.

Sutkinja

Tamara Turek

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1/ tužitelj, po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Petrić i dr. iz Varaždina 2/ tuženik, po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba