REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-7585/2020-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lidiji Repar Habulinec, u pravnoj stvari tužitelja EĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Ruždjaku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika PEVEX d.d., Sesvete, Savska cesta 84, OIB: 73660371074, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 7. studenoga 2025., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Jasminke Dugandžije, odvjetnice i punomoćnika tuženika ĆĆ, dana 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je Otkaz ugovora o radu od 10. kolovoza 2020. tuženika Pevex maloprodaja neprehrambene robe d.d. tužitelju EĆ nedopušten te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na rad radi obavljanja poslova za koje je sklopio ugovor o radu za radno mjesto Majstor" kao i da mu tuženik naknadi parnični trošak, sve u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. kolovoza 2019. kod tuženika obavljao poslove radnog mjesta ,,Majstor". Dana 10. kolovoza 2020. tuženik je otkazao ugovor o radu tužitelju zbog navodno teške povrede radne obveze. Protiv otkaza od 10. kolovoza 2020. tužitelj je uložio Zahtjev za zaštitu prava 25. kolovoza 2020. na koji tuženik u zakonom propisanom roku nije odgovorio. Otkaz tužitelju je nezakonit i to kako zbog razloga pomanjkanja procedure otkazivanja tako i zbog toga što ne postoji opravdani razlog za otkaz. U dijelu koji se odnosi na proceduru otkazivanja poslodavac nije poštivao odredbe Zakona o radu koje propisuju obvezu omogućavanja obrane tužitelju te nije provedeno savjetovanje s radničkim vijećem, odnosno sindikatom. Također, promašen je i rok za izvanredno otkazivanje. U dijelu koji se tiče opravdanog razloga obrazloženje otkaza nejasno je jer se iz sadržaja otkaza ne može se razabrati u čemu se sastoji navodna teška povreda radne obveze od strane tužitelja. Navodi o tome kako su postupanjem tužitelja..."ostvarena obilježja kaznenog djela prijevare i krivotvorenja isprave" predstavlja uvredljivo postupanje tuženika koje ima karakter uznemiravanja tužitelja te povredu njegovog dostojanstva. U otkazu nema niti jednog navoda iz kojeg bi proizlazilo da je tužitelj postupao protivno pravilima. Upravo suprotno, u skladu s uputom nadređenih tužitelj je temeljem odredbe čl. 51. Pravilnika o radu tuženika o promjeni visine prijevoza obavijestio nadređenu osobu. Potom je provedena cjelokupna procedura kod tuženika uz odobrenje nadležnih te obračun također nadležne službe tuženika te je isplaćena naknada za prijevoz radniku. Slijedi dakle da tužitelj ništa nije od tuženika otuđio već mu je sve isplate koje je primio tuženik odobrio te izvršio isplatu na njegov račun. Nikad od tužitelja nije tražen povrat bilo kakvog navodno nepripadno isplaćenog iznosa pa je potpuno nejasno u čemu bi se sastojalo njegovo protupravno postupanje. S obzirom na sve navedeno predlaže otkaz od 10.8.2020. utvrditi nedopuštenim, te tužitelja vratiti na rad, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik ne spori da su tužitelj i tuženik 1. kolovoza 2019. sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta Majstor, da je tužitelju tuženik otkazao ugovor o radu odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 10. kolovoza 2020., kao i da je tužitelj podnio 25. kolovoza 2020. zahtjev za zaštitu prava radnika na koji tuženik nije odgovorio. Međutim, sve druge činjenice tuženik osporava jer su netočne. Tužitelj osporava zakonitost Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog pomanjkanja procedure otkazivanja, odnosno zbog toga što tužitelju nije omogućena obrana u skladu sa Zakonom o radu. Nadalje, tužitelj ističe kako nije provedeno savjetovanje s radničkim vijećem, odnosno sindikatom i kako je promašen rok za izvanredno otkazivanje. Tužitelj predlaže dostavu nalaza interne revizije tuženika. Tuženik je tužitelju otkazao ugovor o radu u skladu s odredbama Zakona o radu i Pravilnika o radu tuženika. Odredbom članka 119. stavka 2. Zakona o radu propisano je da je prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. U konkretnom slučaju, kada nisu bile ispunjene pretpostavke za isplatu naknade, tada nije opravdano očekivati od tuženika da tužitelju omogući iznošenje obrane prema članku 119. st. 2. Zakona o radu. Dakle, poslodavac nije dužan omogućiti iznošenje obrane u onim slučajevima kršenja radne obveze za koje nije realno očekivati da imaju opravdanje. Nadalje, odredbom članka 153. stavka 4. Zakona o radu propisano je da ako kod poslodavca djeluje više sindikata, sindikati se moraju sporazumjeti o sindikalnom povjereniku, odnosno povjerenicima koji će imati prava i obveze iz članka 153. stavka 3. ZR. Slijedom navedenog, nedostatak dogovora sindikata ima za posljedicu da ni jedan sindikalni povjerenik nema prava i obveze radničkog vijeća, slijedom čega ne postoji ni obveza poslodavca, odnosno tuženika, da se prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju savjetuje sa sindikalnim povjerenikom. Tuženik je tužitelju izvanredno otkazao ugovora o radu u roku određenom člankom 116. stavkom 2. Zakona o radu. Naime, ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Rok se računa od saznanja osobe nadležne za donošenje odluke, u konkretnom slučaju predsjednika Uprave LĆ, s tim da rok za poslodavca ne počinje teći prije nego li sazna za činjenicu odnosno vjerojatnost i opravdanost sumnje da je upravo određeni radnik počinio osobito tešku povredu radne obveze. Dalje tuženik navodi da je iz Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu razvidno zbog kojih razloga je tuženik donio tu odluku. Naime, tužitelju je kao mjesto rada ugovorom o radu ugovorena [adresa]. Tužitelj ima prebivalište u [adresa]. Unatoč tim činjenicama, tužitelj je tuženiku dostavio potvrdu o cijeni mjesečnog međumjesnog prijevoza na relaciji [adresa] – [adresa] i na taj način je neistinito prikazao da putuje na posao iz [adresa] u [adresa] i iz [adresa] u [adresa] iako stvarno nije putovao na posao u [adresa]. Na temelju potvrde koju je tužitelj dostavio tuženiku, tužitelju je od kolovoza 2019. umjesto 360,00 kn isplaćivao 800,00 kn ili razmjerni dio ako tužitelj nije radio sve dane. Odredbom članka 51. stavka 5. Pravilnika o radu tuženika određeno je da poslodavac radniku nadoknađuje stvarne troškove prijevoza prema predočenim potvrdama o visini prijevoza, o čemu se radnik mora izjasniti prilikom započinjanja rada kod poslodavca. Stavkom 6. istoga članka određeno je da ako dođe do promjene visine troškova prijevoza, radnik će o tome obavijestiti poslodavca predočenjem nove potvrde. Slijedom navedenog, tužitelj je tuženiku neistinito prikazao podatke na temelju kojih mu se nadoknađuju troškovi prijevoza jer tužitelj nije putovao iz mjesta stanovanja u mjesto rada i iz mjesta rada u mjesto stanovanja. Dakle, svaki mjesec je tužitelju neosnovano isplaćeno 440,00 kn ili manje, ako tužitelj nije radio sve dane u mjesecu. Tužitelj je time zapravo dao tuženiku neistinite podatke važne za ostvarivanje određenih materijalnih prava tužitelja (isplata naknade troškova prijevoza). Zbog tih okolnosti tuženik po prirodi stvari ne može imati niti minimum povjerenja potrebnog za odnos poslodavca i radnika pa je stoga očito da i uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više nije moguć. Tužitelj ističe kako je sukladno uputi nadređenih, a na temelju odredbe članka 51. Pravilnika o radu, obavijestio nadređenu osobu o promjeni visine prijevoza, što je tužitelju odobreno od nadređenih osoba. Iz tužbe je razvidno kako tužitelj ne osporava razloge zbog kojih mu je otkazan ugovor o radu. Osim navedenog, tuženik ukazuje i da je odredbom članka 76. Pravilnika o radu propisano da ugovor o radu prestaje izvanrednim otkazom ako zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć, a odredbom članka 77. stavka 1. točke 1. Pravilnika o radu da se osobito teškom povredom obveza iz radnog odnosa, za koje se daje izvanredni otkaz, smatra naročito nanošenje štete Poslodavcu ako je šteta utvrđena u vrijednosti većoj od 1.000,00 kn. Slijedom svega navedenog, tuženik je imao opravdan razlog za izvanredan otkaz ugovora o radu tužitelju, pa tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 10.8.2020., Zahtjev za zaštitu prava, presliku potvrde i povratnice, Pravilnik o radu i Izmjene Pravilnika o radu, Izvješće o provedenoj izvanrednoj internoj reviziji iz kolovoza 2020., Obavijesti sindikata o imenovanju sindikalnog povjerenika i dopise sindikata, saslušan je svjedok SĆ, izvršen je uvid u Izjavu tužitelja od 31.7.2020., platne liste, sudsku praksu, putne i radne naloge i račune, evidencije, saslušan je tužitelj, te zakonski zastupnik tuženika VĆ, saslušan je svjedok PĆ, te svjedok LĆ.

4. Sud je odbio prijedloge za saslušanjem svjedoka NĆ, MĆ, te GĆ kao nepotrebne, obzirom je već i temeljem provedenih dokaza činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje odluke.

5. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, u smislu čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti.

6. Među strankama nije sporno da je protiv Odluke o izvanrednom otkazu od 10.8.2020. tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava tuženiku 25.8.2020., te da se na isti nije očitovao. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 14.9.2020., to je tužitelj sudsku zaštitu zatražio u rokovima iz čl. 133. st. 1. i 2. ZR.

7. Nadalje, odredbom članka 153. stavka 4. Zakona o radu propisano je da ako kod poslodavca djeluje više sindikata, sindikati se moraju sporazumjeti o sindikalnom povjereniku, odnosno povjerenicima koji će imati prava i obveze iz članka 153. stavka 3. ZR. Iz dopisa sindikata u spisu (list 148 spisa) proizlazi da se sindikat koji djeluje kod tuženika nikada nije sporazumio niti potpisao sporazum s ostalim sindikatima koji djeluju kod tuženika o sindikalnom povjereniku koji bi imao prava i obveze u smislu čl. 153. st. 3. i 4. ZR, a isto ne proizlazi niti iz dopisa ostalim sindikatima koji prileže spisu. Također, isto u bitnome potvrđuje u svom iskazu i svjedok SĆ koja je navela da sindikati nisu obavijestili tuženika o tome tko je sindikat koji će imati prava i obveze radničkog vijeća, a to može reći zato što su svi dopisi sindikata koji su dolazili, dolazili k njoj iz razloga jer je vršila obračune članarine za članove sindikata. Slijedom navedenog, nedostatak dogovora sindikata ima za posljedicu da ni jedan sindikalni povjerenik nema prava i obveze radničkog vijeća, odnosno sam propust sindikata da postignu sporazum o sindikalnom povjereniku i o tome obavijeste poslodavca ne može ići na štetu poslodavca. Stoga ne postoji ni obveza poslodavca, odnosno tuženika, da se prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju savjetuje sa sindikalnim povjerenikom, odnosno isti ne treba poduzimati daljnje radnje radi ispunjenja svoje obveze iz čl. 150. st. 1. ZR.

8. Prema čl. 116. st. 1. ZR, poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), uz ispunjenje dviju pretpostavki:

- da se radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa ili drugoj osobito važnoj činjenici,

- da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa nije moguć.

9. Uvidom u Odluku o izvanrednom otkazu od 10.8.2020. utvrđeno je da je tužitelj na ime troškova prijevoza mjesečno dobivao iznos od 360,00 kn, sve do mjeseca kolovoza 2019., nakon čega je dostavio poslodavcu potvrdu o cijeni mjesečnog međumjesnog prijevoza na relaciji [adresa], neistinito prikazujući poslodavcu trošak putovanja kao da putuje na posao iz [adresa] u [adresa] i obratno, iako je znao da mu je mjesto rada u [adresa] u kojoj je i stvarno radio, te da ne putuje u [adresa] kako je neistinito prikazao dostavom potvrde. Nastavno na dostavljenu potvrdu, poslodavac je od mjeseca kolovoza 2019. radniku na ime troškova prijevoza isplaćivao iznos od 800,00 kn mjesečno, umjesto iznosa od 360,00 kn na koje je imao pravo sukladno Pravilniku o radu, a na opisani način radnik je stekao nepripadnu materijalnu korist, dok su navedenim postupanjem ostvarena obilježja kaznenog djela prijevare i krivotvorenja isprave. U svojoj pisanoj Izjavi od 31.7.2020. radnik je svoje postupanje obrazložio time da je mislio da ima pravo na povećanje putnih troškova iz razloga što stanuje u [adresa], a sjedište organizacijske jedinice je u [adresa]. Dalje se navodi da je takvo očitovanje radnika u cijelosti neosnovano jer je mjesto rada radnika u [adresa], što je radnik znao i poslove je obavljao u [adresa] i bio je svjestan da ne putuje u [adresa] na posao, a činjenica ima li njegova organizacijska jedinica sjedište u nekom drugom mjestu različitom od mjesta njegovog rada određenog u sklopljenom Ugovoru o radu je apsolutno nebitna. Takvo postupanje predstavlja apsolutno bitnu povredu jer je poslodavac trajno izgubio povjerenje u radnika. Obzirom na odredbe čl. 76., te čl. 77. st. 1. točka 1. Pravilnika o radu tuženika, prema kojoj se osobito teškom povredom iz radnog odnosa smatra nanošenje štete poslodavcu ako je šteta utvrđena u vrijednosti većoj od 1.00,00 kn, tuženik smatra da ima opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, budući je temeljem provedene interne revizije utvrđeno navedeno činjenično stanje, te na temelju izjave samog radnika koji ne poriče počinjenje povrede, nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da radniku omogući iznošenje obrane u skladu sa čl. 119. st. 2. ZR, jer iznošenje obrane ne može utjecati na drugačiju odluku poslodavca.

10. Kako je tuženik kao poslodavac za navedenu povredu radne dužnosti od strane tužitelja saznao službeno tek po provedenoj internoj reviziji (iz kolovoza 2020., list 66 - 83 spisa), a što potvrđuje u svom iskazu i sadašnji zakonski zastupnik tuženika VĆ, to je prigovor tužitelja da izvanredni otkaz ne bi bio donesen u zakonskom roku iz čl. 116. st. 2. ZR neosnovan u cijelosti, kada je Odluka o otkazu donesena 10. kolovoza 2020. Dakle, obzirom je interna revizija kojom je utvrđena povreda radne dužnosti od strane tužitelja provedena u mjesecu kolovozu 2020., to nikako nije do donošenja odluke o otkazu protekao rok od 15 dana od saznanja odgovorne osobe tuženika za činjenicu na kojoj se otkaz temelji, pa je stoga isti pravodobno donesen, u zakonskom roku iz čl. 116. st. 2. ZR.

11. Iz Ugovora o radu sklopljenog među strankama proizlazi da je čl. 3. istoga ugovoreno mjesto rada tužitelja, koje se nalazi u [adresa].

12. Iz iskaza svjedoka ČĆ proizlazi da ima saznanja da je bila provedena interna revizija a on je bio voditelj službe interne revizije u to vrijeme te je tim nalazom o provedenoj reviziji bilo utvrđeno između ostalog i za tužitelja da je koristio odnosno dostavljao potvrde za prijevoz da je radio u [adresa], a zapravo on nije radio u [adresa] nego u [adresa], tamo mu je bilo mjesto rada. Radilo se o potvrdama za prijevoz na posao i s posla. Radi se o izvješću o provedenoj izvanrednoj internoj reviziji koji prileži spisu iz kolovoza 2020. Podatke za provođenje revizije tražili su od organizacijskih jedinica tuženika a to su sektor ekspanzije i održavanja, sektor financija i kontrolinga te sektor ljudskih potencijala, sektori su dužni vršiti kontrolu ne zna tko je u konkretnom slučaju trebao vršiti kontrolu, svaki sektor ima određene kontrole koje treba provoditi, koliko se sjeća potvrda koju je donio tužitelj nije glasila na njegovo ime, ne donosi se nikakva posebna odluka o tome ima li radnik pravo u konkretnom slučaju na prijevoz, nakon što isti donese potvrdu tuženiku. Na upit obzirom na navode iz Izvješća o reviziji na stranici 4. izvješća pod točkom 8., tko je unutar tuženika dužan kontrolirati da li je dokumentacija koju radnik donese u skladu s pravilnikom i ugovorom o radu, navodi da je to odgovornost svakog pojedinog sektora za njegove radnike.

13. Iz iskaza svjedoka LĆ proizlazi da ne radi kod tuženika od prvog mjeseca 2021., a 2020. je obavljao poslove predsjednika Uprave. Ne sjeća se tužitelja i razloga zašto je on dobio otkaz, kao predsjednik Uprave potpisao je odluku o otkazu koja mu se predočava u spisu, ali se ne sjeća detalja jer je tuženik zapošljavao preko 2000 radnika i ime tužitelja sada mu nije poznato. Potpisivao je odluke ali prije toga morali su direktori koji su podređeni potpisivati sve odluke koje su njemu dolazile. Sjeća se da je bilo situacija odnosno znalo se događati te da je bilo otkaza vezano uz troškove prijevoza jer bi ljudi lažirali podatke o mjestu gdje su živjeli, ali za ovaj konkretni slučaj se ne sjeća. Na upit sjeća li se je li u to vrijeme bila provođena kakva interna revizija navodi kako su se interne revizije provodile kod tuženika kako je koji direktor tražio, postojale su redovne i izvanredne revizije po traženju direktora, bila su dva zaposlenika koja su se time bavila, jedan je bio PĆ a druga je bila gospođa čijeg se imena ne sjeća. Na upit je li u situaciji kada se radnik obrati službi ljudskih resursa postojala obveza te službe postupiti po općim aktima poslodavca i provjeriti podatke koje radnik donese navodi kako se sada ne sjeća kako je točno služba funkcionirala, postojali su pretpostavlja akti i propisane procedure po kojima se treba postupati. Na daljnji upit sjeća li se da bi izvanrednom revizijom u konkretnom slučaju bila utvrđena odgovornost sektora ljudskih resursa navodi kako se ne sjeća da bi u ovom slučaju konkretno uopće bila provođena izvanredna revizija tako da se ne sjeća niti detalja.

14. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je prije nego je dobio otkaz bio zaposlen kao radnik kod tuženika, u ugovoru o radu bilo mu je navedeno kao mjesto rada [adresa], no on je sam stalno išao na službeni put jer su radili poslove renoviranja i bili su radna grupa, za taj put ispunjavali su putne radne listove, stalno su bili po terenima i putovali. Tako je on znao raditi i u [adresa], i u [adresa], po cijeloj Hrvatskoj i dobivali su terenski dodatak od strane tuženika. Navodi kako je njima voditelj IĆ rekao da pošto je bilo sjedište radne grupe u [adresa] da imaju pravo i da donesu potvrdu o prijevozu od [adresa] do [adresa], pa su oni tako i učinili, on i drugi radnici, mada se u to vrijeme dok su to predali ništa nije promijenilo radili su isto kao i prije toga, on je cijelo vrijeme živio u [adresa], i nije nikada svakodnevno u tom periodu putovao na posao iz [adresa] do [adresa] i natrag. Tu potvrdu o prijevozu predao je voditelju IĆ, nije ju nosio u kadrovsku službu i temeljem nje je on primao isplatu prijevoza, i već su na sljedećoj plaći dobili 400,00 kuna više dodatka za prijevoz. Njemu tuženik prije otkaza nije dao mogućnost obrane odnosno nije ga zvao i pitao zašto je tako postupio, zvao ga je samo gospodin E i rekao da je dobio izvanredni otkaz jer je oštetio firmu za 3.200,00 kuna, odnosno osam mjeseci po 400,00 kuna, naveo je da je pitao mogu li se kako dogovoriti da mu se oduzme od plaće ili nešto, no rečeno mu je da su on i drugi radnici potkradali firmu i da su dobili izvanredni otkaz. On sad ima svoju firmu, ali nastavak rada kod tuženika misli da bi i dalje bio moguć. Nije ga nitko nikada tražio da vrati taj iznos zbog kojeg je dobio otkaz. On je napisao izjavu od 31.7.2020. koja se nalazi na listu 128 spisa, uvidom u istu utvrđuje da se na njoj nalazi njegov potpis. Iste takve izjave kakvu je on napisao su napisali i drugi radnici koji su dobili otkaz i potpisali, to je bilo zato jer su od voditelja dobili tekst koji im je dao da to prepišu vlastoručno i potpišu zato su svi napisali izjave istog sadržaja. Na upit da li je na potvrdi o visini prijevoza koju je donio poslodavcu bilo napisano njegovo ime i prezime navodi kako se ta potvrda vadi u Čazmatransu i treba se predati osobna, misli da je na njoj bilo napisano njegovo ime i prezime. Na upit jesu li za terenske poslove imali službeno vozila od tuženika navodi kako prvih par mjeseci ne, putovali su vlakom do Ivanića, tamo bi ih kolega preuzeo s kombijem i išli bi dalje, a kasnije su dobili službena vozila, on je također koristio službeno vozilo tuženika za službeni put, misli da su službeno vozilo dobili tek negdje u petom ili šestom mjesecu 2019., a prije toga ga nisu imali negdje oko dva mjeseca.

15. Iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika FĆ proizlazi da je kod tuženika predsjednik Uprave od veljače 2021., a u vrijeme dok je tužitelj dobio izvanredni otkaz bio je član Uprave tuženika. Poznato mu je da je tužitelj izvanredni otkaz dobio iz razloga što je bila provedena interna revizija kod tuženika u kolovozu 2020. kojom je utvrđeno da je tužitelj prijavio prebivalište u [adresa] i mjesto rada u [adresa], a radio je i živio je u [adresa]. To je prijavio radi ostvarenja prava na prijevoz, a inače se uvijek po dolasku u firmu prijavljuje prebivalište te se dostavljaju podaci odnosno podaci o cijeni mjesečne karte do lokacije gdje se radi, onda se temeljem toga vrši isplata troškova prijevoza, to se dostavlja u kadrovsku službu kod tuženika. U slučaju bilo kakvih promjena kao što je povećanje ili smanjenje cijene mjesečne karte, promjene adrese i slično zaposlenici su dužni dostaviti o tome podatke u kadrovsku službu, kod njih je oko 2000 zaposlenika i svatko zna svoje obaveze. On je kao član Uprave za navedene okolnosti saznao u kolovozu 2020., tada je provedena interna revizija i u ovom slučaju ona je bila provedena po prijavi jer se za to saznalo tada negdje u kolovozu 2020., a inače se revizija provodi ili po prijavi ili jednom godišnje, postoji plan revizije za svaku godinu. Pojašnjava kako postoje ad hoc revizije i revizije koje se rade po planu revizije i ne mora značiti da će se svake godine raditi revizija. Nastavak rada tužitelja kod tuženika ne bi bio moguć iz razloga što tuženik ne može dozvoliti da ga netko potkrada, jer tko jednom nešto ukrade ponoviti će to. Iznos koji je tužitelj ostvario na ime ove prijave da radi u [adresa] naveden je točno u izvješću o reviziji. Pravna služba tuženika inače je zadužena za poslove kao što su pozivanje radnika na obranu prije otkaza, tako da ne zna jesu li ga pozvali, a također mu nije poznato jesu li zvali tužitelja da eventualno vrati novčani iznosi koji je stekao na ime troškova prijevoza zbog takve prijave da radi u [adresa]. Nema informaciju je li tužitelj dao izjavu zašto je prijavio da radi u [adresa], inače postoji organizacijska jedinica u [adresa] ali tužitelj tamo nije radio, on je radio u [adresa] jer tuženik tamo ima prostore, skladište i on je tamo bio zaposlen. Na upit da li je potvrda koju je donio tužitelj imala naznačeno njegovo ime i prezime navodi kako nije osoba koja preuzima te ponude od radnika, misli možda da i ima naznačeno ali ne zna jer on osobno niti ne potražuje prijevoz od tuženika, potvrde se predaju u kadrovskoj službi. Na upit tko je zadužen za unos matičnih podataka kod tuženika navodi kako osoba koja radi obračun plaća a to je SĆ, ona je te poslove radila i u vrijeme dok je tužitelj dobio otkaz a i u spornom periodu na koji se odnosi ova isplata. U Izvješću interne revizije za tužitelja je utvrđeno da je njemu plaćena cijena karte od [adresa] do [adresa] i natrag za taj period što njemu nije pripadalo jer je radio u [adresa]. Ako je netko slučajno išao na službeni put onda bi dobio službeno vozilo i postojali su putni nalozi za takve situacije. Na upit jesu li ljudski resursi u obvezi provjeravati podatke koje donese radnik navodi kako su svi u firmi u obvezi sve provjeravati, a na upit kako je moguće da je tužitelj donio potvrdu i ukoliko je ista provjerena da je tužitelju temeljem iste izvršena isplata prijevoza navodi kako je to moguće zato jer je on prevario kompaniju i isplaćivan mu je prijevoz po toj potvrdi sve dok se to nije saznalo, a on je mogao dobiti prijevoz samo za [adresa], a ne od [adresa] do [adresa] i natrag jer on u [adresa] nije radio. Kod tuženika je za tužitelja prijavljeno mjesto prebivališta u [adresa], u to vrijeme ovlaštena osoba za zastupanje tuženika bio je LĆ kao predsjednik uprave tuženika, u vrijeme donošenja odluke o otkazu tužitelju kod tuženika nije djelovalo radničko vijeće, djelovalo oko četiri ili pet sindikata, te se oni nisu sporazumjeli o sindikalnom povjereniku i dostavi podataka tuženiku.

16. Dakle, iz dokumentacije u spisu te iskaza svjedoka i stranaka nedvojbeno proizlazi da je tužitelj cijelo vrijeme stanovao u [adresa], te da je poslove kod tuženika obavljao u [adresa], dok nije nikada svakodnevno putovao na posao iz [adresa] do [adresa] i natrag, budući u [adresa] nikada nije niti radio, jer mu tamo i nije bilo mjesto rada.

17. Navedeno ne spori niti sam tužitelj, kako u svom iskazu pred sudom, tako ni u pisanoj Izjavi od 31.7.2020.

18. Nadalje, iz provedenih dokaza također proizlazi da je tužitelj dostavio tuženiku kao poslodavcu potvrdu o cijeni mjesečnog međumjesnog prijevoza na relaciji [adresa], neistinito prikazujući poslodavcu trošak putovanja kao da putuje na posao iz [adresa] u [adresa] i obratno, iako je znao da mu je mjesto rada u [adresa] u kojoj je i stvarno radio, te da ne putuje u [adresa] kako je neistinito prikazao dostavom potvrde.

19. Niti navedeno ne spori ni sam tužitelj.

20. Također, proizlazi da je tuženik tužitelju kao radniku od mjeseca kolovoza 2019. na ime troškova prijevoza isplaćivao iznos od 800,00 kn mjesečno, umjesto iznosa od 360,00 kn na koje je imao pravo sukladno Pravilniku o radu (čl. 51. Pravilnika), te da je time tužitelj stekao nepripadnu materijalnu korist.

21. Tužitelj je pritom znao da mu naknada za troškove prijevoza u spornom periodu ne pripada za putovanje od [adresa] do [adresa] i natrag, budući je znao da nikada nije niti putovao svakodnevno na toj relaciji iz [adresa] gdje je živio u [adresa], budući mu u [adresa] nesporno nikada i nije bilo mjesto rada.

22. Time je tužitelj nedvojbeno počinio povredu radne dužnosti koja mu se pobijanom Odlukom o izvanrednom otkazu stavlja na teret.

23. Neodlučni su pritom navodi tužitelja koji pokušava opravdati svoje postupanje time da m bi mu voditelj rekao da ima pravo na takve troškove jer da je sjedište radne grupe u [adresa], budući isto nema apsolutno nikakvog utjecaja na nespornu činjenicu da tužitelj nikada nije putovao na posao iz [adresa] u [adresa] i natrag. Isto su tako neodlučni navodi da je on često išao svuda na službeni put, te da na potvrdi o visini prijevoza koju je dostavio poslodavcu ne bi bilo njegovo ime, kao i da je tuženik odgovoran je da nije provjerio podatke koji su mu od strane tužitelja dostavljeni.

24. Takvi su navodi nebitni za odgovornost tužitelja kao radnika, jer je isti nesporno tuženiku dostavio neistinite podatke, što nije niti sporio, te temeljem istoga i ostvario naknadu za prijevoz u iznosu koji mu nije pripadao, a što je istom nedvojbeno bilo poznato.

25. Obzirom je tužitelj svjesno dostavio poslodavcu neistinite podatke i ostvarivao materijalnu korist za koju je znao da mu ne pripada, u vidu naknade za prijevoz, odnosno počinio je tešku povredu radne dužnosti za koju ga se tereti pobijanom odlukom, tuženik je kao poslodavac opravdano istom upravo izvanrednim otkazom otkazao ugovor o radu.

26. Stoga je, obzirom na sve izneseno, Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od dana 10. kolovoza 2020. zakonita i dopuštena, sukladno čl. 116. ZR, te čl. 76. tuženikovog Pravilnika o radu, obzirom je u postupku utvrđeno postojanje osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa, koja opravdava upravo izvanredno otkazivanje.

27. Uz navedeno, tuženik je dokazao i postojanje druge pretpostavke za izvanredno otkazivanje, odnosno da nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više ne bi bio moguć. Naime, po stavu ovoga suda, tuženik kao poslodavac je dokazao razloge koji opravdavaju njegov gubitak povjerenja u tužitelja, budući očigledno isti više ne bi mogao nastaviti raditi kod tuženika, neovisno o suprotnom stavu tužitelja, uslijed gubitka povjerenja u radnika koji mu je dostavio neistinite podatke i time nanio materijalnu štetu.

28. Imajući u vidu navedeno, stav je ovoga suda kako je tuženik kao poslodavac tužitelju opravdano uskratio i pravo na obranu, jer za to su evidentno postojale okolnosti, koje tuženika kao poslodavca i ne obvezuju da tužitelju omogući iznošenje obrane, sukladno čl. 119. st. 2. ZR. Naime, iznošenje obrane imalo bi učinka kada bi se postojala mogućnost da radnik eventualno opravda svoje postupanje koje je razlogom za izvanredno otkazivanje, odnosno iznese takve okolnosti ili svoje viđenje povreda za koje se tereti, a što bi na bilo koji način u konačnici moglo utjecati na eventualnu drugačiju odluku poslodavca. U konkretnom slučaju, tužitelj je u svojoj Izjavi od 31.7.2020. jasno naveo poslodavcu da je povećanje putnih troškova tražio iz razloga što stanuje u [adresa] a sjedište radne grupe da se vodi u [adresa], pa da je mislio da ima pravo na putni dodatak. Iz navedenog je vidljivo da je tužitelj znao i bio svjestan da stanuje u [adresa], te da poslove sukladno Ugovoru o radu i obavlja u [adresa], te da ne putuje na posao u [adresa], niti mu je tamo mjesto rada. Stoga sud nalazi da mu je tuženik kao poslodavac opravdano uskratio pravo na obranu, jer se iznošenjem iste i ne bi mogle utvrditi bilo kakve druge okolnosti osim onih koje je tužitelj kao radnik već i sam naveo u toj Izjavi, koju je nesporno potpisao, a što je i naveo u svom iskazu.

29. Obzirom je otkaz tuženika utvrđen zakonitim i dopuštenim, to je neosnovan i zahtjev tužitelja za vraćanjem na rad, obzirom za isto nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 124. st. 1. ZR, pa je i u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

30. Zbog navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan, pa je odlučeno kao u izreci presude.

31. Tužitelju nije priznat parnični trošak, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, obzirom je isti u cijelosti izgubio parnicu.

U Zagrebu 9. prosinca 2025.

Sudac:

Lidija Repar Habulinec

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. tuženiku