Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-241/2019-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Dragi Parag kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja tužitelja SM iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Bruni Petrovčić, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika OTP BANKE, d.d. Hrvatska, kao slijednik Splitska banke d.d. zastupanog po odvjetnicima iz OD Žurić & Partneri, radi isplate i ni štetnosti ugovora, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane dana 21. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu radi objave i uručenja odluke dana 09. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, temeljem Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu ZPP),

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu br. 43170/06 od 25. svibnja 2006. g. sklopljenog između tužitelja MM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP banka dioničko društvo, Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi „IZNOS KREDITA, kunska protuvrijednost od 62.000,00 CHF po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita“

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu br. 43170/06 od 25. svibnja 2006. g. sklopljenog između tužitelja MM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP banka dioničko društvo, Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 vezano uz kamatnu stopu koja iznosi 4,20% godišnje, promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da tužitelju MM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od ukupno 6.043,71 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, do 31.7.2015. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na:

iznos 132,38 EUR od 10. svibanj 2012.

iznos 153,81 EUR od 10. lipanj 2012.

iznos 121,77 EUR od 10. srpanj 2012.

iznos 175,07 EUR od 10. kolovoz 2012.

iznos 143,86 EUR od 10. rujan 2012.

iznos 148,72 EUR od 10. listopad 2012.

iznos 151,45 EUR od 10. studeni 2012.

iznos 149,90 EUR od 10. prosinac 2012.

iznos 141,36 EUR od 10. siječanj 2013.

iznos 145,59 EUR od 10. veljača 2013.

iznos 146,92 EUR od 10. ožujak 2013.

iznos 143,30 EUR od 10. travanj 2013.

iznos 136,02 EUR od 10. svibanj 2013.

iznos 134,20 EUR od 10. lipanj 2013.

iznos 138,61 EUR od 10. srpanj 2013.

iznos 143,52 EUR od 10. kolovoz 2013.

iznos 146,75 EUR od 10. rujan 2013.

iznos 144,66 EUR od 10. listopad 2013.

iznos 146,67 EUR od 10. studeni 2013.

iznos 150,11 EUR od 10. prosinac 2013.

iznos 139,04 EUR od 10. siječanj 2014.

iznos 111,68 EUR od 10. veljača 2014.

iznos 125,19 EUR od 10. ožujak 2014.

iznos 97,43 EUR od 10. travanj 2014.

iznos 230,05 EUR od 10. lipanj 2014.

iznos 52,47 EUR od 10. kolovoz 2014.

iznos 110,47 EUR od 10. rujan 2014.

iznos 1.469,83 EUR od 10. siječanj 2015.

iznos 112,30 EUR od 10. veljača 2015.

iznos 358,85 EUR od 10. lipanj 2015.

iznos 112,98 EUR od 10. srpanj 2015.

iznos 116,61 EUR od 10. kolovoz 2015.

iznos 112,14 EUR od 10. rujan 2015., sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da tužitelju MM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 2.638,76 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od presuđenja tj. od 09. prosinca 2025., do plaćanja, u roku 15 dana.

V. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška u iznosu od 650,00 EUR, uvećano za PDV kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj IM (dalje: tužitelj) podnio je tužbu protiv tuženika dana 03. lipnja 2019. radi utvrđenja ništetnosti čl. 2 i čl. 5. Ugovora i isplate, te ništetnosti Aneksa ugovora.

1.1. U tužbi tužitelj navodi da je s tuženikom 25. svibnja 2006. g. sklopio Ugovor o kreditu broj br. 43170/06 od 25. svibnja 2006. g. kojim je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 62.000,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedečem za CHF na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,20% godišnje (čl. 5).

1.2. Tužitelj tvrdi da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu, uz koju je vezana glavnica

– švicarski franak, te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, pa smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu, a čime su počinjene povrede tadašnjeg Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik je primjenom navedenih nepoštenih ugovornih odredbi za vrijeme trajanja ugovornih odnosa kamatnu stopu povećavao nekoliko puta i to u vrijeme kada je vrijednost CHF rasla, što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita.

1.3. Predmetni ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile na u naprijed formuliranom standardnom obrascu te se temeljem zakonske presumncije ima uzeti da se radi o naprijed formuliranim Ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa s toga tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika sastavljeni su na istim obrascima za sve korisnike kredita i nitko od klijenata – tužitelja nije imao mogućnosti Ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog "proizvoda", na taj način je ugovorena u čl. 5. Ugovora kamatna stopa koja glasi "Redovna kamata od 4,20% godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora". Tužitelj navodi da je takva nepoštena Ugovorna odredba je ništetna. Poziva se na čl. 270. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima.

1.4. Tužitelj navodi da odredba čl. 1. je nepoštena ugovorna odredba, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj Zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povratka pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku.

1.5. Tuženik je bio dužan potrošaču, ovdje tužitelju u pisanom obliku dati sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je normirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač dobio informiranu odluku, a isto tako je bio dužan prije sklapanja ugovora tužitelju pružiti odgovarajuća objašnjenja koja bi mu omogućila da procijeni da li je predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji, te mu pojasniti bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koji oni mogu imati na tuženiku. Navedeno proizlazi iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Svi ovi bitni podaci trebali su biti sadržani u Ugovoru o kreditu. Stoga, zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama tužitelj nije raspolagao sa svim informacijama koje su mu bile potrebne.

1.6. Stranke su 27. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovora, odnosno Ugovor o konverziji kojim su promijenile pojedine odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita.

1.7. Prema izračunu konverzije proizlazi da obračunata pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 27.189,96 kn, koja će se koristiti za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu ½ mjesečnog anuiteta sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi. Također je izračunato da nedospijela buduća glavnica iznosi 19.095,34 EUR. Da novi mjesečni anuitet utvrđen je u visini 267,08 EUR.

1.8. Tužitelj navodi da se konverzija zapravo odnosi na pretvaranje jednog pravnog posla u drugo u potpunosti ili djelomice i ona je moguća u situacijama u kojima ništetni pravni posao udovoljava uvjetima nekog valjanog pravnog posla te će tada među strankama vrijediti taj drugi konvertirani pravni posao, ako je to u skladu s ciljem stranaka. U ovome konkretnom slučaju nije riječ o sklapanju novog Ugovora već se radi o Aneksu koji prati sudbinu osnovnog Ugovora koji unatoč Aneksa i dalje postoji. Pod uvjetom da je ništetan osnovni Ugovor odnosno pojedine njegove odredbe, tada su ništetni i svi njegovi dodatci s obzirom da se ništetnost utvrđuje Extunc. Tužitelj se nije odrekao svojeg prava na utvrđenje ništetnost i osnovnog Ugovora o kreditu i to sklapanjem Aneksa. Poziva se na određenu sudsku praksu.

1.9. Kako tuženik nije dostavio svu dokumentaciju tužitelju iako je tužitelj dana 04. travnja 2019. zatražio da mu se dostavi kartica prometa i dr. tužitelj će u zadanom roku nakon srediti tužbeni zahtjev, radi navedenog tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev na utvrđenje i isplatu uz naknadu parničnih troškova.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da je sklopljen Ugovor o kreditu br. 43170/06, da je sporno da i su u ovome konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne.

2.1. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se protivi takvim tvrdnjama.

2.2. Tuženik nadalje spori istaknute zahtjeve tužitelja kao neosnovane u pogledu pravne osnove i visine. Tuženik navodi kako je protiv odluke Visokog trgovačkog suda RH posl.broj. Pž-6632/17 od dana 14.6.2018.g. podnesena revizija.

2.3. Tuženik prigovara zastari potraživanja jer je tužba podnesena 26.4.2019.g. a smatra kako se tužiteljica u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4.srpnja 2013.g. donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača koji je pokrenula udruga Potrošač protiv banaka a koju je Visoki trgovački sud RH potvrdio presudom Pž-6632/2017 od dana 14.lipnja 2018.g. Protiv navedene presude tuženik je uložio reviziju o kojoj još uvijek nije odlučeno, a VTS je u odluci istaknuo kako njegovi zaključci nisu primjenjivi na pojedinačne postupke.

2.4. Navodi da utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet.

2.5. Tuženik napominje kako se Zakonom o obveznim odnosima predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope ali ona ne smije biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora što i nije bila tvrdnji tuženika. Tuženik smatra kako tužiteljica nije koristila svoje pravo na informiranje, neprimjenjivanje dužne pažnje i pokušaj prebacivanja vlastite odgovornosti na tuženika. Tuženik tvrdi kako je kamatna stopa mijenjana o tržišnim uvjetima pa nema govora o neravnoteži i nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužiteljice jer tuženik nije ni na koji način donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez opravdanog razloga. Tuženik smatra kako je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja tužiteljica bila odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita. Tuženik navodi kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice sklapanja ugovora o kreditu u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je imao na ponudi više kredita pa je tužiteljica mogla tražiti informacije te se bila dužna informirati o informacijama i posljedicama sklapanja Ugovora a propuštanje informiranja ne može biti na štetu i obvezu koju je preuzeo sklapanjem Ugovora kao ni činjenica da se promijenio tečaj CHF-a.

2.6. U odgovoru na tužbu ukazuje na opće poznatu činjenicu da je 30. rujna 2015. godine stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/2015, 102/15 dalje ZKP, kojim je za Ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza Banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bilo da je koristio kredit denominiranu EUR položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Da je tužitelj prihvatio navedenu ponudu sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu od 27. siječnja 2016. te sporazuma o korištenju pretplate o konverziji kredita vezanom u CHF valutnu klauzulu od 27. siječnja 2016. godine.

2.7. Provedbom konverzije Ugovora tužitelj je dovezen u položaj ka da je s tuženikom prvobitno sklopio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR.

2.8. Ugovor o kreditu koji nije bio predmetom rasprave niti ocjene (ne) poštenosti u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenute od strane Udruge potrošač bez predmetno je raspravljanje o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovome predmetu.

2.9. Tuženik ističe prigovor zastare kao i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, radi svega navedenog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz obvezu da mu naknadi troškove parničnog postupka.

2.10. Tuženik prigovara i visini tužbenog zahtjeva jer tužiteljica nije prezentirala niti jedan dokaz kojim dokazuje osnovanost visine tužbenog zahtjeva.

2.11. Na temelju svega iznesenog tužitelj predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnih troškova.

3. U svrhu dokaza pročitana je tužba, odgovor na tužbu, podnesci stranaka, saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po mag. oec. Nataliji Jambrečić, podnesci stranaka, sudska praksa, izvršen je uvidu u Ugovor o kreditu, otplati plan, uvidu u presliku Aneksa Ugovora o kreditu od 27. siječnja 2016., kartica prometa o otplati kredita, pročitan je nalaz i mišljenje, dopuna nalaza i mišljenja, očitovanje na nalaz i mišljenje.

4. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; - dalje u tekstu: ZPP), stoga je presuđeno kao u izreci presude.

5. Rješenjem Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-241/2019-14 od 2. svibnja 2022. određen je prekid postupka. Rješenjem ovoga suda posl. br. P-241/2019-19 od 7. veljače 2024. određen je nastavak postupka između stranka.

6. Nesporno je da su stranke sklopile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 43170/06 od 25. svibnja 2006. g. (list 5-6) temeljem kojega je tuženik Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 62.000,00 CHF, koji se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita (čl. 2), sa ugovorenom kamatom u visini od 4,20% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 5), sa rokom otplate na rok od 180 mjeseci.

7. Nesporno je da su stranke zaključile Dodatak Ugovora o kreditu br. 43170/06 od 25. svibnja 2006., sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (list 8-9), temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015), kojom su izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR (list 9-11).

8. Tužitelj kao potrošač imao je pravo izbora hoće ili neće izabrati konverziju kredita dok je banka imala zakonsku obvezu sklapanja novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu radi provođenja konverzije kredita iz valute CHF u EUR ako potrošač tako odluči.

9. Prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje ZOO) Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pa do 26. srpnja 2007. bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje ZZP/03), koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

11. Odredbom čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 96/03 dalje ZZP.) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju ili njegovoj poslovnoj aktivnosti.

12. Sud je zaključio da su tužitelj kao fizička osoba i tuženik, zaključili potrošački Ugovor, a koji je tužitelj realizirao za adaptaciju stambenog objekta dok tuženik nije dokazao niti priložio dokaze koji bi govorili suprotno, s toga nije osnovan navod tuženika da tužitelj nije dokazao da je sklopi potrošački Ugovor.

12.1. Ova utvrđenja nedvojbeno proizlaze iz iskaza tužitelja te Ugovora o kreditu broj 43170/06 od 25. svibnja 2006. g. iz čl. 3. u kojem je upisana namjena kredita – kredit koristiti će se isključivo za adaptaciju.

13. Iz iskaza tužitelja prolazi da je Ugovor od 25. svibnja 2006. zaključio sa tadašnjom Splitskom bankom za adaptaciju kuće. Inače je prije radio na željeznici kao pregledać vozila, a sada je u mirovini. Tužitelj navodi da te 2006. banka je imala "nekakve" vanjske suradnike koji su jednostavno nagovarali za kredite. Sud doznaje da je riječ o njegovom poznaniku i isti da je to radio honorarno te ga nagovarao da su to jeftini i stabilni krediti. Ugovor je potpisao u banci, a da je to sve rješavala osoba koja je radila s njim. Kad je došao u banku sa tim papirima na potpis i sa nikime nije razgovarao i da osoba koja ej radila s njim na željeznici je sve riješila. Tužitelj navodi da mu nije bio jasan pojam valutna klauzula i neki rizik, a Ugovor da je pročitao "onako". Bio mu je bitan iznos i rata kredita. Prema njegovom sjećanju rata mu je porasla 50%. Otplaćivao je na način da mu se ustezalo od plaće, a kad nije imao dovoljno novaca morao je čekati i putne troškove da bi mogao izvršiti plaćanje rate kredita. Da jedan dio novca prebio za potraživanje koje je imao kod Zagrebačke banke za potrošački kredit, a drugi dio da je potrošio na adaptaciju. Tužitelj navodi da nije mogao realizirati kredit bez hipoteke na stambenom objektu. Navodi da nije mogao pregovarati o uvjetima kredita. Da mu je rečeno da je kamatna stopa promjenjiva, a na koji će se način mijenjati, to mu nije objašnjeno. Tužitelj je pristao na konverziju, da mu se smanji rata jer više nije imao mogućnosti plaćati rate jer u to vrijeme imao je dva studenta koje je financirala njegova supruga. Kredit još uvijek nije otplaćen i mora ga otplaćivati još sedam narednih godina, sada rata iznosi 350,00 EUR mjesečno i oduzima mu se od mirovine. Nije obavljao nikakvu trgovačku djelatnost, nije bio član trgovačkog društva, a radi se o kući u kojoj živi sa obitelji.

14. Ovaj su prihvaća iskaz tužitelja da nije primio odgovarajuće obavijesti o naravi i rizicima kao i o posljedicama osporenih Ugovornih odredbi, te da takve odredbe o Ugovoru su u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja.

14.1. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu 43170/06 od 25. svibnja 2006. g tipski ugovor univerzalne šprance, te je postojao rizik promjenjive kamatne stope koja je ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu, a koja se mijenjala jednostranom odlukom banke, te se o istoj nije pojedinačno pregovaralo jer se radilo o odredbama koje je unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pogotovo jer se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik kao banka je odredbu o promjenljivoj kamatnoj stopi sadržao u članku 5. Ugovora, koji je tužitelj potpisao na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, pri čemu nije imao mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu ugovora.

14.2. Slijedom navedenog, zaključak je suda da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu, neodređena, a samim time i nepoštena jer se o istoj nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji' s obzirom da je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu nije bilo prezentirano i u odnosu na isto nije imao stručno znanje, slijedom čega je tuženik u Ugovor stavio navedenu odredbu, na koju tužitelj nije mogao utjecati.

14.3. U odnosu na navode tužitelja o ništetnoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula izražena u CHF, zaključak je suda kako je i valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna, pa je stoga osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se i ova odredba čl. 1. koja glasi: "IZNOS KREDITA, kunska protuvrijednost od 62.000,00 CHF po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita" utvrdi kao ništetna jer je nesporno tuženik raspolagao informacijama i mogućim rizicima o kojima je trebao informirati tužitelja sve kako bi tužitelju bilo omogućeno da procjeni je li predloženi Ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji, što je tuženik u obvezi prema Zakonu o kreditnim institucijama. Međutim, sud smatra da tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku, a kao i prethodne odredbe, ove odredbe Ugovora su također pisane na obrascu koji je unaprijed pripremljen i na koje tužitelj nije mogao imati utjecaja, pa su ništetne.

15. Ovaj sud utvrđuje da su djelomično sporne odredbe Ugovor o kreditu broj: 43170/06 od 25. svibnja 2006. g., čl. 2., čl. 5, u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetni u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 i dr. dalje ZZP) te čl. 322. st. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/25 i dr. dalje ZOO) s toga je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

16. Tuženik je stavio prigovor da je u odnosu na sve iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva nastupila zastara.

17. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. ,Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015., pravomoćno je utvrđeno da je tuženik zaključujući ugovore o kreditima koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedenih ugovornih odredbi, te je došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13.6.2014.), a budući da je tužba u ovom postupku podnesena 03. lipnja 2019., nije nastupio zastarni rok od pet godina jer je tužba podnesena prije isteka petogodišnjeg roka iz članka 225. ZOO.

18. I prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u Odluci broj: Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u smislu odredbe čl. 241. ZOO/2005 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 12. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/2005). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/2005 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud uzimajući u obzir ovakvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije prihvatio prigovor zastare tuženika. U odnosu na valutnu klauzulu dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom revizije banaka u predmetu povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač i konačno je utvrđeno da je i valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna, pa stoga niti u ovom slučaju nije nastupila zastara potraživanja za iznose tražbine u dijelu do podnošenja tužbe.

19. Odredba čl. 502.c ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

20. Cijeneći navedeno, u odnosu na prigovor tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, na koju je tužitelj pristao, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, sud smatra kako takvo stajalište tuženika nije pravilno. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio je na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a isto tako takav stav tuženika suprotan je standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda jer iz navedenog postupka proizlazi kako je sud u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). Radi navedenog sporazum je u konverziji koji su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK valjani su i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

21. Iz navedenog se zaključuje da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama.

22. Ukoliko to nije slučaj, tada tužitelj mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji joj pripada. Prema stavu ovog suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19. c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19. c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom.

23. Između stranaka je nesporno da Dodatkom Ugovora o kreditu od 27. siječnja 2016. godine čl. 1. Ugovorne strane potvrđuju da su sklopile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj kojim je korisniku kredita odobren kredit za adaptaciju u iznosu od 62.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednost, uz valutnu klauzulu s rokom otplate od 180 mjeseci, i promjenjivom kamatnom stopom od 4,20% godišnje. Navedeni Ugovor solemniziran je kod javnog bilježnika Marine Ostović dana 25. svibnja 2006. godine pod brojem Ou-555/06.

23.1. Nadalje Ugovoreno je da se mijenja čl. 10. Ugovora, a otplata duga t. 1. ostatak glavnice nakon konverzije valute na dan 03. veljače 2016. iznosi 19.095,34 EUR, i otplaćuje se u jednakim vremenskim razmacima odnosno 65 mjesečnih anuiteta (kako je pobliže navedeno u toj točki, time da prvi anuitet iznosi 267,08 EUR, dok preostali anuiteti mjesečno iznose 350,97 EUR. Tako da prvi izmijenjeni anuitet dospijeva 10. veljače 2016., a zadnji 10. lipnja 2021.

24. Sud je na okolnost preplaćenih kamata koje su se povećavale, ali i smanjivale tijekom otplate kredita te promjene valutne klauzule za cijeli vremenski period otplate kredita proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i računovodstvo Nataliji Jambrečić iz Čakovca.

24.1. Vještakinja u nalazu i mišljenju navodi da je Ugovor o kreditu broj: 43170/06 (u daljnjem tekstu Ugovor) je OTP Banka d.d. (ranije HVB Splitska banka d.d.) odobrila korisniku kredita MM kredit po slijedećim uvjetima: Iznos kredita:

62.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, redovna kamatna stopa: 4,20% godišnje, promjenjiva sukladno odluci kreditora, način otplate: 180 mjesečnih anuiteta.

24.2. Uvidom u pregled prometa po kreditu Nalazom je utvrđeno da je kredit isplaćen dana 5.6.2006. godine, po tečaju koji je iznosio 4,668100 kuna za 1 CHF. Isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio je 289.422,20 kuna. Prvi anuitet dospio je na naplatu 10.7.2006. godine, a svaki idući u razmaku od mjesec dana, u pravilu s dospijećem desetog dana u mjesecu. Kredit je konvertiran u valutu EUR i po konverziji je utvrđen višak uplata u iznosu od 27.189,96 kuna (3.608,73 EUR). Obračun se radi do 30.09.2015. godine. Tužitelj je tuženoj zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita do 30.09.2015. godine (umanjeno za iznos priznat u konverziji) više platio 6.697,68 EUR.

24.3. Vještakinja navodi da je tuženik je konverziju (CHF-EUR) s financijsko- računovodstvenog gledišta, izvršio u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Glavnica kredita je pretvorena u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita, Utvrđen je novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa, sve uplate tužitelja su preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate, izvršena je usporedba uplata tužitelja u valuti EUR s novoutvrđenim otplatnim planom u valuti EUR, izračunate su razlike više/manje plaćeno u valuti EUR, u poslovnim knjigama banka je provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja dodatka ugovoru kredit u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR.

24.4. Navodi da prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR utvrđene su preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja, pri čemu ističe da je provedenom konverzijom kredita tužitelj stavljen u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom (ne dužnika u valuti HRK s nepromjenjivom kamatnom stopom).

25. Tužitelj pismenim podneskom od 05. svibnja 2025., navodi da tužitelj prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić kojim je utvrđeno kako razlika između iznosa koji je tužiteljica po osnovi valutne klauzule stvarno plaćala i iznosa koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju švicarskog franka na dan korištenja kredita, kao i vezano uz preplatu zbog jednostrane odluke banke o promjenama kamatnih stopa, uvažavajući i iznos priznat u konverziji, iznosi 6.697,68 EUR-a, Tužitelj je specificira tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka (list 205).

26. Tuženik na održanom ročištu 02. travnja 2025. navodi da u odnosu na nalaz i mišljenje sudskog vještaka istakao je prigovor da je vještak za razdoblje od 27. siječnja 2015. do kraja obračuna "do konverzije" kada je tečaj bio fiksiran na 6,39 za uplate uzimao i iznose koje je banka knjižila na uplatni račun, kao razliku između stvarnog tečaja i zakon o fiksiranju tečaja 6,39. Na uplatnom računu su vidljivi i iznosi, a vode se pod tekstom usklada CHF-a 034934 kao i tekst povrat tečaj razlike 034934. Da se radi o iznosima koje tužitelj nije uplaćivao već ih je banka dodatno knjižila pa se isti ne mogu uzeti u obzir kao pretplata.

27. Sudska vještakinja pismenim podneskom od 11. travnja 2025. dostavila je dopunu nalaza te je u zaključku izmijenila točku A. zaključka kji sada glasi da je tužitelj tuženoj zbog promijene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita do 30. rujna 2015. (umanjeno za iznos priznat u konverziji) više platio 6.043,71 EUR (detaljan izračun je prezentiran u tabelama kao i specifikacija pojedinačnih iznosa).

28. Tužitelj je pismenim podneskom od 02. svibnja 2025. prihvatio dopunu nalaza i mišljenja kojim je utvrđeno kako razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju švicarskog franka na dan korištenja kredita, kao i vezano uz preplatu zbog jednostrane odluke banke o promjenama kamatnih stopa, uvažavajući i iznos priznat u konverziji te uvažavajući prigovor tuženika u odnosu na inicijalni Nalaz i mišljenje iznosi 6.043,71 EUR-a.

29. Tuženik u pismenom podnesku od 27. kolovoza 2025. ističe da je da je vještak matematički ispravno sačinio izračun, međutim, da je napravljena prilikom izrade nalaza i mišljenja u ukupnu su preplatu uračunati i iznosi koji nisu bili plaćeni temeljem promjene kamatne stope ili tečaja, vještak je u preplatu uračunao i iznose koje je tuženik plaćao na ime podmirivanja opomena i zateznih kamata uzrokovanih zakašnjenjem u plaćanju anuiteta. Kako navedeni iznosi nisu odraz promjene tečaja ili kamatne stope, konačni izračun preplate je neopravdano uvećan. Sve navedeno vidljivo je u prometu uplata temeljem kojeg je vještak radio izračun.

30. Sudska vještakinja u pismenom očitovanju dana 13. listopada 2025. godine navela je da su plaćanja opomena već izuzeta iz uplata koje su korištene za izračun u nalazu i dopuni nalaza da su kod uplata prikazani samo iznosi kojima je zatvarana glavnica i redovne kamate po kreditu (list 255).

31. Na održanom ročištu dana 21. studenog 2025. pun. tuženika ostala je kod istaknutih prigovora.

32. Sud prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka budući je u svojim očitovanjima odgovorila na primjedbe na nalaz i mišljenje.

33. Utvrđeno je da se tužitelj nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

34. Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) koji je stupio a snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR.

35. Ovaj sud utvrđuje da je konverzija napravljena zakonito i računski točno prema odredbama čl. 19.c, ZID ZPK i da ne postoje razlozi eventualne nevaljanosti Ugovora koji izviru iz Općeg obveznog uređenja.

36. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj jer je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.

37. Sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravni interes jer ništetnost nastupa po samom Zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan Ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, a o čemu je dosada zauzeo stajalište i VSRH odlukama Rev-3868/2018-2 od 12. veljače 2019. i odlukom Rev-8/2018 od dana 26. svibnja 2020.

38. "Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19C st. 1. točke 6 ZID ZPK/15 (Dodatak), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih Ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju a koji postojala razlika na štetu potrošača između ukupnih iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19C. ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove. " Pravno shvaćanje Županijskoga suda u Puli – Pola Gž-879/2024-2 od 24. rujna 2024. godine.

39. Na temelju provedenih dokaza valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja te tužitelju dosuditi novčani iznos od 6.043,71 EUR, na ime pretplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule. Tužitelju pripada i Zakonska zatezna kamata u smislu odredbe čl. 29. i 1115. ZOO-a imajući u vidu odredbu čl. . 87. ZZP/03 već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu tuženik mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što bude primio temeljem tako ugovorenih odredbi ne pripada. Stoga je odlučeno na način naveden u točki III. izreke presude.

40. Stranke zatražile su naknadu parničnih troškova.

40.1. Trošak tužitelja utvrđen je prema vrijednosti predmeta spora (VPS 6.043,71 EURA), troškovniku predanom u spis, a sukladno (NN 138/2023) i sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema čl. 154. st. 1. i čl. 155, Tbr. 7., 8., 9., i to za sastav tužbe (Tbr. 7.t.1.) 200,00 EUR, podnesak (Tbr. 8. t. 4.) od 02. prosinca 2019. u iznosu od 50,00 EUR, podnesak (Tbr. 8.t.1.) od 4. rujna 2023. u iznosu od 200,00 EUR, podnesak (Tbr. 8.t.1.) od 6. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR, podnesak (Tbr. 8.t.1.) od 2. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR, ročište (Tbr. 9.t.2.) od 16. listopada 2019. u iznosu od 100,00 EUR, ročište (Tbr. 9.t.1.) od 12. rujna 2024. u iznosu od 200,00 EUR, ročište (Tbr. 9.t.1.) od 2. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR, ročište (Tbr. 9.t.2.) od 28. kolovoza 2025. u iznosu od 100,00 EUR, ročište (Tbr. 9.t.1.) od 21. studenog 2025. u iznosu od 200,00 EUR, ročište za objavu (Tbr. 9.t.3.) u iznosu od 100,00 EUR, ukupno 1.750,00 EUR, PDV od 25% u iznosu od 437,50 EUR, sveukupno 2.187,50 EUR, predujam za vještačenje u iznosu od 398,17 EUR, pristojba na tužbu u iznosu od 53,09 EUR, ukupno: 2.638,76 EUR.

41. Na dosuđeni iznos troškova od 2.638,76 EUR tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od 09. prosinca 2025. pa do isplate, u skladu s čl. 29. st. 2. i čl. 323. st.1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, s pripadajućom zateznom kamatom, od dana plaćanja pojedinog iznosa. („ Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP).

42. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi i to za sastav podnesak od 29. siječnja 2020. u iznosu od 200,00 EUR, podnesak od 25.11.20. u iznosu od 200,00 EUR, podnesak od 22. kolovoza 2023. u iznosu od 200,00 EUR, podnesak od 4. listopada 2024. u iznosu od 50,00 EUR, sveukupno 650,00 EUR.

43. Kod donošenja ove odluke sud je imao u vidu da Vrhovni sud Republike Hrvatske do pisanja ove odluke nije donio službeno pravno shvaćanje u vezi pravnih učinaka dodatka Ugovora o kreditu zaključenog na temelju čl. 19. C st. 1. točka 6. ZIDZKP/19, te je na službenoj mrežnoj stranici nakon sjednice odjela održane 13. i 20.12.2022. objavio tri različita shvaćanja.

44. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

Koprivnica, 09. prosinca 2025. godine.

Sutkinja:

Draga Parag

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Bruno Petrovčić, Koprivnica

2. Odvjetničko društvo Žurić i Partneri