Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Ivana Gundulića 27

21000 Split

Pn-598/2024-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

U ime Republike Hrvatske, Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Dunji Ljubičić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JH iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Čuturi, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. Split, protiv tuženika Republike Hrvatske OIB:52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, zbog naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 09. prosinca 2025. u nazočnosti stranaka, a pozivom na odredbu čl.355 st.6 i 12 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, nadalje u tekstu: ZPP) istog dana,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj OIB:52634238587, u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju JH OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.800,00 € sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do isplate, i to za razdoblje od 10. travnja 2020. pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 30. prosinca 2023.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 31. prosinca 2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Za više zatraženi iznos glavnice od dosuđenog (za iznos od 2.343,48 €) kao i dulji tijek zakonskih zateznih kamata na glavnicu od dosuđenih, tužbeni se zahtjev tužitelja odbija, kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.777,13 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu predao tužbe u kojima je naveo da se protiv tužitelja pod brojem K-13/18 vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u Splitu, da je tužitelj bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz odredbe čl.90 Kaznenog zakona/97, te da je presudom od 16. listopada 2018. tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe. U tužbi se dalje navodi da je u tom postupku bio u pritvoru/istražnom zatvoru 1240 dana, pa da je od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske zatražio da mu, temeljem odredbe čl.480 st.1 t.1 Zakona o kaznenom postupku/97, a prema propisu iz odredbe čl.25 st.4 Ustava Republike Hrvatske, nadoknadi štetu koju je trpio za vrijeme dok je bio lišen slobode i dok se nalazio u istražnom zatvoru. Ministarstvo pravosuđa i uprave je u predmetu klasa: UP/I-702- 03/20-01/52 dopisom od 02. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te je tužitelju ponuđena isplata iznosa od 46.078,40 € radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode ''s obzirom na trajanje uhićenja, narav i težinu kaznenog djela i ostale okolnosti slučaja''. Po mišljenju tužitelja taj iznos da nije primjeren. Naime, da je protiv njega vođen postupak pod sumnjom da je ubio svoju majku, državni organi (policija, državno odvjetništvo i sud) da su javnost kontinuirano obavještavali o toj sumnji, kao i da je on to i učinio, premda je istina sasvim drugačija. Tužitelj da je trpio povredu prava osobnosti prouzročenu neosnovanim lišenjem slobode u trajanju od 1240 dana jer je lišen slobode 09. veljače 2010. u 16,00 sati. Za vremena provedenog u zatvoru, da je vrlo malo spavao, bio je iscrpljen, slabo je jeo i trpio je duševne boli jer ga je tuženik osumnjičio da je ubio svoju majku, radi čega da tužitelju pripada iznos od 345,29 € po danu na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti uz obrazloženje da mu je ponašanjem tuženika oduzeto pravo na slobodu, pravo na ugled, pravo na čast, pravo na dostojanstvo i pravo na uživanje u obiteljskom životu sa suprugom i kćeri. Lišenjem slobode tužitelju je i onemogućen rad, a radio je kao pomorac. Stoga je tužitelj predložio donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplata iznosa od po 345,29 € s pripadajućim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istaknuo kako uz tužbu nije priložena valjana punomoć za zastupanje tužitelja. Nadalje, tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te je istaknut prigovor zastare potraživanja tužitelja, a budući da je tužitelj u siječnju 2020. zaprimio odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/18 od 17. prosinca 2019., a tužba je podnesena 10. svibnja 2023., pa je za predmetnu tražbinu nastupila zastara, a temeljem odredbi čl.477 i čl.478 ZKP-a, u svezi s odredbom čl.238 Zakona o obveznim odnosima. Tuženik u odgovoru na tužbu dalje navodi da nije sporno da se tužitelj nalazio u pritvoru od 09. veljače 2010. do 02. srpnja 2013. i da je u tužbi navedenom presudom Županijskog suda u Splitu, koja je potvrđena već spomenutom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pravomoćno oslobođen optužbe. U konkretnoj pravnoj stvari tužitelj da potražuje naknadu štete zbog povrede prava osobnosti prouzročene neosnovanim lišenjem slobode za svaki dan proveden u pritvoru te da je pred ovim sudom podnio više desetaka tužbi kojima se na isti način i u istom iznosu traži naknada štete za svaki pojedini dan proveden u pritvoru, što se osporava jer takvo potraživanje ne može egzistirati kao samostalna cjelina, a budući da se prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva vodi računa o cjelokupnom trajanju neosnovanog lišenja slobode te se radi o zloupotrebi procesnih ovlaštenja. Tuženik se usprotivio i visini zahtjeva i tijeku zateznih kamata, smatrajući kako iste ne mogu teći od dana kada je proveo dan u pritvoru već mu iste, sukladno odredbi članka 1103. ZOO-a, pripadaju od dana podnošenja pisanog zahtjeva. Dodatno ukazuje i to da stopa zatezne kamate za razdoblje nakon siječnja 2023. nije u skladu s čl.29 st.2 ZOO-a.

3. Ovom predmetu Pn-598/2024 pripojeni su radi zajedničkog raspravljanja i donošenja jedinstvene odluke predmeti poslovnih brojeva Pn-220/24, Pn-237/24, Pn- 255/24, Pn-288/24, Pn-491/24, Pn-494/24, Pn-509/24, Pn-539/24, Pn-558/2024, Pn- 575/2024 i Pn-590/24.

4. U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, zbog čega je u postupku trebalo primijeniti odredbe čl.457 do 467a ZPP-a jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 €.

5. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem i pregledom zahtjeva za naknadu štete od 10. travnja 2020., rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II Kž- 288/13-4 od 02. srpnja 2013., spisa Županijskog suda u Splitu, poslovni broj K- 13/2018, a uz suglasnost stranaka pročitan je iskaz tužitelja dan na ročištu za glavnu raspravu 26. rujna 2024. u predmetu ovog suda pod posl. br. Pn 269/23, 22. listopada 2024. u predmetu ovog suda pod posl. br. Pn 321/23. i 17. veljače 2025. u predmetu ovog suda pod posl. br. Pn-150/2023 te zapisnik o saslušanju svjedokinje ŠH i FH u predmetu Pn-150/2023 Općinskog suda u Splitu, očitovanja Zatvora u Splitu od 22. listopada 2025. te 07. studenog 2025., a pregledano je i psihijatrijsko vještačenje, tj. nalaz i mišljenje dr. Sanje Batina u predmetu ovog suda Pn-359/2024. Pregledani su i novinski članci iz spornog razdoblja tj. za vrijeme suđenja tužitelju.

6. Stranke su popisale parnični trošak.

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. Predmet ovog postupka je zahtjev za naknadu neimovinske štete radi neosnovanog lišenja slobode za deset dana provedenih u istražnom zahtjevu i to na dane 04. prosinca 2011., 15. siječnja 2011., 25. siječnja 2011., 19. veljače 2011., 11. ožujka 2011., 29. kolovoza 2011., 01. rujna 2011., 15. rujna 2011., 14. listopada 2011., 02. studenog 2011., 18. studenog 2011. te 21. prosinca 2011.

9. Među strankama nije sporno, a navedeno proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II Kž-288/13-4 od 02. srpnja 2013, da je tužitelj bio u istražnom zatvoru u periodu od 09. veljače 2010. g. do 02. srpnja 2013. g., 1240 dana, odnosno tri pune godine i 144 dana.

9.1. Među stankama nije sporna ni osnova odgovornosti tuženika odnosno da tužitelju pripada pravo na naknadu štete zbog neosnovanog boravka u istražnom zatvoru, a temeljem odredbi Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20, 80/22 i 36/24, dalje ZKP/08). Nije sporno da se tužitelj prije pokretanja parnice obratio nadležnom ministarstvu radi naknade štete, čiju nagodbu tužitelj nije prihvatio niti mu je u tom postupku isplaćena bilo kakva naknada.

10. Među strankama je sporna valjanost punomoći za zastupanje tužitelja, visina tužbenog zahtjeva, odnosno iznos naknade štete koju tužitelj u ovom postupku zahtjeva, koju tuženik ocjenjuje previsoko postavljenom, je li je potraživanje tužitelja zastarjelo te početak i tijek zatraženih zateznih kamata.

11. Sud nije ocjenjivao valjanost punomoći za zastupanje tužitelja, koju tuženik osporava u odgovoru na tužbu, budući da je tužitelj podneskom od 17. veljače 2025. izvijestio sud o pohrani opće punomoći tužitelja kod ovog suda pod posl. br. Su- 664/2024, koju je sud pregledao, a kojom je tužitelj ovlastio odvjetnike Željka Lubinu, Branka Ćuturu i Jelenu Mandarić iz Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d. da ga zastupaju u svim predmetima koji se vode pred Općinskim sudom u Splitu, pa je zastupanje tužitelja u ovoj parnici valjano.

12. U dokaznom postupku sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- tužitelj je bio optužen da bi 26. siječnja 2010. oko 11,00 sati na adresi [adresa] ušao u stan svoje tete ĆH, znajući da se u to vrijeme u njemu nalazila njegova majka LH, te da je u cilju oduzimanja života nasrnuo na nju dok se nalazila u kupaonici, da ju je udario tupo-tvrdim predmetom u predjelu desne strane čela i obrve, zadavši joj dvije razderotne rane, uslijed čega je ona pala na pod, a potom je iz neposredne blizine iz vatrenog oružja ispalio dva hica na nju, zadavši joj dvije strijelne ozljede prsnog koša, prijelom desne nadlaktice, ključnih kosti, lopatica, prvog, drugog desnog i trećeg i četvrtog lijevog rebra, koje predstavljaju osobito teške ozljede za život uslijed kojih je preminula, to jest da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela – ubojstva, djelo opisano i kažnjivo po čl. 90. Kaznenog zakona;

- odlukom Županijskog suda u Splitu K-45/10 od 10. listopada 2011. tužitelj je proglašen krivim za naprijed navedeno kazneno djelo ubojstva, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina u koju je uračunato vrijeme koje je provedeno u pritvoru od 09. veljače 2010. pa nadalje;

- rješenjem Vrhovnog suda RH I Kž-983/11 od 06. ožujka 2012. ukinuta je naprijed navedena prvostupanjska odluka i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje;

- presudom Županijskog suda u Splitu K-20/12 tužitelj je ponovno proglašen krivim za kazneno djelo ubojstva, te mu je izrečena ista kazna zatvora u trajanju od 15 godina u koju je uračunato vrijeme koje je provedeno u pritvoru od 09. veljače 2010. pa nadalje;

- rješenjem VRSH broj I Kž-404/13 od 02. srpnja 2013. ponovno je ukinuta prvostupanjska odluka i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje;

- presudom Županijskog suda u Splitu broj K-43/13 od 21. srpnja 2017. tužitelj je oslobođen optužbe zbog navedenog kaznenog dijela ubojstva;

- rješenjem VSRH broj I Kž-483/17 od 10. srpnja 2018. ukinuta je odluka Županijskog suda u Splitu K-43/13 te predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje;

- presudom Županijskog suda u Splitu K-13/18 tužitelj je oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo ubojstva svoje majke LH **.**.2020.

- presudom VSRH I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. odbijena kao neosnovana žalba državnog odvjetnika te potvrđena oslobađajuća prvostupanjska presuda broj K-13/2018;

- punomoćnik tužitelja naprijed navedenu presudu VSRH I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. zaprimio 03. siječnja 2020., a sam tužitelj 09. siječnja 2020.;

- tužitelj u istražnom zatvoru boravio u razdoblju od 09. veljače 2010. do 02. srpnja 2013., ukupno 1240 dana, ili u godinama, 3 godine i 144 dana;

- tužitelj se obratio Ministarstvu pravosuđa radi sporazuma o utvrđenju, vrsti i visini štete zahtjevom od 10. travnja 2020., sa zahtjevom da mu se isplati 500,00 kuna po danu provedenom u pritvoru, sa zateznom kamatom tekućom od dana provedenog u pritvoru

- Ministarstvo pravosuđa RH u predmetu UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. utvrdilo je da tužitelj kao oštećenik zahtijeva da mu se na ime neimovinske i imovinske štete nastale uslijed neutemeljenog uhićenja nadoknadi šteta u iznosu od 123.000.000,00 kuna/ 16.324.905,43 €. Traženje na ime neimovinske štete je osnovano, ali previsoko postavljeno, pa je ocijenjena pravična naknada u iznosu od 46.078,40 eura (odnosno 37,16 € po danu), dok je za imovinsku štetu potrebno utvrđivanje činjenica i dokaza koje ministarstvo ne provodi

- tužbe na koje se odnosi tužbeni zahtjev u ovom postupku podnesene su 16. veljače, 16. siječnja, 17. siječnja, 18. siječnja, 29. siječnja, 15. veljače i 16. veljače, sve 2024.

13. Pravnu osnovu naknade štete čine pravila međunarodnog i ustavnog prava prema kojima je naknada štete subjektivno javno pravo neopravdano osuđene ili neutemeljeno uhićene ili pritvorene osobe, za koju odgovara država koja je dužna tu štetu nadoknaditi.

14. Odredbom čl.22. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014) propisano je da su čovjekovo pravo i sloboda nepovredivi te da se nikome ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.

14.1. Odredbom čl.25.st.1 Ustava Republike Hrvatske propisano je da svatko tko je nezakonito bio lišen slobode ili osuđen ima, u skladu sa Zakonom, pravo na odštetu i javnu ispriku. Riječ je o posebnom nenovčanom obliku naknade nematerijalne štete zbog povrede prava osobe, ugleda, časti i slobode.

14.2. Odredbom čl.9 st.5 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, a koje je RH prihvatila retroaktivno počev od 06. listopada 1991., propisano je da svaka osoba koja je bila žrtva nezakonitog uhićenja ili pritvora ima pravo na naknadu štete.

14.3. Pravo na slobodu i sigurnost, uključujući i pravo na odštetu žrtvama nezakonitog uhićenja ili pritvaranja propisano je odredbom čl.5 st.1 i 5 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN – Međunarodni ugovori 6/99, 88/99).

15. Pitanje naknade štete neopravdano osuđenim i neutemeljeno uhićenim osobama razrađeno je u materijalno pravnim i procesno pravnim odredbama Zakona o kaznenom postupku i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO).

15.1. Odredbom čl.14 ZKP/08 propisano je kako osoba koja je neopravdano osuđena za kazneno djelo ili je neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom. Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba propisan je u ranijem Zakonu o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, dalje ZKP/97) u glavi XXX. s tim da su, temeljem odredbe čl.573 i čl. 3 ZKP/08, odredbe Glave XXX. ZKP/97 i nadalje u primjeni do donošenja posebnog zakona, a koji propis nije donesen.

15.2. Čl.480 u st.1 toč.1 ZKP/97 propisuje da pravo naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena. U primjeni navedene zakonske odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka (Rev-766/09, Rev-474/09, Rev-505/23 i dr.) izrazio pravno shvaćanje da naknada za neutemeljeno pritvaranje (uhićenje) predstavlja naknadu za jedinstveni vid štete u kojoj su obuhvaćene sve štetne posljedice nematerijalne štete vezane uz neosnovano pritvorenog proistekle iz neosnovane povrede slobode, a to znači i pretrpljeni strah i duševne boli zbog povrede ugleda i časti.

16. Pravna osnova tužbenog zahtjeva, pravo na naknadu štete zbog neosnovanog boravka u istražnom zatvoru zbog ishođenja pravomoćne oslobađajuće presude među strankama nije sporna, a osnovanost zahtjeva je potvrđena dopisom Ministarstva pravosuđa i uprave od 02. veljače 2023. Sporna je dopuštenost tužbe za iznos razlike u odnosu na iznos zatražen u mirnom postupku pred nadležnim ministarstvom te visina naknade štete, koju tužitelj u ovom postupku postavlja u iznosu od 345,29 € po danu provedenom u istražnom zahtjevu.

17. Neutemeljen je prigovor tužene u kojem navodi kako bi tužbu trebalo odbaciti za iznos koji se odnosi razliku koju je tužitelj potraživao u mirnom postupku (66,36 €), u odnosu na potraživanje po pojedinom predmetnom zahtjevu (345,29 €) za jedan dan boravka u pritvoru/istražno zatvoru, jer u tom postupku nije postignuta nagodba niti je tužitelj isplaćen za kakav nesporni dio naknade. Naime, čitanjem dopisa Ministarstva pravosuđa i uprave od 02. veljače 2023. utvrđeno je da je tužitelju ponuđen iznos pravične naknade od 46.078,40 € na ime povrede prava osobnosti zbog neosnovanog lišenja slobode, te je navedeno da prihvatom ponuđenog iznosa tužitelj nema više potraživanja prema Republici Hrvatskoj s naslova neimovinske štete zbog neutemeljenog uhićenja, odnosno tužitelju nije dana mogućnost da prihvatom nagodbe traženu razliku ostvaruje pred sudom. Stoga tužitelj ima pravo zahtijevati da pravičnu novčanu naknadu radi popravljanja neimovinske štete utvrđuje sud i nije ograničen iznosima traženima i priznatima u postupku mirnog rješenja spora pred nadležnim ministarstvom.

17.1. I prema starijoj sudskoj praksi, odluci Vrhovnog suda, Rev 1798/81 od 25. studenog 1981. (objavljenoj u PSP 20/67) "ako stranke ne postignu sporazum i oštećenik zatraži sudsku zaštitu, on nije ograničen visinom zahtjeva postavljenog upravnom tijelu jer pregovori što prethode sklapanju ugovora (a takva je pravna priroda postupka koji se pred organom uprave vodi o zahtjevu osobe neopravdano lišene slobode) ne obvezuje stranke."

18. Odredbom čl.1100 st.1 ZOO-a propisano je da će sud, u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. St.2 istog članka ZOO-a propisano je da će sud pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

18.1. Prava osobnosti i njihova zaštita propisana su odredbama čl.19 st.1 i 2 ZOO-a. Prava osobnosti fizičke osobe su pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr., što znači da prava osobnosti nisu taksativno navedena niti je njihov broj ograničen.

18.2. Pravičnu naknadu sud određuje prema slobodnoj ocjeni, a uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, ocjenjujući intenzitet povrijeđenih prava osobnosti u odnosu na objektivne (trajanje lišenja slobode, trajanje sudskog postupka, priroda i narav kaznenog djela, uvjeti u istražnom zatvoru, starost tužitelja, ranija osuđivanost i dr.) i subjektivne kriterije (psihičke smetnje, odnos sa obitelji i sredinom i dr.), pa dostavljena sudska praska o visini pravičnih naknada u drugim postupcima naknade štete radi neutemeljenog uhićenja/pritvaranja ne bi bila primjenljiva u ovoj parnici, posebice što se dosuđeni iznosi uvelike razlikuju, a razlog tome jest različitost navedenih kriterija te nepostojanje tarife i mjerila za određivanje naknade štete za neosnovani boravak u pritvoru/istražnom zatvoru.

19. Prema iskazu tužitelja koji je dao u postupku pred ovim sudom broj Pn 269/23, tužitelj je preko dvije godine proveo je u ćeliji broj 39, u toj je ćeliji danima, mjesecima pa i godinama bilo i po deset potpuno nepoznatih ljudi u skučenom prostoru u kojem se ne može hodati ni kretati. Nakon toga da je premješten u ćeliju u koju je inače moglo stati šest osoba u kojoj da je uvijek bilo četvero ili petero ljudi. I konačno, zadnji put da je premješten u sobu-ćeliju broj 36. Naveo je da je bio zadužen za skupljanje posuđa poslije ručka što da mu je odgovaralo jer se mogao kretati, a za što bi donio minimalnu novčanu naknadu. Opisao je da nije noćima spavao, plakao je, nije mogao jesti, bio je tužan, potišten i deprimiran, nije bilo ni do čega, izgubio je kontakt s rodbinom jer su uglavnom svi, pa i njegov brat, povjerovali onome što se pisalo u novinama i drugim medijima. Osim rodbine, leđa su m mu okrenuli stariji susjedi i prijatelji za koje je mislio da su mu vjerni. Što se tiče fizičkog zlostavljanja tijekom boravka u zatvoru, iskazao je da je bilo naguravanja, ali više vrijeđanja od strane drugih zatvorenika. Upitan o odnosu djelatnika u zatvoru prema njemu kazao je da se za svaku stvar osim odlaska na WC trebala pisati molba koja je znala biti iskidana, ne bi vidio od koga, primjerice ako se ne bi na vrijeme ustao. Rekao je da mu je život uništen, da je izgubio sam sve što je u životu imao i radio. U trenutku kada je bio lišen slobode radio je kao gas inženjer na brodu te pohađao je pomorski fakultet te imao namjeru završiti školovanje za upravljanje strojem neograničene snage duge plovidbe. U zatvoru je smršavio dvadeset kila. Posjećivala ga je odrasla kćer i povremeno supruga koja da je bolesna. Prijatelj koji je dovodio kći u posjet od tužitelja bi za to tražio novčanu naknadu. Tužitelj se posebno osvrnuo na pisanja u javnim glasilima, na Internetu i televiziji o tome da je ubio vlastitu majku što da predstavlja zlostavljanje i silovanje istine, a sve to da ga i na dan davanja iskaza i nadalje muči jer su posljedice neopisive. U predmetu ovog suda Pn 321/23 tužitelj je dao kraći iskaz jer je naveo da je detaljno dao iskaz u predmetu Pn 269/23. Tako je kazao da nije tražio pomoć psihijatra za vrijeme boravka u zatvoru jer je sve to vrijeme bio usredotočen na dokazivanje da nije počinio djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da za njega nije vrijedila presumpcija nevinosti jer se pretpostavljalo da je kriv i to su prenosili svi mediji jer je bio izvrgnut medijskom linču. U doba lišenja slobode da je imao 46 godina, imao je kćer od 20-ak godina, bio je u braku i u naponu radne snage. Ne samo da je patio što mu je majka ubijena nego se trebao nositi s optužbom da je on ubojica. Kazao je da nema kontakta sa širom obitelji, da je obilježen za cijeli život, da mu je život uništen jer ga prati stigma ubojice. U iskazu danom u predmetu ovog suda pod posl. br. Pn- 150/2023 tužitelj je naveo da je bio neosnovano optužen za ubojstvo vlastite majke, da je naposljetku oslobođen te monstruozne optužbe, a da prema njegovim saznanjima do danas nije pronađen počinitelj. To ga je pogodilo kao osobu s jedne strane, a s druge strane osjetio je jak negativan društveni pritisak nakon što su te neistine objavili mediji. Ponovio je da su mu cijela šira obitelj, rodbina i prijatelji okrenuli leđa te s njima više nije mogao imati nikakav kontakt, zbog čega je trpio velike duševne boli koje trpi i danas. Jedini koji mu nisu okrenuli leđa su kćerka i supruga te pojedinci od rodbine i prijatelja. Naveo je da u tom periodu i kasnije "hvala J" nije imao suicidalne misli, ali mu je bilo nezamislivo teško. Odgajan je u katoličkom, moralnom duh, da bude pošten, da nikog ne povrijedi i do svog slučaja vjerovao je u sustav i institucije, u koji se razočarao jer je neosnovano optužen za nešto što nije učinio i zbog toga platio veliku cijenu i dobio neosnovanu društvenu osudu.

20. Iz obrazloženja prvostupanjske presude broj K 13/18 od 16. listopada 2018. proizlazi, nadalje, da je tužitelju optužnicom bilo stavljeno na teret da bi dana 26. siječnja 2010. oko 10,53 sati u Splitu, na adresi [adresa] ušao u stan svoje tete ĆH, znajući da se u to vrijeme u stanu nalazi njegova majka LH i u cilju oduzimanja života nasrnuo na nju dok se nalazila u kupaonici, te je udario tupotvrdim predmetom u predjelu desne strane čela i obrve, zadavši joj dvije rane razderotine, a potom iz neposredne blizine iz vatrenog oružja ispalio dva hica u nju, zadavši joj pri tome ozljede koje su detaljno opisane i koje predstavljaju osobito teške i po život opasne tjelesne ozljede, uslijed kojih je oštećenica preminula, dakle, drugog usmrtio, pa da bi time počinio kazneno djelo protiv života i tijela – ubojstvo – djelo opisano i kažnjivo po čl. 90. KZ/97. Nadalje, u obrazloženju je završno navedeno da je sud imao situaciju da dio dokaza doista tereti optuženika, a dio, i to u dominantnom dijelu, ide in favorem optuženog, da materijalni dokazi nisu potvrdili osnovanost optužnice, jer nije dokazano da su tragovi papilarnih linija, koji su pronađeni u kupaonici stana ĆH, i nesporno potječu od optuženog JH, nastali upravo kritične prigode, već je ostala mogućnost da su ti tragovi od ranije kad je optuženik, što nije sporno, dolazio u stan svoje tete, da nije utvrđeno ni dokazano da su GSR čestice pronađene na jakni optuženika nastale, kako tvrdi optužnica, prilikom ispaljivanja hitaca iz vatrenog oružja u oštećenu, već je ostala mogućnost da su nastale na druge načine, da posredni dokazi odnosno indicije, kad ih se dovede u međusobnu vezu ali i suprotstavi s drugim indicijama, ipak ne čine nužno potreban zatvoreni krug da bi se na nesumnjiv način i bez ikakve dvojbe moglo zaključiti da je upravo optuženik počinio predmetno kazneno djelo, a posebno imajući u vidu da nije pronađen niti jedan motiv za počinjenje djela, a niti su pronađeni materijalni DNK tragovi na tijelima i odjeći optuženog i oštećene, a koji da su doista trebali biti pronađeni u slučaju da je optuženik počinitelj. I konačno, da je iz provjerenog alibija optuženika na pouzdan način utvrđeno je da je optuženik u vrijeme zločina bio na drugom mjestu, odnosno na drugom kraju grada. Stoga da su dokazi o počinjenju kaznenog djela na kojima se optužnica temelji bili nedovoljni i nedostatni za izricanje osuđujuće presude. U situaciji kad sud nije s potpunom sigurnošću i izvjesnošću mogao utvrditi je li optuženik počinitelj ili ne, i kad je u dvojbi, dužan je to riješiti presudom na način koji je povoljniji za optuženika, te je primijenjen institut "in dubio pro reo". Drugim riječima, na temelju raspoloživih i provedenih dokaza, da sud nije mogao sa potpunom sigurnošću i na pouzdan način utvrditi postojanje svih odlučnih činjenica radi čega je optuženika oslobodio od optužbe.

20.1. U drugostupanjskoj presudi broj I Kž-679/18 od 17. prosinca 2019. kojom je odbijena žalba državnog odvjetnika i potvrđena prvostupanjska presuda broj K 13/18 od 16. listopada 2018. Vrhovni sud RH naglasio je da za vrijeme u koje se prema optužnici dogodilo ubojstvo optuženik imao alibi, s obzirom na to da ga je u to vrijeme više osoba vidjelo na drugom mjestu, da su dvije najčvršće i najkvalitetnije indicije, odnosno posredni dokazi, koji bi upućivali na to da se optuženik u vrijeme ubojstva nalazio na mjestu počinjenja (otisak ruke na zidu u kupaonici i GSR čestice na optuženikovoj jakni) otpale jer je dvojbeno na koji su način ti dokazi nastali pa je primjenom pravno logičkog pomagala ''in dubio pro reo'' zaključeno da su nastali na način koji je najpovoljniji za optuženika. Vrhovni sud je ponovio da je, u situaciji kad se zaključak o kaznenoj odgovornosti počinitelja temelji samo na indicijama, kao posrednim dokazima, potrebno s potpunom sigurnošću utvrditi svaku od njih, a nakon toga ocijeniti čine li te indicije u svojoj ukupnosti takav zatvoreni krug koji bez rezerve omogućuje zaključke jednake onima koji bi se temeljili na izravnim dokazima. U konkretnom slučaju, da utvrđene indicije niti pojedinačno, a niti ukupno, a posebno imajući na umu činjenicu da nisu pronađeni materijalni DNK tragovi na tijelima i odjeći optuženika i oštećenice, a koji su trebali biti pronađeni u slučaju da je optuženik počinitelj djela koje mu se stavlja na teret, nemaju takvu kvalitetu da bi omogućavali zaključak da je upravo optuženik počinio kazneno djelo ubojstva na štetu svoje majke, kako mu je to optužnicom stavljeno na teret. Stoga da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da u konkretnoj situaciji nije dokazano da je optuženik počinio djelo za koje se optužuje zbog čega ga je na temelju odredbe čl. 453. t. 3. ZKP/08 trebalo osloboditi optužbe.

21. Tijekom postupka, suglasnošću stranaka, pregledan je i iskaz što ga je kći tužitelja, ŠH, dala u postupku Pn-150/2023. ŠH kazala je da je za vrijeme boravka tužitelja u pritvoru ona imala nekih 20-ak godina, bila je studentica. To što je njen otac – tužitelj, završio u pritvoru, da je negativno utjecalo kako na nju tako i na njenu majku, a tužiteljevu suprugu. Da su kao obitelj upali u nezavidnu emocionalnu i financijsku situaciju u kojoj je morala brzo odrasti. Sve to poremetilo ju je u dotadašnjem načinu životu. Prekinula je fakultet i pronašla posao. Morala se brinuti o ocu i redovito ga je posjećivala u zatvoru, a morala se brinuti i o majci koja je bila emocionalno krhka. Osjećala je stalni pritisak od okoline kao i stigmu koju je obitelj zadobila. Dok je posjećivala oca u zatvoru vidjela je da je tužan, razočaran, zbunjen i da teško podnosi neosnovane medijske objave o sebi.

22. U postupku je svjedočio i FH, upravitelj Zatvora u Splitu, koji je tom prigodom kazao da je u vrijeme boravka tužitelja u pritvoru i zatvoru bio zaposlenik pravosudne policije. Kazao je da se sjeća tužitelja kao jednog od zatvorenika koji je bio optužen za kazneno djelo ubojstva, kasnije oslobođen. Pojedinosti boravka tužitelja u pritvoru i zatvoru nije se mogao sjetiti, ali je uputio sud da se o uvjetima boravka u zatvoru, u spornom razdoblju, može dobiti očitovanje zatvora što je sud i napravio dobivši iscrpno izviješće 7. studenog 2025. Zatvor u Splitu potvrdio je da je tužitelj bio u pritvoru od 09. veljače 2010., a da je otpušten 2. srpnja 2013. Podatke o broju soba u kojima je tužitelj boravio kao i broju zatvorenika s kojima je dijelio ćelije, Zatvor u Splitu nije mogao dostaviti jer je to gradivo izlučio. Identično je i po pitanju sanitarnog čvora. Zatvor u Splitu također je obavijestio sud da je tužitelj radio kao pomoćni radnik na održavanju čistoće od 8. prosinca 2011. do otpuštanja iz zatvora. Za to vrijeme bio je smješten u sobi 36, no to razdoblje, boravka u toj sobi, nije predmetom ovog postupka. U periodu boravka tužitelja u Zatvoru u Splitu, prema očitovanju ovog tijela, zatvoreničke sobe udovoljavale su uvjetima propisanim u Zakonu o izvršavanju kazne zatvora tj. odgovarale su zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima te klimatskim prilikama. Sanitarni čvor omogućavao je privatnost i imao je otvor za ventilaciju. Konačno je ovo tijelo zaključilo kako smatra da je tužitelj imao isti smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, da se prema njemu nije nečovječno postupalo i da mu nije povrijeđeno ljudsko dostojanstvo i privatnost te pravo na smještaj.

23. Konačno je sud pregledao i sudsko-medicinsko vještačenje koje je za potrebe postupka Općinskog suda u Splitu Pn-359/2024 (istovjetnog historijata kao i u ovim tužbama) izradila sudska vještakinja Sanja Batina, spec. psihijatar. Po provedenom postupku vještakinja Batina Kazala je da je kod tužitelja, po pritvaranju, a i nakon izlaska iz zatvora, došlo do značajnih promjena u gotovo svakom segmentu njegovog života. U razgovoru sa tužiteljem da joj se isti tužio na psihičke poteškoće, no tijekom pritvaranja i nakon izlaska iz pritvora, tužitelj da nije tražio pomoć psihijatra već se povukao u sebe, bio je depresivan, nije spavao. Stres je liječio abuzusom alkohola, prema vlastitim riječima. Kod tužitelja objektivno su postojale duševne boli zbog povrede ugleda, časti, neosnovanog lišenja slobode i osnovnih prava ličnosti. U opisanoj kliničkoj slici, navodi dalje vještakinja, tu bol izražavaju simptomi depresije, nesanice, socijalnog povlačenja, izbjegavanja kontakta s okolinom, gubitka sigurnosti u svim interpersonalnim relacijama, stigme za njega i članove obitelji. Ti osjećaji javljaju se paralelno s početkom sudskog postupka. Po pritvaranju je tužitelj trpio strah jakog intenziteta 10 dana zbog adaptacije na penalne uvjete, a nakon toga je tužitelj trpio sekundarni strah srednjeg intenziteta u trajanju od oko mjesec dana te potom strah blagog intenziteta, povremeno, u trajanju od 5-6 mjeseci. Strah jakog intenziteta reaktivirao se prije svakog od sudskih procesa, a prognostička očekivanja mogu se ocijeniti kao pogubna. Po izlasku na slobodu tužitelj nije mogao dobiti vizu za navigavati na stranim brodovima, a time nije mogao niti očekivano puno više zarađivati. Sve to dovelo je do oštećenja kvalitete života tužitelja. Tužitelj se teško socijalizirao, a prati ga osjećaj patnje, stigme u društvu i promjena života u svim segmentima. Tužitelj trpi trajnu povredu duševnog integriteta, umjerenog stupnja od 20%.

24. Iz izvedenih dokaza jasno je da neosnovani boravak tužitelja u istražnom zatvoru radi optužbe za ubojstvo vlastite majke predstavlja tešku povredu temeljnih čovjekovih prava te prava osobnosti tužitelja i to pravo na slobodu, čast i ugled, pravo na dostojanstvo i uživanje u obiteljskom životu sa suprugom i kćeri, a i pravo na duševno zdravlje koje mu je zasigurno nepovratno narušeno.

25. Tužitelj je u istražnom zatvoru proveo pune tri godine i 144 dana, optužen je za teško kazneno djelo ubojstva, a kazneni postupak trajao je skoro 10 godina, u tom postupku je dva puta je nepravomoćno proglašen krivim za naprijed navedeno kazneno djelo ubojstva te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina, da bi na posljetku bio oslobođen optužbe prema načelu "in dubio pro reo", a do danas nije pronađen počinitelj. Kazneni postupak je bio medijski popraćen te je tužitelj na televiziji, novinama i internetu proglašen ubojicom, o čemu je imao saznanja tijekom boravka u istražnom zatvoru preko televizije, novina i novih zatvorenika, a o tome su ga izvještavali i branitelj te kćerka kada bi dolazila u posjete.

26. Što se tiče uvjeta u istražnom zatvoru, tužitelj je gotovo dvije godine bio u ćeliji u kojoj je znalo biti i po 10 ljudi, dakle u skučenom (malom) prostoru s njemu nepoznatim ljudima, a potom u ćeliji sa 4-5 ljudi, nakon čega mu je ponuđen premještaj u ćeliju-sobu. Iz tog dijela iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj u nehumanim uvjetima uz minimalnu mogućnost kretanja proveo više od dvije godine. Tužitelj nije doživio teže zlostavljanje od strane drugih zatvorenika za koje bi trebao zahtijevati liječničku pomoć, radilo se o naguravanjima i vrijeđanjima što je kod tužitelja izazvalo posljedice psihosomatske prirode. U odnosu na postupanje djelatnika zatvora, ne iskazuje o nezakonitom ponašanju prema njemu kao zatvoreniku, spominje samo neprimjereno pravilo za pisanje zamolnice za sve osim odlaska na WC.

27. Za vrijeme boravka u istražnom zatvoru tužitelj nije tražio nikakvu liječničku ili medicinsku pomoć zbog narušenja zdravlja, ali je naveo da je smršavio 20 kilograma, da noćima nije spavao, plakao bi, nije mogao jesti ni živjeti. Izgubio je kontakt s rodbinom i prijateljima, a i s pok. bratom koji je povjerovao u osnovanost optužbe i okrenuo mu leđa. Tužitelj nije iskazivao da je tijekom boravka u zatvoru trpio strah ili kakve fizičke bolove, ali je zasigurno trpio duševne boli jakog intenziteta u vidu anksioznosti i tuge.

28. Tužitelj je uhićen u dobi od 46 godina, oženjen i otac tada 20-godišnje kćeri, zaposlen kao pomorac te je imao veliku plaću, a namjeravao je završiti i pomorski fakultet koji je u to vrijeme pohađao. Tužitelj je za vrijeme boravka u istražnom zatvoru bio lišen i uživanja i privatnosti obiteljskog života te mogućnosti privređivanja za obitelj, što je za cijelu obitelj sigurno ostavilo trajne posljedice. Naveo je da se nakon boravka u istražnom zatvoru zaposlio i radio 10 godina, a fakultet nije završio. Posljedice neosnovane optužbe i boravka u istražnom zatvoru ostavile su posljedice na kasniji život u pogledu radne i profesionalne karijere, budući da je ugled tužitelja nepovratno uništen, jer ga prati stigma ubojice, kako je bio nepravomoćno osuđen i predstavljen u medijima.

29. Zaključno, tužitelj je tijekom boravka u istražnom zatvoru zbog optužbe za kazneno djelo ubojstva vlastite majke, u kaznenom postupku u kojem je za vrijeme boravka u istražnom zatvoru dva puta nepravomoćno proglašen krivim, odvojen od obitelji, onemogućen raditi, trpio duševne boli jakog intenziteta, a koje štetne posljedice nisu prestale po puštanju tužitelja iz istražnog zatvora, niti će tužitelj moći svoj privatni i obiteljski život dovesti u stanje koje je bilo prije toga.

30. Zbog svega navedenog, a posebice zbog trajanja istražnog zatvora od 1240 dana, trajanja kaznenog postupka u kojemu mu je 4 puta suđeno, o kojem postupku se redovito medijski izvještavalo, prirode i težine kaznenog djela ubojstva vlastite majke koje mu je stavljeno na teret, negativan odnos okoline, rodbine i prijatelja prema tužitelju te utvrđenu trajnu povredu duševnog zdravlja tužitelja, sud je ocijenio primjerenim i tužitelju dosudio naknadu štete u iznosu od 150,00 € po danu provedenom u istražnom zatvoru.

31. Kada bi se dosuđena naknada po danu pomnožila sa brojem dana provedenih u istražnom zatvoru (1240), koju naknadu je u cjelini tužitelj mogao tražiti jednom tužbom, a nije, došlo bi se do iznosa od 186.000,00 eura, što bi predstavljalo primjeren i pravičan iznos koji po stavu ovog suda tužitelju mogao pružiti simboličnu satisfakciju i zadovoljštinu za pretrpljene povrede prava osobnosti, odnosno iznos koji bi mogao tužitelju omogućiti pribavu materijalnih dobara, njemu i njegovoj obitelji, kojom bi ublažio psihičke posljedice s kojima se nosi zbog oduzete slobode i izgubljenog života tijekom dugog trajanja istražnog zatvora, a što je svrha pravične naknade.

32. Kako je tužitelj inicirao brojne parnične postupke, zahtijevajući naknadu za pojedini (1) dan boravka u istražnom zatvoru, što je slučaj i u ovoj parnici, to mu je dosuđena naknada štete za dane 04. prosinca 2011., 15. siječnja 2011., 25. siječnja 2011., 19. veljače 2011., 11. ožujka 2011., 29. kolovoza 2011., 01. rujna 2011., 15. rujna 2011., 14. listopada 2011., 02. studenog 2011., 18. studenog 2011. te 21. prosinca 2011 i to za svaki pojedini dan po 150,00 € ili ukupno 1.800,00 €.

33. Na navedeni iznos tužitelju pripada kamata koja teče od dana podnošenja pisanog zahtjeva nadležnom Ministarstvu temeljem odredbe čl.1103 ZOO-a, to jest od 10. travnja 2020., po stopi propisanoj odredbom čl.29 ZOO-a., zbog čega je traženje tužitelja za isplatu zateznih kamata od narednog dana od dana boravka u istražnom zatvoru do isplate neosnovano.

34. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, odredbom čl.477 ZKP/97 pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. Prema stavku drugom iste zakonske odredbe, prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan svojim zahtjevom obratiti se Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade. Daljnjom odredbom čl.478 st.1 ZKP/97 određeno je da, ukoliko zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Prema st.2 ove odredbe dok traje postupak iz st.1 ne teče zastara predviđena odredbom čl.481 st.1 tog Zakona.

35. Imajući u vidu sadržaj odredbe čl.481 st.1 ZKP/97 koja doslovce glasi: "Ako je slučaj na koji se odnosi neopravdana osuda ili neosnovano oduzimanje slobode prikazivan u sredstvima javnog priopćavanja i time bio povrijeđen ugled te osobe, sud će, na njezin zahtjev objaviti u novinama ili drugome javnom sredstvu priopćavanja priopćenje o odluci iz koje proizlazi neopravdanost prijašnje osude, odnosno neosnovanosti uhićenja. Ako slučaj nije prikazan u sredstvu javnog priopćavanja, takvo će se priopćenje, na zahtjev te osobe, dostaviti njezinu poslodavcu. Nakon smrti osuđene osobe pravo na podnošenje toga zahtjeva pripada njezinom bračnom ili izvanbračnom drugu, djeci, roditeljima, braći i sestrama.“, te daljnje odredbe tog članka prema kojima se zahtjev iz stavka 1 tog članka može podnijeti i ako nije stavljen zahtjev za naknadu štete (stavak 2) te da se takav zahtjev podnosi u roku šest mjeseci prvostupanjskom sudu (stavak 3), jasno je da ta odredba nema nikakve veze sa institutom zastare, odnosno tom odredbom nije predviđena nikakva zastara za vrijeme dok traje postupak povodom zahtjeva oštećenika za naknadu štete podnesen Ministarstvu pravosuđa iz čl.478 st.1 ZKP-a.

36. Unatoč gramatičkom tekstu odredbe čl.478 st.2 ZKP/97, sud je stajališta da se logičnim, smislenim i sadržajnim tumačenjem te odredbe mora zaključiti da zastara predviđena u čl.477 st.1 ZKP/97 (tri godine od pravomoćnosti prvostupanjske presude) ne teče dok traje postupak povodom zahtjeva oštećenika za naknadu štete podnesenog Ministarstvu pravosuđa budući da je jedino odredbom čl.477 st.1 ZKP/97 propisan rok zastare za naknadu štete i od kada počinje teći, te da je očito omaškom u stavku drugom pogrešno navedeno da ne teče zastara predviđena u čl.481 st.1 ovog Zakona, koja očita greška je ispravljena prilikom izrade pročišćenog teksta ZKP-a objavljenog u Narodnim novinama broj: 62/03. Naime, u tom pročišćenom tekstu ZKP- a odredba čl.477 dobila je brojčanu oznaku 495, a odredba čl.478 brojčanu oznaku 496 time da stavak 2 tog članka u tom pročišćenom tekstu doslovce glasi: “Dok traje postupak iz stavka 1 ovog članka, ne teče zastara predviđena i čl.495 st.1 ovog Zakona.“

37. Za takvo stajalište sud nalazi uporište i u ranije važećim odredbama Zakona o krivičnom postupku („Narodne novine“ broj:53/91, 91/92 i 28/96), konkretno, odredbi čl. 542, odnosno odredbi čl.530 Zakona o krivičnom postupku („Narodne novine“ broj 34/93 - pročišćeni tekst) koja odredba je identična odredbi čl.478 ZKP-a, a odredba čl. 541 st.1 i 2, odnosno 529 st.1 i 2 pročišćenog teksta Zakona o krivičnom postupka, identična odredbi 477. st.1. i 2. ZKP-a. Naime, i u ranijem Zakonu o krivičnom postupku propisano je da pravo na naknadu štete zastaruje za tri godine od dana pravomoćnosti prvostepene presude kojom je okrivljenik oslobođen od optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostepenog rješenja kojim se postupak obustavlja, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda (čl.529 st.1 pročišćenog teksta) i da se prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik dužan sa svojim zahtjevom obratiti Ministarstvu pravosuđa i uprave, radi postizanja sporazuma o postojanja štete te vrsti i visine naknade (st.2), dok je odredbom čl.530 st.1 pročišćenog teksta bilo propisano: „Ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva.“, a odredbom čl.530 st.2 ZKP-a „Dok traje postupak iz stavka 1. ovog članka, ne teče zastara predviđena u čl.529 st.1 ovog Zakona.

38. Zbog navedenog sud smatra da je podnošenjem zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa dana 10. travnja 2020. došlo do zastoja zastarijevanja u smislu odredbe čl.238 st.2 ZOO-a, te da je zastara nastavila teći u veljači 2023. dakle nakon što je tužitelj primio očitovanje Ministarstva pravosuđa, s tim da se vrijeme od idućeg dana kada je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/ postala pravomoćna (03. siječnja 2020.) do podnošenja zahtjeva za naknadu štete (10. travnja 2020.) uračunava u propisani trogodišnji rok zastare. Računajući vrijeme koje je proteklo nakon pravomoćnosti kaznene presude do nastupa zastoja i vrijeme nakon kojeg je zastara nastavila teći, jasno je da prije podnošenja tužbi nije protekao odredbom čl.477 st.1 ZKP/97 propisani zastarni rok od tri godine u kojem zastarijeva pravo na naknadu štete.

39. Tuženik smatra kako zastara tužiteljevog potraživanja počinje teći nakon proteka tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva Ministarstvu pravosuđa odnosno od 10. srpnja 2020., jer Ministarstvo u tom roku nije odlučilo o zahtjevu tužitelja, budući tako propisuje odredba čl.478 st.1 ZKP/97., a radi ranije iznesenog, sud nije prihvatio ovakav stav tuženika te prigovor zastare smatra neosnovanim.

40. Slijedom svega naprijed navedenog i obrazloženog sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od po 150,00 € po utuženim danima, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do konačne isplate, dok je za više zatraženo, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, radi čega je odlučeno kao u točki I izreke presude.

41. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl.154 st.2, 155 i 164 ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/2022, te 138/2023), te označenoj vrijednosti predmeta spora (po jednoj tužbi 345,29 € i konačnoj nakon pripajanja 3.452,90 € ), kao i uspjehu u ovoj parnici. U odnosu na uspjeh tužitelja u ovoj parnici, sud je imajući u vidu činjenicu da je tužitelj glede osnova potraživanja uspio u omjeru od 100%, glede visine u omjeru od 43%, cijenio uspjeh tužitelja u iznosu od 72%. Tuženik je uspio u sporu u omjeru od 28%, pa tužitelju, sukladno odredbi čl.154 st.2 ZPP-a, pripada trošak u omjeru od 44%. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbi (dvanaest radnji sastava tužbe) od po 50 bodova (sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja radnje), te trošak zastupanja na ročištima od 13. listopada i 09. prosinca 2025. – svaka radnja po 100 bodova. Ukupan zbir od 850 bodova pomnožen je sa iznosom od 2,00 € koliko iznosi vrijednost jednog boda, a potom je dobivenom iznosu od 1.700,00 € pribrojen još i iznos od 25% PDV-a ili iznos od 425,00 €. Navedeni zbrojeni iznosi umanjeni su za tužiteljev neuspjeh u parnici, a sukladno uspjehu u parnici mu je taj trošak priznat u iznosu od 1.530,00 €. Tako dobivenom iznosu pribrojeni su iznosi pristojbi na tužbe, pojedinačno u visini od 13,27 € ili ukupno 159,24 € te iznos pristojbe na presudu u iznosu od 87,89 € (kod VPS nakon pripajanja tužbi u iznosu od 4.143,48 €)

41.1. Posebno se napominje da je tužitelju i za pristup na pripremno ročište priznat trošak od ukupnih 100 bodova, premda bi ga taj trošak pripadao u nešto većem iznosu tj. u visini od 600 bodova ukoliko bi se cijenilo prema vrijednosti predmeta spora do trenutka kada je na ročištu za glavnu raspravu 09. prosinca 2025. donesena odluka o pripajanju tužbi. Sud je vezan tužbenim zahtjevom stranke, slijedom čega je odlučeno kao u obrazloženom dijelu pod točkom 41.

41.2. . Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate, koja mu, prema odredbi čl.30 st.2 Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17), pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate.

42. Slijedom iznijetog, o trošku parničnog postupka odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

U Splitu, 09. prosinca 2025.

SUDAC

Dunja Ljubičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu), odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud Republike Hrvatske.

Presuda kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354 st.2 ZPP-a, osim zbog povrede iz čl.354 st.2 točke 3 ZPP-a (čl.467 st.1 ZPP-a).

Žalba protiv ove presude ne odgađa ovrhu (čl.467a ZPP-a).

DNA:

- strankama

- u spis