REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
STALNA SLUŽBA U LABINU
Labin, G. Martinuzzi br. 2
Poslovni broj: P-1108/2024-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, po sutkinji Zdenki Raguž Zupičić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice LP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici u Puli, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćnicima iz OD Kožul i Petrinović d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 4. rujna 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Dorotee Diminić, odvjetnice u Labinu, tužiteljice LP, te u nenazočnosti tuženika, 9. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.5.2. Ugovora o kreditu broj 316-64/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 04.06.2007.god., a koja glasi: « Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,9% iznosa kredita. » pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 1.143,58 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 11.06.2007.god. do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 1.133,66 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku počev od presuđenja pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29 st.2 ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka.
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je sudu podnijela tužbu protiv tuženika.
2. U tužbi navodi da su dana 04.06.2007. tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj: 316-64/2007, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 214.800,00 CHF . Odredba čl.5.2. predmetnog Ugovora propisuje iznos jednokratnih troškova obrade u iznosu od 0,9 % od iznosa odobrenog kredita, a koji iznos se prije isplate kredita odbija od iznosa kredita. Predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge/troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Sukladno odredbi čl. 5.2. banka je tužiteljici zaračunala i naplatila troškove za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 0,9 % od iznosa odobrenog kredita. Na ime tzv. ulazne naknade tužiteljica je banci dana 11.06.2007.god. uplatio iznos od 1.933,20 CHFa, odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od 8.616,27 kn. U vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, te je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tuženika. Unatoč tome što je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku koji iznosi 0,9 % od iznosa odobrenog kredita, radi se o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak. Dakle, odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužiteljici u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika, te tužiteljica nije mogla niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužiteljica je ovako formulirani ugovor mogla samo prihvatiti, a da se nije slagala s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi cit. « ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ... ». Dakle, pozicija tužiteljice i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. U pogledu razine obaviještenosti i u pogledu pregovaračke snage potrošač se nalazi u slabijem položaju u odnosu na banke. Da je obavještavanje od bitne važnosti za potrošača utvrdio je sud EU u predmetu broj C- 26/13 u kojoj se navodi cit. « … propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti … ». Obveza transparentnosti ugovornih odredbi na koju upućuje Direktiva 93/13 u čl.4. st.2. i koju pojašnjava Sud EU u predmetu Ruxandra Paula L i dr. Protiv Banca Românească SA, broj C-186/16 navodi: Cit. „...da se ta obveza...ne može ograničiti isključivo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i jezičnoj razini, nego da, naprotiv – s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen spomenutom direktivom temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge, osobito u pogledu obaviještenosti. ..” Nadalje, navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora, ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju, te uopće nije razvidan razlog njihove naplate, odnosno, iste su suviše općenite da tužiteljica može samo nagađati što sve one obuhvaćaju. O spornoj odredbi tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužiteljica nije mogla niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Obzirom iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, takva odredba predstavlja netransparentan trošak, te sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom. Sporna odredba suprotna je čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se navedenom odredbom potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Sporna ugovorna odredba ukazuje da tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge/troškove se ove naknade odnose. Dakle, obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužiteljice, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu prema odluci tuženika ništetna je kao neodrediva. Zakon o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03) u odredbi čl. 81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 3. Direktive 93/13 glasi cit: „1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.” Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. U pogledu nepoštenosti naknade za obradu kredita svakako valja uzeti u obzir sudsku praksu Europskog suda u predmetu C-84/19, u kojem predmetu je sud EU razmatrao spornu odredbu, te u kojoj se navodi, cit.: „ Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev. „ Nadalje, tužiteljica navodi da sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Obzirom je ništetna ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva kredita, tuženik je dužan tužiteljici vratiti iznos od 8.616,27 kuna= 1.143,58 eur sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 11.06.2007.god. pa do isplate. Radi navedenog, tužiteljica predlaže da sud nakon što provede dokazni postupak usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.
3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da u cijelosti osporava osnovu. Osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Tužitelj u tužbi ističe navodnu ništetnost odredbe čl. 5.2. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za obradu kredita. Ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 316/64/2007 od 4. lipnja 2007.g. (dalje: Ugovor o kreditu) na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno je i razumljivo sastavljena te je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužiteljice jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 0,9%, a tužiteljica je u trenutku sklapanja ugovora znala da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdila potpisom na Ugovoru o kreditu. Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika, te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu, dok tuženik visinu tužbenog zahtjeva čini nespornom. Pritom, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ) i na koju se tužiteljica poziva, tužiteljica neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Ovo najprije stoga što i u skladu sa sudskom praksom Suda EU, zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu. Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Nadalje, zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika te bi od tuženika u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Navedeno bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ, a to je upravo izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije. U tom smislu, nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužiteljice da bi joj naknadom za obradu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući da, kako je već rečeno, pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ izuzeto je iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Slijedom navedenog, načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji to insinuira tužiteljica, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita. Tako se uostalom navodi i u presudi Suda EU, cit.: "…prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obavezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ ili „početna naknada.“ Polazeći od naprijed navedenog, za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužiteljica je razumno morala shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužiteljicu nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (0,9 %) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Da tužiteljica razumije značaj koji sporna odredba ima u svom uobičajenom shvaćanju proizlazi i iz samih navoda tužbe kojima tužiteljica pokušava osporiti tu ugovornu odredbu ističući primjerice da bi troškovi obrade kredita ulazili u opis radnog mjesta kreditnog referenta, odnosno zaposlenika tuženika. Tuženik ističe da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”. U tim odredbama nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna. Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje se da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže, cit. „…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.“ Slijedom navedenog, nisu osnovani navodi tužiteljice da bi sporna ugovorna odredba bila nejasna ili nerazumljiva. Konačno se ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sama tužiteljica, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Slijedom navedenog, može se zaključiti da je tuženiku dopušteno obvezati potrošača na naplatu troškova u vezi s gospodarskom djelatnošću tuženika, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja, kako je to nesporno potvrđeno i u praksi Suda EU. S obzirom na naprijed navedeno, u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporna ugovora odredba mogla utvrditi ništetnom. Tuženik nadalje ističe da sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužiteljici na potpis, ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužiteljica ta koja je, u bitnom, odredila sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti. Ugovor o kreditu prema tome nije unaprijed formulirani ugovor, a teret dokaza o suprotnom je na tužiteljici. Tužiteljica je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imala stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužiteljici značenje sporne ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, za naglasiti je i da je tužiteljica imala obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako joj je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Konačno, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena, s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna. Navedene pretpostavke međutim nisu ispunjene, kako je obrazloženo ranije. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Zaključno, ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužiteljica nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njezin zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, te obvezati tužiteljicu da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude do isplate.
4. Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid dokumentaciju u spisu i to ugovor o kreditu na stranici 8-17 spisa, te dokumentaciju u svezi poslovanja tuženika na stranici 35-60 spisa, te je saslušana tužiteljica kao stranka.
5. U svom iskazu tužiteljica LP je iskazala da je predmetni kredit podigla kod ranije Hypo Banke, a čiji slijednik je sada tuženik Addiko Bank, da je prije uzimanja kredita platila ulaznu naknadu radi troškova obrade kredita, da ju nitko nije pitao od strane banke da se pregovara o navedenoj odredbi, već da joj je kredit ponuđen uz navedeni uvjet, te da je nitko iz banke nije obavijestio na što se točno troškovi obrade odnose, da pretpostavlja da bi se protivila da ju je netko pitao za tu navedenu odredbu, te ponovno ističe da joj nitko nije rekao na koje troškove se odnosi, na koje bankarske troškove se odnosi odnosno troškove obrade, da je naknada određena u postotku od 0,9% a odobren joj je iznos od 214.800,00 CHF, da se radilo o tipskom ugovoru o kreditu koji je pripremljen od strane banke, da ona nije mogla prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, da sa bankom nije bila u mogućnosti pojedinačno pregovarati o odredbama ugovora a niti joj je banka to predložila. Ugovor da je potpisan kod javnog bilježnika, da je bilježnik pročitao ugovor ali da joj nije objasnio ništa u vezi tih naknada, da je shvatila da je poruka bila ta da ne bi dobila kredit da je nešto prigovorila, a i da nije ni znala da bi i mogla nešto prigovarati.
6. U svom podnesku od 25. ožujka 2025. tužitelj je naveo da tuženik u odgovoru na tužbu iznosi čitav niz neosnovanih i netočnih navoda, i to: - potpuno neosnovano pokušava nametnuti zaključak kako tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije bio potrošač odnosno nije imao svojstvo potrošača te potpuno neosnovano teret dokaza o tome pokušava prenijeti na tužitelja, - neosnovano navodi da su naknade u predmetnom kreditu valjano ugovorene, da tuženik u svom postupanju nije povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, odnosno da banka nije propustila dati tužitelju sva potrebna objašnjenja i informacije glede spornih ugovornih odredbi, - neosnovano navodi da je sporna ugovorna odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva jasna, i razumljiva, stoga da iste ne uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, - da je sporna ugovorna odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva uobičajena u bankarskom poslovanju stoga da je tuženiku dopušteno obvezati potrošače na naplatu takvih troškova, - potpuno neosnovano pokušava nametnuti zaključak kako je prilikom zaključenja ugovora upravo tužitelj bio nesavjestan, kao i da je tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na svaku ugovornu odredbu, - neosnovano i netočno navodi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva, te postupak njezinog određivanja jasno uređeno internim aktima banke, - da je zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata neosnovan, - istaknuti prigovor zastare u potpunosti je neosnovan, te su neosnovani navodi tuženika u pogledu tumačenja prigovora zastare.
7. Sud je poklonio vjeru iskazu tužiteljice jer njegov iskaz ocjenjuje istinitim i objektivnim, a isti se podudara i sa provedenim ostalim materijalnim dokazima, a napose sa sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu.
8. Dakle, stranke su sklopili ugovor o kreditu broj 316-64/2007 zaključen 4.lipnja 2007., kojim ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 214.800,00 CHF.
9. Tužiteljica je predmetni kredit ishodila u svoje privatne svrhe, i to kao stambeni kredit za mlade, odnosno radi kupovine stana i adaptacije adaptacije stana, te ista, po mišljenju ovog suda ima status potrošača.
10. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit, budući da je iskazivala vjerodostojno i uvjerljivo, u skladu sa sadržajem ugovora o kreditu.
11. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja /pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.
12. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe, ona ima svojstvo potrošača.
13. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji ni jednim dokazom nije osporio da bi tužiteljica predmetni ugovor iskoristila u druge svrhe.
14. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.
15. Čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.
16. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da tuženik nije s njom pregovarao o ulaznim naknadama, a niti joj je objasnio na što se iste odnose. Navodi da je bila uvjetovana plaćanjem te naknade, jer da nije platila tu naknadu ne bi dobila ni kredit.
17. Naime, o navedenim odredbama Ugovora o kreditu nije se pregovaralo, tako da iz sadržaja samih Ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoji naknada za obradu kredita i zašto baš iznosi 0,9% od iznosa odobrenog kredita, te koje troškove ona pokriva, te banka nije dokazala kakve je stvarne troškove imala vezano za sklapanje ugovora o kreditu, a to niti proizlazi iz sadržaja ugovora o kreditu, kao i zašto ta naknada nije određena u nominalnom iznosu, već u postotku od iznosa kredita.
18. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,9% iznosa odobrenog kredita, očito ima za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
19. Pri tome je za ukazati da iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita i slično, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.
20. Tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
21. Sporne odredbe ugovora su nepoštene u smislu odredbe čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, 47/07, 70/09, dalje ZZP) koja odredba propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed sastavljenog standardnog ugovora trgovca (st.2.).
22. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:
„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“,
Sukladno odredbi čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), ovaj sud je ocijenio predmetni Ugovor o kreditu formuliranim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih pozivaju a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.
23. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora, nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati, ovaj sud je zaključio da su ništetne u dijelu kojim se određuju predmetne naknade, ugovora o kreditu ništetne (članak 322. stavak 1. ZOO-a).
24. Kako je utvrđeno da su odredbe predmetnih ugovora o kreditu ništetni (članak 322. stavak 1. ZOO-a), u smislu odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a u vezi članka 1111. ZOO-a, to je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio na temelju ništetne ugovorne obveze, sve sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a.
25. Tuženik nije sporio visinu tužbenog zahtjeva s osnove naknade za obradu kredita. Radi navedenog, sud je utvrdio da visina naknade za obradu kredita iznosi 1.143,57 EUR Navedeni iznos predstavlja obračunatu naknadu od 0,9% od iznosa kredita od 214.800,00 CHF, na dan 4. lipnja 2007., to je u smislu odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a u vezi članka 1111. ZOO-a, naloženo je tuženiku da tužiteljici vrati iznos od 1.143,57 EUR, koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne obveze, sve sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a.
26. Tuženik je nesavjestan stjecatelj od dana stjecanja budući da tužiteljica nije mogla utjecati na odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga je on na temelju čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate. Visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), za razdoblje od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje. Od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamatna stopa se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
27. Prigovor zastare istaknut po tuženiku nije osnovan. Pod posl.br. Su-IV- 47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi, da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću prvostupanjske presude u kojoj je odlučeno o predmetnoj ništetnosti.
28. Dokaze koje je sud izveo, a nije posebno obrazložio, po mišljenju ovog suda nisu bitni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
29. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.
30. Tužiteljica potražuje troškove sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, sastava podneska od 25.03.2025. u iznosu od 25 boda, sastava podneska od 18.04.2025. u iznosu od 100 boda, pristupa ročištu 07.07.2025. u iznosu od 100 boda, pristupa ročištu 04.09.2025. u iznosu od 100 boda i pristupa ročištu za objavu odluke u iznosu od 50 bodova, odnosno tužitelj potražuje sveukupno 475 bodova odnosno 950 eura uvećanih za iznos PDV-a od 25% što iznosi 235,50 eura. Također, tužitelj potražuje i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 35,58 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 35,58 eura, sastav dopisa banci od 16.04.2024. u iznosu od 62,50 eura te trošak poštarine u iznosu od 2,68 eura. Ukupni trošak tužitelja iznosi 1.359,42 eura.
31. Tuženik potražuje troškove postupka za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 28.04.2025. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 01.07.2025. iznos od 200,00 eura, te sastav podneska od 25.08.2025. godine iznos od 200,00 eura, sve uvećano za iznos pripadajući PDV u iznosu od 25%.
32. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023. u nastavku: Tarifa) tužiteljici su priznati troškovi zastupanja za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), za sastava podneska od 25.03.2025. u iznosu od 25 boda, (Tbr.8.t.3) za sastav podneska od 18.04.2025. u iznosu od 100 boda, (Tbr8.t.1), za pristup ročištu 07.07.2025. u iznosu od 100 boda, (Tbr.9.t.1), za pristup ročištu 04.09.2025. u iznosu od 100 boda (Tbr.9.t.1), odnosno tužitelj potražuje sveukupno 425 bodova odnosno 850 eura uvećanih za iznos PDV-a od 25% što iznosi 212,50 eura, a što sveukupno iznosi 1.062,50 eur. Osnovan je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,58 EUR i na presudu u iznosu od 35,58 EUR, što sveukupno iznosi 1.133,66 EUR.
33. Tužiteljici nije priznat trošak pristupu ročištu za objavu presude, s obzirom da navedeno ročište nije ni održano, te istoj nije priznat trošak sastava dopisa banci od 16.04.2024. u iznosu od 62,50 EUR, kao ni trošak poštarine u iznosu od 2,68 EUR budući isti nije dostavio dokaz o plaćanju poštarine.
34. S obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, to sud nije ni odlučivao o njegovim troškovima.
35. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu, pa mu je tuženik u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a, dužan naknaditi cjelokupne troškove postupka, u iznosu od 1.133,66 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate u skladu s odredbom čl. 29 ZOO-a, a sve u roku od 15 dana.
36. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
Labin, 9. prosinca 2025.
Sutkinja
Zdenka Raguž Zupičić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu odluke za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
- Tužitelju putem punomoćnice
- Tuženiku putem punomoćnika
