REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Čazmi

Trg Čazmanskog kaptola 20

43240 Čazma

Poslovni broj: P-870/2019-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, po sutkinji Almi Horvatinović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marko Krpan, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Vukina & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane i zaključene usmene glavne rasprave dana 06. studenog 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP) dana 09. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, da tužitelju OR, s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 10.163,50 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

63,34 eura od dana 07.05.2009. do isplate

60,60 eura od dana 06.06.2009. do isplate

59,14 eura od dana 07.07.2009. do isplate

60,31 eura od dana 11.08.2009. do isplate

56,97 eura od dana 08.09.2009. do isplate

59,73 eura od dana 07.10.2009. do isplate

56,02 eura od dana 07.11.2009. do isplate

59,54 eura od dana 05.12.2009. do isplate

70,89 eura od dana 13.01.2010. do isplate

77,94 eura od dana 05.02.2010. do isplate

83,25 eura od dana 06.03.2010. do isplate

82,51 eura od dana 07.04.2010. do isplate

87,91 eura od dana 06.05.2010. do isplate

96,64 eura od dana 05.06.2010. do isplate

93,78 eura od dana 08.07.2010. do isplate

108,65 eura od dana 07.08.2010. do isplate

109,19 eura od dana 08.09.2010. do isplate

124,03 eura od dana 07.10.2010. do isplate

114,50 eura od dana 10.11.2010. do isplate

117,75 eura od dana 04.12.2010. do isplate

133,49 eura od dana 08.01.2011. do isplate

131,33 eura od dana 08.02.2011. do isplate

124,28 eura od dana 08.03.2011. do isplate

132,33 eura od dana 08.04.2011. do isplate

123,65 eura od dana 07.05.2011. do isplate

137,69 eura od dana 07.06.2011. do isplate

152,06 eura od dana 07.07.2011. do isplate

173,46 eura od dana 04.08.2011. do isplate

200,08 eura od dana 06.09.2011. do isplate

161,64 eura od dana 07.10.2011. do isplate

150,52 eura od dana 05.11.2011. do isplate

152,76 eura od dana 06.12.2011. do isplate

162,64 eura od dana 06.01.2012. do isplate

165,61 eura od dana 04.02.2012. do isplate

162,64 eura od dana 07.03.2012. do isplate

162,70 eura od dana 05.04.2012. do isplate

164,46 eura od dana 05.05.2012. do isplate

166,60 eura od dana 06.06.2012. do isplate

163,54 eura od dana 05.07.2012. do isplate

161,15 eura od dana 04.08.2012. do isplate

154,66 eura od dana 06.09.2012. do isplate

161,88 eura od dana 05.10.2012. do isplate

164,09 eura od dana 10.11.2012. do isplate

161,61 eura od dana 07.12.2012. do isplate

158,74 eura od dana 11.01.2013. do isplate

155,88 eura od dana 12.02.2013. do isplate

164,16 eura od dana 09.03.2013. do isplate

162,96 eura od dana 06.04.2013. do isplate

152,92 eura od dana 08.05.2013. do isplate

151,28 eura od dana 07.06.2013. do isplate

153,10 eura od dana 09.07.2013. do isplate

155,23 eura od dana 09.08.2013. do isplate

157,84 eura od dana 10.09.2013. do isplate

159,24 eura od dana 10.10.2013. do isplate

163,59 eura od dana 13.11.2013. do isplate

159,64 eura od dana 11.12.2013. do isplate

142,73 eura od dana 14.01.2014. do isplate

91,70 eura od dana 13.02.2014. do isplate

90,58 eura od dana 12.03.2014. do isplate

87,06 eura od dana 12.04.2014. do isplate

88,32 eura od dana 14.05.2014. do isplate

90,84 eura od dana 10.06.2014. do isplate

91,73 eura od dana 05.07.2014. do isplate

92,77 eura od dana 12.08.2014. do isplate

94,17 eura od dana 10.09.2014. do isplate

96,32 eura od dana 11.10.2014. do isplate

97,05 eura od dana 13.11.2014. do isplate

97,46 eura od dana 09.12.2014. do isplate

91,45 eura od dana 13.01.2015. do isplate

91,45 eura od dana 07.02.2015. do isplate

91,45 eura od dana 06.03.2015. do isplate

91,45 eura od dana 03.04.2015. do isplate

91,45 eura od dana 09.05.2015. do isplate

91,45 eura od dana 09.06.2015. do isplate

91,45 eura od dana 08.07.2015. do isplate

91,45 eura od dana 05.08.2015. do isplate

0,76 eura od dana 05.09.2015. do isplate, sve u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, da tužitelju OR, s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.521,29 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. listopada 2015. do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika s osnove zakonskih zateznih kamata na pojedine mjesečne iznose negativnih razlika s osnova valutne klauzule i kamatne stope kao ni potraživanje tuženika u smislu čl. 346. st. 3. ZOO-a.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 09. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to sve u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se tužitelj sa zatraženom razlikom parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 2.500,00 eura do zatraženog iznosa od 3.500,00 eura, odnosno za iznos od 1.000,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 09. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 11. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate u kojoj navodi kako je tužitelj 14. ožujka 2006. sklopio sa prednikom tuženika Ugovor o kreditu broj 16502/06, kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 65.412,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatom prema prodajnom tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita. U članku 5., 6. i 11. Ugovora o kreditu stoji da je tužitelj tuženiku dužan platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika, a ugovorena je početna kamatna stopa od 4,30 %. U članku 2. i 10. Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom tečaju tuženika na dan plaćanja za CHF. Tužitelj navodi kako su navedene odredbe Ugovora ništetne, te se pritom poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Presudu Visokog Trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i pravomoćnu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. Osim utvrđenja u ovim presudama, dodatna okolnost presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača , a suprotno načelu savjesnosti i poštenja jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli utjecati , pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrđeni parametri niti metoda njihova izračuna po kojima će banke mijenjati kamatnu stopu.

Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način o tome obavijestile potrošače. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima nijedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju takvih takvih utvrđenja takve odredbe su nepoštene, a prema tome i ništetne.

U tom smislu, sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud.

Tužitelj je dana 01. ožujka 2016. s tuženikom zaključio Dodatak br. 1 ugovora o kreditu kojim je osnovni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Provedbom konverzije tužitelj se ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka. Štoviše, čl. 41 Zakona o zaštiti potrošača jasno je propisano kao se potrošač prava na utvrđenje ništetnim nepoštenih ugovornih odredbi niti ne može odreći, a odredbe koje bi rezultirale gubitkom tog prava su ništetne. Tužitelj stoga smatra kako ukupni iznos preplate s osnova povećane kamatne stope i valutne klauzule iznosi 81.363,33 kn, time da je tužitelju kod konverzije priznata preplata od 11.474,64 kn, stoga potražuje iznos od 69.889,69 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate te troškove ovog postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik obrazlaže kako je tužitelj prihvatio ponudu izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) čime je pristao da se sve njegove uplate koje je po CHF ugovoru o kreditu vršio od početka otplate pa do 30.09.2015. koriste za namirenje uplata po EUR kreditu, stoga nema pravo potraživati iznose koje je iskoristio za zatvaranje obveza po novom EUR kreditu. Tuženik ističe i prigovor zastare navodeći kako tužitelj nije podnošenjem tužbe prekinuo zastaru. Podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru, a tužitelj nije niti bio stranka kolektivnog spora. Navodi kako je zastarni rok kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom.

2.1. Tuženik nadalje ističe kako odredbe ugovora o valutnoj obvezi i promjenjivosti kamatne stope nisu ništetne, već da su iste dopuštene temeljem čl. 22. i 26. Zakona o obveznim odnosima, da su u skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne, lako razumljive i uočljive, te da je tužitelj o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten, kao i da ne znači nužno da je tužitelj "prosječni potrošač". Nadalje tuženik navodi da su se uvjeti na tržištu naknadno nepredvidivo izmijenili i bili rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti na njih utjecati. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod posl. brojem P-1401/2012 ne obvezuje sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Na temelju odredbe čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod posl. brojem P-1401/2012 ne obvezuje sud u ovom postupku u kojem je izvršena konverzija ugovora o kreditu sukladno ZID ZPK/15. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 69.888,69 kn (koji je umanjen za iznos preplate priznat u konverziji u iznosu od 11.474,64 kn) na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 14. ožujka 2006.

3.1. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, podneskom zaprimljenim 21. kolovoza 2025., uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka na način da tužitelj od tuženika potražuje na ime preplaćenih kamata i promjene tečaja iznos od 10.163,50 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinačnog iznosa do isplate, te na ime uvećanja glavnice nakon konverzije iznos od 2.521,19 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 01. listopada 2015. pa do isplate. Tužitelj je u specificiranom tužbenom zahtjevu izvršio i prijeboj tražbina na način da je ukupni iznos potraživanja umanjio za negativne razlike i preplatu priznatu u konverziji.

3.2. Tuženik se protivio preinaci tužbe.

3.3. Sud prihvaća specificirani tužbeni zahtjev budući je člankom 190 st. 2. ZPP-a propisano kako tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, dok je čl. 191 st. 1. ZPP-a propisano kako je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Stavkom 2. istog članka propisano je da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti. U ovom predmetu provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje s ciljem utvrđivanja visine potraživanja tužitelja prema tuženiku, koji dokaz nije mogao biti izveden prije zaključenja prethodnog postupka te tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka iz iste činjenične osnove potražuje drugi novčani iznos, odnosno izvršio je usklađenje svog tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka.

4. Među strankama nije sporno da je dana 14. ožujka 2006. prednik tuženika sa tužiteljem kao korisnikom kredita sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 16502/06, kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 65.412,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatom prema prodajnom tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita i s rokom otplate od 240 mjeseci. Kamatna stopa je promjenjiva te je kredit ugovoren uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF). Namjena kredita je za adaptaciju. Nije sporno ni da su stranke 01. ožujka 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu br. 16502/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR.

5. Među strankama je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, prigovor zastare te djelomično i prigovor prijeboja tuženika. Sporno je i jesu li sve uplate, odnosno preplaćeni iznosi uzeti u obzir prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR, odnosno je li tužitelj u potpunosti obeštećen provedbom konverzije.

6. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 16502/06 od 14. ožujka 2006. sa potvrdom (solemnizacijom) javnog bilježnika (list 10-21), Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 16502/06 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 01. ožujka 2016. uz potvrdu (solemnizaciju) (list 22-27), Ponudu za konverziju od 09. studenog 2015. (list 28-29), Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (list 30), Originalni otplatni plan (list 31-34), Knjigovodstvenu karticu prometa po kreditu za razdoblje od 01. veljače 2005. do 11. veljače 2019. (list 35-45), Knjigovodstvenu karticu prometa po kreditu za razdoblje od 01. veljače 2010. do 11. veljače 2019. (list 46-48), Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 16502/06 (list 49-54), Potvrdu o plaćenim kamatama po namjenskom stambenom kreditu za razdoblje od 1.1.2007. do 31.12.2007. (list 55), Potvrdu o plaćenim kamatama po namjenskom stambenom kreditu za razdoblje od 1.1.2008. do 31.12.2008. (list 56), Potvrdu o plaćenim kamatama po namjenskom stambenom kreditu za razdoblje od 1.1.2009. do 31.12.2009. (list 57), Članak "Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse" (list 85-87), Članak Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli " (list 88-89), Odlomak teksta PUG 6/2018 Udružna parnica i zastara restitucijskog zahtjeva-u kontekstu…(list 91), Mišljenje revizorske kuće Ernst&Young od 13. studenog 2015. (list 126-128, 133-135), sudsku praksu.

7. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (list 249-250).

8. Izveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marineli Vuković, dipl.oec., koja je u spis dostavila pisani nalaz i mišljenje (list 260-304).

9. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a.

10. Specificirani tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

11. Iz Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 16502/06 proizlazi kako su isti 14. ožujka 2006. sklopili prednik tuženika kao kreditor i predlagatelj osiguranja, tužitelj kao korisnik kredita i protivnik osiguranja, ĆR kao sudužnik i protivnik osiguranja te HR kao jamac. Ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 65.412,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatom prema prodajnom tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita i s rokom otplate od 240 mjeseci. Kamatna stopa je promjenjiva, a u trenutku sklapanja ugovora iznosila je 4,30 % te je kredit ugovoren uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF). Namjena kredita je za adaptaciju. Ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Miri Malačić u Kutini, pod brojem OU-179/2006-1 od 14. ožujka 2006.

12. Uvidom u Dodatak Ugovoru o kreditu br. 16502/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 01. ožujka 2016. utvrđeno je kako je istim izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR. Predmetnim Dodatkom se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz ugovora o kreditu u svrhu ispunjenja zakonskih obveza Banke propisanih ZID ZPK (NN 102/15). Mijenjaju se članci 5.1,2., 6., 9.1.1,10. i 11. Ugovora o kreditu. Ovim Dodatkom izvršena je konverzija kredita iz valute CHF u EUR. Dodatak je solemniziran po javnom bilježniku Mati Mediću u Kutini, pod brojem OV-894/2016, dana 03. ožujka 2016.

13. Iz Izračuna EKS-a i otplatnog plana za ugovor broj 16502/06 proizlazi kako je iznos kredita 65.412,00 CHF, a otplata istog je u 240 anuiteta. Redovna rata kredita trebala je iznositi 408,47 CHF, dok je zadnja rata kredita trebala iznositi 405,63 CHF.

Nominalna kamatna stopa iznosi 4,30%, promjenjiva.

14. Iz Knjigovodstvenih kartica prometa po kreditu vidljiva je dinamika troškova, kretanja kamate i uplata rata kredita.

15. Iz Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu proizlazi kako su ugovorne strane sporazumno utvrdile preplatu u iznosu od 11.474,64 kn koji će se iznos koristiti za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu ½ mjesečnog anuiteta do iskorištenja preplate.

16. Tužiteljica, saslušana kao stranka u postupku iskazala je kako je odlučila podići kredit iz razloga što je željela izgraditi kuću pa je otišla u Splitsku banku jer je čula da oni imaju najnižu kamatnu stopu koja je u to vrijeme iznosila 4,3%. Po zanimanju je odgojiteljica i ne razumije se puno u financije tako da kada je došla u banku podići kredit nije uopće razumjela da li dobiva kredit u švicarcima, eurima ili kojoj drugoj valuti s obzirom da je isplata novca bila u kunama. Nije imala mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, jer nakon dogovora ugovor je bio pripremljen i ona ga je zajedno sa sudužnikom i jamcima potpisala kod javnog bilježnika. Javna bilježnica nije čitala cijeli ugovor, ali joj je objasnila da mora plaćati rate kredita i da u slučaju ako ih neće plaćati da će ostati bez kuće jer je za podizanje tog kredita dala fiducij na nekretnini na kojoj je kuća izgrađena.

Kuća je izgrađena i radi se o obiteljskoj prizemnoj kući u kojoj nema poslovnog prostora, nema obrta, već služi isključivo za stanovanje i život. Nikada nije davala ni kuću ni pojedine dijelove kuće u najam.

U početku je rata iznosila 1.900,00 kn pa je narasla u 2008. godini na 3.200,00 kn i onda je vlada zaustavila rast kamata tako da sada plaćam mjesečno 295,00 eura. Da je znala da će toliko porasti rate kredita, nikada takav kredit ne bi uzela. Bilo je govora o tome da je kamatna stopa promjenjiva, ali nikada nije mislila da će to biti toliko. Pojam valutne klauzule nije joj posve jasan.

Svakih 6 mjeseci banka je slala izvještaj o budućim ratama kredita. Najveća kamatna stopa iznosila je 7 i nešto posto, dopušta da je to bilo 2008. godine. Nitko joj nije objasnio valutni rizik u švicarskim francima.

Nije pročitala cijeli ugovor, a prije ovog ugovora nije sklapala ugovore o kreditu sa stranom valutom.

Pristala je na konverziju, jer su u to vrijeme svi to radili, vlada je predlagala da to učine, a i svi mediji su o tome pisali. Banka ju je obavještavala o razlici kamata koju bi morala platiti.

17. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Marinele Vuković zaprimljenog 03. srpnja 2025. proizlazi kako je vještačenjem utvrđena visina potraživanja tužiteljice prema tuženiku polazeći od Ugovora o kreditu broj 16502/06 od 14.03.2006. godine, a na ime više plaćenih kamata i preplaćenih anuiteta radi valutne klauzule, sve s obzirom na ništetnost odredbi istog ugovora: u dijelu u kojem je ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezano za CHF sve između Kreditora (tuženika): HVB SPLITSKA BANKA d.d. Split - prednik OTP BANKA d.d. i Korisnika kredita (tužiteljice): OR. Uzet je u obzir i Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 16502/06 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 01. ožujka 2016. godine (Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR) pri čemu su utvrđeni efekti konverzije.

Preplata tužiteljice nastala po valutnoj klauzuli kao razlika između iznosa anuiteta koji bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj u CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koji je tužiteljica stvarno i plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja pojedinog anuiteta iznosi ukupno 5.514,84 € i ne uključuje u svom zbroju razdoblja primjene nižeg tečaja CHF spram HRK od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita. Preplata tužiteljice nastala kao razlika između kamate koje bi tužiteljica platila da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa (4,30%) i stvarno plaćenih kamata iznosi ukupno 4.648,66 €. Preplate su izračunate za cijelo razdoblje otplate kredita zaključno do dana 30. rujna 2015. godine kao dana kada je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukupna preplata temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule (tečajnih razlika) iznosi 10.163,50 EUR.

Nakon izvršenog uračunavanja preplate priznate u konverziji (uz primjenu čl. 172. Zakona o obveznim odnosima koji definira uračunavanje kamata i troškova - ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica), potraživanje na ime preplaćenih anuiteta uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 01.10.2015. do isplate iznosi 10.163,50 € kao i iznos od 2.815,89 € na ime zakonske zatezne kamate nakon izvršenog prijeboja preplate iz konverzije i zakonske zatezne kamate na ukupno preplaćene anuitete.

Nastavno na izračun, izvršenom konverzijom (sklapanjem Dodatka ugovoru) tužiteljica nije u cijelosti obeštećena; preplatom priznatom u konverziji prebija se tek djelomično zakonska zatezna kamata izračunata na ukupno preplaćene iznose po obje osnove, zaključno do dana 30. rujna 2015., odnosno do dana kada je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Uračunavanjem preplate priznate u konverziji, potraživanje na ime preplaćenih anuiteta, uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 01.10.2015. godine do isplate, iznosi = 10.163,50 €.

Potraživanje na ime zakonske zatezne kamate izračunate na ukupno preplaćene iznose po obje osnove, zaključno do 30. rujna 2015. godine iznosi 2.815,89 €. Dodatno, zasebno su iskazane i negativne razlike. Zbroj tzv. negativnih razlika u tečaju (primjena nižeg tečaja CHF od onog koji je bio važeći na dan isplate kredita) iznosi 196,36 € (pojedina razdoblja od srpnja 2006. godine do siječnja 2009. godine). Zbroj tzv. negativnih razlika u kamatnoj stopi (razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene kamatne stope) iznosi 41,33 € (razdoblja od veljače 2014. godine do rujna 2015. godine), a do koje razlike je došlo promjenom kamatne stope na 3,23% i to intervencijom zakonodavca čime je kamatna stopa fiksirana za stambene kredite. Pitanje prijeboja tzv. negativnih razlika predstavlja pravno pitanje te se izvršava isključivo prema nalogu suda.

Uvećanje glavnice prilikom izračuna efekta konverzije iznosi 2.521,29 EUR. Prilikom izračuna efekata konverzije tuženik (kreditor) ne primjenjuje tečaj CHF na dan isplate kredita već tečaj na dan 30.09.2015. godine zbog čega je došlo do uvećanja glavnice kredita za iznos od 2.521,29 €.

Uvidom u Dodatak ugovora o kreditu od 01. ožujka 2016. godine (Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR), konverzija je provedena sukladno zakonskim odredbama; tuženik je sve iznose koje je primio od tužiteljice po osnovi otplate kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) te Dodatku ugovora o kreditu od 01. ožujka 2016. godine uračunao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu uz valutnu klauzulu EUR, ali tužiteljica provedbom konverzije nije obeštećena, odnosno tužiteljici nije izvršen povrat svih preplaćenih iznosa temeljenih na ništetnim odredbama o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pitanje potpunog obeštećenja tužiteljice predstavlja pravno pitanje.

18. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno čl. 8 ZPP-a.

19. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

20. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao stranke budući je ista iskazivala životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju stvari.

21. Sud prihvaća kao istinit nalaz i mišljenje vještaka, budući je dan stručno i argumentirano, vještak je pregledno prikazao sve korištene podatke i svoje izračune, precizno uputio na isprave koje je pri vještačenju koristio i analizirao, te je isti u skladu sa pravilima struke.

21.1. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

22. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII-tuženika kao neosnovane.

23. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

24. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

25. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

26. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope i valutne klauzule sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i rasta valute ništetne.

27. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP). Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO.

28. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se utvrđuje odlukom Kreditora, pri čemu nisu uopće određeni parametri, odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

29. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

30. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

31. Navedene odredbe predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju nisu objašnjeni razlozi promjene kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

32. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate i valute, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

33. U smislu odredbe članka 502c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na koja se i tužitelj pozvao. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u bitnom je izrazio stajalište da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredaba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

34. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug, budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Dodatkom od 01. ožujka 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

35. Sud ovdje ukazuje i na presudu Europskog suda u predmetu broj: C452/18 (Iberacija Banco SA od 09.07.2020.) a u kojoj se ističe kako članak 6. Stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba/ tumačiti tako da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača što je na nacionalnom sudu da provjeri – dakle činjenica da je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu – konverzija ne znači da su se istim potrošači odrekli sudske zaštite ili prava kojih imaju po prvotno sklopljenom ugovoru o kreditu u CHF.

36. Potpisivanje Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući se ni odredbama ZID ZPK/15, a niti dodatkom izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same jednostrano mijenjale kamatne stope i sa korisnicima kredita nisu pregovarale o valutnoj klauzuli na koju tužitelj nije imao utjecaj. Razlog donošenja ZID ZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bili denominiran u valuti euro.

37. Ujedno, analizirajući odredbe ZID ZPK/15 proizlazi da konverzija kredita u valuti CHF onako kako je uređena navedenim zakonom se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu te da nijedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Ponudom konverzije tuženik je postupio po odredbama članka 19.b, 19.c, 19.d i 19.e ZID ZPK/15, međutim tužitelj se time što je na istu pristao, odnosno sklopio s tuženikom Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu od 01. ožujka 2016. nije odrekao zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

38. Uvidom u Dodatak ugovora o kreditu od 01. ožujka 2016. godine sud je utvrdio kako je konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) te Dodatku ugovora o kreditu od 01. ožujka 2016. godine, ali tužitelju nije izvršen povrat svih preplaćenih iznosa temeljenih na ništetnim odredbama o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka kojeg je sud u cijelosti prihvatio. Osim toga, vještak je utvrdio kako prilikom izračuna efekata konverzije tuženik (kreditor) nije primijenio tečaj CHF na dan isplate kredita, već tečaj na dan 30.09.2015. godine zbog čega je došlo do uvećanja glavnice kredita za iznos od 2.521,29 €.

39. Uslijed svega navedenog, po ocjeni ovog suda, činjenicom da su stranke sklopile Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu prema odredbama ZID ZPK/15, te postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je time tužitelj izgubilo pravo na restitucijski zahtjev temeljem ništetnih ugovornih odredbi o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer je intencija donošenja ZID ZPK/15 bila izjednačiti položaj potrošača, odnosno korisnika kredita u CHF sa položajem potrošača koji su sklopili ugovor o kreditu u eurima.

40. Stoga su neosnovani navodi tuženika kojima on osporava pravo tužitelju na isplatu preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu. To stoga jer se tužitelj kao korisnik kredita u CHF nije mogao u momentu sklapanja Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu nagoditi u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, jer mu u tom momentu nisu od strane tuženika date sve informacije o nepoštenim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, imajući u vidu da je odluka u kolektivnom sporu uslijedila tek nakon tri godine nakon sklapanja tog Dodatka, pa potrošači i korisnici kredita nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom osnovnom Ugovoru da bi se mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C- 452/2018 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

41. Ovaj sud prihvaća i pravno shvaćanje iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. iz koje proizlazi da „sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.“

42. Presudom suda EU C118/17 (slučaj O) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenjem predmetne tužbe. Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., te Županijskog suda u Splitu broj: Gž-400/2021-2 od 24. ožujka 2021.

43. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u Rješenju Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem shvaćanju Sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora na koje se tuženik poziva tijekom postupka ne isključuje pravo tužitelja kao korisnika kredita na obeštećenje temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko isti nije u cijelosti obeštećen provedenom konverzijom. VSRH u navedenoj odluci se nije bavio pitanjem kondemnacije, a to je da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, već je na postavljeno pitanje: "je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli" odgovorio da: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli".

44. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik Ugovorom o kreditu broj: 16502/06 koji je zaključio sa tužiteljem dana 14. ožujka 2006., povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje: ZZP). Nadalje je utvrđeno da je u tom Ugovoru tuženik ugovorio sa tužiteljem redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (tuženika) i internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu potrošača (tužitelja), a što je također protivno ranije navedenim odredbama ZZP-a. Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tužitelju postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita. Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. Da je ovdje tužiteljica "prosječni potrošač" proizlazi i iz samog njenog iskaza kojeg je sud u cijelosti prihvatio. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati. Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a).

45. Tuženik je u podnesku od 08. kolovoza 2025. istakao materijalnopravni prigovor prijeboja na utvrđene iznose negativnih razlika (s osnove valutne klauzule u iznosu od 196,36 eura i kamatne stope u iznosu od 41,33 eura), zajedno sa zateznim kamatama na pojedine takve iznose. Dodatno je istakao i prigovor prijeboja koristi sa štetom sukladno čl. 346. st. 3. ZOO-a. Navodi kako bi tuženik u slučaju ništetnosti imao pravo zahtijevati naplatu negativnih razlika od tužitelja, te ističe da se u takvom slučaju sukladno članku 346. stavku 3. ZOO-a trebaju uzeti u obzir i svi dobici koje je tužitelj imao, a posljedično se predmetni dobici trebaju prebiti s iznosima koje bi tuženik bio obvezan nadoknaditi, smatrajući kako je to predmetno i životno jer kada bi se i dogodila situacija da je tužitelj premalo uplatio, sljedećom uplatom bi se prvo zatvorio iznos dugovanja koji je ostao nepokriven iz prethodnog anuiteta.

46. Specificiranim tužbenim zahtjevom izrađenim po izračunu, tužitelj je stavio u prijeboj potraživanje tuženika s osnove negativnih razlika u visini od 237,69 eura i potraživanje u odnosu na preplatu priznatu tužitelju u konverziji u iznosu od 1.522,95 eura i to primjenom čl. 172. ZOO-a.

46.1. Tužitelj osporava istaknuti prigovor radi prijeboja tuženika u dijelu zakonskih zateznih kamata na tzv. negativne razlike navodeći kako tuženik nema pravo na zatezne kamate jer se iste plaćaju na zakašnjele obveze.

46.2. Ovakvo stajalište tužitelja prihvaća i sud. Naime, obzirom da je tražbina tužitelja puno veća od onog što tuženik potražuje na ime negativnih razlika, ovdje nije tužitelj taj koji je u zakašnjenju, već je to tuženik, stoga nema pravo na zakonske zatezne kamate na tražbine iz negativnih razlika. Nadalje, iako je bilo anuiteta koje je tužitelj plaćao po nižoj kamatnoj stopi i nižem tečaju, valja istaći da nije ovdje tužitelj taj koji je stjecatelj, već je to isključivo kreditor odnosno tuženik, stoga uplatama manjih anuiteta tužitelj nije ništa stekao niti ostvario kakvu novčanu korist, odnosno "dobitke", kako ih u svom podnesku naziva tuženik. Iz navedenih razloga sud je prihvatio specificirani tužbeni zahtjev tužitelja kao u toč. I. i II. izreke te utvrdio kako ne postoji tuženikovo potraživanje s osnove zakonskih zateznih kamata na pojedine mjesečne iznose negativnih razlika niti potraživanje prema čl. 346. st. 3. ZOO-a (prijeboj koristi sa štetom), kako je to navedeno u toč. III. izreke presude.

47. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014. Tužba u ovom predmetu je podnesena 11. lipnja 2019. pa nije protekao rok zastare od pet godina. Donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH broj:Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. prekinuta je zastara u odnosu na valutnu klauzulu uz švicarski franak, pa obzirom da je tužitelj tužbu podnio 11. lipnja 2019. u tom trenutku nije protekao opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO- a.

48. Stoga sud smatra kako je tuženik temeljem članaka 29. st. 2. i čl. 323. st. 1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti preplaćene iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, i to u ukupnom iznosu od 12.684,79 eura, odnosno na ime preplate zbog promjenjive kamatne stope i povećanja tečaja za valutu CHF u iznosu od 10.163,50 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od plaćanja pa do isplate, a koji iznos je umanjen za preplatu priznatu u konverziji i za tzv. negativne razlike, te na ime uvećanja glavnice u iznosu od 2.521,29 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 01. listopada 2015. do isplate, kako je navedeno u toč. I. i II. izreke presude.

49. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

50. O troškovima postupka sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a i 155. ZPP- a jer je tužitelj u ovoj parnici uspio u cijelosti sa tužbenim zahtjevom.

51. Pun. tužitelja su kao nužni i opravdani priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 7. Toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa), sastava podneska od 31. listopada 2019., u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, troška zastupanja na ročištu od 04. prosinca 2019. u iznosu od 50,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife, sastava podneska od 21. siječnja 2020., u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, troška zastupanja na ročištu od 30. lipnja 2020. u iznosu od 50,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife, troška sastava podneska od 07. srpnja 2020. u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife, troška zastupanja na ročištu od 16. siječnja 2021. u iznosu od 100,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife, sastava podneska od 24. ožujka 2025., u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, troška zastupanja na ročištu od 27. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, sastava podneska od 21. kolovoza 2025., u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, troška zastupanja na ročištu od 06. studenog 2025. u iznosu od 100,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife sve uvećano za pripadajući PDV na navedene iznose, sukladno Tbr. 46 Tarife, troška predujma za vještačenje u iznosu od 500,00 eura, sve kako je to navedeno u toč. IV. izreke presude.

51.1. Sud tužitelju nije priznao trošak podneska od 15. listopada 2025. budući isti nije bio nužan niti od utjecaja za tijek postupka. Troškovi zastupanja na pripremnim ročištima dana 04. prosinca 2019. i 30. lipnja 2020. tužitelju nisu priznati u zatraženom iznosu po Tbr. 9 toč. 1., budući su ista odgođena prije početka raspravljanja, a po Tbr. 9. toč. 1. nisu mu priznata ni ročišta od 16. siječnja 2021., i 06. studenog 2025. budući se na istima raspravljalo samo o procesnim pitanjima, odnosno na prvom je zaključen prethodni postupak, a na drugom je zaključena glavna rasprava. Tužitelju su priznati zatraženi troškovi obrazloženih podnesaka koje je sud ocijenio opravdanima, i to za maksimalno četiri obrazložena podneska po Tbr. 9. toč. 1 Tarife, dok je za ostale primijenjen Tbr. 8. toč. 3. Tarife.

Stoga je za navedenu razliku tužitelj odbijen, kako je to navedeno u toč. V. izreke presude.

51.2. Zatraženi trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu "po određenju suda" nije posebno razmatran. Naime, kako su 20. svibnja 2023., stupile na snagu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 51/23 dalje: ZIDZPP/23), kojima je izmijenjena odredba čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18 i 51/23), a kojom su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, tužitelj je plaćanja istih oslobođen.

52. Omjer uspjeha tužitelja u parnici ocijenjen je prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a vodeći računa i o tome da je u cijelosti uspio s dokazivanjem u pogledu osnove zahtjeva, sve sukladno čl. 154 st. 2 ZPP.

53. Svi parnični troškovi priznati strankama bili su u smislu čl. 155 st. 1 ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, te u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona o sudskim pristojbama, te u skladu sa vrijednošću predmeta spora važećoj u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.

54. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.

U Čazmi, 09. prosinca 2025.

Sutkinja:

Alma Horvatinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda.

Naredba:

I Presuda nepravomoćna

II. DNA -punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

U Čazmi, 09. prosinca 2025.