Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Stalna služba u Ivancu
Ak. Mirka Maleza 3
Poslovni broj: Pn-36/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB:52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, Građansko-upravni odjel, protiv tuženice BV (ranije JV), OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Sanji Smontara, odvjetnici iz Varaždina, radi naknade štete, nakon ročišta 2. prosinca 2025., održanog u nazočnosti zastupnice tužiteljice ŠV, ZODO u Varaždinu te z. punomoćnika tužene ČV, odvjetničke vježbenice kod Sanje Smontara, odvjetnice iz Varaždina, na ročištu za objavu i uručenje presude 09. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženici BV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] da tužiteljici REPUBLICI HRVATSKOJ, OIB:52634238587 isplati iznos od 398,17 EUR (tristodevedesetosam eura i sedamnaest centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za (3) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećanog za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi koja je propisana člankom 29.
Zakona o obveznim odnosima, kako slijedi:
- na iznos od 66,36 EUR od 30. kolovoza 2013. pa do isplate
- na iznos od 66,36 EUR od 21. rujna 2013. pa do isplate
- na iznos od 79,63 EUR od 23. listopada 2013. pa do isplate
- na iznos od 92,91 EUR kn od 22. studeni 2013. pa do isplate,
- na iznos od 92,91 EUR od 20. prosinca 2013., pa do isplate,
a sve u roku od 15 dana.
II. Svaka stranka snosi svoje troškove ovog postupka.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je protiv tuženice podnijela tužbu radi isplate iznosa od (tada) 13.489,33 kune, navodeći da je temeljem rješenja Centra za socijalnu skrb Ludbreg klasa: UP/I- 552-07/13-01/7 od 10. lipnja 2013. na ime privremenog uzdržavanja za mlt. JV i VV za razdoblje od 23. svibnja 2013. do 30. lipnja 2014. tuženici isplaćen ukupni novčani iznos od 13.489,33 kn (6.197,79 kn za VV i 7.291,54 kn za JV). Točkom III. navedenog rješenja tuženici da je utvrđena obveza da odmah prijavi Centru za socijalnu skrb svaku promjenu odnosno podatak da je otac ŽV počeo izvršavati svoju obvezu, a koja utječe na osnovanost isplate po rješenju. Rješenjem Centra za socijalnu skrb Ludbreg klasa: UP/I-552-07/14-01/11, urbroj: 2146-82-40-06-14-3 od 19. kolovoza 2014. da je prestalo pravo na privremeno uzdržavanje mlt. JV i VV, i to s danom 30. lipnja 2014. Dana 16. rujna 2015. tuženica da je na službenu bilješku kod ODO-a u Varaždinu priznala da je na ime privremenog uzdržavanja za razdoblje od 23. svibnja 2013. do 30. lipnja 2014. primila iznos od ukupno 13.489,33 kn, kao i činjenicu da je ŽV u istom razdoblju vršio određene uplate na ime uzdržavanja. Isto da nije osporavala ni kod davanja izjave pred Centrom za socijalnu skrb Ludbreg od 14. svibnja 2014. U izjavi danoj kod ODO-a u Varaždinu u zapisnik od 10. ožujka 2015. tuženica da je izjavila da je prvu uplatu na ime uzdržavanja primila 19. travnja 2013., i to u iznosu od 1.999,67 kn, slijedeću 18. lipnja 2013. u iznosu od 4.340,66 kn, a nakon toga od srpnja do studenog 2013. ŽV da je plaćao 500,00 do 700,00 kn mjesečno, time da mu je od siječnja pa do prosinca 2014. ustega vršena temeljem Rješenja o ovrsi, a da je uz to ŽV povremeno plaćao i redovne alimentacijske obroke. Iz prometa tekućeg računa u kunama od 18. studenog 2012. pa do 18. svibnja 2014. Privredne banke Zagreb d.d., da jasno proizlazi da je tuženica na ime uzdržavanja mlt. JV i VV primila iznos od 14.906,08 kn. Činjenicu početka uzdržavanja tuženica da nije odmah prijavila nadležnom Centru za socijalnu skrb Ludbreg, iako je na to bila obvezana rješenjem od 10. lipnja 2013., odnosno činjenicu da prima uzdržavanje od oca mlt. djece da nije prijavila ni u postupku ostvarivanja prava na privremeno uzdržavanje, pa je na ime privremenog uzdržavanja mlt. JV i VV za razdoblje od 23. svibnja 2013. do 30. lipnja 2014. neosnovano primila ukupni novčani iznos od 13.489,33 kn te za isti zbog opisanog neprijavljivanja navedenih činjenica oštetila Republiku Hrvatsku. Člankom 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima da je određeno „da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, stjecatelj je dužan vratiti ga“, a sukladno st. 3. istog članka obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti da nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala. Tuženici da se obratila sa zahtjevom za mirno rješenje spora, međutim, nagodba da nije sklopljena, pa su se stekli uvjeti za podnošenje predmetne tužbe.
2. U odgovoru na tužbu (list 30-33 spisa), po punomoćnici, tuženica se protivila tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice, navodeći da je Rješenjem Centra za socijalnu skrb Ludbreg od 10. lipnja 2016. priznato pravo na privremeno uzdržavanje mlt. JV u iznosu od 547,80 kn mjesečno i mlt. VV u iznosu od 465,63 kn mjesečno. Međutim, temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Varaždinu br. P-2344/11-6 od 28. svibnja 2012. otac djece ŽV da je obvezan doprinositi za uzdržavanje mlt. JV mjesečni iznos od 1.068,60 kn i za mlt. VV mjesečni iznos od 908,31 kn, i to za oboje počev od 15. siječnja 2012. pa nadalje, dok će za to postojati zakonski uvjeti. Obzirom da ŽV uopće nije doprinosio za uzdržavanje djece, isti su - zastupani po njoj kao majci i zakonskoj zastupnici, podnijeli prijedlog za ovrhu protiv oca i ovršenika ŽV na njegovim novčanim sredstvima, te je sud 18. ožujka 2013. donio Rješenje o ovrsi br. Ovr-4585/12-3. Spomenutim prijedlogom za ovrhu da je zatražena naplata neplaćenih iznosa uzdržavanja za razdoblje od 15. siječnja 2012. do 15. siječnja 2013. odnosno za 12 mjeseci, te se iz prometa tekućeg računa za razdoblje od 18. studenog 2012. do 18. svibnja 2014. vidi da je prva zapljena i prijenos sredstava po tom Rješenju o ovrsi izvršen 19. travnja 2013., a posljednja 28. travnja 2014., jer je tada ovršeniku prestao radni odnos, a nakon toga više nije plaćao uzdržavanje ni mirnim putem, ni prisilno. Na opisani način od 19. travnja 2013. do **.**.2014. ŽV da je prisilno zaplijenjeno s računa i preneseno na njezin račun ukupno 14.906,08 kn, međutim, taj iznos da se odnosio na razdoblje od 15. siječnja 2012. do 15. siječnja 2013., kako je to navedeno u Rješenju o ovrsi. Štoviše, po tom rješenju ovršenik da je za navedeno razdoblje dužan uplatiti 23.722,92 kn, a naplaćeno je samo 14.906,08 kn, tako da u ovrsi nije podmiren dug ni za 2012. godine. Uz to, sukladno čl. 171. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, da se radilo i o dobrovoljnim plaćanjima, obveze da se namiruju redom kako je koja dospjela za namirenje, pa bi se stoga prvo namirivale obveze počev od 15. siječnja 2012. pa nadalje, a do 23. svibnja 2013. - kada se mlt. djeci počelo isplaćivati privremeno uzdržavanje, otac je bio dužan uplatiti iznos od 31.630,00 kn, a u spornom je razdoblju naplaćeno 14.906,08 kn. Iz rješenja Centra za socijalnu skrb Ludbreg od 10. lipnja 2013. da je vidljivo da je majka prijavila da se vrši zapljena po Rješenju o ovrsi i da je Centar izvršio uvid u Rješenje o ovrsi, pa stoga nije točna tvrdnja da majka nije prijavila tu činjenicu, koja činjenica ne utječe na prestanak prava s osnova privremenog uzdržavanja, time da je Centar čak i naveo da se prvo iz do tada zaplijenjenog iznosa namiruje naknada FINI od 350,00 kn i trošak postupka od 1.250,00 kn. Dapače, iznos koji se naplaćuje po ovrsi u konačnici da i nije dobrovoljno plaćanje od strane obveznika uzdržavanja, već prisilna naplata potraživanja. Stoga da nije točan navod tužbe - da činjenicu početka uzdržavanja nije odmah prijavila, jer je iz samog Rješenja od 10. lipnja 2013. vidljivo da je tu činjenicu prijavila Centru i da je unatoč tome taj Centar donio rješenje o priznanju prava na privremeno uzdržavanje. Dakle, u razdoblju od 23. svibnja 2013. (od kada je odobreno privremeno uzdržavanje mlt. djece) do 30. lipnja 2014. (s kojim danom je to pravo prestalo) otac da nije dobrovoljno plaćao uzdržavanje za mlt. djecu duže od šest mjeseci, osobito ne u „punom“ dužnom iznosu od 1.068,60 kn za mlt. JV i 908,31 kn za mlt. VV. Dapače, s 19. travnja 2013. počela mu se vršiti prisilna zapljena sredstava, ali za uzdržavanje iz 2012., što je ona prijavila Centru za socijalnu skrb Ludbreg. Točno je da je ŽV uplatio u srpnju 2013. iznos od 500,00 kn, u kolovozu iznos od 500,00 kn, u rujnu iznos od 600,00 kn, u listopadu iznos od 700,00 kn i u studenom iznos od 700,00 kn, međutim, prije toga da se naplatila za dug iz ovrhe u travnju 2013. u iznosu od 1.999,67 kn i u lipnju 2013. u iznosu od 4.340,66 kn, a nakon isplate u studenom ŽV da nije vršio više nikakve dobrovoljne isplate uzdržavanja, već mu se dug za uzdržavanje počeo naplaćivati prisilno 28. siječnja 2014., i to za ranije navedeno razdoblje (ovrha za period od 15. siječnja 2012. do 15. siječnja 2013.), a navedeni isplaćeni iznosi da nisu isplaćivani šest mjeseci neprekidno te nisu isplaćeni ni približno u punom iznosu, dapače, isti da nisu dostatni ni za jedno dijete a kamoli za oboje, pa se ne može reći da je otac u smislu odredbe čl. 352. st. 1. Obiteljskog zakona udovoljavao svojoj obvezi duže od šest mjeseci neprekidno. U svakom slučaju, da se ne može kazati da je ŽV zbog činjenice da je platio 500,00 kn za oboje djece mjesečno, a bio je obvezan uplatiti 1.976,91 kn (za oboje djece) i dok je u obvezi uplatiti zaostale obroke uzdržavanja te su u tijeku ovršni postupci na plaći za dug iz prethodnog razdoblja i kada nakon nekoliko djelomičnih uplata koje nisu bile neprekidne u razdoblju od šest mjeseci i kada se nakon toga opet vrši prisilna naplata u ovršnom postupku - udovoljavao svojoj obvezi uzdržavanja, što uostalom nije smatrao ni Centar za socijalnu skrb, slijedom čega nije bila dužna prijaviti da je obveznik uzdržavanja počeo udovoljavati svojoj obvezi, jer to očito nije činio pa je predlagala odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, uz naknadu troška tuženici.
3. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je donio presudu poslovni broj: P- 141/2017-10 od 2. svibnja 2018., kojom je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužiteljice i tuženici je naloženo da tužiteljici plati iznos od ukupno 13.489,33 (tada) kuna, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačno određene iznose.
4. Protiv navedene presude, tuženica je podnijela žalbu, a koja je presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj: 6 Gž-1121/2018-3 od 19. ožujka 2020. odbijena je kao neosnovana i potvrđena je pobijana prvostupanjska presuda.
5. Protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj: 6 Gž-1121/2018-3 od 19. ožujka 2020., tuženica je podnijela reviziju, a podnošenje revizije tuženici je dopušteno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd 3384/2023-3 od 20. prosinca 2023. u odnosu na sljedeće pravno pitanje:
"Odnosi li se štetna radnja neprijavljivanja promjena koje utječu na prestanak ili opseg prava propisana čl. 251. Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“ broj 157/13, 15/14, 99/15, 52/16, 16/17 i 130/17) i čl. 34. Zakona o privremenom uzdržavanju („Narodne novine“ broj 92/14) samo na uplate uzdržavanja za tekuće razdoblje ili i na uplate izvršene u ovršnom postupku za ranije dospjele iznose uzdržavanja?".
6. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-456/2024-2 od 14. svibnja 2025., ukinute su presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj: 6 Gž- 1121/2018-3 od 19. ožujka 2020. i presuda Općinskog suda u Varaždinu-Stalna služba u Ivancu, poslovni broj: P-141/2017-10 od 2. svibnja 2018. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
7. U ponovnom postupku, u podnesku od 2. listopada 2025. (list 184-189 spisa), tužiteljica je navela da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem posl. broj Rev- 456/2024-2 od 14. svibnja 2025. dao pravno shvaćanje kako se štetna radnja neprijavljivanja promjena koje utječu na prestanak ili opseg prava propisana člankom 240. st. 1. Zakona o socijalnoj skrbi (NN 33/12, 46/13, 49/13, 157/13) i čl. 251. Zakona o socijalnoj skrbi (NN 157/13, 15/14, 99/15, 52/16, 16/17, 130/17) odnosi na neprijavljivanje uplata uzdržavanja za razdoblje za koje je već bilo određeno privremeno uzdržavanje i tekuće razdoblje, a ne i na uplate izvršene u ovršnom postupku za iznose uzdržavanja dospjele prije ostvarivanja prava na privremeno uzdržavanje, da je u toj odluci t. 16., 18. i 19. obrazloženja, dao uputu da se u ponovljenom postupku:
1. jasno razgraniči na koje se razdoblje odnosi eventualno naplaćeni dio uzdržavanja
– da li na razdoblje prije priznavanja prava na privremeno uzdržavanje ili na razdoblje nakon što je privremeno uzdržavanje priznato (odnosno za tekuće razdoblje),
2. ako je uzdržavanje plaćeno za razdoblje nakon priznavanja prava na privremeno uzdržavanje – tada je potrebno utvrditi da li je tim uplatama roditelj – obveznik uzdržavanja počeo ponovno udovoljavati svojoj obvezi uzdržavanja, pa ako jest, utvrditi iznos štete – prema visini uplata kojima je roditelj – obveznik uzdržavanja ponovno počeo udovoljavati svojoj obvezi u smislu čl. 352. ObZ-a) pa je postupajući po uputi VSRH, tužiteljica istaknula da je ŽV, otac, obvezan plaćati uzdržavanje za djecu VV i JV po Presudi Općinskog suda u Varaždinu P-2344/11 od 28. svibnja 2012., i to za razdoblje od 15. siječnja 2012. pa nadalje, da on tu svoju obvezu nije izvršavao pa je tuženica kao zz mljlt. djece ishodila Rješenje o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu Ovr-4585/12-3 od 18. ožujka 2013. protiv njega, radi prisilne naplate dužnih iznosa uzdržavanja, po navedenoj presudi, da je rješenjem Centra za socijalnu skrb Ludbreg, Klasa: UP/I-552-07/13-01/7 od 10. lipnja 2013. priznato pravo na privremeno uzdržavanje djeci VV i JV, počevši od 23. svibnja 2013., da su uplate privremenog uzdržavanja po tom rješenju vršene su sve do 30. lipnja 2014., s kojim danom je rješenjem Centra za socijalnu skrb Ludbreg, Klasa: UP/I-552-07/14-01/11 od 19. kolovoza 2014. djeci VV i JV utvrđen prestanak prava na privremeno uzdržavanje (ukupno je isplaćeno 14.489,33 kn), da nije sporno da je otac djece, ŽV, svoju obvezu uzdržavanja djece djelomično dobrovoljno izvršavao, a uz to, paralelno, naplata se vršila i prisilnim putem (ovrhom), a budući da je primljeni iznos za uzdržavanje djece ukupno bio veći od iznosa privremenog uzdržavanja nadležni centar za socijalnu skrb je utvrdio kako je došlo do uspostave redovitog uzdržavanja djece od strane oca čime je djeci prestalo pravo na privremeno uzdržavanje, da se tuženica na to rješenje nije žalila, da iz Ispisa prometa po računu majke djece, ovdje tuženice, otvorenom u PBZ d.d. vidljivo je da su prisilno naplaćeni iznosi po rješenju o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu posl. broj Ovr-4585/12 dana 19. travnja 2013., 18. lipnja 2013., 28. siječnja 2014., 29. siječnja 2014., 5. veljače 2014., 4. ožujka 2014., 27. ožujka 2014., 28. travnja 2014., da su se navedene uplate odnosile na dužne iznose uzdržavanja za razdoblje od 15. siječnja 2012. do 15. siječnja 2013., a što proizlazi iz prijedloga za ovrhu, budući da je istim tražena prisilna naplata za to razdoblje pa da se iznosi naplaćeni od ŽV u ovršnom postupku Ovr-4585/12 ne odnose se na razdoblje u kojem su djeca B i JV ostvarila pravo na privremeno uzdržavanje, pa se ne mogu smatrati ponovnim udovoljavanjem obvezi uzdržavanja u smislu čl. 352. ObZ (t. 15.2. obrazloženja Rev-456/2024), da i iz specifikacije izvršenja osnove za plaćanje Ovr- 4585/12-3 koju je dostavila Financijska agencija pod Klasom: 034-011/25-07/41, Urbroj: 118-08-2501-25-658 proizlazi da se ovrha na novčanim sredstvima ovršenika, i to ustege na ime glavnice s pripadajućom kamatom, počela provoditi 19. travnja 2013., do konačne naplate, da je iz istog ispisa prometa po bankovnom računu vidljivo je da je prva dobrovoljna uplata oca zaprimljena 30. srpnja 2013., a potom i 27. kolovoza 2013., 26. rujna 2013., 24. listopada 2013. i 14. studenoga 2013., da je dobrovoljno uplaćeno ukupno 3.000,00 kn, što je potvrdila i tuženica izjavom na Zapisnik od **.**.2014., te ŽV izjavom na Zapisnik od 11. lipnja 2014., i to dakle, za razdoblje u kojem je egzistiralo pravo na privremeno uzdržavanje (budući da je isto bilo priznato djeci za razdoblje od 23. svibnja 2013. do 30. lipnja 2014.). U smislu upute VSRH iz Rješenja Rev-456/24-2 od 14. svibnja 2025., t. 16., t. 17. i t. 18. obrazloženja, jer se te povremene uplate odnose na razdoblje nakon što je djeci bilo priznato pravo na privremeno uzdržavanje i jer je tim uplatama roditelj-obveznik uzdržavanja počeo ponovno udovoljavati svojoj obvezi u smislu čl. 352 ObZ, pa jer te dobrovoljne uplate tuženica nije prijavila nadležnom centru za socijalnu skrb, počinila je štetnu radnju iz čl.240. st.1. Zakona o socijalnoj skrbi (NN 33/12, 46/13, 49/13, 157/13) i čl.251. Zakona o socijalnoj skrbi (NN 157/13, 15/14, 99/15, 52/16, 16/17, 130/17) i posljedično tome prouzrokovala štetu tužiteljici. Tužiteljica je navela da iz iskaza svjedokinje TV, djelatnice Centra za socijalnu skrb Ludbreg, s rasprave od 19. ožujka 2018., proizlazi da je o dobrovoljnoj uplati prvi put tužena centar za socijalnu skrb obavijestila u rujnu 2013., ali samo telefonski (1. dobrovoljna uplata je zaprimljena 30. srpnja 2013.), da je tuženici pojašnjeno da ako otac djece vrši uplate, da je dužna doći u Centar za socijalnu skrb i donijeti bankovne izvode radi utvrđivanja ostvaruju li djeca i dalje pravo na privremeno uzdržavanje, kao i radi utvrđivanja daljnjeg iznosa privremenog uzdržavanja, da je tuženica u tadašnji Centar za socijalni skrb pristupila tek po službenom pozivu, 14. svibnja 2014. Dalje je tužiteljica navela da djelomične dobrovoljne uplate uzdržavanja uzimale su se u obzir kod korisnika privremenog uzdržavanja na način da se prilikom izračunavanja visine privremenog uzdržavanja uračunavao iznos koji se mjesečno redovito/dobrovoljno platio od strane obveznika pa se od iznosa privremenog uzdržavanja odbio dobrovoljno plaćeni iznos, a djeca za ostatak imaju pravo na isplatu privremenog uzdržavanja, na teret države, napomenula je kako je prema čl. 209. st. 4. Obiteljskog zakona (NN 116/2003, 17/2004, 170/2007, 57/2011, 61/2011, 25/2013, 75/2014, 5/2015, 103/2015) koji je bilo na snazi u navedeno vrijeme obveza redovnog uzdržavanja za pojedini mjesec nastala koncem mjeseca za koji je uzdržavanje trebalo dati. Tužiteljica je navela da je obveznik uzdržavanja ŽV dobrovoljno za razdoblje od srpnja do studenoga 2013. za obje djece uplatio:
- iznos od 500,00 kn - uplaćeno 30. srpnja 2013.
- iznos od 500,00 kn– uplaćeno 27. kolovoza 2013.
- iznos od 600,00 kn – uplaćeno 26. rujna 2013.
- iznos od 700,00 kn – uplaćeno 24. listopada 2013.
- iznos od 700,00 kn -- uplaćeno 14. studenoga 2013.
UKUPNO = 3.000,00 kn (398,17 EUR),
a na ime privremenog uzdržavanja uplaćeno je za razdoblje od srpnja do studenoga 2013.;
- za srpanj 2013. iznos od 456,63 kn (za VV) i 547,80 kn (za JV), ukupno 1.004,43 kn (isplaćeno 29. kolovoza 2013.)
- za kolovoz 2013. iznos od 456,63 kn (za VV) i 547,80 kn (za JV) ukupno 1.004,43 kn (isplaćeno 20. rujna 2013.)
- za rujan 2013. iznos od 456,63 kn (za VV) i 547,80 kn (za JV) ukupno 1.004,43 kn (isplaćeno 22. listopada 2013.)
- za listopad 2013. iznos od 456,63 kn (za VV) i 547,80 kn (za JV) ukupno 1.004,43 kn (isplaćeno 21. studenoga 2013.)
- za studeni 2013. iznos od 456,63 kn (za VV) i 547,80 kn (za JV) ukupno 1.004,43 kn (isplaćeno 19. prosinca 2013.)
UKUPNO za razdoblje od srpnja do studenoga 2013. = 5.067,15 kn (672,53 EUR), a da je tužena uredno obavijestila Centar za socijalnu skrb da je obveznik uzdržavanja, otac djece, započeo s uplatama na ime redovnog uzdržavanja, po zaprimanju svake dobrovoljne uplate, Centar za socijalnu skrb navedenu činjenicu bi uzeo u obzir prilikom odmjeravanja visine iznosa privremenog uzdržavanja na koje djeca za svaki takav mjesec imaju pravo, odnosno utvrdio bi da, jer otac djece nije uplatio onaj iznos koji je određen kao iznos privremenog uzdržavanja, djeca i dalje imaju pravo privremeno uzdržavanje, ali ne na cijeli iznos, nego na ostatak iznosa privremenog uzdržavanja, odnosno:
- za srpanj 2013. bilo bi im isplaćeno 513,43 kn (68,14 EUR) (razlika iznosa isplaćenog na ime privremenog uzdržavanja za srpanj 2013. od 1.013,43 kn i dobrovoljne uplate od 500,00 kn)
- za kolovoz 2013. bilo bi im isplaćeno 513,43 kn (68,14 EUR) (razlika iznosa isplaćenog na ime privremenog uzdržavanja za kolovoz 2013. od 1.013,43 kn i dobrovoljne uplate od 500,00 kn)
- za rujan 2013. bilo bi im isplaćeno 413,43 kn (54,88 EUR) (razlika iznosa isplaćenog na ime privremenog uzdržavanja za rujan 2013. od 1.013,43 kn i dobrovoljne uplate od 600,00 kn)
- za listopad 2013. bilo bi im isplaćeno 313,43 kn (41,60 EUR) (razlika iznosa isplaćenog na ime privremenog uzdržavanja za listopad 2013. od 1.013,43 kn i dobrovoljne uplate od 700,00 kn)
- za studeni 2013. bilo bi im isplaćeno 313,43 kn (41,60 EUR) (razlika iznosa isplaćenog na ime privremenog uzdržavanja za studeni 2013. od 1.013,43 kn i dobrovoljne uplate od 700,00 kn),
da im je ukupno trebalo biti isplaćeno 2.067,15 kn, a isplaćeno im je 5.067,15 kn pa da stoga razlika od 3.000,00 kn (398,17 EUR) predstavlja visinu štete koju je tuženica prouzrokovala tužiteljici, na što upućuje i VSRH u t. 16., 18. i 19. obrazloženja ukidnog revizijskog rješenja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos razlike računajući od isplate punih iznosa privremenog uzdržavanja tuženici. Slijedom navedenog, tužiteljica je smanjila tužbeni zahtjev tražeći da se naloži tuženici da tužiteljici isplati iznos od 398,17 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to:
- na iznos od 66,36 EUR od 30. kolovoza 2013. pa do isplate
- na iznos od 66,36 EUR od 21. rujna 2013. pa do isplate
- na iznos od 79,63 EUR od 23. listopada 2013. pa do isplate
- na iznos od 92,91 EUR kn od 22. studeni 2013. pa do isplate,
- na iznos od 92,91 EUR od 20. prosinca 2013., pa do isplate,
kao i da se tuženica obveže naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe do isplate.
8. Na prednje navode tužiteljice, tuženica se očitovala u podnesku od 2. prosinca 2025., predanom na ročištu istog dana.
9. Po primitku navedenog podneska, zastupnica tužiteljice je prigovorila da podnesak nije podnesen u roku iz čl.299.a st.3. ZPP-a i predlagala je da sud isti ne uzme u obzir.
10. Primjenom čl.299.a st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP-a), prema kojem sud neće uzeti u obzir pisana očitovanja stranaka koja nisu predviđena planom upravljanja postupkom ili nisu podnesena u skladu sa stavcima 2. i 3. istog članka; pisana očitovanja stranaka moraju biti dostavljena sudu i protivnoj stranci najkasnije osam dana prije ročišta na kojem se trebaju raspraviti (st.3.), uzevši u obzir da je podnesak tužiteljice od 2. 10. 2025. punomoćnici tuženice uručen 28. 10. 2025. i da tuženica nije postupila u skladu sa čl.299.a. st.2. ZPP-a, odnosno nije prethodno od suda zatražila odobrenje podnošenja očitovanja i rok u kojem se ono mora podnijeti, podnesak tuženice od 2. prosinca 2025., sud nije uzeo u obzir.
11. U dokaznom postupku, izvršen je uvid u zapisnik ODO-a u Varaždinu od 10. ožujka 2015. (list 10-11 spisa), u zapisnike Centra za socijalnu skrb Ludbreg od 05. 06. 2013. i 14. 05. 2014. (list 12-14 spisa), Zapisnik o prvom ispitivanju osumnjičenika ŽV od strane ODO-a u Varaždinu od 5. studenog 2013. (list 15-18 spisa), rješenje Centra za socijalnu skrb Ludbreg od 10. lipnja 2013. (list 19-21 spisa), rješenje Centra za socijalnu skrb Ludbreg od 19. kolovoza 2014. (list 22-24 spisa), Kartice korisnika novčane pomoći (list 25-26 spisa), u Promet tekućeg računa s listova 27 i 43 spisa, u Službenu bilješku od 16. 09. 2015. s lista 28 spisa, prijedlog za ovrhu od 27. prosinca 2012. (list 38-41 spisa),. (list 42 spisa), kao i iskaz svjedokinje TV (list 49-50 spisa) te iskaz tuženice (list 46 spisa) i specifikaciju Financijske agencije, uz rješenje o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu posl. broj 17 Ovr-4585/12-3 od 18. ožujka 2013. i prijedlog za ovrhu od 27. prosinca 2012., kao i ispis prometa po računu tužene (list 190-210 spisa).
12. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete uslijed tuženičinog neprijavljivanja promjena koje utječu na gubitak ili opseg prava iz socijalne skrbi, konkretno prava na privremeno uzdržavanje za dvoje maloljetne djece tuženice JV i VV u razdoblju od 23. svibnja 2013. do 30. lipnja 2014.
13. Pravo na privremeno uzdržavanje priznato je mlljt. djeci tuženice na temelju čl. 352. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11 - dalje: ObZ) kojom odredbom je propisno:
„(1) Ako roditelj koji je na temelju pravomoćne sudske odluke, privremene mjere radi uzdržavanja ili nagodbe sklopljene pred sudom ili centrom za socijalnu skrb dužan pridonositi za uzdržavanje djeteta, ne udovoljava svojoj obvezi duže od šest mjeseci neprekidno ili ako nije platio za šest mjeseci s prekidima ukupno unutar razdoblja od sedam mjeseci, centar za socijalnu skrb dužan je na prijedlog drugog roditelja ili po službenoj dužnosti, donijeti odluku o privremenom uzdržavanju i u skladu s njom isplaćivati uzdržavanje sve dok roditelj – obveznik uzdržavanja ne počne ponovno udovoljavati svojoj obvezi, u ukupnom trajanju od najdulje tri godine.
(2) Pravo na privremeno uzdržavanje priznaje se s danom podnošenja zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti.
(3) Privremeno uzdržavanje određuje se u iznosu od 50% iznosa za uzdržavanje određenog prema članku 232. stavku 4. ovoga Zakona.
(4) Žalba protiv odluke o privremenom uzdržavanju ne odgađa njezinu ovrhu.“.
14. Prema čl. 251. st. 1. Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“, broj 157/13) propisano je da je korisnik koji je ostvario pravo u sustavu socijalne skrbi dužan nadoknaditi štetu koja je nastala time što je pravo iz sustava socijalne skrbi ostvario zbog toga što nije prijavio promjenu koja utječe na prestanak ili opseg prava, a znao je ili je morao znati za tu promjenu. Napominje se kako se na razdoblje do 1. siječnja 2014. primjenjuje čl. 240. st. 1. Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“, broj 33/12, 46/13, 49/13, 157/13), a od 1. siječnja 2014. čl. 251. st. 1. Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“, broj 157/13) s time da oba zakona na jednak način predviđaju dužnost nadoknade štete u slučaju neprijavljivanja promjena koje utječu na gubitak/prestanak ili opseg prava.
15. Nesporno je da je rješenjem Centra za socijalnu skrb Ludbreg KLASA: UP/I-552- 07/13-01/7, URBOJ: 2146/82-30-06-13-5 od 10. lipnja 2013. usvojen zahtjev tuženice kao majke i zakonske zastupnice maloljetnih JV i VV te je priznato pravo na privremeno uzdržavanje za maloljetnu JV u iznosu od 547,80 kn mjesečno i za maloljetnog VV u iznosu od 465,63 kn mjesečno, počevši od 23. svibnja 2013. kao dana podnošenja zahtjeva pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti. Točkom IV. navedenog rješenja određeno je da je majka i zakonska zastupnica maloljetnih JV i VV dužna obavijestiti Centar za socijalnu skrb u slučaju da roditelj - obveznik uzdržavanja počne ponovno udovoljavati svojoj obvezi uzdržavanja; kao i da je rješenjem Centra za socijalnu skrb Ludbreg, KLASA: UP/I-552-07/13-01/7, URBROJ: 2146/82-40-06-14-3 od 19. kolovoza 2014. utvrđen prestanak prava na privremeno uzdržavanje maloljetnim JV i VV s danom 30. lipnja 2014. te je obustavljena isplata iznosa privremenog uzdržavanja pri čemu je utvrđeno da je majci i zakonskoj zastupnici za razdoblje od 23. svibnja 2013. do 30. lipnja 2014. ukupno isplaćen iznos od ukupno 13.489,33 kn i to 6.179,79 kn na ime privremenog uzdržavanja maloljetnog VV te 7.291,54 kn na ime privremenog uzdržavanja maloljetne JV, na račun kod Privredne banke d.d. Zagreb.
Navedeno proizlazi iz priležećih rješenja.
16. Nesporno je da je tuženici na ime privremenog uzdržavanja za mlt. djecu JV i VV za razdoblje od 23. svibnja 2013. do 30. lipnja 2014. isplaćen ukupni novčani iznos od (tada) 13.489,33 kn (6.197,79 kn za VV i 7.291,54 kn za JV), kao i da je istoj na tekući račun kod Privredne banke Zagreb d.d. u razdoblju od 19. 04. 2013. do 28. 04. 2014. uplaćeno na ime uzdržavanja (redovnih obroka i prisilno naplaćenih za ranije razdoblje) sveukupni iznos od 14.906,08 kn, a što proizlazi iz priloženih kartica korisnika novčane pomoći i prometa po tekućem računu.
17. U podnesku od 2. listopada 2025. (list 184-189 spisa), tužiteljica je obrazložila da je iz ispisa prometa po bankovnom računu tuženice vidljivo da je prva dobrovoljna uplata oca zaprimljena 30. srpnja 2013., a potom i 27. kolovoza 2013., 26. rujna 2013., 24. listopada 2013. i 14. studenoga 2013., da je dobrovoljno uplaćeno ukupno 3.000,00 kn, što je potvrdila i tuženica izjavom na Zapisnik od **.**.2014. te ŽV izjavom na Zapisnik od 11. lipnja 2014. te da se uplate odnose na razdoblje u kojem je egzistiralo pravo na privremeno uzdržavanje (budući da je isto bilo priznato djeci za razdoblje od 23. svibnja 2013. do 30. lipnja 2014.) pa da je tuženica uredno obavijestila Centar za socijalnu skrb da je obveznik uzdržavanja, otac djece, započeo s uplatama na ime redovnog uzdržavanja, po zaprimanju svake dobrovoljne uplate, Centar za socijalnu skrb navedenu činjenicu bi uzeo u obzir prilikom odmjeravanja visine iznosa privremenog uzdržavanja na koje djeca za svaki takav mjesec imaju pravo, odnosno utvrdio bi da, jer otac djece nije uplatio onaj iznos koji je određen kao iznos privremenog uzdržavanja, djeca i dalje imaju pravo privremeno uzdržavanje, ali ne na cijeli iznos, nego na ostatak iznosa privremenog uzdržavanja.
18. Glede visine utuženog potraživanja, tužiteljica je u navedenom podnesku obrazložila na način da bi po urednoj obavijesti tuženice o zaprimanju svake dobrovoljne uplate, djeci bio isplaćen ne cijeli, nego ostatak iznosa privremenog uzdržavanja i to: za srpanj 2013. bilo bi im isplaćeno 513,43 kn (68,14 EUR)-razlika iznosa isplaćenog na ime privremenog uzdržavanja za srpanj 2013. od 1.013,43 kn i dobrovoljne uplate od 500,00 kn; za kolovoz 2013. bilo bi im isplaćeno 513,43 kn (68,14 EUR)-razlika iznosa isplaćenog na ime privremenog uzdržavanja za kolovoz 2013. od 1.013,43 kn i dobrovoljne uplate od 500,00 kn; za rujan 2013. bilo bi im isplaćeno 413,43 kn (54,88 EUR)-razlika iznosa isplaćenog na ime privremenog uzdržavanja za rujan 2013. od 1.013,43 kn i dobrovoljne uplate od 600,00 kn; za listopad 2013. bilo bi im isplaćeno 313,43 kn (41,60 EUR)-razlika iznosa isplaćenog na ime privremenog uzdržavanja za listopad 2013. od 1.013,43 kn i dobrovoljne uplate od 700,00 kn i za studeni 2013. bilo bi im isplaćeno 313,43 kn (41,60 EUR)-razlika iznosa isplaćenog na ime privremenog uzdržavanja za studeni 2013. od 1.013,43 kn i dobrovoljne uplate od 700,00 kn, odnosno ukupno im je trebalo biti isplaćeno 2.067,15 kn, a isplaćeno im je 5.067,15 kn pa je razlika od 3.000,00 kn (398,17 EUR).
19. Navedenom obračunu visine štete, tuženica nije prigovorila.
20. Budući da je u obrazloženju rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 456/2024-2 od 14. svibnja 2025. (toč.14.), navedeno protupravno postupanje tuženice, koja nije nadležnom tijelu prijavila zaprimljene uplate, a što je prethodno proizašlo i iz iskaza svjedokinje TV, djelatnice Centra za socijalnu skrb Ludbreg, koja nije imala razloga iskazivati pristrano i koja je iskazala da tuženica nije obavijestila Centar za socijalnu skrb Ludbreg o izvršenim uplatama, dakle, tuženica nije prijavila promjenu koja utječe na prestanak ili opseg prava, tužiteljica u skladu sa čl.251. st.1. Zakona o socijalnoj skrbi, ima pravo na naknadu štete u opsegu nastalom nepripadnim ostvarenjem prava iz sustava socijalne skrbi u utuženom iznosu.
21. Stoga je odlučeno kao u izreci.
22. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154., st.4., a u svezi sa st.2. istog članka ZPP-a, vodeći računa o uspjehu stranaka u ovoj parnici.
23. Tužiteljica je dokazala osnovu zahtjeva (100%), a glede visine uspjela je u omjeru od 22,24%, dakle, postotak uspjeha tužiteljice u parnici je 61,12% pa je uspjeh tuženice 38,88% i kad se taj postotak oduzme od postotka tužiteljice, ostaje uspjeh tužiteljice od 22,24%. Stoga su stranke uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima i odlučeno je da svaka snosi svoje troškove ovog postupka.
Ivanec, 9. prosinca 2025.
Sutkinja
Nataša Sever
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. ODO u Varaždinu, Građansko-upravni odjel
2. Sanja Smontara, odvjetnica u Varaždinu
