P-1046/2024-25

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru po sutkinji Meliti Lisici, u pravnoj stvari tužitelja: FP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika: PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, zastupana po punomoćnicima iz OD Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 9. listopada 2025. godine, u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja – HP, odvjet. vježbenice u uredu odvjet. Bože Vrkića u Zadru, te zamjenice punomoćnice tuženika – odvjet. TP u OD Matulić i Bilić iz Splita, po objavi 9. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

1. O d b i j a s e glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 9011702132, zaključen između tužitelja i tuženika dana 21. srpnja 2006. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak, slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 121.823,04 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate i to na:

- iznos od 407,34 EUR sa kamatom od 14.09.2006. godine

- iznos od 408,21 EUR sa kamatom od 16.10.2006. godine

- iznos od 402,88 EUR sa kamatom od 15.11.2006. godine

- iznos od 403,63 EUR sa kamatom od 15.12.2006. godine

- iznos od 398,83 EUR sa kamatom od 15.01.2007. godine

- iznos od 394,32 EUR sa kamatom od 15.02.2007. godine

- iznos od 400,56 EUR sa kamatom od 15.03.2007. godine

- iznos od 394,72 EUR sa kamatom od 16.04.2007. godine

- iznos od 387,45 EUR sa kamatom od 16.05.2007. godine

- iznos od 386,86 EUR sa kamatom od 13.06.2007. godine

- iznos od 384,08 EUR sa kamatom od 16.07.2007. godine

- iznos od 430,91 EUR sa kamatom od 11.08.2007. godine

- iznos od 428,77 EUR sa kamatom od 14.09.2007. godine

- iznos od 420,06 EUR sa kamatom od 15.10.2007. godine

- iznos od 430,55 EUR sa kamatom od 15.11.2007. godine

- iznos od 426,36 EUR sa kamatom od 10.12.2007. godine

- iznos od 432,07 EUR sa kamatom od 10.01.2008. godine

- iznos od 465,51 EUR sa kamatom od 14.02.2008. godine

- iznos od 473,84 EUR sa kamatom od 13.03.2008. godine

- iznos od 476,47 EUR sa kamatom od 11.04.2008. godine

- iznos od 459,09 EUR sa kamatom od 15.05.2008. godine

- iznos od 464,01 EUR sa kamatom od 16.06.2008. godine

- iznos od 460,05 EUR sa kamatom od 15.07.2008. godine

- iznos od 457,63 EUR sa kamatom od 11.08.2008. godine

- iznos od 462,12 EUR sa kamatom od 16.09.2008. godine

- iznos od 476,47 EUR sa kamatom od 16.10.2008. godine

- iznos od 485,37 EUR sa kamatom od 15.11.2008. godine

- iznos od 469,16 EUR sa kamatom od 16.12.2008. godine

- iznos od 512,55 EUR sa kamatom od 17.01.2009. godine

- iznos od 512,63 EUR sa kamatom od 16.02.2009. godine

- iznos od 500,77 EUR sa kamatom od 14.03.2009. godine

- iznos od 505,92 EUR sa kamatom od 09.04.2009. godine

- iznos od 506,55 EUR sa kamatom od 18.05.2009. godine

- iznos od 494,48 EUR sa kamatom od 16.06.2009. godine

- iznos od 498,77 EUR sa kamatom od 16.07.2009. godine

- iznos od 494,39 EUR sa kamatom od 14.08.2009. godine

- iznos od 496,78 EUR sa kamatom od 17.09.2009. godine

- iznos od 495,72 EUR sa kamatom od 16.10.2009. godine

- iznos od 498,91 EUR sa kamatom od 16.11.2009. godine

- iznos od 496,91 EUR sa kamatom od 16.12.2009. godine

- iznos od 510,19 EUR sa kamatom od 18.01.2010. godine

- iznos od 514,17 EUR sa kamatom od 16.02.2010. godine

- iznos od 513,43 EUR sa kamatom od 15.03.2010. godine

- iznos od 523,86 EUR sa kamatom od 15.04.2010. godine

- iznos od 533,55 EUR sa kamatom od 13.05.2010. godine

- iznos od 535,93 EUR sa kamatom od 15.06.2010. godine

- iznos od 555,84 EUR sa kamatom od 16.07.2010. godine

- iznos od 546,82 EUR sa kamatom od 16.08.2010. godine

- iznos od 584,91 EUR sa kamatom od 14.09.2010. godine

- iznos od 564,74 EUR sa kamatom od 14.10.2010. godine

- iznos od 569,38 EUR sa kamatom od 16.11.2010. godine

- iznos od 571,64 EUR sa kamatom od 16.12.2010. godine

- iznos od 578,67 EUR sa kamatom od 17.01.2011. godine

- iznos od 566,20 EUR sa kamatom od 16.02.2011. godine

- iznos od 580,00 EUR sa kamatom od 16.03.2011. godine

- iznos od 571,52 EUR sa kamatom od 16.04.2011. godine

- iznos od 584,64 EUR sa kamatom od 16.05.2011. godine

- iznos od 597,78 EUR sa kamatom od 16.06.2011. godine

- iznos od 631,10 EUR sa kamatom od 16.07.2011. godine

- iznos od 694,14 EUR sa kamatom od 12.08.2011. godine

- iznos od 590,75 EUR sa kamatom od 16.09.2011. godine

- iznos od 581,86 EUR sa kamatom od 15.10.2011. godine

- iznos od 580,53 EUR sa kamatom od 16.11.2011. godine

- iznos od 603,23 EUR sa kamatom od 16.12.2011. godine

- iznos od 600,31 EUR sa kamatom od 16.01.2012. godine

- iznos od 603,23 EUR sa kamatom od 16.02.2012. godine

- iznos od 597,20 EUR sa kamatom od 16.03.2012. godine

- iznos od 585,81 EUR sa kamatom od 16.04.2012. godine

- iznos od 602,56 EUR sa kamatom od 16.05.2012. godine

- iznos od 604,29 EUR sa kamatom od 15.06.2012. godine

- iznos od 601,22 EUR sa kamatom od 16.07.2012. godine

- iznos od 603,89 EUR sa kamatom od 16.08.2012. godine

- iznos od 586,63 EUR sa kamatom od 16.09.2012. godine

- iznos od 582,52 EUR sa kamatom od 16.10.2012. godine

- iznos od 602,30 EUR sa kamatom od 16.11.2012. godine

- iznos od 598,45 EUR sa kamatom od 17.12.2012. godine

- iznos od 602,16 EUR sa kamatom od 16.01.2013. godine

- iznos od 590,91 EUR sa kamatom od 19.02.2013. godine

- iznos od 593,27 EUR sa kamatom od 16.03.2013. godine

- iznos od 603,09 EUR sa kamatom od 16.04.2013. godine

- iznos od 581,12 EUR sa kamatom od 16.05.2013. godine

- iznos od 585,97 EUR sa kamatom od 14.06.2013. godine

- iznos od 585,47 EUR sa kamatom od 16.07.2013. godine

- iznos od 586,40 EUR sa kamatom od 11.08.2013. godine

- iznos od 589,16 EUR sa kamatom od 16.09.2013. godine

- iznos od 596,22 EUR sa kamatom od 16.10.2013. godine

- iznos od 584,05 EUR sa kamatom od 16.11.2013. godine

- iznos od 600,33 EUR sa kamatom od 15.12.2013. godine

- iznos od 603,62 EUR sa kamatom od 16.01.2014. godine

- iznos od 517,19 EUR sa kamatom od 15.02.2014. godine

- iznos od 507,03 EUR sa kamatom od 13.03.2014. godine

- iznos od 531,16 EUR sa kamatom od 15.04.2014. godine

- iznos od 513,11 EUR sa kamatom od 16.05.2014. godine

- iznos od 514,30 EUR sa kamatom od 16.06.2014. godine

- iznos od 518,02 EUR sa kamatom od 16.07.2014. godine

- iznos od 512,23 EUR sa kamatom od 16.08.2014. godine

- iznos od 519,67 EUR sa kamatom od 16.09.2014. godine

- iznos od 532,22 EUR sa kamatom od 16.10.2014. godine

- iznos od 527,31 EUR sa kamatom od 15.11.2014. godine

- iznos od 527,11 EUR sa kamatom od 16.12.2014. godine

- iznos od 527,93 EUR sa kamatom od 15.01.2015. godine

- iznos od 520,50 EUR sa kamatom od 16.02.2015. godine

- iznos od 520,50 EUR sa kamatom od 15.03.2015. godine

- iznos od 461,07 EUR sa kamatom od 16.04.2015. godine

- iznos od 527,93 EUR sa kamatom od 16.05.2015. godine

- iznos od 520,44 EUR sa kamatom od 15.06.2015. godine

- iznos od 432,10 EUR sa kamatom od 15.07.2015. godine

- iznos od 512,23 EUR sa kamatom od 16.08.2015. godine

- iznos od 527,85 EUR sa kamatom od 16.09.2015. godine

- iznos od 527,88 EUR sa kamatom od 16.10.2015. godine

- iznos od 520,52 EUR sa kamatom od 16.11.2015. godine

- iznos od 520,50 EUR sa kamatom od 17.12.2015. godine

- iznos od 238,90 EUR sa kamatom od 16.03.2016. godine

- iznos od 193,80 EUR sa kamatom od 16.04.2016. godine

- iznos od 238,90 EUR sa kamatom od 16.05.2016. godine

- iznos od 238,93 EUR sa kamatom od 16.06.2016. godine

- iznos od 238,93 EUR sa kamatom od 15.07.2016. godine

- iznos od 238,90 EUR sa kamatom od 15.08.2016. godine

- iznos od 238,90 EUR sa kamatom od 16.09.2016. godine

- iznos od 238,90 EUR sa kamatom od 15.10.2016. godine

- iznos od 238,93 EUR sa kamatom od 16.11.2016. godine

- iznos od 238,93 EUR sa kamatom od 15.12.2016. godine

- iznos od 212,39 EUR sa kamatom od 17.01.2017. godine

- iznos od 238,93 EUR sa kamatom od 17.02.2017. godine

- iznos od 238,90 EUR sa kamatom od 17.03.2017. godine

- iznos od 212,39 EUR sa kamatom od 15.04.2017. godine

- iznos od 238,90 EUR sa kamatom od 17.05.2017. godine

- iznos od 238,93 EUR sa kamatom od 16.06.2017. godine

- iznos od 238,93 EUR sa kamatom od 13.07.2017. godine

- iznos od 477,83 EUR sa kamatom od 16.08.2017. godine

- iznos od 477,83 EUR sa kamatom od 16.09.2017. godine

- iznos od 477,83 EUR sa kamatom od 16.10.2017. godine

- iznos od 344,42 EUR sa kamatom od 16.11.2017. godine

- iznos od 465,36 EUR sa kamatom od 22.12.2017. godine

- iznos od 444,65 EUR sa kamatom od 16.01.2018. godine

- iznos od 458,19 EUR sa kamatom od 15.02.2018. godine

- iznos od 458,85 EUR sa kamatom od 15.03.2018. godine

- iznos od 454,56 EUR sa kamatom od 16.04.2018. godine

- iznos od 455,67 EUR sa kamatom od 15.05.2018. godine

- iznos od 455,14 EUR sa kamatom od 17.06.2018. godine

- iznos od 455,80 EUR sa kamatom od 18.07.2018. godine

- iznos od 457,66 EUR sa kamatom od 16.08.2018. godine

- iznos od 458,19 EUR sa kamatom od 17.09.2018. godine

- iznos od 458,19 EUR sa kamatom od 16.10.2018. godine

- iznos od 458,32 EUR sa kamatom od 16.11.2018. godine

- iznos od 455,80 EUR sa kamatom od 17.12.2018. godine

- iznos od 460,73 EUR sa kamatom od 16.01.2019. godine

- iznos od 51.189,07 EUR sa kamatom od 18.01.2019. godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 14. rujna 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05 % polugodišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. godine pa do 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine pa do 31. prosinca 2016.godine, po stopi od 7,68% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine pa do 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine pa do 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine pa do 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine pa do 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe

II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od

15 dana i pod prijetnjom ovrhe"

2. P r i h v a ć a s e podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl.4.1 Ugovora o kreditu broj: 9011702132 koji su stranke zaključile dana 21. srpnja 2006. godine, te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 21. srpnja 2006. godine pa nadalje.

II. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 4.942,52 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

- iznos od 37,96 EUR sa kamatom od 11.08. 2007. godine

- iznos od 37,19 EUR sa kamatom od 14.09. 2007. godine

- iznos od 38,12 EUR sa kamatom od 15.10. 2007. godine

- iznos od 37,75 EUR sa kamatom od 15.11. 2007. godine

- iznos od 38,25 EUR sa kamatom od 10.12. 2007. godine

- iznos od 41,21 EUR sa kamatom od 10.01. 2008. godine

- iznos od 70,87 EUR sa kamatom od 14.02. 2008. godine

- iznos od 71,27 EUR sa kamatom od 13.03. 2008. godine

- iznos od 71,27 EUR sa kamatom od 11.04. 2008. godine

- iznos od 68,65 EUR sa kamatom od 15.05. 2008. godine

- iznos od 69,40 EUR sa kamatom od 16.06. 2008. godine

- iznos od 68,81 EUR sa kamatom od 15.07. 2008. godine

- iznos od 68,45 EUR sa kamatom od 11.08. 2008. godine

- iznos od 69,12 EUR sa kamatom od 16.09. 2008. godine

- iznos od 71,26 EUR sa kamatom od 16.10. 2008. godine

- iznos od 72,81 EUR sa kamatom od 15.11. 2008. godine

- iznos od 70,17 EUR sa kamatom od 16.12. 2008. godine

- iznos od 76,66 EUR sa kamatom od 17.01. 2009. godine

- iznos od 76,67 EUR sa kamatom od 16.02. 2009. godine

- iznos od 74,90 EUR sa kamatom od 14.03. 2009. godine

- iznos od 75,53 EUR sa kamatom od 09.04. 2009. godine

- iznos od 75,76 EUR sa kamatom od 18.05. 2009. godine

- iznos od 73,96 EUR sa kamatom od 16.06. 2009. godine

- iznos od 74,45 EUR sa kamatom od 16.07. 2009. godine

- iznos od 73,88 EUR sa kamatom od 14.08. 2009. godine

- iznos od 74,30 EUR sa kamatom od 17.09. 2009. godine

- iznos od 73,99 EUR sa kamatom od 16.10. 2009. godine

- iznos od 74,61 EUR sa kamatom od 16.11. 2009. godine

- iznos od 74,31 EUR sa kamatom od 16.12. 2009. godine

- iznos od 76,16 EUR sa kamatom od 18.01. 2010. godine

- iznos od 76,90 EUR sa kamatom od 16.02. 2010. godine

- iznos od 76,79 EUR sa kamatom od 15.03. 2010. godine

- iznos od 78,06 EUR sa kamatom od 15.04. 2010. godine

- iznos od 79,76 EUR sa kamatom od 13.05. 2010. godine

- iznos od 80,14 EUR sa kamatom od 15.06. 2010. godine

- iznos od 82,99 EUR sa kamatom od 16.07. 2010. godine

- iznos od 82,72 EUR sa kamatom od 16.08. 2010. godine

- iznos od 86,65 EUR sa kamatom od 14.09. 2010. godine

- iznos od 84,60 EUR sa kamatom od 14.10. 2010. godine

- iznos od 85,14 EUR sa kamatom od 16.11. 2010. godine

- iznos od 71,91 EUR sa kamatom od 16.12. 2010. godine

- iznos od 71,50 EUR sa kamatom od 17.01. 2011. godine

- iznos od 70,43 EUR sa kamatom od 16.02. 2011. godine

- iznos od 72,15 EUR sa kamatom od 16.03. 2011. godine

- iznos od 70,99 EUR sa kamatom od 16.04. 2011. godine

- iznos od 72,83 EUR sa kamatom od 16.05. 2011. godine

- iznos od 63,36 EUR sa kamatom od 16.06. 2011. godine

- iznos od 66,89 EUR sa kamatom od 16.07. 2011. godine

- iznos od 73,76 EUR sa kamatom od 12.08. 2011. godine

- iznos od 52,25 EUR sa kamatom od 16.09. 2011. godine

- iznos od 50,81 EUR sa kamatom od 15.10. 2011. godine

- iznos od 50,72 EUR sa kamatom od 16.11. 2011. godine

- iznos od 51,46 EUR sa kamatom od 16.12. 2011. godine

- iznos od 52,44 EUR sa kamatom od 16.01. 2012. godine

- iznos od 52,82 EUR sa kamatom od 16.02. 2012. godine

- iznos od 52,24 EUR sa kamatom od 16.03. 2012. godine

- iznos od 52,32 EUR sa kamatom od 16.04. 2012. godine

- iznos od 52,70 EUR sa kamatom od 16.05. 2012. godine

- iznos od 52,89 EUR sa kamatom od 15.06. 2012. godine

- iznos od 63,65 EUR sa kamatom od 16.07. 2012. godine

- iznos od 52,24 EUR sa kamatom od 16.08. 2012. godine

- iznos od 51,29 EUR sa kamatom od 16.09. 2012. godine

- iznos od 52,21 EUR sa kamatom od 16.10. 2012. godine

- iznos od 52,68 EUR sa kamatom od 16.11. 2012. godine

- iznos od 52,36 EUR sa kamatom od 17.12. 2012. godine

- iznos od 51,45 EUR sa kamatom od 16.01. 2013. godine

- iznos od 51,69 EUR sa kamatom od 19.02. 2013. godine

- iznos od 51,89 EUR sa kamatom od 16.03. 2013. godine

- iznos od 52,73 EUR sa kamatom od 16.04. 2013. godine

- iznos od 50,84 EUR sa kamatom od 16.05. 2013. godine

- iznos od 51,26 EUR sa kamatom od 14.06. 2013. godine

- iznos od 51,12 EUR sa kamatom od 16.07. 2013. godine

- iznos od 51,30 EUR sa kamatom od 11.08. 2013. godine

- iznos od 51,55 EUR sa kamatom od 16.09. 2013. godine

- iznos od 51,85 EUR sa kamatom od 16.10. 2013. godine

- iznos od 51,99 EUR sa kamatom od 16.11. 2013. godine

- iznos od 52,55 EUR sa kamatom od 15.12. 2013. godine

- iznos od 51,91 EUR sa kamatom od 16.01. 2014. godine

te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 13.446,14 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na:

- iznos od 4,19 EUR sa kamatom od 14.09. 2006. godine

- iznos od 5,06 EUR sa kamatom od 16.10. 2006. godine

- iznos od 0,00 EUR sa kamatom od 15.11. 2006. godine

- iznos od 0,48 EUR sa kamatom od 15.12. 2006. godine

- iznos od 0,00 EUR sa kamatom od 15.01. 2007. godine

- iznos od 0,00 EUR sa kamatom od 15.02. 2007. godine

- iznos od 0,00 EUR sa kamatom od 15.03. 2007. godine

- iznos od 0,00 EUR sa kamatom od 16.04. 2007. godine

- iznos od 0,00 EUR sa kamatom od 16.05. 2007. godine

- iznos od 0,00 EUR sa kamatom od 13.06. 2007. godine

- iznos od 27,76 EUR sa kamatom od 16.07. 2007. godine

- iznos od 25,62 EUR sa kamatom od 11.08. 2007. godine

- iznos od 16,91 EUR sa kamatom od 14.09. 2007. godine

- iznos od 27,40 EUR sa kamatom od 15.10. 2007. godine

- iznos od 23,21 EUR sa kamatom od 15.11. 2007. godine

- iznos od 28,92 EUR sa kamatom od 10.12. 2007. godine

- iznos od 62,37 EUR sa kamatom od 10.01. 2008. godine

- iznos od 70,69 EUR sa kamatom od 14.02. 2008. godine

- iznos od 73,33 EUR sa kamatom od 13.03. 2008. godine

- iznos od 73,33 EUR sa kamatom od 11.04. 2008. godine

- iznos od 55,85 EUR sa kamatom od 15.05. 2008. godine

- iznos od 60,86 EUR sa kamatom od 16.06. 2008. godine

- iznos od 56,90 EUR sa kamatom od 15.07. 2008. godine

- iznos od 54,48 EUR sa kamatom od 11.08. 2008. godine

- iznos od 58,98 EUR sa kamatom od 16.09. 2008. godine

- iznos od 73,29 EUR sa kamatom od 16.10. 2008. godine

- iznos od 83,67 EUR sa kamatom od 15.11. 2008. godine

- iznos od 66,01 EUR sa kamatom od 16.12. 2008. godine

- iznos od 109,40 EUR sa kamatom od 17.01. 2009. godine

- iznos od 109,48 EUR sa kamatom od 16.02. 2009. godine

- iznos od 97,62 EUR sa kamatom od 14.03. 2009. godine

- iznos od 101,84 EUR sa kamatom od 09.04. 2009. godine

- iznos od 103,40 EUR sa kamatom od 18.05. 2009. godine

- iznos od 91,33 EUR sa kamatom od 16.06. 2009. godine

- iznos od 94,60 EUR sa kamatom od 16.07. 2009. godine

- iznos od 90,78 EUR sa kamatom od 14.08. 2009. godine

- iznos od 93,63 EUR sa kamatom od 17.09. 2009. godine

- iznos od 91,53 EUR sa kamatom od 16.10. 2009. godine

- iznos od 95,67 EUR sa kamatom od 16.11. 2009. godine

- iznos od 93,67 EUR sa kamatom od 16.12. 2009. godine

- iznos od 106,03 EUR sa kamatom od 18.01. 2010. godine

- iznos od 110,98 EUR sa kamatom od 16.02. 2010. godine

- iznos od 110,28 EUR sa kamatom od 15.03. 2010. godine

- iznos od 118,75 EUR sa kamatom od 15.04. 2010. godine

- iznos od 130,09 EUR sa kamatom od 13.05. 2010. godine

- iznos od 132,69 EUR sa kamatom od 15.06. 2010. godine

- iznos od 151,74 EUR sa kamatom od 16.07. 2010. godine

- iznos od 149,88 EUR sa kamatom od 16.08. 2010. godine

- iznos od 176,20 EUR sa kamatom od 14.09. 2010. godine

- iznos od 162,47 EUR sa kamatom od 14.10. 2010. godine

- iznos od 166,11 EUR sa kamatom od 16.11. 2010. godine

- iznos od 174,84 EUR sa kamatom od 16.12. 2010. godine

- iznos od 171,51 EUR sa kamatom od 17.01. 2011. godine

- iznos od 162,92 EUR sa kamatom od 16.02. 2011. godine

- iznos od 176,72 EUR sa kamatom od 16.03. 2011. godine

- iznos od 167,44 EUR sa kamatom od 16.04. 2011. godine

- iznos od 182,22 EUR sa kamatom od 16.05. 2011. godine

- iznos od 193,76 EUR sa kamatom od 16.06. 2011. godine

- iznos od 227,02 EUR sa kamatom od 16.07. 2011. godine

- iznos od 291,79 EUR sa kamatom od 12.08. 2011. godine

- iznos od 194,16 EUR sa kamatom od 16.09. 2011. godine

- iznos od 177,76 EUR sa kamatom od 15.10. 2011. godine

- iznos od 176,64 EUR sa kamatom od 16.11. 2011. godine

- iznos od 185,09 EUR sa kamatom od 16.12. 2011. godine

- iznos od 196,36 EUR sa kamatom od 16.01. 2012. godine

- iznos od 200,69 EUR sa kamatom od 16.02. 2012. godine

- iznos od 194,05 EUR sa kamatom od 16.03. 2012. godine

- iznos od 195,00 EUR sa kamatom od 16.04. 2012. godine

- iznos od 199,30 EUR sa kamatom od 16.05. 2012. godine

- iznos od 201,45 EUR sa kamatom od 15.06. 2012. godine

- iznos od 324,52 EUR sa kamatom od 16.07. 2012. godine

- iznos od 194,10 EUR sa kamatom od 16.08. 2012. godine

- iznos od 183,22 EUR sa kamatom od 16.09. 2012. godine

- iznos od 193,54 EUR sa kamatom od 16.10. 2012. godine

- iznos od 199,15 EUR sa kamatom od 16.11. 2012. godine

- iznos od 195,41 EUR sa kamatom od 17.12. 2012. godine

- iznos od 185,03 EUR sa kamatom od 16.01. 2013. godine

- iznos od 187,73 EUR sa kamatom od 19.02. 2013. godine

- iznos od 190,01 EUR sa kamatom od 16.03. 2013. godine

- iznos od 199,69 EUR sa kamatom od 16.04. 2013. godine

- iznos od 178,02 EUR sa kamatom od 16.05. 2013. godine

- iznos od 182,83 EUR sa kamatom od 14.06. 2013. godine

- iznos od 181,28 EUR sa kamatom od 16.07. 2013. godine

- iznos od 183,35 EUR sa kamatom od 11.08. 2013. godine

- iznos od 186,13 EUR sa kamatom od 16.09. 2013. godine

- iznos od 189,58 EUR sa kamatom od 16.10. 2013. godine

- iznos od 191,16 EUR sa kamatom od 16.11. 2013. godine

- iznos od 197,66 EUR sa kamatom od 15.12. 2013. godine

- iznos od 190,27 EUR sa kamatom od 16.01. 2014. godine

- iznos od 114,17 EUR sa kamatom od 15.02. 2014. godine

- iznos od 116,91 EUR sa kamatom od 13.03. 2014. godine

- iznos od 115,05 EUR sa kamatom od 15.04. 2014. godine

- iznos od 109,90 EUR sa kamatom od 16.05. 2014. godine

- iznos od 111,12 EUR sa kamatom od 16.06. 2014. godine

- iznos od 114,98 EUR sa kamatom od 16.07. 2014. godine

- iznos od 116,25 EUR sa kamatom od 16.08. 2014. godine

- iznos od 116,80 EUR sa kamatom od 16.09. 2014. godine

- iznos od 120,59 EUR sa kamatom od 16.10. 2014. godine

- iznos od 124,28 EUR sa kamatom od 15.11. 2014. godine

- iznos od 124,15 EUR sa kamatom od 16.12. 2014. godine

- iznos od 124,85 EUR sa kamatom od 15.01. 2015. godine

- iznos od 124,78 EUR sa kamatom od 16.02. 2015. godine

- iznos od 124,78 EUR sa kamatom od 15.03. 2015. godine

- iznos od 124,78 EUR sa kamatom od 16.04. 2015. godine

- iznos od 124,78 EUR sa kamatom od 16.05. 2015. godine

- iznos od 124,78 EUR sa kamatom od 15.06. 2015. godine

- iznos od 124,78 EUR sa kamatom od 15.07. 2015. godine

- iznos od 124,78 EUR sa kamatom od 16.08. 2015. godine

- iznos od 124,78 EUR sa kamatom od 16.09. 2015. godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 14. rujna 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.408,35 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tužene Privredne banke d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik 21. srpnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 9011702132, kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 120.855,00 CHF. Navedenim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,35% (čl. 4.1.). Tuženik da je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora, jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope, na što je tužitelj usmeno prigovorio, dok je kasnije promjene vršio bez da o tome obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način, tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor.

Tužitelj da je, istina, kroz mjesečne rate osjetio daj e došlo do promjene, tako da mu je mjesečni anuitet u odnosu na prvotni znatno porastao, međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja da su ostali bez ikakvog rezultata.

Dakle, ni s jednom promjenom tužitelj da se nije usuglasio.

Promjene tuženika u pogledu kamatne stope da su nezakonite, što da je, uostalom i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste da nisu opravdane ni s jednog stajališta, tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže, odnosno u korist tužitelja.

Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog, budući da su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju.

Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke da se određuje u skladu s kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Lobora na CHF). Od početka 2009. godine Libor da neprestano pada, tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53% pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu, tuženik da je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu da nisu zakoniti ni zbog sljedećih razloga:

- Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača.

- sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Nenavođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe, sto je protivno čl. 97. st. 1. alineja 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne s odredbe koje su protivne čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača su prema čl. 102. tog Zakona ništetne.

Dakle, tuženik da je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio, to da je njegovo postupanje suprotno čl. 296 ZOO-a.

Odredba tuženika da je, pored prednjega, suprotna i čl. 82. st. 1. alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača, koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, pa da se takva odredba sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom.

Odredba tuženika da je protivna čl. 110. st. 1. i 2. alineja 8. te čl. 111. st. 1. i 2. alineja 1. Zakone o zaštiti potrošača.

Konačno, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi su u suprotnosti i sa odredbom članka 4. stavak 2. Direktive 93/13 EEZ-a.

Pored promjenjive kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu da je, kao nepoštena odredba, ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi potrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda obvezuje i ovaj sud, utvrđeno je da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužitelj zaduživan po tečaju CHF, koji kao takav da nikada nije primio, te mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate, to da je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa koji, kao takav, nije morao.

Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost, tužitelj kao slabija ugovorna strana da nije mogao pregovarati.

Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, ništetne da su i ostale odredbe, što da, svakako, čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu da ne može opstati na bilo koji način, što da ga, opet, u konačnici čini ništetnim.

Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl. 1111. svaka od ugovornih strana da bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila. Međutim, za razliku od tužitelja, tužena strana da je nepoštena, pa je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužitelju dok, s druge strane, tužitelj ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata dok na strani tužitelja imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama ispada da je tužitelj, u toj slučaju, isplatio i pretplatio pozamašan iznos koji, nažalost, u ovom trenutku ne može odrediti budući da mu nedostaje određena dokumentacija koja se, kao takva, nalazi u posjedu tužene strane, koja mu to odbija predati. Stoga, dakle, konačan iznos da će se odrediti nakon što sud naloži tuženiku dostaviti sudu potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko vještačenje odnosno vještačenje po vještaku financijske-ekonomske struke.

U svakom slučaju, tužitelj da ima pravo na povrat iznosa koji je pretplatio s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi te po ništenoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici.

Tužitelj napominje i da je nepoštena praksa je prema čl. 108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena.

Dakle, tužitelj da je, nažalost, zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika te ništetne valutne klauzule, tuženiku isplatio veći iznos od onoga što bi morao da su te odredbe bile valjane, međutim točan iznos, kao i u slučaju ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu, zbog nepostojanja dokumentacije koja se nalazi u posjedu tužene strane, da ne može u ovom trenutku odrediti.

Slijedom svega navedenoga, tužitelj da ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe te predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će prihvatiti postavljeni tužbeni zahtjev, a koji tužbeni zahtjev je uređen nakon financijskog vještačenja i to podneskom od 2. srpnja 2021. (l.s. 124-131).

2. U pisanom odgovoru na tužbu od 12. kolovoza 2019. (l.s. 18-26), tužena Privredna banka d.d. po punomoćniku ističe da se protivi tužbi tužitelja kao neurednoj i nepodobnoj za raspravljanje, a tužbenim zahtjevima tužitelja kao neosnovanim, kako postavljenom tužbenom zahtjevu tako i eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu, a štoviše, tuženik da ističe i prigovor zastare.

U bitnome, predmet ovog postupka da je zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih iznosa anuiteta i to s osnove promjenjive kamatne stope, a temeljem Odluke banke o promjeni ugovorene kamatne stope, te s osnove odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule.

Tužitelj i tuženik da su zaista, dana 21. srpnja 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu br. 9011702132, kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 120.855,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Odredbom čl. 4.1. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke, a koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosila 4,35% godišnje.

Međutim, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 – dalje u tekstu ZID ZKP) tužitelj i tuženik da su zaključili 16. prosinca 2015. i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011702132, a koju činjenicu je tužitelj očito svjesno propustio navesti u svojoj tužbi.

Dakle, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu br. 9011702132 i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova, donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnove, tako i po pitanju zastare.

Naime, ZID ZPK kojim je zakonodavac uredio pitanje konverzije kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, stupio je na snagu 30. rujna 2015.

Sukladno navedenom Zakonu, banka da je bila u obvezi, u roku od 45 dana računajući od dana stupanja na snagu Zakona, dostaviti potrošaču preporučenom pošiljkom izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu sa čl. 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu.

Korisnik kredita da je, s druge strane, bio u obvezi u daljnjem roku od 30 dana, na isti način izvijestiti banku o prihvatu predložene konverzije. Dok je za banke ponuda konverzije bila stroga zakonska obveza, za korisnika kredita da je prihvat konverzije bio opcionalan.

Odredbe tog Zakona da strogo i precizno uređuju način na koji se konverzija provodi s isključivim ciljem da se korisnik predmetnih kredita dovede u isti položaj u kojem bi bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren kredit u EUR, pa tako konverzija po slovu zakona da obuhvaća sva plaćanja od početka trajanja kredita, obuhvaća promjene valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR, ali i preplaćene uplate s naslova ranije ugovorene kamate.

Drugim riječima, prvotni kredit u CHF da je prestao postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u DHF ne može biti više nikakvog potraživanja ni zahtjeva. Konverzijom da se, neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum…), raniji Ugovor u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je to bio od početka. Navedeno da podrazumijeva uračunavanje i priznavanje svih učinjenih plaćanja od početka trajanja kredita, što da, naravno, uključuje i sva laćanja učinjena po osnovi kamata.

Tužitelj da ne može ovom tužbom tražiti vraćanje preplate, jer je to pitanje određeno ZID ZPK, odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona, te da bi se, u protivnom tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke. Slijedom navedenoga, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu, ugovorne strane da ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati, tako da je i na strani tužiteljice prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF.

S druge, pak, strane, istim zakonom da je definirana i sudbina onih kredita čiji korisnici nisu prihvatili izračun konverzije, pa je tako odredbom čl. 19.e st. 6. ZID ZKP propisano:

"(6) Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ovog Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona".

Iz cit. zakonske odredba da jasno proizlazi da onaj potrošač koji je prihvatio izračun konverzije i sklopio dodatak ugovoru nema više nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati.

Nadalje, tužitelju da je odredbom čl. 3. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom čl. 19.c ZID ZPK utvrđen iznos preplate u visini od 4.797,17 EUR-a, te je ugovoreno da će se isti koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR. Preplata da se, dakle priznala tužitelju na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu.

Dakle, sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu kojim je nesporno izvršena konverzija kredita, tužitelj da je i sam prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa uplaćenih sredstava – sve uplate po svim osnovama, koje je do tada izvršio, a što neminovno uključuje i uplate s osnove kamata.

Iz Dodatka ugovoru o kreditu br. 9011702132, nedvojbeno da proizlazi i to da je tužitelju ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja kojom je pridružen iznos preplaćenih kamata.

Tužitelj da se nadalje u svojoj tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule.

Predmetna presuda, a kako je to izrijekom naveo i Vrhovni sud RH, da se odnosi samo i isključivo na kredit u CHF, a kako to ovdje nije slučaj jer se više ne radi o kreditu u CHF, to da je pozivanje na istu sasvim izlišno jer ta presuda nema nikakav učinak na konvertiranje ugovora u kojima vrijednost obveze nije vezana uz CHF nego uz EUR. S obzirom da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom, a na način propisan zakonom, izvršile konverziju kojom je tužitelju već priznata preplata koja obuhvaća kako plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule tako i s naslova kamatne stope, to da je jasno kako nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu koji se tiče tražene isplate, odnosno vraćanja, jer da bi u protivnom, na strani tužitelja imali dvostruku naplatu – jednu na temelju konverzije i drugu temeljem presude, a sve na štetu tuženika.

Naime, presudom VSRH posl. br. Rev-221/2018-11 od 3. rujna 2019. sud da je u pogledu konvertiranih Ugovora o kreditu dao mišljenje prema kojem nemaju pravni interes voditi postupke na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji je naknadno konvertiran, oni korisnici kredita koji su na konverziju pristali, a koja je provedena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Naprijed navedenom odlukom VSRH da je nadopunio odluku posl. br. Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. na koju se tužiteljica poziva, razjašnjenjem kako oni korisnici kredita koji nisu prihvatili konverziju imaju pravni interes na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi pozivom na odluke VTS, međutim da takav pravni interes gube upravo oni korisnici kredita koji su svojom voljom, slobodno ugovorili konverziju i koja im je od strane Banke provedena sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditu. Nadalje, da bi presuda na koju se poziva tužiteljica bila obvezujuća za sud u smislu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502. Zakona o parničnom postupka, ova parnica da bi trebala biti radi naknade štete, a nije.

Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužiteljice na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda da se ukazuju pravno irelevantnim u smislu prethodno cit. zakonskih odredbi.

Osim toga, u konkretnom slučaju da ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu. Stoga se opetovano ističe da je pozivanje na presudu Trgovačkog suda nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi.

Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš čl. 22. i 26. izričito dopušteno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane da nisu u nejednakom položaju, jer valutne klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO-a jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa (što je posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, a sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u čl. 21. ZOO-a dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi.

Budući da je temeljem odredbe čl. 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući da sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Tuženik ističe da ni Vlada RH ni HNB, kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve.

Imajući u vidu izneseno, sasvim da je jasno kako dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi.

Nadalje, nesporno da je Zakonom o obveznim odnosima i to baš čl. 26. dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope.

Navedena odredba ZOO-a da nije izmijenjena ni nakon donesenih presuda, a niti se istu planira mijenjati s obzirom da je u većem broju slučajeva ista u konačnici povoljnija za korisnika kredita, koji ugovarajući je može iskoristiti i benefite fluktuirajućeg financijskog tržišta.

Nadalje, tužitelj da samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita te potražuje povrat preplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope te pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope.

No, međutim, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način da nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, a nepoštena da bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. (presuda VS RH br. Revt 249/14)

Ne samo sud, već i HNB, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka da navode kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje da su svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.

Također da je nesporna i činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZKP iz 2013. godine tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik da je s obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik da nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija, dapače, svaka promjena kamatne stope da je rezultat primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija. Sukladno odredbama ZOO-a, nezakonitost kamatne stope da postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to već istaknuto, banka da je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Pritom da je banka svakako bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činio, a takve obavijesti su unutar sustava banke bila automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope.

Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope da su uvedeni Izmjenama i dopunama ZKP-a iz 2013. godine, koji je na snazi od 1. siječnja 2014. godine, pa da je primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope na period prije njegova stupanja na snagu svakako nedopuštena.

Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2006. godine, u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN br. 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 1. studenog 2004. do 14. srpnja 2009. godine, koji da su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika.

Odredbom čl. 59. ZZP-a da je propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope da su sadržani i u odredbi čl. 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika. Tuženik da je nadalje, sukladno odredbi čl. 306. st. 4. ZOKI, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik da je sukladno odredbi čl. 308. st. 1. cit. Zakona informirao tužiteljicu o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan.

Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik da je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljicom, u cijelosti poštovao tada važeću zakonski regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, da je promašeno i pogrešno.

Svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, da se izuzimaju iz ocjene poštenosti, čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava. U tom smislu i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, da sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim.

Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to da je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti. Kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija.

Tuženik da je, nadalje, spreman i sudu i suprotnoj strani detaljno elaborirati način formiranja i mijenjanja visine kamatne stope, ukoliko je potrebno, međutim da za sada to drži preuranjenim.

Konačno, ni jednoj poslovnoj banci da nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u suštini generirati gubitak. Ističe se i to da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku te da ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima, javni bilježnik da je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje, istu ispravu da je pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji.

U navedenom pravcu da je ustanovljena i praksa Vrhovnog suda RH, iskazana u presudi posl. br. Rev 895/2003.

Tužitelj da je poslovno sposobna osoba, koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojila ni jednu ugovornu odredbu kao spornu niti je tražila bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza. Ugovor da je višestruko provjeravan, kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužiteljica da se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučila baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je očito i sama ocijenila kako isti po svemu odgovara upravo njezinim potrebama i mogućnostima.

Tužitelj da je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora.

Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja da je moguće jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što da je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju.

Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu da je stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje da stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa (kao u presudi Županijskog suda Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-265/12).

Nadalje, tuženik se u cijelosti protivi i visini postavljenog tužbenog zahtjeva, jer da nije jasno kojim je obračunom i primjenom kojih parametara došao do utuženog iznosa. U odnosu na prigovor zastare, tuženik ističe da u predmetnom postupku tužitelj zahtijeva isplatu za sada nedefiniranog iznosa.

Kako, dakle, tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare, koji u cijelosti drži osnovanim.

Naime, odredbom čl. 215. ZOO-a propisano je da zastare počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove, a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2006. godine, korisnik kredita da može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada da počinje teći petogodišnji zastarni rok, ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Dodatkom Ugovoru o kreditu broj 9011702132, od 16.prosinca 2015.g., a koji je sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK, stranke da su promijenile ugovorenu valutnu klauzulu i ugovornu kamatnu stopu iz Ugovora o kreditu od 21.07. 2006. godine, čime je položaj tužitelja kao potrošača, s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF, izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iako nije bio u zakonskoj obvezi prihvatiti konverziju kredita, za razliku od banke koja je to bila obvezna ponuditi, tužitelj da je nedvojbeno prihvatio izračun konverzije, čime je nastala nova pravna osnova koja onemogućuje tužitelja kao potrošača u ostvarivanju restitucijskog zahtjeva s naslova o stjecanju bez osnove. Drugim riječima, potrošač/korisnik kredita (ovdje tužitelj) koji je prihvatio konverziju nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora koji je prestao postojati, odnosno temeljem takvog ugovora ne može od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu pa tuženik predlaže, kao uvodno, tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti kao neosnovan, a istom naložiti podmirenje nastalog troška vođenja postupka.

3. U ovoj pravnoj stvari sud je donio presudu dana 19. srpnja 2022. godine pod ranijim poslovnim brojem P-1375/2019, međutim ista je rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž-885/2022 od 30. travnja 2024., ukinuta te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom i čitanjem dokumentacije priložene spisu i to: ovjereni Ugovor o kreditu broj 9011702132, (l.s. 5-10), zemljišnoknjižni izvadak (l.s. 11), ovjereni Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011702132 (l.s. 27-29), Plan otplate PBZ-a (l.s. 30-32, 84-88), Knjigovodstvena kartica PZB-a (l.s. 68-83), izvršeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za bankarstvo, financije i računovodstvo, mr. sc. Martini Maté u [adresa], te je izvršen uvid u pisani Nalaz i mišljenje ovog vještaka, dostavljen sudu 16. lipnja 2021. (l.s. 103-120), kao i Očitovanje istog vještaka od 21. veljače 2022. (l.s. 148-150) na podnesak tuženika od 20. srpnja 2021. (l.s. 132.134), saslušan je tužitelj kao stranka (l.s. 333-335), pročitan je dopunski nalaz i mišljenje financijskog vještaka Martine Maté (l.s.338-346), kao i druga dopuna nalaza i mišljenja financijskog vještaka Martine Maté (l.s. 418-422).

5. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 148/11, pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan kako je navedeno u toč. 1. – I. i II. izreke ove presude, dok je našao eventualni tužbeni zahtjev tužitelja naveden u toč. 2. – I., II. i III. izreke presude osnovanim.

6. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještakinje Martine Maté od 16. lipnja 2021. (l.s. 103-120), slijedi da iz obračuna prikazanih u tablicama 2 – 4. (l.s. 107-1119), te prema zadacima postavljenim vještaku, vještak je mišljenja da je tužitelj:

u odnosu na osnovni tužbeni zahtjev:

- ukupan iznos svih dosad plaćenih mjesečnih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu, uvećano za obračun zakonskih zateznih kamata na svaki isplaćeni anuitet iznosi 1.399.428, 12 kn (Tablica 2);

- kada se računa uplaćena glavnica po mjesečnim obrocima uvećana za zakonske zatezne kamate do dana obračuna (izrade nalaza i mišljenja), do zatvaranja – prijeboja međusobnih tražbina između stranaka došlo je 18. siječnja 2019. godine kada je tužitelj prijevremenom otplatom tuženiku isplatio kunsku vrijednost kredita (Tablica 3);

- preostalih mjesečnih anuiteta nakon prijeboja međusobnih tražbina pri prijevremenom zatvaranju kredita nema;

- sve uplate koje je tužitelj izvršio prema tuženiku prikazane su u Tablici 2.

U pogledu podrednih tužbenih zahtjeva:

- preplata tužitelja u odnosu na predmetni kredit, a koja preplata se odnosi na promjenu kamatne stope u odnosu na ugovorenu i tečaja švicarskog franka u odnosu na tečaj prilikom prvog korištenja kredita, iznosi sveukupno 101.309,96 kn (Tablica 4).

6.1. Tužitelj nije imao prigovora na pisani nalaz i mišljenje, dok je tuženik iznio niz prigovora na financijsko vještačenje u podnesku od 20. srpnja 2021. (l.s. 132 -142), pa je sud pozvao vještakinju financijske struke pisano se očitovati na prigovore tuženika.

6.2. Dopunski nalaz i mišljenje vještakinja je dostavila 21. veljače 2022. (l.s. 149- 150) te navodi da prigovor nije osnovan, obzirom da je zadatkom postavljenim vještaku u odnosu na osnovni tužbeni zahtjev određeno utvrditi ukupnu uplatu svih plaćenih mjesečnih anuiteta od strane tužitelja prema tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu, uz obračun zakonskih zateznih kamata na svaki isplaćeni anuitet. U izračunu je prikazan svaki uplaćeni anuitet u periodu od 14. rujna 2006. godine do 18. siječnja 2019. godine što uključuje i anuitete umanjene za preplatu utvrđenu u konverziji plaćane u periodu od siječnja 2016. do kolovoza 2017. godine, čime je u izračun uključen efekt provedene konverzije, odnosno preplate utvrđene tuženiku. U odnosu na podredni tužbeni zahtjev, izračun je napravljen sukladno zadatku postavljenom vještaku kojim se tražilo izračunati preplatu tužitelja koja preplata se odnosi na promjenu kamatne stope i tečaja CHF, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, te tečaj CHF u odnosu na kunu važeći na dan sklapanja spornog Ugovora o kreditu, što je vještak i napravio. Ostali navodi iz podneska tuženika ne odnose se na izračun u predmetnom vještačenju, već na tužbeni zahtjev, te stoga vještak nema daljnjih očitovanja na prigovore.

Zaključno, vještak navodi da su Nalaz i mišljenje od 14. lipnja 2021. izrađeni u potpunosti u skladu sa zadatkom postavljenim vještaku, te ostaje pri svom vještačenju u ovom predmetu.

6.3. Nakon ukidnog rješenja, u ponovljenom postupku sud je rješenjem od 6. ožujka 2025. godine odredio dopunu financijskog vještačenja i po prijedlogu tužitelja i po prijedlogu tuženika. Po prijedlogu tužitelja na način da sve uplate i pozitivne razlike anuiteta prikaže u valuti EUR, s tim da je nužno da vještak odvoji tablice i to na način da u jednoj prikaže razliku anuiteta glede ništetnosti valutne klauzule, a u drugoj razliku koja se odnosi na promjenu kamatne stope, a po prijedlogu tuženika na način da iskaže efekt konverzije, dakle umanji potraživanje tužitelja za iznos koji je istome priznat prilikom provedene konverzije.

6.4. Vještakinja financijske struke mr. sc. Martine Maté dostavila je pisanu dopunu Nalaza i mišljenja dana 22. travnja 2025. (l.s. 338-346), a dana 10. srpnja 2025. godine, po prijedlogu tužitelja iz podneska od 30. travnja 2025. financijski vještak dostavila je drugu dopunu financijskog vještačenja u odnosu na osnovni tužbeni zahtjev na način da je uplate tužitelja prikazala u valuti EUR (l.s. 418-427).

6.5 Tužitelj nije imao prigovora na dopune nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke, te je podneskom od 31. srpnja 2025. godine (l.s. 437-448) uredio tužbeni zahtjev sukladno naprijed citiranim dopunama na način kako glasi u izreci presude pod točkom 1 i 2.

6.6. Tuženik tijekom postupka, i nakon dopuna financijskog vještačenja nije imao primjedbi u računskom dijelu, međutim osporavao je u cijelosti postavljeni tužbeni zahtjev pozivajući se na prigovor nedostatka pravnog interesa i prigovor zastare (l.s. 449).

6.7. Ovaj sud prihvaća pisani nalaz i mišljenje vještakinje financijske struke mr. sc. Martine Maté (l.s. 103-120), te njezino očitovanje (l.s. 149-150) na prigovor tuženika (l.s. 132-142), dopune financijskog vještačenja nakon ukidne odluke (l.s. 338-346 i l.s. 418- 427) te drži da su isti dani objektivno i u skladu s pravilima struke.

7. Tužitelj je upravo uredio tužbeni zahtjev i to podneskom od 31. srpnja 2025. godine (l.s. 437-448) sukladno naprijed citiranim dopunama pisanog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke i to prema tablicama iz dopuna pisanog nalaza i mišljenja vještaka, koji nalaz i mišljenje ovaj sud u cijelosti prihvaća kao objektivan i u skladu s pravilima struke.

8. Tužitelj FP je na ročištu održanom dana 26. rujna 2024. (l.s.333-335) iskazao kako je 2006. godine odlučio kupiti stan u [adresa] radi rješenja svojega stambenog pitanja i svoje buduće obitelji. Živio je do tada u stanu pok. oca na adresi u [adresa], DP. Čini mu se da je tada radio u restoranu Foša, a za PBZ banku se odlučio zbog najpovoljnijih uvjeta. Prije toga je obilazio poslovnice i drugih banaka, te u odnosu na sve ostale banke PBZ je za njega bila najpovoljnija. O uvjetima kredita pregovarao je sa osobnim bankarom, čijega imena ne sjeća, čini mu se da je bila ženska osoba i kredit je realizirao u tadašnjoj poslovnici na Kalelargi. Na neki način u banci mu je sugerirano da kredit u CHF valuti ima najmanju kamatnu stopu i da je to stabilna valuta i da ne varira. Osobni bankar mu ništa nije objašnjavao vezano za kamatnu stopu, niti je li fiksna, niti je li promjenjiva, ako je promjenjiva o čemu ovisi promjena. Tužitelj i nije pitao detalje, nije mu u tom trenutku, bilo ni bitno, nego je htio da se kredit što prije isplati. Ne sjeća se je li mu javni bilježnik prilikom solemnizacije išta objašnjavao. Mjesečne anuitete je plaćao putem uplatnice koja je dolazila na adresu [adresa] jer je to bio stan koji je stavljen pod hipoteku. Ne sjeća se koliko je bila početna rata kredita, a te početne rate kredita mogao je podmirivati i to prve dvije godine. Nakon toga počele su dolaziti uplatnice sa znatno većim iznosima. Ne zna i ne sjeća se je li mu banka slala kakve obavijesti. Odlazio je u banku pitati što se događa i tada mu je prvi put objašnjeno da je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi i da je došlo do promjene iste. Tužitelj nadalje iskazuje kako je nastavio plaćati anuitete, koji su mu dolazili, pomagali su mu roditelji kao i brat koji mu je bio sudužnik. U kupljeni stan uselio se 2008. ili 2009. godine jer ga je trebalo urediti za stanovanje. Navedeni stan nije koristio ni za kakve poslovne svrhe u smislu da ga je davao u najam ili ga kategorizirao za apartman i slično. U njemu živi i dan danas sa suprugom. Sa bankom je sklopio Ankes ugovora i konvertirao ga u valutu EUR. Poslije je i njegova supruga podigla stambeni kredit i poslije su njegov i njen kredit spojili u jedan i sad plaćaju zajedno ratu kredita cca 560,00 EUR-a. Na poseban upit punomoćnika tuženika, odgovorio je da misli da je u trenutku podizanja ovog kredita bio sposoban i za kredit i u EUR-ima, da predmetni ugovor o kreditu nije čitao jer je tamo odlazio x,y, z puta i da su sve prethodne informacije tj. generalne stvari u vezi kredita bile rečene. Ništa mu nije bilo nejasno. Pojam valutne klauzule mu je sada na žalost poznat, ali u trenutku podizanja kredita mu nije bio poznat. Bio je potencijalno svjestan da bi mogla biti neka minimalna promjena anuiteta, ali ne u konačnici i dupla.

8.1. Stranački iskaz tužitelja sud prihvaća u cijelosti kao životan, logičan i poklanja mu vjeru u ovom postupku, a iz istog iskaza slijedi da je tužitelj podigao stambeni kredit kod tuženika radi rješenja stambenog pitanja svoje obitelji, slijedom čega tužitelj u ovom postupku ima status potrošača, a iz njegova stranačkog iskaza slijedi da isti doista od strane tuženika nije bio upoznat s promjenama kamatne stope i valutne klauzule.

9. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 21. srpnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 9011702132, kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 120.855,00 CHF. Navedenim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,35% (čl. 4.1.), te je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno s Odlukom banke o kreditiranju građana.

10. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

11. Treba navesti da se nedvojbeno radi o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke, a da se nije pojedinačno pregovaralo. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja. Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO), opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

12. Nadalje, prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, proizlazi da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

13. Prema odredbi čl. 295. st. 2. ZOO-a, proizlazi da opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, proizlazi da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.

Prema odredbi članka 295. ZOO-a, opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

14. Nesporno je da predmetni Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio, tj. i savjesno i nesavjesno. Po ocjeni ovog suda, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna je i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji, npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a je li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13, navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

15. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Zakon o zaštiti potrošača i ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard). Prema odredbi članka 83. ZZP-a, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja.

16. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Banka je tužitelju kao korisniku kredita nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

17. Na temelju utvrđenih činjenica, ovaj sud smatra da je odredba Ugovora kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke nepoštena i prema tome ništetna. Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome sa tužiteljem kao korisnikom kredita, nepoštene su te stoga ništetne, a kako proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 gdje je navedeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora, a što je u konkretnom slučaju kamatna stopa od 4,35% koja je ugovorena i određena na dan sklapanja Ugovora.

18. Zaključno, ovaj sud smatra da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja i tuženika bila određena i to u visini od 4,35 %, a to i s obzirom je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci, te koliko u otplati svakog mjesečnog anuiteta on plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne.

19. Odredbom članka 21. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci ("Narodne novine" broj 75/08) proizlazi da je kuna (jedino) zakonsko sredstvo plaćanja i ona se (osim kada je zakonom dopušteno da se za plaćanja u zemlji može dopustiti korištenje druge valute) mora koristiti za sva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske. Plaćanje u kunama, valuti Republike Hrvatske, mora se obavljati i u slučaju kada je ugovorena valutna klauzula, odnosno kada je novčana obveza vezana uz tečaj valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ta obveza postoji i kada obveza plaćanja protivno zakonu glasi na plaćanje u stranoj valuti. Suprotno postupanje sankcionirano je propisima Republike Hrvatske kao kažnjivo djelo. Članak 22. ZOO-a po svojoj je pravnoj naravi iznimka od načela monetarnog nominalizma propisanog člankom 21. ZOO-a. Prema tom načelu dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koje obveza glasi, neovisno o tome je li vrijednost novca u međuvremenu pala ili porasla. Načelo monetarnog nominalizma isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti novca. Prema suprotnom načelu, načelu valorizma, promjena vrijednosti novca zahtijeva promjenu visine novčanog iznosa koji je objekt novčane obveze. Svrha valorizacije je osiguranje jednake vrijednosti činidaba određenog ugovornog odnosno drugog obveznopravnog odnosa. Ako vrijednost novca padne, broj novčanih jedinica treba povećati, a ako poraste, njihov broj treba smanjiti. Članak 22. ZOO-a, to jest ugovaranje valutne klauzule jedan je od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja (činidaba), uz indeksnu klauzulu (članak 23. ZOO-a) i kliznu skalu (članak 24. ZOO-a). Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja su, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo – vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Članak 22. ZOO-a ne ograničava svoju primjenu samo na neke poduzetnike, već se on jednako odnosi na sve poduzetnike, neovisno o tome koju djelatnost obavljaju. Prema tome, mogućnost ugovaranja valutne klauzule propisane člankom 22. ZOO-a jednaka je za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje te zaštitne klauzule. Hoće li ona biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana (vjerovnika i dužnika). U pravnom smislu njome se osigurava (štiti) jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

20. Iz predmetnog Ugovora je vidljivo da su stranke glavnicu kredita vezali za valutu švicarski franak. Dakle, jasno je da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u švicarskim francima prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita i da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i jasno je da je na taj način ugovorena zaštitna klauzula prema kojoj je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak i da se radi o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu iznijeto, kao i činjenicu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, tužitelj neosnovano smatra da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nejasne. One su jasne, iako ne sadrže sintagmu „valutna klauzula u švicarskim francima“. Iz iskaza tužitelja, koji ovaj sud cijeni kao detaljan i vjerodostojan te mu u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je nisu u banci upozoravali na rizik podizanja kredita u švicarskim francima. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znala niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebala biti o tome obaviještena. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

21. U članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom korisniku kredita koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, korisnik kredita ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak, prema ocjeni ovog suda ozbiljan je uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za tužitelja ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu tužitelja i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima korisnik kredita, a da to ne zna.

Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče tužitelja na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu tužitelja protivna načelu savjesnosti i poštenja. Svrha ugovora o stambenom kreditu je da korisnik kredita dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da korisnik kredita putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora. Poslovna aktivnost banke je sklapati ugovore o kreditu sa korisnicima radi ostvarenja profita, te ima financijska znanja koja prosječan korisnik kredita nema. Korisnik kredita nema drugog načina, jer ono što mu treba, pokušava ostvariti sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da korisnik kredita dobije novac za rješavanje stambene potrebe, mora biti obzirna prema korisniku i njegovom interesu i u razumnoj mjeri informirati ga o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret korisnika kredita. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok korisnik kredita prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 360 mjeseci, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a korisnik kredita ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.

Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi korisnicima kredita bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta. Činjenicom da je uz valutu švicarski franak vezana početna niža stopa ugovorne kamate, po ocjeni ovog suda, tuženik nije dokazao da postoji ravnoteža između stranaka. Naime i ugovorna kamata je vezana za valutu švicarski franak, pa isti rizik koji postoji u odnosu na glavnicu postoji i u odnosu na ugovorne kamate. Uz to, stopa ugovorne kamate je niža samo u početnoj fazi, dakle na prvi pogled, s obzirom da su promjenjive prema odluci banke. Tako je iznos ugovorne kamate korisniku nerazumljiv iz dva razloga: jer je vezan za tečaj švicarskog franka i jer je vezan za odluku banke.

22. Kako je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da korisnik kredita to ne zna i da mu je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, ovaj sud ocjenjuje da u opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na tužitelja postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini korisnik kredita taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje su banke sastavile same, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe.

23. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Visoki trgovački sud RH je ovom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

24. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi.

25. Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Prema odredbi čl. 322. ZOO/05, Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

26. Predmet glavnog tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost je cijelog ugovora. Stoga, budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa.

27. Stoga je zahtjev tužitelja usmjeren na ništetnost cijelog ugovora te zahtjevom za isplatom cjelokupnog isplaćenog iznosa odbijen kao neosnovan.

28. U odnosu na prigovor tuženika u svezi provedene konverzije, treba navesti da je tužitelj u tužbi i tijekom postupka naveo da su stranke sklopile ugovor o namjenskom kreditu kojim su ugovorili i redovnu kamatu koja će za vrijeme postojanja obveze iz ugovora biti promjenjiva. Iz radnje kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 19. siječnja 2016. – Dodatka ugovora o proizlazi da je navedeni dodatak ugovora sklopljen između stranaka na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređena je konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (IV.a – čl. 19.a – čl. 19.i) odnosno citiranim zakonskim odredbama uređen je predmet konverzije, načelo konverzije kredita, način izračuna konverzije kredita, informiranje, konverzija kredita, prijelazno razdoblje, prava osobe koja je ispunila obvezu iz kredita, porezni tretman učinka konverzije i izvješće o provedbi konverzije kredita. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u kreditu u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka te se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZ PK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose između stranaka. Prema mišljenu ovog suda činjenica da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji nisu prestala sva potraživanja tužitelja i uspostavljena ravnoteža između stranaka, kako se to izričito tražilo odredbama ZID ZPK/15 (tako i Županijski sud u Zadru, posl. br. Gž-755/2021 i Županijski sud u Zagrebu , posl.br. Gž-214/2023).

29. Naime, i iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica što su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (Narodne novine, broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Slijedom navedenog, tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

30. Po mišljenju ovog suda konverzija je napravljena zakonito i računski točno te dosuđenom isplatom tužitelj nije dva puta namiren po istoj osnovi jer isto ne proizlazi iz financijskog vještačenja i dopuna istog, a koje financijsko vještačenje ovaj sud prihvaća u cijelosti kao stručno i objektivno.

30.1. Što se tiče prigovora tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, istaći je da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

31. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 tužitelj ima pravo na svoje potraživanje zbog ništetnih ugovornih odredbi, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019, jer iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 F protiv Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja (svih) preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

32. Inače sama konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

33. Također je istaći da se radi o aktu kojim se bankama temeljem zakona nalaže izmjena odredaba iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju pretplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

34. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate na dan 30. rujna 2015., sama za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužitelja i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka.

35. U konkretnom slučaju, visina tražbine utvrđena je na temelju izračuna, odnosno pisanog nalaza i mišljenja vještaka Martine Mate, stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, i dopuna istog , koje ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ih stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost. Prigovore tuženika ocjenjuje paušalnima te otklonjenima očitovanjem vještakinje te kasnijim dopunama nalaza i mišljenja.

36. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

37. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

38. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

39. U konkretnom slučaju vještakinja je izračunala da je banka uslijed promjene tečaja i kamatne stope, do konverzije, tužitelju više obračunala iznose anuiteta ukupno 18.388,66 EUR-a. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, uzevši u obzir samo pozitivnu razliku, što je uvažio i ovaj sud, prvenstveno imajući na umu predmet ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove, pa stoga po ocjeni ovog suda tuženik i nije dužan vratiti nešto što nije ni stekao.

40. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

41. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

42. U odnosu na prigovor zastare navodi se kako ovaj prigovor nije osnovan. Odredba čl. 214. st. 1-3. ZOO-a propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari ovaj sud je utvrdio da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 27. svibnja 2019. godine, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014. godine, to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku.

43. Slijedom iznijetog, glavni tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan, kako je i navedeno pod toč. 1. – I. i II., dok je ovaj sud našao osnovanim eventualni tužbeni zahtjev tužitelja kako je navedeno pod toč. 2. – I, II. i III. izreke ove presude

44. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023), a prema popisu tužitelja (l.s. 451) te su tužitelju priznati troškovi za: sastav tužbe – 917 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), podnesak od 9. lipnja 2020. – 917 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), podnesak od 15. srpnja 2020. – 50 bodova (Tbr. 8. toč. 3.), podnesak 2. srpnja 2021. – 917 bodova (Tbr. 8. toč. 1. u svezi Tbr. 7. toč. 1.), te zastupanje na ročištu 10. lipnja 2020. – 917 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), roč. 4. veljače 2021. – 917 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), roč. 9. prosinca 2021. – 917 bodova (Tbr. 9. toč. 1.). i roč.11. travnja 2022. – 917 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), sastav žalbe od 25. srpnja 2022. – 1.146,25 bodova (Tbr.10. toč.1.) a u ponovljenom postupku tužitelju je priznat sljedeći trošak: ročište od 26. rujna 2024. - 917 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), podnesak od 30. travnja 2025. - 917 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), podnesak od 31. srpnja 2025.

- 917 bodova (Tbr. 8. toč. 1.) i ročište 9. listopada 2025. - 917 bodova (Tbr. 9. toč. 1.) što ukupno čini 11.283,25 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54) daje 22.566,5 EUR, a uz PDV od 25% – koji iznosi 5.641,63 EUR čini iznos od 28.208,13 EUR, kojem iznosu valja pribrojiti predujam za financijsko vještačenje koji je uplatio tužitelj u iznosu od 331,81 EUR (2.500,00 kuna - l.s. 96) te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 191,12 EUR (1.440,00,00 kuna l.s. 15), trošak plaćene sudske pristojbe na presudu 115,47 EUR (870,00 KN – l.s. 215), plaćene sudske pristojbe na žalbu 177,85 EUR (1.340,00 KN - l.s. 221) te 170,00 EUR (l.s. 433) na ime dopune pisanog nalaza i mišljenja što ukupno iznosi 29.194,38 EUR.

44.1. Kako je tužitelj djelomično uspio u sporu jer je glavnim tužbenim zahtjevom potraživao 121.823,04 EUR, a dosuđeno mu je ukupno 18.388,66 EUR dakle uspio je u postotku od 15,1%, slijedom čega mu pripada pravo na ukupan trošak postupka u iznosu od 4.408,35 EUR dok je za iznos iznad dosuđenog, a zatraženog, zahtjev tužitelja valjalo odbiti jer je isti neosnovan, s obzirom da je riječ o podnescima koji nisu bili nužni za vođenje postupka.

U Zadru 9. prosinca 2025.

Sutkinja:

Melita Lisica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u dovoljno broju primjeraka za sud i suprotnu stranu, putem ovoga suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku iz Zadra

2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Matulić, Bilić i Vrsalović u Splitu