Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1216/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Opačak, odvjetnik u Slavonskom Brodu, protiv tužene Addiko bank d.o.o., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-606/2019-35 od 27. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Addiko bank d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-606/2019-35 od 27. listopada 2025. u pobijanom dijelu pod stavkom I., II, III. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 2., čl. 3 st.2. i 3. , čl. 4. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu br. 5140030250-26000066680/2007 od 12. travnja 2007. zaključenog između tužitelja ŽH, kao korisnika kredita i Addiko bank d.d. (kao pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, Podružnica Slavonski Brod, Kralja Petra Krešimira IV 32 i Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6) kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju s osnove razlike plaćene kamate iznos od 702,62 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak II. izreke) kao i da tužitelju s osnova razlike valutne klauzule isplati iznos od 2.853,77 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak III. izreke) te mu nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.151,26 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (stavak IV. izreke) dok se tužitelj odbija sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 200,91 EUR-a (stavak V. izreke).

2. Protiv dijela navedene presude pod stavkom I., II, III. i IV. izreke žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda u žalbom pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovan postupak uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba tužene nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti dijela odredaba Ugovora o kreditu broj 5140030250-26000066680/2007 sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tužene 12. travnja 2007. koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF kao i zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope te za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanom dijelu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer je u predmetnom sporu bila zastupana po kvalificiranom punomoćniku-odvjetniku te je mogla pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje, pa je za zaključiti da sud prvog stupnja nije onemogućio tuženu u raspravljanju i dokazivanju svojih navoda odnosno osporavanju navoda protivne strane pa time nije počinjena niti navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

5.1. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju također u žalbi ukazuje tužena jer ista ne proturječi sama sebi te su u obrazloženju navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati.

5.2. Tužena u žalbi nadalje ističe da su presude iz kolektivnog spora neprimjenjive u konkretnom slučaju na odnos stjecanja bez osnove jer se odredba čl. 502. c ZPP, koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, odnosila samo na postupke naknade štete stoga da je pozivanjem prvostupanjskog suda na utvrđenja iz kolektivnog spora tuženoj uskraćeno pravo na obrazloženu sudsku presudu kao aspekta ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje.

5.3. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022., a kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, sudovi su u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP /19 kojim su iza riječi "naknada štete" dodane riječi "ili isplata", temeljem čl. 502.c ZPP vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

5.4. Stoga prvostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502. c ZPP, na koju sadržajno ukazuje tužena, kada se pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi.

5.5. U odnosu na žalbene navode tužene kojima ističe da pobijana presuda nema razloga o tome zašto su sporne odredbe utvrđene ništetnima, a s obzirom na to da prvostupanjski sud nije proveo test tzv. transparentnosti i poštenosti u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. valja istaći da da suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije bio dužan provesti tzv. test poštenosti i test transparentnosti jer je test poštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi proveden već u kolektivnom sporu.

6. Među strankama nije sporno:

-da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene Slavonska banka d.d. 12. travnja 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 5140030250- 26000066680/2007 čija je namjena adaptacija kuće i to na iznos od 18.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita;

-da je u čl. 3. st. 2. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata od 4,80% godišnje, a čl. 4. st. 1. i 2. ista je promjenjiva, dok je u čl. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da se tužitelju odobrava kunska protuvrijednost od 18.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, a u čl. 3. Ugovora o kreditu je ugovoreno da se kredit otplaćuje 7 godina u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan plaćanja.

7. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018 te utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega da tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

8. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

9. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

10. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela čl. 1., čl. 4., čl. 5., te čl. 6. st. 2. i čl. 11.9. Ugovora o kreditu. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st.1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tužene na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

12. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

13. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,80% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

15. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 12. travnja 2007. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

16. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tužene nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 12. travnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

17. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio tuženoj 702,62 EUR-a, a temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 2.853,77 EUR-a prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu isplatiti tužitelju navedene iznose sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

18. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

19. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 6. lipnja 2019., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 14. lipnja 2019. dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 15. lipnja 2023., to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

20. I odluka prvostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova (čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP).

21. U odnosu na žalbene navode da je sud prvoga stupnja pogrešno postupio kada je odlučujući o troškovima postupka tužitelju kao vrijednost 1 boda priznao 2,00 EUR-a i za radnje koje su poduzete prije stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) valja istaći da je Tbr. 52/3 Tarife 138/23, propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku.

22. Kako je o troškovima postupka odlučeno prvostupanjskom presudom od 27. listopada 2025. kada je na snazi već bila Tarifa 138/23, to sukladno navedenom vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR-a (Tbr. 54).

23. Tužena neosnovano ističe da je sud prvoga stupnja pogrešno postupio kada je tužitelju dosudio naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude u visini od 50 bodova odnosno 100,00 EUR-a jer se radi o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u sporu. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je tužitelju dosudio navedeni trošak prema Tbr. 9/3 Tarife.

24. Suprotno žalbenim navodima da je sud prvoga stupnja pogrešno postupio kada je tužitelju dosudio trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu, valja istaći da iz sadržaja toč. 47. obrazloženja proizlazi da je sud prvoga stupnja pravilno tužitelju priznao samo trošak sudske pristojbe na tužbu a ne i na presudu.

25. Naime, odredba čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23) prema kojoj su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, stupila je na snagu 20. svibnja 2023. što znači da je u vrijeme podnošenja predmetne tužbe (2019.) postojala obveza tužitelja na plaćanje sudske pristojbe na tužbu, slijedom čega je takav žalbeni navod tužene neosnovan.

26. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

27. U nepobijanom dijelu (stavak V. izreke) presuda prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 9. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić