Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-713/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina, predsjednice vijeća, Vitomira Boića, suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici lreni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-475/2024-8 od 19. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-475/2024-8 od 19. svibnja 2025.

lI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu, broj 9012321395, sklopljenog između tužitelja i tužene 06. ožujka 2007. u dijelu koji glasi: ,,korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita." (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 341,89 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 9. ožujka 2007. do isplate, sve u roku od 15 dana (stavak lI. izreke) kao i da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 589,04 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2025. do isplate (stavak IlI. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, a osporava se i odluka o troškovima postupka. Počinjena je bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Obrazloženje presude ne sadrži razloge zbog kojih bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva imala karakter značajnosti kao zakonske pretpostavke za utvrđenje nepoštenosti, a posljedična tome i ništetnosti takve ugovorne odredbe. U konkretnom predmetu nije utvrđeno da bi među ugovornim stranama zbog ugovaranja predmetne naknade nastala značajna neravnoteža, a presuda se ne može temeljiti isključivo na tome da se radilo o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i na tome da tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita. Sud je potpuno pogrešno proveo test transparentnosti i test poštenosti u odnosu na spornu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi. Pretpostavke za utvrđenje ništetnosti su izostanak pojedinačnih pregovora, suprotnost načelu savjesnosti i poštenja te postojanje značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Fiksni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 1,00% od iznosa kredita nikako se ne bi mogao smatrati značajnim. Sud je propustio obrazložiti postojanje pretpostavke koja upućuje na to da je tuženik postupao protivno savjesnosti i poštenja, jer je sklapanje tipskih ugovora izričito dopušteno Zakonom o obveznim odnosima. Naglašava se da je odredba o spornoj naknadi bila jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, čime je zadovoljen zahtjev transparentnosti. Sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je unatoč tome što je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jasna, uočljiva i lako razumljiva, proveo test (ne)poštenosti i utvrdio istu odredbu nepoštenom, a posljedična i ništetnom. Neosnovano je odbijen prigovor zastare, a tuženik je pogrešno ocijenjen kao nepošteni stjecatelj. Osporava se zahtjev za isplatu zateznih kamata. Pobijana presuda ne udovoljava zahtjevu Ustavom zajamčenog jamstva na pravično suđenje. Sud je neosnovano tužitelju dosudio i trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer taj trošak nije bio nužan za vođenje postupka. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku, sve uz zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i isplata iznosa isplaćenog po toj osnovi.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pa tuženiku nije uskraćeno pravo na pravično suđenje. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 - dalje: ZS), ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

6. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da je predmet spora zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koji se odnose na naknadu za obradu kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po toj osnovi

- da nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor 6. ožujka 2007.

sklopili ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 56.400,00 CHF

- da nije sporno da je tužitelj platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 341,89 EUR

- da tužitelj ima status potrošača jer se radilo o kreditu za stan i adaptaciju stana

- da je sporna odredba "korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00

% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita"

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da se nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, niti o odredbama o isplati naknade za obradu kredita

- da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja tzv. "ulazne naknade", ali da na to nije mogao utjecati, jer se o naknadi prilikom isplate kredita nije moglo pregovarati, kao niti o visini

- da su sporne ugovorne odredbe bile unesene u unaprijed sastavljenom ugovoru, te je tuženik bio dužan dokazati da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo

- da tuženik nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, pa je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku

- da tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu nisu pojašnjeni razlozi ugovaranja naknade za obradu kredita, kao niti na što se točno odnosi, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, pa su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja

- da je sud ocijenio predmetni ugovor formularnim (tipskim)

- da je identičan stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 presudio da je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna, ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima

- da je utvrđeno u konkretnom slučaju da su nepoštene, a time i ništetne ugovorene odredbe o naknadi prilikom isplate/korištenja kredita

- da tužitelj ima pravni interes za postavljanje deklaratornih zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o naknadi prilikom isplate kredita, tzv. ulazna naknada

- da nije sporno da je tužitelj platio iznos naknade prilikom isplate kredita u utuženom iznosu od 341,89 EUR, pa je osnovan zahtjev za povrat iznosa od 341,89 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja

- da se radi o restitucijskom zahtjevu

- da je tuženik nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, pa mora vratiti ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja

- da je plaćanje izvršeno 9. ožujka 2007.

- da je neosnovan prigovor zastare.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 1,00 % od iznosa kredita koja se plaća jednokratno.

8. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužitelja da je odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovorena plaćanje jednokratne naknade od 1,00% od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužitelju nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO), te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9. Valja istaći da osim što u Ugovoru o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

10. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje:''Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, - dalje: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužena) nije dokazala stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.''

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništetna jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

12. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim Ugovor o kreditu.

13. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni", plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Na temelju prednjih utvrđenja pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 341,89 EUR naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tuženika.

15. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti obveza vraćanja stečenog bez osnove. U konkretnom slučaju zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-lV-47/20).

16. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjena protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivna pravo na restituciju neosnovano isplaćenog iznosa od trenutka uplate, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom od dospjelosti do isplate, pa je suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev uz pripadajuću zateznu kamatu jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem uplaćenog iznosa.

17. Tuženik u žalbi ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, osim dosuđenog troška pristupu na ročište za objavu presude. U odnosu na žalbene navode tuženika da tužiteljima ne pripada trošak pristupa na ročište za objavu presude, valja istaći da se radi o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici, a zatražila naknadu tih troškova. Pravno shvaćanje da stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude pripada pravo na trošak pristupa na to ročište zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-580/05 od 14. prosinca 2005. Drugostupanjski sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

18. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

19. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 9. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina