Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-934/2019-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužitelja TO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Raviću, odvjetniku u Novom Marofu, Zagrebačka 2, protiv tuženika Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnicima OD Ćurković & Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave održane dana 4. studenog 2025. u prisutnosti z. punomoćnice tužitelja Sare Lacko, odvjetnice u ZOU Čopor Lacko, Varaždin te z. punomoćnice tuženika Petrunjele Gregorić Štefan, odvjetnice u ZOU Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina, Varaždin, 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju GO, [adresa] ([adresa]), Vrtna 7, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.688,34 € (slovima: pettisućašestoosamdesetosameura i tridesetčetiricenta), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na

iznos 0,53 EUR od 31. siječanj 2008.

iznos 6,31 EUR od 29. veljača 2008.

iznos 6,31 EUR od 31. ožujak 2008.

iznos 6,31 EUR od 30. travanj 2008.

iznos 25,08 EUR od 31. svibanj 2008.

iznos 25,68 EUR od 30. lipanj 2008.

iznos 25,68 EUR od 31. srpanj 2008.

iznos 25,68 EUR od 31. kolovoz 2008.

iznos 25,68 EUR od 30. rujan 2008.

iznos 25,68 EUR od 31. listopad 2008.

iznos 42,68 EUR od 30. studeni 2008.

iznos 25,68 EUR od 31. prosinac 2008.

iznos 25,68 EUR od 31. siječanj 2009.

iznos 53,68 EUR od 28. veljača 2009.

iznos 25,68 EUR od 31. ožujak 2009.

iznos 25,68 EUR od 30. travanj 2009.

iznos 25,68 EUR od 31. svibanj 2009.

iznos 25,68 EUR od 30. lipanj 2009.

iznos 25,68 EUR od 31. srpanj 2009.

iznos 25,68 EUR od 31. kolovoz 2009.

iznos 25,68 EUR od 30. rujan 2009.

iznos 186,57 EUR od 31. listopad 2009.

iznos 42,89 EUR od 30. studeni 2009.

iznos 42,89 EUR od 31. prosinac 2009.

iznos 42,89 EUR od 31. siječanj 2010.

iznos 42,89 EUR od 28. veljača 2010.

iznos 66,92 EUR od 31. ožujak 2010.

iznos 42,89 EUR od 30. travanj 2010.

iznos 258,51 EUR od 31. svibanj 2010.

iznos 56,16 EUR od 30. lipanj 2010.

iznos 68,57 EUR od 31. srpanj 2010.

iznos 53,51 EUR od 31. kolovoz 2010.

iznos 76,19 EUR od 30. rujan 2010.

iznos 70,96 EUR od 31. listopad 2010.

iznos 66,31 EUR od 30. studeni 2010.

iznos 71,03 EUR od 31. prosinac 2010.

iznos 83,11 EUR od 31. siječanj 2011.

iznos 75,70 EUR od 28. veljača 2011.

iznos 77,65 EUR od 31. ožujak 2011.

iznos 72,56 EUR od 30. travanj 2011.

iznos 76,00 EUR od 31. svibanj 2011.

iznos 88,86 EUR od 30. lipanj 2011.

iznos 98,91 EUR od 31. srpanj 2011.

iznos 110,58 EUR od 31. kolovoz 2011.

iznos 95,98 EUR od 30. rujan 2011.

iznos 96,64 EUR od 31. listopad 2011.

iznos 245,54 EUR od 30. studeni 2011.

iznos 91,34 EUR od 31. svibanj 2012.

iznos 91,34 EUR od 30. lipanj 2012.

iznos 91,34 EUR od 31. srpanj 2012.

iznos 91,34 EUR od 31. kolovoz 2012.

iznos 91,34 EUR od 30. rujan 2012.

iznos 91,34 EUR od 31. listopad 2012.

iznos 91,34 EUR od 30. studeni 2012.

iznos 91,34 EUR od 31. prosinac 2012.

iznos 91,34 EUR od 31. siječanj 2013.

iznos 91,34 EUR od 28. veljača 2013.

iznos 91,34 EUR od 31. ožujak 2013.

iznos 91,34 EUR od 30. travanj 2013.

iznos 91,34 EUR od 31. svibanj 2013.

iznos 91,34 EUR od 30. lipanj 2013.

iznos 91,34 EUR od 31. srpanj 2013.

iznos 91,34 EUR od 31. kolovoz 2013.

iznos 99,61 EUR od 30. rujan 2013.

iznos 91,34 EUR od 31. listopad 2013.

iznos 91,34 EUR od 30. studeni 2013.

iznos 91,34 EUR od 31. prosinac 2013.

iznos 91,34 EUR od 31. siječanj 2014.

iznos 47,54 EUR od 28. veljača 2014.

iznos 47,54 EUR od 31. ožujak 2014.

iznos 47,54 EUR od 30. travanj 2014.

iznos 47,54 EUR od 31. svibanj 2014.

iznos 47,54 EUR od 30. lipanj 2014.

iznos 47,54 EUR od 31. srpanj 2014.

iznos 47,54 EUR od 31. kolovoz 2014.

iznos 47,54 EUR od 30. rujan 2014.

iznos 47,54 EUR od 31. listopad 2014.

iznos 47,54 EUR od 30. studeni 2014.

iznos 47,54 EUR od 31. prosinac 2014.

iznos 47,54 EUR od 31. siječanj 2015.

iznos 47,54 EUR od 28. veljača 2015.

iznos 47,54 EUR od 31. ožujak 2015.

iznos 47,54 EUR od 30. travanj 2015.

iznos 47,54 EUR od 31. svibanj 2015.

iznos 47,54 EUR od 30. lipanj 2015.

iznos 47,54 EUR od 31. srpanj 2015.

iznos 47,54 EUR od 31. kolovoz 2015.

iznos 47,54 EUR od 30. rujan 2015.

pa do isplate i to za razdoblje do 30.06.2011.god. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011.god. pa do 31.07.2015.god. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. god. pa do 31.12.2015.god. po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016.god. pa do 30.06.2016.god. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016.god. pa do 31.12.2016.god. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017.god. pa do 30.06.2017.god. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017.god. do 31.12.2017.god. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018.god. do 30.06.2018.god. po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018.god. do 31.12.2018.god. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019.god. do 30.06.2019.god. po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019.god. do 31.12.2019.god. po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020.god. do 30.06.2020.god., po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020.god. do 31.12.2020.god. po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021.god. do 30.06.2021.god. po stopi od 5,75% godišnje, od 01.07.2021.god. pa do 31.12.2021.god. po stopi od 5,61% godišnje, od 01.01.2022.god. do 30.06.2022.god. po stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022.god. do 31.12.2022.god. po stopi od 5,31% godišnje, od 01.01.2023.god. do 30.06.2023.god. po stopi od 5,50% godišnje, od 01.07.2023.god. do 31.12.2023.god. po stopi od 7,00% godišnje, od 01.01.2024.god. do 30.06.2024.god. po stopi od 7,50% godišnje, od 01.07.2024.god., do 31.12.2024.god. po stopi od 7,25% godišnje, od 01.01.2025.god. po stopi od 6,15% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev preko iznosa od 5.688,34 EUR do iznosa od 6.255,58 EUR.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.847,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška za odbijeni dio tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 6.255,58 EUR, navodeći da su stranke 4.5.2005. sklopile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran 10.5.2005. kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina, broj OU-596/2005, prema kojem je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 49.970,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za devize, da je ok otplate kredita bio 30 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima, da su početno ugovoreni anuiteti iznosili 238,28 CHF u kunskoj protuvrijednosti važećoj na dan dospijeća po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, da je ugovorena redovna kamata koja je nakon 28.2.2007. promjenjiva i koju utvrđuje tuženik mjesečno, a koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 3,99% godišnje. Kamatna stopa da je više puta mijenjana na štetu tužitelja, a više puta mijenjao se i tečaj CHF prema HRK zbog čega su pojedini mjesečni anuiteti značajno povišeni u odnosu na one koji su bili ugovoreni. Zbog toga da je tužitelj prihvatio ponuđenu konverziju kredita iz valute CHF u EUR. Nakon toga, obveza po predmetnom Ugovoru je stabilizirana, međutim, umjesto da bude obeštećen za preplaćene rate zbog promjene kamatne stope i valute CHF, morao je doplatiti još 801,75 EUR odnosno 6.124,43 HRK. Provedena konverzija nije otklonila oštećenje tužitelja, već je u odnosu na utuženi period od dana sklapanja Ugovora o kreditu do 30.9.2015., već mu je nametnuta dodatna obveza od 6.124,43 HRK, dok se tuženik neosnovano obogatio za utuženi iznos. Vezano uz osnovu tužbenog zahtjeva, tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014., Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013., te presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. kao i na odluku Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2868/18. Tužitelj da je kao potrošač u dobroj vjeri stupio u kreditni odnos s tuženikom zbog financiranja rješavanja stambenog pitanja, pri čemu mu je ponuđen kredit s valutnom klauzulom, a bez predočenja mogućih štetnih posljedica takvog ugovora i povezanim rizicima, a niti na odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope nije mogao utjecati niti o njima pregovarati, obzirom je tuženik koristio vlastiti obrazac koji je bio identičan u brojnim drugim kreditnim predmetima.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da su tužbom trebali biti obuhvaćeni i LO kao sudužnik i OO kao založni dužnik iz predmetnog Ugovora o kreditu. Tuženik ističe prigovor zastare tražbine, a protivi se i osnovi i visini tužbenog zahtjeva. Smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Također da su stranke osnovom Zakona o potrošačkom kreditiranju, zaključile Aneks kojim su izmijenile odredbe Ugovora o valuti obveze i kamatnim stopama pa je Aneks Ugovora imao retroaktivan učinak na način da su sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno tako sklopljenom Aneksu. Svrha konverzije ugovora da je bila izjednačiti tužitelja s osobama koji su zaključili Ugovore o kreditu s deviznom klauzulom u EUR-ima. Sve uplate tužitelja da su priznate kao ispunjenje ugovorne obveze po Aneksu Ugovora o kreditu, pa tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Također da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda, uz okolnost da ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, time da je potrebno sagledati sve okolnosti svakog pojedinačnog slučaja da bi se mogla donijeti obrazložena odluka, a vezano uz spor o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ukazuje da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Konačno, da odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), uključivo i odredbe o konverziji, imaju prednost pred drugim općim normama Hrvatskog pravnog sustava, pa tako i konkretno odredbama Zakon a o obveznim odnosima, o ništetnosti ugovora, a to iz razloga što takva pravila postavljaju poseban i odvojen pravni režim kojim se odstupa od opće pravnog režima obveznog prava. Tvrdi i to da su stranke pojedinačno pregovarale o spornim odredbama Ugovora o kreditu jer je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo i o izboru valutne klauzule u EUR ili u CHF, uz napomenu da je bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, specifikaciju isplate kredita, Otplatni plan, popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.9.2015., pregled prometa po kreditu, Ugovor o kreditu od 4.5.2005., z.k. izvadak, Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 21.11.2011., obavijest o provedenoj konverziji, Aneks uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31.3.2016., metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. od 13. studenog 2015., podaci o kamatnim stopama banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, članak o zastari restitucijskih zahtjeva koji nastaju kao posljedica ništetnosti pravnog posla mr.sc. ČO, članak u glasilu tuženika o kretanju tečaja CHF i EUR, saslušani su svjedoci BO, OO, LO, tužitelj, pročitan je nalaz financijskog vještaka Natalije Jambrečić od 21.2.2025. te je imenovana saslušana na upućene primjedbe na nalaz.

4. Analizirajući provedene dokaze, svakog zasebno te ih dovodeći u međusobnu vezu sud ocjenjuje tužbeni zahtjev koji je postavljen nakon provedenog vještačenja i usklađen sa nalazom, glede isplate iznosa od 5.688,34 EUR, u cijelosti osnovanim. Obzirom da je u tužbi postavljeni tužbeni zahtjev glasio na isplatu iznosa od 6.255,58 EUR, a tužitelj je povukao dio tužbenog zahtjeva do tog iznosa, a nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari i nije dao pristanak na povučeni dio tužbenog zahtjeva, taj dio tužbenog zahtjeva je odbijen kao neosnovan.

5. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužiteljice i Hypo-Alpe-Adria- Bank d.d. kao prednika tuženika sklopljen Ugovor o kreditu broj 136-127/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina pod brojem OU-596/2005 10.5.2005., a kojim ugovorom banka stavlja tužitelju na raspolaganje iznos od 49.970,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Nadalje, da je čl. 3 ugovorena redovna kamatna stopa od 3,99% godišnje, a u čl. 6 promjenjivost kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama banke kao kreditora, da je tuženik u više navrata jednostrano povećavao redovnu kamatnu stopu o kojoj promjeni je obavještavao tužitelja, posljedično čemu su se povećavali i mjesečni anuiteti. Čl. 3. II Ugovora sadrži odredbe o valutnoj klauzuli kojima se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak, time da je tužitelj bio u obvezi otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF koji važi na dan plaćanja kredita. Nije sporno ni to da je rizik promjene vrijednosti valute CHF u cijelosti snosio tužitelj koji je anuitete otplaćivao u hrvatskim kunama. Nije sporno ni to da su stranke sklopile Aneks Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine 31.3.2016., sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015., nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, iznos neotplaćene glavnice kredita na spomenuti 30.9.2015. iznosi 27.693,07 EUR, uz manjak od 801,75 EUR, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.. Sve navedeno proizlazi i iz dokumentacije u spisu. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača. Nije sporno ni to da su stranke sklopile 21.11.2011. Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, a kojim je korisniku kredita odobren moratorij na otplatu glavnice od 31.10.2011. do 30.4.2012. te je ugovoreno da se kredit po isteku moratorija, vraća u mjesečnim anuitetima čiju visinu utvrđuje banka planom otplate kredita, time da je visina anuiteta, kao i rokovi dospijeća utvrđena planom otplate koji čini sastavni dio navedenog ugovora. Stranke su se suglasile da banka za provedbu moratorija obračunava naknadu u iznosu 1% na iznos glavnice kredita što iznosi 448,38 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju banke za CHF, te da se za iznos naknade uvećava glavnica kredita.

6. Sporno je između stranaka da li je ništetna odredba čl. 3.II (o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci tuženika nakon 30.6.2005. i o valutnoj klauzuli). Nadalje, da li tužitelj ima pravo na kondemnatornu pravu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK/15, te da li je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu ostavio pravu zaštitu koju traži u ovom postupku. Sporno je i to da li su sudužnik LO i založni dužnik OO trebali biti obuhvaćeni ovom tužbom obzirom na njihova navedena svojstva iz osnovnog Ugovora o kreditu. Sporan je iznos eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30.9.2015. s kojim danom je izvršena konverzija kredita, te je sporno da li je nastupila zastara predmetne tražbine.

7. Vezano uz prigovor tuženika da su i založni dužnik i sudužnik trebali biti stranke ovog postupka, za navesti je da nije riječ o nužnim suparničarima, kraj činjenice da sudužnik i založni dužnik nisu stranke Ugovora o kreditu, već se radi o trećim osobama koje na temelju ugovornog odnosa da kreditorom osiguravaju tražbinu iz Ugovora o kreditu.

8. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9. Presudom pak istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

10. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, tuženiku kratko treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

11. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik predložio saslušanje svjedokinje BO te je priložio pisanu izjavu TOH, ovjerene od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod brojem OV-5477/2020 od 24.8.2020.. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati niti iz isprava, naprotiv, tužitelj navodi u stranačkom iskazu da je od tuženika dobio obavijest da obzirom na svoju plaću ne može dobiti kredit u eurima, niti uz zalog nekretnine, već mu je isključivo ponuđen predmetni Ugovor sa glavnicom vezanom uz CHF i da nije bilo nikakvog obrazloženja niti upozorenja da postoji rizik i od povećanja kamatne stope i tečaja spomenute valute, a niti je dobio obavijest da HNB ne štiti tečaj CHF. Nije dobio obavijesti kako se formira kamatna stopa i kako se određuje tečaj konkretne valute, a kredit je iskoristio za kupnju stana za potrebe stanovanja obitelji.

12. Izjava svjedokinje TOH ovjerena od strane javnog bilježnika, nije od značaja za konkretni obveznopravni odnos između stranaka, pa se ta izjava posebno ne obrazlaže, tim više što imenovana kao zaposlenica tuženika daje općenite izjave o pregovaranju prilikom davanja kredita u CHF i upozoravanju klijenata na pojmove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, dok ne sadrži nikakve relevantne činjenice koje bi se odnosile na uvjete sklapanja upravo predmetnog Ugovora o kreditu. Jednako tako i svjedokinja BO ističe da se ne sjeća da bi djelatnici banke davali klijentima informacije o bilo kakvim parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope, a niti da bi klijentima bili dužni davati informacije i da li su im davali da HNB ne štiti tečaj CHF, time da njoj osobno nije ni poznato na koji način banka određuje tečaj valute prema kuni jer se time bave drugi odjeli banke, a ne zna ni temeljem čega banka izračunava kamatnu stopu u određenom periodu. Dakle, tuženik nije dokazao da bi se u ovom konkretnom slučaju pregovaralo o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu prilikom njegovog sklapanja, niti je dokazao da je upravo tužitelja upozorio na rizik ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu švicarskog franka i čija je kamatna stopa promjenjiva.

13. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

14. U vrijeme podnošenja ove tužbe 11.6.2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

15. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2005. godine, kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 3,99% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

16. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

17. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

18. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

19. Iz Aneksa Ugovora o kreditu od 13.3.2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su u članku 2 Aneksa mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o manjku od 801,75 EUR.

20. Aneks Ugovoru o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

21. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

22. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZIDZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

23. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

24. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

25. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

26. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 T protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

27. Točno je da je tužitelj kao korisnik kredita mogao odbiti konverziju koju mu je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužitelj ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan.

28. Sklapanje Aneksa Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Aneksom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu i utvrđen manjak preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

29. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještaku Nataliji Jambrečić, a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno je da je tužitelj do konverzije, ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 3,99% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužitelji je do 30.9.2015. više uplatio 5.688,34 HRK sa više uplaćenim iznosima po pojedinim mjesecima kako je pobliže navedeno u izreci presude, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

30. Očitujući se na primjedbe tuženika u pogledu korištenja metodologije u izračunu, vještakinja je dala iskaz na ročištu 4. studenog 2025, da je izračun sačinjen na način da je izrađen otplatni plan po početnoj kamatnoj stopi i tečaju CHF na dan isplate, te je on uspoređen sa stvarno izvršenim uplatama tužitelja, a u zaključku nalaza specificirane su samo pozitivne razlike u skladu sa uputama suda. Također kod prezentiranja izvršenih uplata da je koristila stvarno izvršene uplate tužitelja, a ne simulaciju po tečaju, a uplate tužitelja preuzete su iz dokumenta tuženika "specifikacija uplata", a i iz iste nije vidljivo što je točno zatvarano tim uplatama. Nakon predočenja Aneksa broj 1 uz Ugovor o kreditu od 21.11.2011., navodi da je vidljivo da je banka za provedbu moratorija obračunala naknadu u iznosu od 1% na iznos glavnice kredita pa da nova rata kredita iznos 488,38 CHF. Međutim, neovisno o Aneksu kojim stranke prolongiraju otplatu kredita 31.5.2035.m sam tuženik da je evidentirao sve uplate tužitelja po predmetnom Ugovoru o kreditu do provedene konverzije i upravo te iznose da je uzela u obzir, tako da ni Aneks Ugovoru o kreditu od 21.11.2011. ne bi imao nikakvog utjecaja na sam izračun preplaćenih iznosa, a razlika u anuitetu temeljem sklopljenog Aneksa nastala je upravo zbog obračunate naknade za moratorij od dogovorenih 1%. Konačno, da je tužitelj uplaćivao rate kredita prije dospijeća anuiteta, a u nalazu je te uplate stavljala na dan dospijeća što ide u korist tuženika.

31. U odnosu na prigovor tuženika da je vještak trebao uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, uslijed manje plaćenog zbog povoljnijeg tečaja, valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Revd-5374/2021 dopustio reviziju radi odgovora na pitanje treba li kod restitucijskog zahtjeva za isplatu zbog ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, utvrđenu negativnu tečajnu razliku CHF na dan isplate kredita i tečaja CHF po kojem je plaćen anuitet kredita umanjiti za razliku iznosa anuiteta kada je tečaj CHF na dan plaćanja manji od onoga na dan isplate kredita. Stajalište je ovog suda da se negativne tečajne razlike ne uzimaju u obzir već da tuženik, da bi ostvario svoju tražbinu treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja, što tuženik nije učini. Međutim, neovisno od toga, tužitelj nije ništa stekao po tom osnovu, odnosno, nije se obogatio. Dakle, okolnost da su u određenom razdoblju plaćani niži anuiteti, ne utječe na rezultate provedenog vještačenja kojim su utvrđivani preplaćeni iznosi temeljem ništetnih odredbi, a koje je tuženik dužan vratiti tužitelju u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Iznosi koje je tuženik dužan vratiti tužitelju restitucijom zbog ništetnosti, ne mogu se umanjivati onim što tužitelj od tuženika nije dobio odnosno primio. Tuženik koji je sam sastavio nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenjala njegovom odlukom i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz čl. 1111 ZOO-a. U tom smislu govori i odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-580/07 od 22. kolovoza 2007. i Rev- 2624/2015 od 23. siječnja 2019., odnosno da onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove, ne savjestan je i nema pravo na povrat danog. Sud nije ni ovlašten samovoljno odbijati tečajne razlike kada su one bile niže od onog u vrijeme isplate kredita, a u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva (odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.).

32. Slijedom iznijetog, sud u cijelosti prihvaća nalaz vještaka stručnim i objektivnim i temelji odluku na nalazu vještaka, odnosno prihvaća tužbeni zahtjev koji je usklađen upravo sa nalazom vještaka. Međutim, dio tužbenog zahtjeva preko usvojenog zahtjeva od 5.688,34 EUR nije osnovan, obzirom da taj iznos ne proizlazi utvrđenim u nalazu vještaka, slijedom čega je tužbeni zahtjev preko tog iznosa, a do utuženog od 6.255,58 EUR, odbijen kao neosnovan.

33. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove, kako pravilno ističe tuženik, iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 11.6.2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbine za podnošenje konkretne tužbe.

34. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

35. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 5. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Naime, tužitelj u ovome sporu nije uspio u neznatnom dijelu zahtjeva i zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi pa je sud odlučio da tuženik naknadi tužitelju sve osnovane troškove. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe, zastupanja na raspravama 14.12.2023., 7.11.2024., 28.5.2025., 17.9.2025. i 4.11.2025., sastava podneska od 25.2.2025. u iznosima od po 250,00 EUR, zastupanje na pripremnim ročištima 25.5. i 3.10.2023. u iznosima od po 120,00 EUR, 9.4.2024. 12.9.2024., u iznosima od po 125,00 EUR, kao i zastupanje na ročištu za objavu presude 9.12.2025. 125,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 350,00 EUR ili ukupno 2.847,24 EUR, pri čemu je na pojedine radnje zastupanja, sastava tužbe i sastava podneska dosuđen i PDV.

Varaždin, 9. prosinca 2025.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1) Punomoćnik tužitelja – Boris Ravić, odvjetnik u Novom Marofu, Zagrebačka 2 2) Punomoćnici tuženika – OD Ćurković & Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25