Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-562/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja EC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po pun. Hrvoju Matić, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 7. studenog 2025., na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), objavljene 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006, sklopljenog dana 28.03.2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 29.03.2006. po javnom bilježniku Mandici Popović iz Valpova pod brojem OV-2718/06, i to:

- iz čl.3. toč.4. koji glasi: „… obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“;

- iz čl.4.st.2. koja glasi: „Izmjena kamatne stope smatra se sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.”

II. N a l a ž e s e tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju EC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj]

isplati

ukupan

iznos

5.204,12

€

(pettisućadvjestočetirieuraidvanaestcenti) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to:

- na iznos od 4.013,41 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 01.10.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine;

- na iznos od 1.190,71 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19.08.2025. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od

3.705,22 € (tritisućesedamstopeteuraidvadesetdvacenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 9. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 437,50 € o d b i j a.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik pravni prednik tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, s kojom je dana 28.03.2006. zaključio Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006, prema kojem mu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.000 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, a on se obvezao navedeni iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Redovna kamatna stopa se sa 4,30 % godišnje tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na njegovu štetu. Smatra da je takav način promjene kamatne stope ništetan obzirom da se ista mijenjala bez njemu jasnih parametara, odn. bez posebnog pregovaranja o istome. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije mu pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF.

1.1. Navodi da pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17-10 od 14.06.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu 1-7 točaka izreke kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Istom odlukom utvrđeno je da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.2. Tuženik mu je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudio mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u EUR, što je on prihvatio i dana 04.02.2016. zaključio s tuženikom Aneks Ugovoru. Tuženik mu nije u okviru provedene konverzije u cijelosti vratio preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi. U vrijeme zaključenja Aneksa nije još bila donesena odluka VTS RH br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom izrade prijedloga konverzije jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu Franak jest ta da se ima uzeti kao da je od dana sklapanja osnovnog Ugovora ugovoren kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom. Zbog toga smatra da mu je tuženik pored iznosa evidentiranog u Aneksu Ugovora u obvezi isplatiti i daljnji iznos koji ne može specificirati jer mu tuženik odbija dostaviti relevantnu dokumentaciju. S obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003-31.12.2008. kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. - 31.12.2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ((NN 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, dalje u tekstu ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora.

1.3. Navodi da je prema čl. 1111.st.1. ZOO-a propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Sukladno st. 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Čl. 1115. propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

1.4. Odredbom čl. 502. C ZPP-a, propisano je i da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

1.5. Prema čl. 6.st.3. Zakona o sudovima (NN 28/13) propisano je da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti, a budući da tuženik isto odbija, predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tužitelj je nakon obavljenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u podnesku od 8. studenog 2021. (list spisa 107-110), konačno specificirao tužbeni zahtjev.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu od 22. kolovoza 2019. a i nadalje tijekom postupka navodi da nije prijeporno kako je s tužiteljem zaključio Ugovor o kreditu broj: 5140030250-62000147171/2006. Tužitelj je predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu. Navodi da je bio obvezan ponuditi tužitelju sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15). Navodi da je tužitelj sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu. Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno a što proizlazi iz otplatnog plana koji je tužitelj je primio uz Aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od početka otplate ugovora o kreditu. Smatra da je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi i dalje odrediva, ali se ista mijenja u odnosu na promjenu EURIBOR na tržištu a ne u odnosu na valutu. Tužitelj sklapanjem ugovora o konverziji nema pravni interes za vođenje parnice kao i pravni osnov za zahtijevanje bilo kakve isplate. Ističe prigovor zastare te predlaže sudu da tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom odbije u cijelosti.

4. Sud je presudom br. P-1606/2019-33 od 11. veljače 2022. usvojio u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja koja je rješenjem Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-297/2022-4 od 4. travnja 2025. ukinuta i vraćena sudu na ponovno suđenje.

5. U ponovljenom postupku tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva dok se tuženik i dalje protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

6. Sud je u dokaznom postupku proveo dokaz saslušanjem vještakinje JC i tužitelja te izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, dok nije provodio dokaz saslušanjem svjedokinje GC jer je tuženik na ročištu održanom 3. lipnja 2025. (list spisa 358-360) odustao od njenog saslušanja.

7. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su parnične stranke sklopile 28.03.2006. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006, potvrđen dana 29.03.2006. po javnom bilježniku Mandici Popović iz Valpova pod brojem OV-2718/06;

- da je tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit za adaptaciju u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita uz kamatu od 4,30 % godišnje, dekurzivno i na rok vraćanja od 15 godina;

- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (čl. 3.toč.4. Ugovora);

- da je u čl. 4. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenljiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru;

- da je između stranaka zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu br. 5140030250- 62000147171/2006, dana 04.02.2016. kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- da preplata iz postupka konverzije na dan 30.9.2015. iznosi 5.954,47 kn;

- da je kredit otplaćen.

8. Među strankama je prijeporno i to:

- da li su ništetne odredbe čl. 3. toč. 4. i čl. 4. st.2. Ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;

- da li tužitelj ima pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka;

- da li tužitelj ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi, a s obzirom da je između stranaka zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu od 4.02.2016.g.;

- da li su osnovani istaknuti tuženikovi prigovori zastare potraživanja i promašene pasivne legitimacije.

9. Tužitelj ŽC, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva iskazao je da je 2006. zaključio s bivšom Slavonskom bankom ugovor o namjenskom kreditu bez depozita za adaptaciju obiteljske kuće u [adresa]. U to vrijeme je bio zaposlenik MORH-a i ostvarivao redovna primanja, a bio je klijent Slavonske banke koju je naslijedila Hypo Alpe Adria Bank a tu današnja Addiko Bank. U poslovnici Slavonske banke u Valpovu razgovarao je s jednom djelatnicom banke. Zanimalo ga je koje kredite banka nudi i ponuđen mu je jedino kredit u CHF jer je za taj kredit jedino imao uvjete. Za druge kredite su mu bili potrebni jamci i založno pravo na nekretnini. Djelatnica banke mu je rekla da je najpovoljniji kredit u CHF. Njegova plaća je pokrivala iznos od 23.000 CHF i popunio je zahtjev za kredit. Banka je sačinila ugovore isključivo po svojim uvjetima i nije mogao utjecati na sadržaj ugovora. Djelatnica banke ga nije upozorila da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na euro. Kada su ugovori bili sačinjeni pogledao je ugovore i tada vidio da je rok otplate 15 godina i da je kamata promjenjiva, a o čemu ga djelatnica banke uopće nije upoznala. Nije ga upozorila niti vezano za rizike koji slijede zbog promjenjive kamatne stope, tečaja i valute kao i da zbog promjenjive kamatne stope, tečaja i valute pojedine rate kredita mogu biti drastično povećane. Bio je uvjeren od strane djelatnika banke da je to za njega najpovoljniji kredit. Inače se ne razumije u pojmove promjenjive kamatne stope, tečaja i valute. Ugovore je odnio kod javnog bilježnika koji mu je ugovor ovjerio i nije mu tumačio pojedine odredbe ugovora i nakon toga ugovore je vratio u banku. Dobio je kredit koji mu je isplaćen u kunama na njegov tekući račun i isti utrošio u obiteljsku kuću u kojoj i dan danas živi sa svojom obitelji i to kao fizička osoba. Kuću nikada nije iznajmljivao niti je koristio za obavljanje obrta ili druge djelatnosti. Početne rate su mu bile oko 800,00 kn da bi se nakon toga povećale na iznos od 1.600,00 kn. Da je početna rata bila ova povećana, ne bi niti ispunjavao uvjete za kredit. Kredit je otplaćivao putem trajnog naloga. Ne sjeća se da li ga je banka obavještavala o razlozima povećanja rata, ali je bio u banci tražiti objašnjenje za razloge povećanja rata i dobio je odgovor da to tako mora biti te je nastavio plaćati povećane rate kredita. 2016. dobio je poziv iz banke i ponuđen mu je aneks ugovora koji je sačinjen isključivo na isti način kao i glavni ugovor po uvjetima banke. Banka mu je priznala neke iznose, ali ih nije isplaćivala na ruke već vjerojatno obračunala u buduće rate kredita. Aneks ugovora je sačinjen u banci gdje ga je i potpisao. Redovito je otplatio cijeli kredit i po zaključenom aneksu. Naveo je da kredit ne bi podizao da je znao da će mu rate kredita biti drastično povećane, a na koju opasnost nije bio upozoravan.

9.1. Ističe da se nije odrekao navedenih potraživanja iz osnovnog ugovora koje potražuje ovom tužbom bez obzira na sklapanje aneksa te da nije uočio odredbu čl. 5 osnovnog ugovora da može u svako vrijeme mijenjati valutu obveze jer je smatrao da ugovor kako je potpisan takvog mora ispunjavati.

10. Iz pismenog nalaza i mišljenja od 28.10.2021. vještakinje JC razvidno je da je tužitelj u promatranom periodu sukladno predmetnom ugovoru o kreditu platio više po pojedinim anuitetima tijekom otplate kredita u odnosu na anuitet po prvobitno ugovorenim uvjetima kredita i to po osnovi promjene kamatnih stopa 10.446,50 kn (1.386,50 €), po osnovi tečajne razlike 15.061,81 kn (1.999,03 €), odn. ukupno 25.508,31 kn. Sukladno zaključenom dodatku ugovoru tuženik je konverzijom priznao tužitelju preplatu u iznosu od 5.954,47 kn pa razlika priznate preplate u odnosu na obračunatu preplatu iznosi 19.553,84 kn (25.508,31 kn – 5.954,47 kn). U odnosu na provedenu konverziju vještakinja je navela da je tuženik svim uplatama tužitelja koje je primio na ime otplate kredita u CHF, prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR zatvarao obveze tužitelja po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima.

10.1. Vještakinja je u ispravku nalaza i mišljenja od 29.10.2021. navela da je nakon predaje nalaza i mišljenja naknadnom kontrolom utvrdila da je u nalazu i mišljenju vezano za tečaj CHF na nekim mjestima omaškom opisala da je u izračunu korišten srednji tečaj za CHF banke, umjesto da je opisala da je u izračunu primijenjen srednji tečaj za CHF tečajne liste HNB. U Ugovoru kojega je tužitelj zaključio sa tuženikom ugovoreno je korištenje srednjeg tečaja za CHF tečajne liste HNB i u svim obračunima je ispravno koristila navedeni tečaj. Međutim, u opisu na str. 7 ispred tablice 3, u zaglavlju tablice 3, kao i u opisu ispod tablice 3, omaškom je navela da je u istoj tablici primijenjen srednji tečaj banke. U zaglavlju tablice 4. također je omaškom navedeno da je u istoj primijenjen srednji tečaj za CHF Hypo. Navedeni opisi su neispravni, jer je u svim obračunima korišten srednji tečaj za CHF tečajne liste HNB i svi izračuni su ispravni, uz primjenu ugovorenog tečaja.

11. Tužitelj nije prigovorio nalazu i mišljenju vještakinje dok je tuženik podneskom od 04. siječnja 2022. prigovorio u dijelu izračuna razlike po osnovi promjene tečaja CHF smatrajući da je taj izračun pogrešan, odn. nepotpun jer je vještakinja u izračun uključila samo one anuitete za koje je nalazom utvrđena preplata, a ne sve plaćene anuitete. Takvim se izračunom ne dobiva stvarno stanje razlike između iznosa po stvarnom i početnom otplatnom planu, niti je obuhvaćen cijeli period otplate kredita. Osporava metodologiju koju je vještakinja koristila prilikom izračuna budući je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu.

11.1. Osim toga, ističe da kako je tužitelj sklopio sa Slavonskom bankom d.d. predmetni ugovor a Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena izrekom presude u kolektivnom sporu. Pravnim sljedništvom je tuženik preuzeo sva, do tad nastala, prava i obveze Slavonske banke d.d. kao prednika. Međutim, budući da je prednik bio samostalna pravna osoba koja je sklapala ugovore različite od ugovora koje je sklapao tuženik, te da kolektivnim sporom nije utvrđivana (ne)zakonitost odredbi ugovora o kreditu za Slavonsku banku d.d., tako ni tuženik kao slijednik ne može snositi odgovornost kao da je za prednika bila utvrđena ništetnost spornih odredbi. Odnosno, budući da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne odnose na ugovore koje je sklapala Slavonska banka d.d., ni tuženik ne može pravnim sljedništvom preuzeti odgovornost koja za prednika nije niti bila nastala.

12. Na raspravi održanoj 10. siječnja 2022. vještakinja je ostala u cijelosti kod pismenog nalaza i mišljenja, a u odnosu na prigovore tuženika navela je da je u nalazu iskazala i negativne stavke.

13. U dopuni nalaza i mišljenja vještakinja je navela da zatezne kamate na preplate po osnovi više plaćene kamate i tečajne razlike, počevši od dana plaćanja pojedinog anuiteta pa do 30.09.2015. iznose ukupno 1.339,98 €.

13.1. Vezano za razliku nedospjele glavnice vještakinja navodi da na dan 30.09.2015. nedospjela EUR glavnica kredita nakon konverzije iznosi 7.143,88 € (54.522,65 HRK). Ukoliko bi se pak, nedospjelu glavnicu utvrđenu na dan 30.09.2015. od 10.683,43 CHF, preračunalo u HRK primjenom tečaja za CHF važećeg na dan isplate kredita od 4,660665 HRK za 1 CHF, nedospjela glavnica bi iznosila 49.791,89 HRK. Tako da razlika nedospjele EUR glavnice, u odnosu na CHF glavnicu iz realiziranog otplatnog plana, primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita iznosi 4.730,76 HRK (54.522,65 – 49.791,89) što prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 HRK za 1 €, iznosi 627,88 €.

14. Tužitelj je nakon dopune nalaza i mišljenja specificirao tužbeni zahtjev opisan kao u izreci presude podneskom od 20. kolovoza 2025. (list spisa 414-415).

15. U podnesku od 9. listopada 2025. tuženik navodi da nema računskih prigovora u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka, ali ostaje kod prigovora vezanih za negativne razlike jer je vještakinja ovom dopunom isključila tzv. negativne razlike iz ranijeg izračuna.

16. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje, ispravak nalaza i mišljenja, iskaz vještakinje kao i dopunu nalaza i mišljenja jer su isti dani po pravilima struke i na osnovi knjigovodstvene dokumentacije priložene spisu.

17. Analizirajući navode tužbe i tužbenog zahtjeva, navode iz odgovora na tužbu, iskaz tužitelja, vještakinje JC, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

18. Po ocijeni suda, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dobrovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, no po stavu suda tuženik prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03.).

19. Po stavu ovoga suda ovdje je sporno pitanje predvidivosti određenih ekonomskih kretanja za tužitelja, kao potrošača i za tuženika, kao banku odnosno gospodarstvenika-trgovca. O valutnoj klauzuli tužitelj, kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin- potrošač.

19.1. Tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za nju kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju.

20. Stav je suda da je materija rizika i kamatnih stopa predmet poslovanja banke, a pravni standard Zakona o obveznim odnosima prema kojem se to neznanje i nepredvidivost procjenjuje, nije jednak za građane i za banke, jer je banka kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano čl.4. ZOO-a.

20.1. Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO.

21. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo se posebno pregovarati sa tužiteljem, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj.

21.1. Sud smatra da tužitelj prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bio adekvatno informiran o svim uvjetima kredita, pa tako niti o rastu tečaja švicarskog franka.

22. Imajući u vidu navedeno, sud prihvaća navode tužitelja da su dijelovi odredbe čl. 3. toč.4. i čl. 4. toč.2. Ugovora o kreditu ništetni i primijenjeni protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO-a, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

23. Osim toga, postupanje tuženika protivno je i odredbi čl.270, čl.295.st.4, čl.296, čl.322. i čl.329.ZOO-a, te čl.5. u svezi čl. 62.st.1. i čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača.

24. Naime, tuženik je jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu o kojoj se nije pregovaralo, pa je to jednostrano mijenjanje kamatne stope ništetno u odnosu na ugovorenu kamatu stopu od 4,30 % i učinjeno je isključivo na štetu tužitelja, jer mu se zbog toga znatno povećala rata kredita, a kamatu je tuženik mijenjao bez prethodne obavijesti i pregovaranja sa tužiteljem jednostranim povećavanjem kamatne stope.

25. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/17, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

26. Prema odredbi direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., u čl. 5. u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

27. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

28. Osim toga, čl. 322. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

29. Prema odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

30. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Revt. 249/14-2 od 09.04.2015.g. je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati u smislu sadržaja odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, skrenuti pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa, budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju, zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

31. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje tuženika da je tamo "petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakonu o obveznim odnosima.".

32. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

33. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.g. u toč. 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 1-7 izrijeke kojom se utvrđuje da je između ostalih V-tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 01. srpnja 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

34. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/2017, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

35. Slijedom navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda RH da je nerazumljiva odredba vezana uz promjenjivu kamatnu stopu, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za sve CHF, faktički dovela do izmjena anuiteta kako po osnovi dizanja kamata, tako i po osnovi dizanja tečaja od strane banke pa su time prijeporne odredbe potpisanog ugovora o kreditu ništetne, a tako i u odnosu na Dodatak ugovoru.

36. Takav stav Vrhovni sud RH zauzima i u odluci Rev 18/2018-2 od 26.05.2020., Rev 809/2021 od 21.12.2022. i Rev 57/2024 od 23.01.2024.

37. Stoga činjenica da je prijeporni ugovor raskinut i da je sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog Ugovora, a što je i već utvrđeno u odlukama u kolektivnom sporu temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

38. U odnosu na provedenu konverziju i način izračuna konverzije kredita čl. 19.c. ZID ZPK propisuje:

"(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

– ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača,

Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač.

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača,

7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka.

(2) Stavak 1. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuje se i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu."

39. Sud smatra da je konverzija u cijelosti provedena sukladno Zakonu, a što potvrđuje i vještakinja u svom nalazu i mišljenju gdje navodi da je tuženik u obzir uzeo sve uplate koje se odnose na partiju kredita.

40. Citirani Zakon ne provodi Konverziju na način da utvrđuje ništetnom odredbu o promijeni visine kamatne stope. Stoga je sud tražio izračun na način da se kamatna stopa kroz razdoblje otplate ne mijenja, odnosno da se primjenjuje tečaj koji je važio na dan korištenja kredita. Dakle, provedba konverzije je izračunata na potpuno drugačiji način, i sukladno zakonu, a ovaj izračun je po drugoj osnovi. Zato je i vještak u svom nalazu i mišljenju od ukupne izračunate razlike između obveze i plaćanja po kreditu odbio preplatu priznatu u konverziji.

41. Sud je mišljenja da priznatim iznosom preplate u konverziji, nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule. Dodatak ugovoru je sačinjen isključivo po uvjetima koje je odredio tuženik, a tužitelj nije imao mogućnosti nego uvjete prihvatiti ili plaćati povećanu ratu kredita.

42. Osim toga, iako su stranke zaključile Dodatak Ugovoru, sud smatra da se ne radi o novacijonom ugovoru.

43. Naime, čl. 145.st.2. ZOO-a propisuje da sporazum vjerovnika i dužnika kojim se mijenja ili dodaje odredba o roku, o mjestu ili načinu ispunjenja, zatim naknadni sporazum o kamatama, ugovornoj kazni, osiguranju ispunjenja ili o kojoj drugoj sporednoj odredbi, a i sporazum o izdavanju nove isprave o dugu ne smatraju se obnovom.

44. Sud Europske unije u lipnju 2023. donio je presudu kojom je potvrđeno pravo potrošača na naknadu štete čak i nakon što su krediti konvertirani iz CHF u eure. Sud je utvrdio da sama konverzija ne poništava prava potrošača na povrat preplaćenih iznosa, ako su ugovorni uvjeti prethodno proglašeni nepoštenima (presuda Suda EU C-567/20 kao i odluke Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž- 599/2024-2 od 30.10.2024., Županijskog suda u Zadru br. Gž-109/2022 od 25.03.2022., Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-375/2022 od 04.10.2022., Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-416/2024-2 od 19.06.2024., Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-94/2022-4 od 5.11.2024. kao i Županijskog suda u Zagrebu br. Gž- 5132/2024 od 11.11.2025.).

45. Stoga sud smatra da je tužitelj oštećen te mu pripada pravo na povrat onoga što je temeljem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu tuženik primio, a sve sukladno odredbi čl. 323 st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO-a pa je sud usvojio tužbeni zahtjev opisan kao izreci ove presude u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća VSRH istaknutog u postupku VSRH posl. broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. koji glasi "Obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju, stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelj temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate."

46. Sud ne prihvaća navode tuženika da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka jer prihvaća navode tužitelja da sukladno revizijskoj odluci VSRH br. Rev-2221/18 od 03.09.2019. nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita s obzirom da pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.

47. Osim toga, sud ne prihvaća niti prigovor tuženika preinaci tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj je već u prvo postavljenom tužbenom zahtjevu naveo da će konačni zahtijevani novčani iznos moći postaviti tek nakon provedenog vještačenja, a što je i učinio, jer nema stručna znanja po kojima bi mogao utvrditi visinu potraživanja zbog čega je provođeno vještačenje.

48. Sud ne prihvaća prigovor tuženika da je ugovor zaključila Slavonska banka a ne tuženik jer iako je ugovor zaključila Slavonska banka a ne tuženik, Slavonska banka d.d. Osijek je pripojena Hypo Alpe Adria bank, a čiji je slijednik tuženik. Tzv. kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d. ne postoji jer se fuzirala s tuženikom te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka nisu ništetni, no prema citiranim presudama to nije tako. Stoga se zaista učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila Hypo Alpe Adria Bank ili Slavonska banka s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.

49. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku, odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Naime, zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Tužba je u ovom predmetu podnesena 10.06.2019. Temeljem odredbe čl. 241. ZOO- a prekinuta je zastara koja je ponovno počela teći 14. lipnja 2014. pravomoćnošću odluke u predmetu Franak. Isto tako u ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok navedena u čl. 226. ZOO-a, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o kamatama u smislu čl. 226. ZOO-a, već se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 225 ZOO-a.

50. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

51. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

52. Tužitelj koji je ovu parnicu dobio u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev opisan kao u izreci ove presude zahtijeva troškove postupka u iznosu od 4.142,72 €, a priznati su mu troškovi postupka u iznosu od 3.705,22 € koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 142/12, 103/14, 118/14., 138/23 dalje: Tarife), šest iznosa od po 200,00 € na ime sastava podneska po punomoćniku od 17.07.2019., 19.03.2020., 08.11.2021., 5.1.2022., 19.08.2025. i 14.10.2025. sve po Tbr.8/1. Tarife, pet iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 04.12.2020., 22.03.2021., 10.01.2022., 03.06.2025. i 07.11.2025. sve po Tbr. 9/1. Tarife, dva iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 650,00 € na ime 25% PDV-a na iznos od 2.600,00 €, iznosa od 365,90 € na ime troškova vještačenja, iznosa od 53,09 € na ime plaćene pristojbe na tužbu te iznosa od 36,23 € ime plaćene pristojbe na presudu, a sve u skladu s važećom Tarifom.

44. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu troškova u ukupnom iznosu od 437,50 €, a koji se sastoji od iznosa od 62,50 € (zajedno s 25 % PDV-a) na ime podneska od 13.08.2019. kojim obavještava sud da je plaćena sudska pristojba po Tbr. 8/3. Tarife te dva iznosa od po 62,50 € (zajedno s 25 % PDV-a) na ime podneska pun. tuženika od 08.04.2021. i 18.08.2025. po Tbr. 8/3. Tarife te iznosa od 250,00 € (zajedno s 25 % PDV-a) po Tbr. 8/1. Tarife, a kojima obavještava sud da je izvršena uplata za vještačenje jer i ti troškovi nisu nužni budući da te podatke sud može provjeriti po službenoj dužnosti.

45. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 9. prosinca 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana objave presude putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika