Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-762/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Denis Pedić, odvjetnik u Popovači, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-11/2025-11 od 4. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-11/2025-11 od 4. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 158-50-4790685, sklopljenog 28. ožujka 2008. između tužitelja i tuženika u dijelu odredbe koji glasi: ''kojim se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini 3,70% (tri zarez sedamdeset posto) od iznosa kredita (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 324,68 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 3. travnja 2008. do isplate (stavak II. izreke) kao i da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 941,36 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 4. lipnja 2025. do isplate (stavak III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Počinjena je apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da nema razloga o odlučnim činjenicama. Zanemaruje se navod tuženika da je sporna odredba o ulaznoj jednokratnoj naknadi tužitelju bila jasna, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Sud pogrešno zaključuje da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora ništetna. Pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika. Tužitelju je pojašnjena sporna odredba Ugovora, pa je i prihvat iste potvrdio javnom bilježniku prilikom solemnizacije Ugovora. Navodi se da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju pojedinačno se pregovaralo o spornoj odredbi, pa sud nije imao mogućnost ispitivati je li sporna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Sud ne navodi zašto bi tužitelju sporna odredba o jednokratnoj ulaznoj naknadi bila nejasna, nerazumljiva ili neuočljiva.

Ugovor je ispunjen, a tužitelj nikada nije prigovarao visini plaćene naknade, niti koristio pravo da raskine ugovor. Presuda je posljedica pogrešne primjene materijalnog prava jer sud pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite. Tuženik tvrdi da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sud presumira nepoštenje tuženika kao neoborivu presumpciju. Tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, pa pobija i odluku o troškovima u cijelosti. Predlaže se preinačiti presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te naloži tužitelju da naknadi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi od 3,70 % iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i isplata iznosa isplaćenog po toj osnovi.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da je n esporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor-banka sklopili 28. ožujka 2008. Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 14.336,73 CHF

- da je odredbom čl. 3. Ugovora propisano da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada 3,70% od iznosa kredita

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da on uopće nije bio u banci i nije pregovarao sa bankom o ugovornim odredbama

- da mu je dan na potpis unaprijed sastavljeni tipski ugovor kojeg je potpisao u auto kući

- da tužitelju nije ništa pojašnjavano u vezi naknade za obradu kredita

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da on nije imao utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi i da se nije uopće pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama, pa tako niti o predmetnoj naknadi za obradu kredita

- da sud smatra da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva sadržana u čl. 3. Ugovora je neodređena i nepoštena, da se o njoj nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati, jer je sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru kojeg je unaprijed formulirao tuženik

- da se ne navodi od čega se sastoji naknada i zbog čega se ona naplaćuje upravo u visini 3,70% od iznosa kredita

- da tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku od odobrenog kredita

- da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i moralu društva pa je i ništetna

- da tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva

- da je tuženik prilikom zaključenja predmetnih ništetnih ugovornih odredbi bio nepošten jer su mu kao visoko specijaliziranom privredniku iz financijske oblasti bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do predmetnog očitog nesrazmjera u davanjima, pa je odlučeno da zatezne kamate teku od dana stjecanja

- da nije osnovan prigovor zastare.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 3,70 % od iznosa kredita koja se plaća jednokratno.

8. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužitelja da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 3,70% od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužitelju nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO) te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9. Valja istaći da osim što u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

10. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl.81. st.1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

12. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu.

13. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

13.1. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sud prvoga stupnja pogrešno utvrdio da je ništetnost predmetne odredbe bila utvrđena u postupku kolektivne zaštite, valja istaći da takvo što uopće ne proizlazi iz sadržaja obrazloženja prvostupanjske odluke, a utvrđeno je da tužitelj nije niti bio u banci.

14. Na temelju prednjih utvrđenja, pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 324,68 EUR naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tuženika.

15. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Posljedica ništetnosti je obveza vraćanja stečenog bez osnove, pa zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

16. Tuženik u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

17. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

18. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke), kao neosnovan.

U Velikoj Gorici 9. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Ankica Jakovina